Nemoguća misija
Politika kao vještina mogućeg u Bosni i Hercegovini ulazi u novu fazu. Čini se da je sve moguće u politici koja nema ni glavu ni rep, a posebno ukoliko se umijeću mogućeg suprotstavlja zanatom nemogućeg. Dodik je istraživač granica, kao svojevremeno Milošević, istražuje krajnje granice mogućeg u pokušaju nemogućeg, a B Izetbegović je iskusan praktikant politike kao vještine nemogućeg u pokušaju mogućeg. S onu stranu posvemašnje i temeljite materijalne i moralne korupcije svoje stranke i svog kadra, nepostojeće političke vizije, pa ni autentične političke ideje.
U vrijeme velike diplomatske i političke ofanzive na Bosnu i Hercegovinu, B Izetbegović na diplomatskom planu ima mrežu saradnika predvođenu ministricom vanjskih poslova Biserom Turković, što je kadrovski biser svoje vrste, zatim od ambasadora u diplomatskim zakulisnim bitkama i pravom malom ratu koji se vodi protiv Bosne i Hercegovine tu su Abdulah Skaka, Senaid Memić i slične besprizorne preplaćene novokomponovane ambasadorske pojave koje kao štite interese Bosne i Hercegovine. Ako nas brane ljudi poput B Izetbegovića i njegovog nemuštog trbuhozborca Džaferovića i posilnog oportuniste Komšića, uz sdaovsku diplomatsku perjanicu – onda nam nema spasa; ili, ako želimo ostati optimisti – male su nam šanse nasuprot koordiniranoj političko-diplomatskoj operaciji Dodika i njegovih skupo plaćenih lobista, potpomognutog Čovićem, Vučićem i Milanovićem uz pripadajuće srbijanske i hrvatske diplomatije i raznorazne službe.
Tu je naravno i Rusija koja se drži svoje tradicionalne politike na Balkanu evo već trideset godina a njen angažman je ovisio ne samo o prilikama već i o trenutnoj ruskoj snazi i potrebi. Potreba Rusije je destabilizacija naša države, odnosno održavanje političke nestabilnosti. Tako da naša zemlja dobije na vrijednosti kao moneta za potkusurivanje. Antibosanska politika i diplomatski baraž Rusije uz podršku Kine nije iznenađenje, kao ni otvoreni udruženi političko-diplomatski napadi Srbije i Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu.
Nije iznenađenje da se tim politikama i planovima nema ko suprotstaviti jer SDA je diplomatske pozicije uvijek koristila da nekoga (ili nešto) skloni sa scene ili da se neko ne samo nesposoban, već i temeljito neobrazovan i moralno pokvaren, zaposli daleko od očiju. Tako sada Sin Svoga Oca nema nikog svog da priskoči u pomoć, a svi njegovi ne mogu mu pomoći u situaciji u koju je sam sebe i svoju stranku, i građane, doveo. Možda bi sad i pokušao uraditi bar nešto za građane i državu, a ne samo za sebe i stranku, ali su i on i svi njegovi evidentno nesposobni za konkretnu konstruktivnu politiku. Kao što bi možda Dodik završio svoj aktuelni kazačok ali ne može dok svira baćuška. Za razliku od njegovih zapadnih partnera koje je izigrao, u igri sa Rusima važe druga pravila.
Sposobni su samo za lopovluk i izluđivanje naroda čije interese kao štite. Nakon četvrt stoljeća mira, SDA se može pohvaliti samo opštom otimačinom i obmanjivanjem građana. U Bosni i Hercegovini preostali Bošnjaci danas su međusobno suprostavljen i podijeljen narod na one koji pristaju uz SDA, i sav kriminal i sve izdaje SDA, i na one koji na to ne pristaju. SDA je potpuno nesposobna i neraspoložena da radi u interesu države, građana, naroda, uz nedostatak volje i znanja, da štiti interese građana, pa i naroda kojeg, kako kažu, predstavlja. I to ni najmanje ne čudi. Nemaju iskustvo u tome jer se interesima građana, Bošnjaka a pogotovo Bosanaca i države Bosne i Hercegovine, sdaovci nikada nisu bavili.
