Mislio sam da je to od rata, ali sam kasnije shvatio da im je to od mira.
Svake godine iznova imamo priliku sjetiti se žrtava i obilježiti strašan pokolj, posljednju veliku epizodu genocida nad Bošnjacima. Preko tri godine Bosna je bila stratište na istrebljenje osuđenog naroda, od Krajine do Podrinja. Svake godine iznova se sjećamo kako su Ujedinjene nacije žrtvovale djecu, žene, starce i vojno sposobne muškarce u svojoj takozvanoj zaštićenoj zoni. Nisu učinili ništa da spase bilo koga. Neki od tih djelatnika ničega i sveopšte ravnodušnosti redovno su dolazili u Potočare 11. jula, i samo 11. jula.
Svake godine iznova imamo priliku gledati domaće političare kako pohode Srebrenicu, da paradiraju. Ali ne obilaze Srebrenicu kao stratište već kao poligon za dnevnopolitičke potrebe i partijsku praksu. Prosječan propali političar će rado defilirati Potočarima 11. jula i samo 11. jula. Potrudit će se da ga snime sve kamere, da da izjavu o genocidu za vlastite potrebe, bezobrazno i neiskreno sa svog zamišljenog političkog kljuseta pokazivat će zabrinute izraze lica, palamudit će i pokušavati da iz svog malog srca istisne što više velikih riječi koje ni njemu niti bilo kome ne znače ništa.
Svi će govoriti o opasnostima Zaborava, a već 12. jula će svi oni zaboraviti da su ikada bili u Potočarima, jer genocid je za većinu njih samo zgodna politička fraza.
Šta je Bošnjacima Srebrenica danas?
Bošnjačkim političarima koji su zloupotrijebili, otuđili i spiskali preko milijardu (1.000.000.000 KM) poslijeratnih donacija namijenjenih Srebrenici i Srebreničanima a da nisu stigli popraviti spaljenu Alijinu kuću? A zašto bi? Alija je bio u Srebrenici sve vrijeme opsade, sedmicama se probijao kroz obruč u julu devedeset pete, među prvima se vratio u Srebrenicu. Živi u spaljenoj kući štedeći za školovanje kćerke. Štednja mu ne ide baš najbolje jer je bez posla, kao i većina povratnika u Srebrenicu u kojoj nema ni mesare, ni pekare, ni prodavnice obuće (osim ako nešto od ovoga nije nedavno otvoreno između dva 11. jula.)
Alija dane provodi sa svojim komšijom Robom, bivšim pripadnikom Holandskog bataljona, neslavnog Prvog bataljona Holanđana koji su svi bez izuzetka vrlo brzo nakon masakra u Srebrenici završili u duševnim bolnicama. Dok su po Srebrenici i oko Srebrenice Mladićevi masovni egzekutori ubijali koga su stigli i uhvatili, Rob i njegovi “saborci” dernečili su u Zagrebu slaveći život i činjenicu da su preživjeli. Kasnije je progovorila savjest a zadnju riječ je imala psihijatrija.
Rob se vratio u Srebrenicu, kupio veliki plac na ničijioj zemlji, sa svog trijema vidi položaj na kojem je proveo mnoge dane opservirajući i bilježeći. Zemlju je kupio po peterostruko većoj cijeni, ali to je saznao prekasno. Kao što je kasno saznao da su mu dunđeri za velike pare pravili kuću. Izvarali su ga svi koji su stigli. Kao i Aliju. Pa sad njih dvojica kafenišu zajedno, a razgovaraju o temema beskrajno udaljenim od zla i zločina.
Proći će i ovaj dan, i ovaj 11. juli u Potočarima, i opet će doći zaborav. Nestat će miris roštilja, štandovi sa svim i svačim od vjerskih knjiga preko turbofolka do pornografije će takođe nestati. Političari će se vratiti svojim svakodnevnim prevarama zamaskiranim kao redovne obaveze i poslovi. Još nekoliko dana tu i tamo spominjat će se Srebrenica. Ubrzo će još samo po potrebi neki političar spomenuti genocid sebe radi, i svojih trenutnih potreba, a ne zbog istine i pravde, ne iz poštovanja.
