foto: Dženat Dreković/NOMAD

Zubčević: Ko to tamo sneva?

Kaže Vučić da su primali izvještaje BIA-e sa Cetinja. To je rijetka prigoda kad Vučiću možemo povjerovati i vjerujemo bez zadrške. Isto tako vjerujemo da su izvještaji raportirali o progresu “naše stvari”. Kao što ne možemo vjerovati, i ne vjerujemo, da su samo kao reporteri bez granica izvještavali sa lica mjesta, već su i učestvovali u svečanosti, bezbeli, pa su informirali Vučića dokle su “naši”, šta je do sada postignuto i kako se odvija plan. U Srbiji još od osamdesetih službe se koriste za kreiranje sukoba, svih vrsta i dokazani su neprijatelji društva, građana i demokratije. I danas esdebeovske i kosovske inačice jedu živo meso građana Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. A sprega politike, raznoraznih službi, crkve (i Rusije), policije, vojske i medija je bolno evidentna. Rukopis službi je prepoznatljiv. Sve počne i završi u medijima, a između početka i kraja mnogi plate glavom.

Nije tajna da su tajne službe najčešći i najefikasniji zavjerenici. Njihove zavjere nije lako otkriti, u pravilu nemoguće, jer su upravo oni ti koji zavjere otkrivaju, kao u slučajevima brojnih istraga sa istražiocima direktno uključenim u kriminal koji istražuju.

Naravni narativ

Neće, zaklinje se Vučić, Srbiju pokoriti Crna Gora. Neće to Aca dozvoliti, nikom neće dozvoliti da pokori Srbiju. Dosta je bilo! Niko ne sme Srbe da pokori! Niko, osim Vučića.

Naravni narativ: Ne, ne postoji Bosna, to je samo geografski pojam, a svi drugi nisu ono što misle da jesu već su Srbi. Uostalom svi su “Srbi od Adama i pre njega”. Ne postoji ni Crna Gora, to je neka izmišljotina, mora da je komunistička, a Dioklecijan se rodio u Nišu, nije iz Duklje. Nema naravno crnogorske nacije, kao što nema ni bosanske.

Očito je, čak se ne trude ni sakriti, sinhronizirano djelovanje Vučića, Dodika i Krivokapića, kao što su djelovali Milošević, Karadžić i Bulatović. Retorika je ista, tehnike su iste, ne znam zašto bismo očekivali drugačije rezultate nego devedesetih. Za to vrijeme, tehnički, Milanović je Plenkoviću isto što i Dodik Vučiću. Nije slučajno da je Milanović u zvaničnu posjetu kao Predsjednik pozvao upravo Dodika, baju entiteta i dečka sa američke crne liste. A Milanović kao da je Dodikov učenik sudeći po redovnim istupima i prestupima.

Danas se čini da je javnost u Srbiji skoro pa ujedinjena po pitanju Crne Gore, pjevaju horski, sa Vučićem koji je prvi glas i solista. Kritički glasovi čestitih ljudi zatomljeni su kao i devedesetih, možda čak i gore. Vlast i opozicija i samozvana građanska opozicija, da ne spominjemo medije doimaju se jedinstveno u stavu prema Crnoj Gori. Znamo iz iskustva, kada se srbijanska politika i “javnost” oko nečega ujedine onda je to vjerovatno nešto loše za Srbiju i njene građane, a još gore za sve ostale.

U Crnoj Gori se dešava nova faza starog plana dominacije baziranog na prvenstveno teritorijalnim konceptima, kartografiji i granicama. Umišljene vođe i vodnici ne prestaju da sanjaju a u tom oniričkom svijetu, koji se poput kanalizacije izlijeva u našu stvarnost, svi živimo košmar, decenijama. Plan za Crnu Goru je sličan planu za Bosnu i Hercegovinu koja je već zarobljena i vezana.