Povod kao izgovor
Povod za ovaj aktuelni diplomatski i politički rat je nametnuti zakon o zabrani negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca od strane odlazećeg visokog predstavnika Valentina Inzka, nakon dvanaest godina zabrinutosti u hibernaciji. Zakon koji nisu usvojili delegati državnog parlamenta zbog nedostatka glasova koalicije stranaka iz RS-a i HDZ-a. Negiranjem genocida i veličanjem ratnih zločinaca od stranaka iz RS-a, kao i HDZ-a, pa čak u nekim slučajevima i SDA, omogućava se nastavak konflikta bez oružja i ostavljaju otvorene mogućnosti i za (novi) oružani konflikt koji obično dolazi nakon propagande i mržnje. Činjenica da Srbija ne odustaje od svojih ratnih zločinaca, kao ni od ratnih narativa devedesetih ukazuje na njene ambicije prema Bosni i Hercegovini. Milanovićeva Hrvatska vjerno i dosljedno prati Vučićevu Srbiju kad je riječ o Bosni i Hercegovini.
“… opet smo u bitkama, i pred bitkama. One nisu oružane, mada i takve još nisu isključene.”
Srbija, Hrvatska i Rusija su za dijalog o Bosni i Hercegovini ali izvan institucija Bosne i Hercegovine, kao i ova naša troglava nacionalistička neman što ne voli parlament i demokratiju, čak ni ovu simulaciju demokratije i parlamentarizma koju živimo.
I Srbija i Hrvatska personificirane u aktuelnim predsjednicima, Milanoviću i Vučiću, veličaju osuđene i neosuđene ratne zločince kao protagoniste ne jednog vremena već jedne politike od koje ni Dodik, ni Vučić, pa ni Čović, ni Milanović nisu odustali i rado su je prihvatili. Politike koja je započela i vodila rat u Bosni. Izgleda da je zajednička ideja Srbije i Hrvatske o podjeli Bosne i Hercegovine vječna težnja.
Reakcija na Inzkov zakon o zabrani negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca navodi na zaključak da je pravo na negiranje genocida, i pravo veličanja pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca, osnovno građansko pravo u RS-u, s obzirom da su zbog toga blokirali sve institucije. Izgleda da je povod kao i svaki izgovor već zaboravljen. A ako je povod samo izgovor šta je onda krajnji cilj svega ovoga? Predstojeći izbori, ostanak na vlasti, skrivanje razmjera korupcije i propasti ili samo ono što Dodik kaže?
Dodik je završio ofanzivu na međunarodnom, recimo diplomatskom, planu. Njegovi su partneri Vučić, Orban, Janša, Erdogan, sve vajne demokrate kakve voli i kojima se otvoreno divi Dildorad. Ne samo da su autokrate, već i diktatori u pravom smislu te riječi, neko manje-neko više, kojima demokratija i demokratske institucije služe kao dekor, kao kulisa za sve njihove nedemokratske, totalitarne, diktatorske ambicije. Dovoljno je samo pogledati položaj novinara i stanje medija u naprimjer Rusiji, Turskoj ili Srbiji pa da se vidi kakav su to “mračni novi svet” već stvorili.
Milanović veli kako “sa Dodikom za deset minuta dogovorimo. Ne podjelu, već uređenje Bosne”. Osim što se Milanović – kako Dildorad voli reći za mnoge strane političare ali ne za one iz Srbije, Rusije i Hrvatske – miješa u unutrašnje stvari jedne suverene zemlje, sa političarom te zemlje koji negira tu zemlju, i sve to izvan zemlje o kojoj je riječ, izvan institucija koje su Dodik i Čović, uz pomoć B Izetbegovića, davno blokirali, u državi čiji suverenitet svim sredstvima u svakoj prigodi ugrožavaju i ograničavaju, pa i ukidaju gdje mogu.
U ovoj tekućoj ofanzivi, invaziji, Dodiku kao kolovođi mediji su poklonili maksimalnu pažnju pa je Dildorad u zadnjih nekoliko sedmica na skoro svim televizijama, pod svojom kontrolom ili ne, barem tridesetak minuta uživo svaki dan, plus bjesomučne reprize. Mediji su opet saučesnici političara i njihovih planova i ambicija. I opet šire strah i pomažu proces izluđivanja građana. Toliki medijski prostor odavno niko nije imao, i to i od medija čije novinare otvoreno vrijeđa i ponižava. Podrška medija i njihova fascinacija Dildoradom ne samo da dramatično doprinose predratnoj neurozi i strahu već se na taj način mediji direktno stavljaju u funkciju Dodika i njegovih aktuelnih agendi. A to mediji nikako da shvate, ili mi nećemo da prihvatimo činjenice o stanju medija i njihovom, svjesnom ili ne, saučesništvu. Sjetimo se kraja osamdesetih i devedesetih. Bez aktivne uloge medija onakva mržnja i onako krvav bratoubilački rat ne bi bili mogući.
