W. Blake, Job's evil dreams, detalj

Zubčević: San o novom početku

Novu godinu nisam dočekao.

Nisam je ni čekao. Zaspao sam bez želje da bilo šta prespavam, zaboravim. Sit svega, bez namjere, upao sam u san, kao u rupu. Zaspao sam i dočekao novu godinu na nekom boljem mjestu i u ljepšem vremenu. Minut-dva prije ponoći probudile su me eksplozije petardi. Ali me nije probudila buka vec dvozvuk ispaljenja i eksplozije. U praskovitom orkestru moje uho je vjerovatno prije nego što sam se probudio razaznalo i izdvojilo poseban akustički fenomen. Negdje neko ispaljuje nešto što me podsjeća na vatru minobacača. Čuje se potmulo ispaljenje a onda nakon nekog vremena eksplozija, detonacija. Probudila me ta pauza. Čekanje. Kao prije mnogo godina.

Dobrinja. Pred nama kraljevska trpeza. Nešto kao sitni ćevap od ikara, u tri vode propranog, odmah pored planina sirnice od riže, boza od germe i brisač pameti, rakija iz domaće radinosti. U to vrijeme je kvaliteta rakije od čistog šećera već dostigla izvjesni standard, ali je svejedno s pravom nosila ime – brisač pameti. Slabo podnosim alkohol, ili što bi rekao Mirza, odlično podnosim alkohol, rentabilno. Nakon dvije-tri čašice već sam nepovratno pripit i veseo, preveseo. Nešto prije ponoći srce planinskog mrava nije izdržalo i ja sam zaspao, onako u uniformi. Minut-dva prije ponoći mrski neprijatelj je krenuo proslavljati dolazak nove godine vatreno, u novogodišnjem maniru, ima se-može se. Osamdesetdvomilimitarska je mjera, tema je “veselimo se svi”. I tada me probudila prva potmula detonacija. Mislim da je jedan dio mene još godinama nakon rata bio uvijek budan za ispaljenje, za taj potmuli zvuk u daljini nakon koje čekaš gdje će pasti, udariti, razvaliti, osakatiti, ubiti. Brojao sam vrijeme između ispaljenja i detonacija koje su strašno i silno odjekivale između dobrinjskih zgrada. Padalo je oko mene. Ležao sam u polusnu i brojao. Kao vrijeme između bljeska munje i udara groma. Ako se razmak smanjuje onda nevrijeme dolazi, ako se povećava, nevrijeme odlazi od nas.

Važno je na vrijeme čuti ispaljenje pa se skloniti dok granata aterira, pikira. Kad čuješ eksploziju znaš da si živ. Geleri kidišu brže od zvuka. Zvuk eksplozije, ako prije toga nisi osjetio ništa toplo u bilo kojem dijelu tijela, znači samo jedno – sretno si promašen. Te noći sam brojao razmak po navici. Uvijek isto. Niti dolazi, niti odlazi. Ostaje. Nevrijeme neće nikuda od nas. Nevakat je tu da ostane.

Brojeći detonacije kao ovce, zaspao sam te noći prije nego što je ponoć otkucala kraj zauvijek prošle godine. I sinoć. Kroz san, slušao sam samo one eksplozije što liče na minobacačke. Brojao sam razmak između ispaljenja i praska. I ponovo zaspao. Zvučna kulisa nestala je kao veliki usamljeni odjek. Ostavio sam svu tu buku ovozemaljsku i vratio se svijetu sjena i duhova. Prije nego što je sve postalo samo jedno veliko crnilo, mislio sam kao i one nove godine, da skoro ništa u svijetu i svemiru nije do mene. Čak i ako granata pogodi savršeno neprecizno i odogodi moje buđenje zauvijek, recimo da su svijet i svemir samo našli zajedničku riječ za mene, konačno slovo i pustili me da vječno spavam i sanjam.

Narednog jutra sam saznao da sam sinoć ipak osuđen na buđenje. Tako sam i sinoć znao, bez obzira na orgijanje petardi, na svu tu pirotehniku besmisla, da će svanuti tih i miran dan. Prvi dan nove godine kao još jedan stidljivi početak.

Tihi početak i ovo sunce što se probija kroz šareno sive oblake pokušavajući svoju grimasu razvući u širok osmijeh. Poput svjedoka koji je sve ovo toliko puta već vidio, bez riječi promatrajući nas, naše nade i naše sne.

Nesmotreno zaželih i svijetu i svemiru mir poput spokoja ovog tihog jutra. Iskreno poželjeh svima nama tih i miran još jedan put oko sunca, taj naizgled besmisleni krug koji ćemo napraviti svi skupa oko velike zvijezde što nas nesebično i vjerno pokušava grijati, evo, i ovog jutra.

Ali neću pitati Veliko svjetlo nebesko poput pjesnika, filozofa, ovog jutra s prozora kao njegov junak ispred pećine u planini: “Zvijezdo sjajna, kakva bi bila tvoja sreća da nemaš one kojima sijaš?”

A neću ni sići u grad da bilo koga čemu poučim, jer sam sam u svom razredu, samom sebi učitelj, a ipak loš učenik. Radije ću prihvatit hodanje po žici radi uveseljavanja svjetine, ili ću činiti neku drugu akrobatiku, poput cirkuskog majmuna oduzimati publici dah, kao podsmijeh ili bolan stid.

Ipak, više od svega toga sada želim spavati. Možda prespavati.

“Spavati, spavati. Možda sanjati.”

Edin Zubčević

Zubčević: Ja, zlatni ljiljan
Zubčević: Patriotske igre
Zubčević: Moralna dijagonala
Zubčević: Zagadi pa vladaj
Zubčević: In memoriam
Zubčević: Istina za Dženana
Zubčević: Tobejarabi
Blok – tri ko jedan
Zubčević: Profesor Tunjo
Željko, de, reci nam sve
Zubčević: Migranti i mi
M kao melek
Izborne dileme
Šta je smiješno?
Praznik u Sarajevu
Neka bude svjetlo!
I bi svjetlo

Kraj rata
Stari sat