Otišli smo daleko, do krajnjih granica

Mi smo otišli tako daleko da smo od Republike Bosne i Hercegovine odustali u Daytonu, zapravo odustala je grupa pregovarača koja je, eto, u ime svih nas koje je bez vojske i policije poslala u rat za Republiku, pregovarala čak i o stvarima o kojima ne može pregovarati. Kao što Republika Bosna i Hercegovina nije mogla niti je nastala bez referenduma, i međunarodnog priznanja, bez referenduma nije mogla ni nestati. A nestala je. Nova tvorevina je nastala bez referenduma, uz međunarodno priznanje. Za Republiku su stradali borci za sekularnu republiku ravnopravnih i civili koji su bili jedna od glavnih meta i ciljeva rata. Nemamo Republiku ali zato imamo primirje.

Ne treba biti iznenađen ako se dejtonska konstitutivnost primijeni na Crnu Goru. U takvom hipotetičkom slučaju Crnogorci bi mogli završiti kao Bosanci i Hercegovci kad smo u Daytonu postali ostali. Očuvanje građanske republike Crne Gore dugoročni je interes građana Crne Gore.

Naravni narativ: Đetiću, zalud ti čojstvo, nu, kažu ti da nisi ništa do Srbin. A da ne jadan! Nemaš ni jezika, sve je to srpski, jađo; i Makedonci, sjeverni i južni, su Srbi zapravo. Kakvi Vojvođani?! Sve je srpsko i svi su Srbi, sve ostalo su pretenciozni konvertiti, i komite. Srbi su uostalom mnogo prije vikinga bili domaći i na američkom kontinentu. O tome svjedoče brojne emigrantske organizacije koje i danas tamo djeluju. Ali konstitutivnost u Americi im nikad nije data. Ubi nepravda! 

Sa imanentnom logičkom pogreškom, koja je u strukturi nacionalističkih tvrdnji i narativa, propaganda je spremna da ide do besmisla i dalje. Već je otišla s onu stranu svega, odavno, pa sad dugo i nebrižljivo kreirano javno mnijenje daje šlagvort propagandi. Vrzino kolo je zatvoreno, naše je samo da cupkamo u mjestu dok nas đavao, vrag ili šejtan ne odnese.

Na drugoj strani znaci oluje

U Crnoj Gori se Crnogorci bore za Crnu Goru, a Srbi za srpstvo. Ukazuju se zli duhovi prošlosti. Jedni mašu crnogorskim a drugi srpskim zastavama. Srbija ne odustaje od svoje teritorijalne politike. A ta joj politika nikako ne ide od ruke a ni od noge, ni za nogom. Još jedna tragedija ovih prostora. Istrajavanje u nečemu što evidentno ne donosi ni željeni ni bilo koji drugi opštepoželjni rezultat.

Nesretna Srbija unesrećuje svoje građane i sve druge oko sebe. Decenijama. A i drugima nije mane i ne gube dah prateći žestok tempo. Presumpcija vlastite nevinosti uz ideju krvi i zemlje, stari koncept koji ne donosi ništa novo osim krvi na zemlji. A SPC personificirana u svojim velikašima propovijeda mržnju, a ne ljubav.

Niko ne sme Srbe da pokori

Vučić kao protagonista devedesetih, ekstremista i ratni huškač, očigledno, ne može odustati od osnovnih, i jedinih, političkih ideja koje su ga oblikovale, jer Vučić partiju i priču mijenja, ali ćud – nikad. Potpuno je jasno da je bezidejan kada su na stolu realni problemi i kada je stvarni progres Srbije i njenih građana u pitanju. On ne zna i neće da zna ništa drugo osim nacionalizma i demagogije (i korupcije), a svi koji glasaju za njega, kao i za nacionalističke partije kod nas u Bosni i Hercegovini, glasaju za prošlost, mračnu prošlost, koja nema budućnost, a sadašnjost je samo provizorij, fantazmagorij, šarena laža, paralaža koja poziva prosječnog građanina da glasajući za takve glasa za vlastiti jad i bijedu, sadašnju i buduću. Mi već živimo reprizu devedesetih koja je za sada u mirnodopskim okvirima. Da se ne lažemo, skoro ni jedan politički važan problem nije nestao kad je rat prestao.