Svi na svim stranama, regionalno i globalno, isključuju rat, ali ne isključuju sve ono što Dodik najavljuje, i već čini, pa tako ispada da je isključivanjem opcije rata samim tim isključena i mogućnost oružane borbe za odbranu Bosne i Hercegovine. Dodiku možemo vjerovati da ne želi rat jer mirom može postići više nego ratom. Neće biti rata ali će se sve nastaviti mirnim putem, političkim, diplomatskim, pravnim. Kao da samo kod nas važi obrnuta Clausewitzeva definicija rata – nije rat nastavak političke borbe drugim sredstvima, već je mir nastavak ratne politike drugim sredstvima; ne novi početak, već samo nova faza, nova epizoda rata. Rat bez pucanja. I to je kao dovoljno dobro, kao da samo metak ubija.
Dodikova mantra koju bjesomučno ponavlja je “izvorni Dejton” i “izvorni Ustav“ kao rezultat mirovnog sporazuma. Bez mirovnog sporazuma nema ni mira. Ako se vraćamo “izvornom Dejtonu” onda se vraćamo sporazumu koji je mirovni sporazum između zaraćenih strana. Vraćamo se na pozicije zaraćenih strana, brišući proteklih 25 godina i ono malo reformi i još manje napretka. Vraćanjem na izvorni Dejton vraćamo se u vrijeme i odnose ratnog vremena.
“Taj mirovni ugovor, kao i svi drugi, javlja se kao nastavak rata, i ne može biti ništa drugo.”
U miru smo pristali i na ono što nismo prihvatili u ratu.
Nema potrebe za ratom. Bosna je oslabljena pod troglavim parazitom i praktično, na političkom i diplomatskom nivou, Bosna i Hercegovina je bespomoćna. Zato su politička i diplomatska, a ne ratna arena idealan poligon za sve političke ciljeve, za sve vrste ratnih igara bez pucanja. Nema pravih pobjednika u ratu prekinutom Dejtonskim sporazumom; politike koje su počele rat i učinile ga onako brutalnim jedini su pobjednici.
Tresla se gora, rodio se Schmidt ili tiha voda brijeg roni?
Visoki predstavnik je uvijek imao onoliko moći koliko su mu dali oni koji su ga poslali. Ergo, Schmidt je jak i odlučan samo onoliko koliko je jaka, odnosno ujedinjena i odlučna zajednica koju predstavlja. Tako se u mandatu nevidljivog Schmidta vidi sva razjedinjenost, sve šarenilo interesa evropskih politika, kao što se to moglo vidjeti u Inzkovom zimskom snu u dvanaest sezona iz kojih se prenuo pred sami odlazak. Ništa više nije iznenađenje. Sve smo vidjeli tridesetih i devedesetih godina prošlog vijeka. Slaba Evropa – jak fašizam. Slično se može reći i za Dodika. I on je jak samo onoliko koliko mu to dozvoli međunarodna zajednica i onoliko koliko ga podržavaju Srbija, Hrvatska, Rusija, uz podršku političara poput Janše i Orbana, ili Erdogana. S tim da je Dodik demokratski izabran, za razliku od Schmidta. Nevidljivog predstavnika ćemo valjda opet vidjeti prije aprila kad treba u Vijeću sigurnosti podnijeti naredni izvještaj. A možda Schmidt upravo sada radi nešto što mi ne znamo u interesu zaštite Bosne i Hercegovine. Nije nemoguće, mada se čini da nije vjerovatno. Jedno je sigurno, iako se čini da je završio prije nego je i počeo, Schmidt još nije otkrio sve svoje karte, kao ni Escobar svoje planove, barem ne javnosti. Nećemo morati čekati još dugo da vidimo šta se iza brda valja. Jesmo li prepušteni sami sebi, nevolji i volji stranaca ili će se stranci, opet, u cilju zaštite svojih interesa zaštiti i nas i našu otetu državu.