Alija i Rob će i nakon ove turističke sezone, sjediti ispred Robove kuće, na nekadašnjoj ničijoj zemlji. Srkat će kafu i odbijati kolutove dima, nikome važni, nebitni. Osim možda malom crnom avlijaneru koji se vrzma i njuška okolo. Ne znam sa kakvim demonima i avetima prošlosti provode noći, ali dani će im kao i do sada prolaziti slični kao jaje jajetu, sve do novog 11. jula. Do tada će opet kao i svakog drugog dana živjeti svoje živote iskrenije se smijući nego mnogi koje znam. Bez velikih riječi, pričaće o zimnici, drvima… o svemu osim o onome o čemu svi drugi tako rado pričaju. Mikrofone su oteli dezerteri i oportunisti, uvijek u krupnom planu svakog dnevničkog kadra, oni će nastaviti svoju priču o Zaboravu, zaboravljajući i genocid i žrtve, pokušavajući smisliti kako još koju marku profitirati na tuđoj nesreći i tragediji. A poštenom čovjeku je danas život u Bosni i nesreća i tragedija.
Ostavljam na kraju Aliju i Roba da piju na miru kafu na ničijoj zemlji, ničiji, nikome potrebni. Pred očima su mi još uvijek lica povratnika u čijim sam očima vidio nešto što nisam nikada prije. Mislio sam da je to od rata, ali sam kasnije shvatio da im je to od mira. Razumio sam taj pogled kada mi je Mirso rekao da radi u Vlasenici ili Bratuncu, ne sjećam se, kod Srbina. Zna da je njegov gazda ubijao sredinom jula ‘95. koga je mogao, možda čak i njegovog brata, ali nema Mirso izbora. Vratio se u Srebrenicu nakon mnogih godina izbjeglištva. Živi kao sirotinja, zimi grije samo jednu sobu. Nema od čega kupiti djeci odjeću i obuću, a knjige su samo riječ. Isto kao i Srebrenica, Potočari, genocid, samo riječi koje mnogima ne znače ništa, a nekima sve – određujući im zauvijek živote, osuđujući ih bez prava žalbe na doživotno robijanje prošlosti.
Život je ipak jači od smrti, rađanje od ubijanja. Aliju, Mirsu isto kao i Roba sve to skupa danas manje zanima nego šta će ručku. Nezgodno je što je ručak narednog dana veći problem od negiranja genocida. Problem koji je do sada svaka iole zainteresirana vlast mogla zauvijek riješiti. Ali jok! Bošnjačkim političarima je lopovluk uvijek bio draži od istine, naroda, vjere, pravde i države. Dok su šleperi sa crnogorskim registracijama u aprilu ’92. iseljavali iz Bosne fabrike, pa danas na Palama, Koranu u Prači… ljudi koji su veselo, pobjednički, ispraćali kamione koji su odvozili njihove mašine, uvjereni da pljačkaju Bosnu, nemaju gdje raditi, u isto vrijeme po Sarajevu se pljačkalo na sve strane. Dok su se neki od nas borili i skakutali okolo u tenama, vjerujući da smo borci za slobodu, a zapravo smo bili samo pokretne mete, mnogi su pljačkali, i mnogi od tih mnogih su i danas u svojim partijama, hadžije, na funkcijama. I upravo sada dok rodbina tabute sa nekoliko pronađenih koščica svojih najmilijih spušta u kabure, bošnjački političari smišljaju nove pljačke i nova silovanja ove jadne zemlje kao nevine djevojke zatočene u restoranu Sonja u Vogošći u ljeto 1992. I silovat će Bosnu kao što su srpski dobrovoljci silovali muslimanke, a ponekad bi im se pridružili i anglo-saksonski oficiri UNPROFOR-a, kao što će se u bezličnoj međunarodnoj zajednici uvijek naći neko sumnjivo lice da im se pridruži ili im bar drži svijeću.
Nema mira za žrtve dok političari teferiče na njihovim obilježenim i neobilježenim grobovima. Bosansko kolo smrti još se vrti. Da li ćemo svi imati sreću da kao Alija, Rob i Mirso preživimo rat a poginemo u miru, ostaje da se vidi.