Nacionalisti su korumpirane autokrate, trgovci ljudskim mesom, krvopije, vampiri koji svakim ugrizom regrutuju novog vampira. Ujedaju posvećeno i dovoljno dugo pa vidimo i danas kako se povampiruju grupno. Kao i devedesetih. I opet se vidi sprega politike i religije. Preciznije – sprega politike i Službe, u ovom slučaju BIA-e, vojske, crkve i medija, a ono sve što ih povezuje je takozvana državna bezbjednost, služba. Spiritus movens konflikta. Fabrika za proizvodnju straha.

Dug duguje nikom ne kazuje

Srbija živi na dug a svaki dug dolazi na naplatu. Tu su Dodik i Vučić u sličnoj situaciji. Oni ne mogu opstati dugo, a Dodik možda ni kratko, jer su do sada živjeli na kredit, politički i finansijski, a kamate velike, neumoljive. Ne zaboravimo da je i Milošević glatko i slatko pobjeđivao na izborima dok je srbovao i ratovao. Ipak ratovi mu nisu pomogli. Čini se da Vučić i Dodik pokušavaju, u doigravanju utakmice iz devedesetih, bez sudijske nadoknade, da završe svoje političke karijere na sličan način kao njihove vođe i uzori. Po bjelosvjetskim zatvorima ili sakriveni od očiju javnosti u nekoj pećini ili kasarni ili u rezidenciji u Moskvi. Do tada se mogu zakotrljati mnoge nevine glave, kako to obično bude kad lideri za svoj račun koriste mržnju kao tehniku. Ipak, i Vučić i Dodik su pirotehničari, mada i pirotehnička sredstva mogu izazvati požar.

Ne znamo, ali nije teško zamisliti sve takozvane sigurnosne i obavještajne službe koje se prvenstveno bave izazivanjem nesigurnosti i dezinformacijama. Obavještajne i paraobavještajne ujdurme iz osamdesetih i devedesetih traju i danas.

Taj društveni kancer je metastazirao braneći svoje pozicije, odnosno stvarajući potrebu nove vlasti za starim ljudima i starim provjerenim metodama, ljudima starog mrskog sistema koji su taj sistem učinili brutalnim čuvajući ga da bi ga podjednako brutalno srušili. Uz pomoć službi ubrzan je raspad SFRJ i pretvoren u krvavi rat a samo jedno od tragičnih postignuća je genocid.

Mnogi od njih su i danas na pozicijama moći, na čitavoj teritoriji nekadašnje SFRJ, s tim da je Bosna i Hercegovina potpuno obavještajno pokorena, od strane srbijanskih službi, a značajnim dijelom i hrvatskih, sve druge ne treba ovaj put računati. Naše službe su neslužbeno sprdačina. Čini se da je i Crna Gora u nezavidno sličnoj situaciji, mada ne treba potcjenjivati Mila, ni najmanje, naprotiv. Šaren je kao vaskršnje jaje, to i cetinjski vrapci znaju. O njegovim političkim i drugim vještinama najbolje svjedoče decenije njegove vladavine.

U našem slučaju, većina promiloševićevskih ratnih operativaca imala je, između ostalog, kao zadatak – izazvati konflikt, ubiti sve bosansko i izvršiti eliminaciju političkih Bosanaca i Hercegovaca, svih koji svoj identitet ne svode samo na nacionalnu, vjersku, političku ili neku drugu pripadnost. Zli volšebnici u našim uniformama radili su za naše neprijatelje, protiv građana, protiv naroda, protiv istine, protiv pravde, protuzakonito. I danas su na pozicijama ili uživaju velike penzije, neki su u industriji, ekonomiji, neki i dalje aktivni u upravljanju medijima i političkim procesima. Cilj službi je ostao isti, proizvodnja straha, osjećaja ugroženosti, a to je pouzdana tehnika za opstanak vladajućeg režima. “Produžena ruka partije.”