U jedinstvu je ljaga
I Didlorad i Sin Svoga Oca pozivaju, zazivaju i mame opoziciju u jedinstven blok. To je i za SNSD i SDA šansa da ojačaju svoje predizborne pozicije i da se izvade iz ovoga u šta su se sami doveli. Cilj je da se izbjegne poraz naredne godine na izborima koji se čini izvjestan. Čović je preko HNS-a ukinuo ideju opozicije i demokratije. Potpuno nedemokratičan sistem i savršena tehnika za vječnu vlast. Još samo da se to sve dotjera izbornim zakonom po volji Čovića i HDZ je “osigurala” vlast, i ideološki i politički, bolje nego svojevremeno komunisti.
Osim što je SDA nesposobna da zaštiti interese građana jer nema ni najmanje iskustva u tome, tako je i opozicija u Federaciji podjednako jalova i više nego obično zbunjena i dezorijentirana. SDP oblijeće oko SDA, a i SDA oko SDP-a na različite načine. Jasno je da dosadašnji partneri SDA – DF i SBB – neće preživjeti koaliciju petak 13. sa SDA, kao ni ljubav iz interesa, kao ni mnogi prije njih. Nikšić nema, provjereno i dokazano, kapacitet da vodi SDP. NiP se bavi populizmom, pirotehnikom i pseudopatriotizmom u maniru SDA, a NS ponekad kao da nije sa ove planete, odnosno kao da su stranka u nekoj drugoj zemlji sa nekim drugim problemima i prioritetima. Nesposobnost i nezainteresiranost političara za bolje društvo rezultira bespomoćnošću građana. A Bošnjaci koji računaju bar na komad Bosne utvrdo, kao crni scenarij, loše računaju.
“Ko pokuša da proda” Bosnu i Hercegovinu “izgubiće i državu i pare”.
Sankcije su jedino što domaći političari prizivaju i jedino čemu se nadaju, sankcije Dodiku su jedina nada beznadežnima, kao onomad što se zazivala vojna intervencija. Jadno. Dodik je za sankcije spreman, a to što njegovi glasači nisu druga je stvar.
Počelo je kao medijsko-diplomatski rat, za koji je bošnjačka politika, opet bila potpuno nespremna, bezidejna, nemoćna. Pogotovo je nesposobna za eventualne pravne, i diplomatske bitke. Ne postoji bošnjačka politika niti adekvatan bosanskohercegovački odgovor na sve ovo. Kao što ne postoji takozvana probosanska politika, ta izmišljotina i ubleha za potrebe nesigurnog, ali redovnog političkog seksa nabrzaka desnice i ljevice. Opozicija u RS-u zapravo jedina radi nešto iole konkretno bez obzira što je i njima nasušna potreba sloboda slobodnog negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca. Ni oni jednostavno ne prihvataju da je to narativ bez budućnosti. Sa svakim novim korakom u smjeru zla i veličanja zla, sve nas vraćaju unazad u mračnu prošlost udaljavajući nas od puta u budućnost, ostavljajući nas zatočene u sadašnjosti bez budućnosti. Ne vide se svjetla na kraju ovog tunela sadašnjosti utamničene prošlošću. Vidi se ambicija SNSD-a, kao i SDA, da opoziciju odvede i zavede u proces iz kojeg se opozicija neće izvući. Opozicija u RS-u prihvata Dodikove akcije kao predizbornu misiju pa tako i odgovara. Ova kriza ima i svrhu resetiranja čitave situacije šok tretmanom kako bi se omogućila kakva-takva pozicija SNSD-a, SDA i HDZ-a za predstojeće izbore koje će, kako sada stvari stoje, SDA i SNSD vjerovatno izgubiti.
Ono što stranci ne bi nikad ni pomislili ni poželjeli svojoj zemlji bez problema nude nama, predlažu nama i žele za nas. Nema smisla vjerovati da će iko, a pogotovo stranac, kad neće domaći političari, učiniti nešto za Bosnu i Hercegovinu i njene građane zbog Bosne i Hercegovine i njenih građana. Sadašnje je stanje najbolja ilustracija toga. Tako će se i ova kriza iskoristiti da se dodatno zapusti, i na krivi put isprati, već u vlastitom mraku zalutalo zapušteno društvo u godinama blokiranoj, svezanoj državi. Zapušteno i napušteno društvo.
Nastavljamo tumarati stranputicama u nigdje. Čekamo da s neba padne rješenje, a znamo da s neba nama mogu pasti samo granate.
Asime, spasi me
Da ima pravne države ne bismo bili gdje smo sada. Bilo bi lijepo da sada imamo nezavisno tužilaštvo i sudstvo. Da imamo pravnu državu. Ali B Izetbegoviću i SDA nije trebala pravna država, kao ni Dodiku, ni Čoviću – taman posla. Njima treba zarobljena država u kojoj zakon ne vrijedi za asime a ima raznih asima. Nema smisla da Sin Svoga Oca vrišti – Asime, spasi me! Svi SDA asimi samo su za lokalnu upotrebu, u svijetu sjena i opsjena, ucjena i prevara, izdaje interesa građana i države.
Svaki političar koji slabi institucije Bosne i Hercegovine je protiv Bosne i Hercegovine. Tako su SDA i njena vojska asima predvođena B Izetbegovićem činjenično protiv Bosne i Hercegovine. Uostalom, da u SDA ima trun ljubavi prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima ne bi ni Bosnu i Hercegovinu ni Bošnjake tako temeljito poharali i izvarali u svojoj zoni odgovornosti, i u ratu i u miru, ne bi bili saučesnici pljačkaša Bosne, ne bi upropastili reviziju Tužbe protiv Srbije, ne bismo mi svi skupa bili tu gdje smo sada da je B Izetbegović ikada iskreno pomislio da uradi nešto dobro za Bosnu i Hercegovinu i njene građane, a ne samo da grabi sve sebi i svojima sve vrijeme na sve načine pervertirajući sve bosanskohercegovačko i dovodeći vlastiti narod do tačke kada im ni domovina niti bilo šta drugo nije sveto, jer sve je laž i prevara. Da je B Izetbegoviću i Dodiku stalo do građana ili naroda, ne bi i nakon toliko godina još uvijek “tražili” ubice Davida i Dženana, jedan je ubijen usred Banjaluke a drugi usred Sarajeva. A danas se čini jedino izvjesno da je Srbina ubio Srbin, a Bošnjaka – Bošnjak, i da ubice štiti izopačeni sistem.
Turski divan
I Sin Svoga Oca i Dildorad su divanili sa Erdoganom. Prvi je otišao na turistički izlet u Istanbul, a potonji u državničku posjetu Ankari. Iza prvog je stajala zastava Turske, a iza drugog zastava Bosne i Hercegovine. Ne zna se o čemu su pričali, odnosno zna se o čemu ali ne zna se šta su pričali. U tom procesu smo opet saznali da su Dodik i Vučić važniji Erdoganu nego B Izetbegović. Izjave turskog predsjednika slične su izjavama Vučića. Erdogan poručuje da neće dopustiti da se ponove devedesete. Nema potrebe da se bilo šta ponavlja, jer se novi ciljevi mogu ostvariti za nekim stolom, negdje. Nema potrebe za ratom. Pogotovo kad je jasno da je Erdogan na strani svog strateškog partnera Rusije, i Srbije, pa samim tim i Dodika kao direktnog ruskog eksponenta. Njegova šutnja odjekuje Bosnom (i Hercegovinom).
Dok traje najveća poslijeratna politička i institucionalna kriza, a korona odnosi mnoge živote svakodnevno, sedmicama, u kadar utrčava zadihan Fadil sa setom novih nameta koje je smislio između dva sudska ročišta da sjedne na dušu radnicima i poslodavcima.
Bosnu i Hercegovinu možemo nastaviti sanjati što ne isključuje mogućnost da se san ostvari. Da bi se snovi ostvarili potrebno je stvarati, a ne samo sanjati.
Izgubili smo mir jer nismo iskoristili priliku, 25 godina dugu, da izgradimo društvo mira, društvo budućnosti. Nismo izgradili zdravo društvo, nastavili smo živjeti u prošlosti. Naše noćne more guše nas na javi.
„Zaista, zaista vam kažem“ – da ima pravne države „koliko je zrno gorušičino“ svi mi ne bismo bili gdje smo sada. Prva i posljednja linija odbrane svakog društva i svake države su tužilaštvo i sudstvo. U našoj zemlji, kao uostalom i u regionu, to su prve i zadnje linije odbrane korupcije.
Građanski otpor i pobuna nisu stvar izbora već sudbina u ovom protektoratu bez odgovornosti, u ovom zapuštenom i napuštenom društvu. Opet smo u bitkama i pred bitkama. One još uvijek nisu masovne, mada i takve još nisu isključene.