Gledam kako kroz zidove plešu

Modus operandi je sve vrijeme isti. Ono što su devedesetih bili tabloidi sad su portaloidi. Brzi i jeftini. Mediji bez adrese koji niču kao gljive ludare nakon kisele kiše a nemaju ni autore ni urednike. Neki traju duže, neki su samo za sezonsku, kampanjsku upotrebu. Da imaju kontrolu nad medijima vidi se takođe iz rada i sadržaja medija. Kompromitacija i diskreditacija, ucjene i prijetnje, podmetanja i ubistva, neke su od osnovnih praksi obavještajnih i paraobavještajnih struktura. A izmišljanje i stvaranje neprijatelja radi, naprimjer, homogenizacije naroda – omiljena aktivnost. Ništa novo. Tako je od antike do Walsinghama i Richelieua, pa sve do službi 20. i ovog stoljeća, sve do današnje BIA-e, i svih drugih. Kad ti treba neprijatelj – izmisliš ga i dizajniraš po potrebi. Rezultate raznovrsnih psiholoških operacija različitih službi, i učinke agitatora, infiltratora i inih, vidimo u našem društvu. U tom smislu slika i situacija Srbije zrcale se u Bosni i Crnoj Gori.

Nama su potrebne dvije lustracije. Prva do pada komunizma a druga od pada komunizma do danas. Za neke je dvostruka lustracija. Teško je očekivati da će ikada biti provedena bar jedna.

Jedno od mogućih objašnjenja zašto je sve tako savršeno pogrešno i zašto ne možemo napraviti nijedan korak ka boljem sutra ili prekosutra leži u činjenici da su i Srbija i Bosna i Hercegovina i Crna Gora jedno veliko igralište različitih službi i svakojakih službenika, domaćih i stranih, poligon za kreiranje haosa. Pri tome su srbijanske službe domaće u sve tri države. Decenijama.

Hladna noć pred velike događaje

Trenutno u Crnu Goru postoje osim dva bloka – krivokapićevci i milovi – i treći, Crnogorci koji nijesu ni za jedne ni za druge no za Crnu Goru. “Nesvrstani” iako je značajan broj glasao za krivokapićevce, glasajući protiv Mila. Nesvrstani su važni jer koji od dva bloka njih pridobije imat će značajnu prednost. Nakon desanta na Cetinje, desanta na svetinje, nakon ustoličenja, krivokapićevci su srušili sve mostove prema nesvrstanima, a s obzirom na najmanji zajednički sadržalac nesvrstanih i milovih – država Crna Gora i crnogorstvo – približavaju nesvrstane milovim. Tako se istorijski procesi u Crnoj Gori vraćaju unazad. Teško je očekivati nešto treće, neku treću opciju, neku politiku i političku snagu koja će biti izraz volje nesvrstanih. Valja im opet s Milom pa opet Mila rušit’.

Ateriranje na Cetinje važna je simbolička poruka. Umjesto da se ustoličenje, mira radi, ljubavi radi, Hrista radi, obavi u Podgorici, Vučić i SPC su odlučili da po svaku cijenu to bude kako je bilo. Da se zna ko je gazda.

Sene i aveti srpskog sveta

Opasnost od novih sukoba, pa samim tim i rata, je realna u košmaru srpskog sveta. Misija najnovijeg Visokog predstavnika u BiH zagonetka je, a imajući u vidu da su Dodik, Vučić i Krivokapić, svako u svom trenutku, bili favoriti međunarodne zajednice, šta god da ta sintagma znači, i uz podršku te zajednice došli na vlast, optimizmu nema mjesta. Sad ta ista zajednica, jadnica, ima trostruki problem da riješi. Kako rade i kakve su im procjene neće im nedostajati sličnog posla narednih nekoliko decenija. Tuđa ruka svraba ne češe.

Umorni smo od ratova, iscrpljeni od primirja zamaskiranog kao mir. Umorni smo i od takvog mira i prijetnji novim sukobima, možda ratom. Umoreni genocidom. Umorni od laži. Želimo da živimo, a ne daju nam. Psihopate nama vladaju decenijama, i evidentno su svi spremni na sve. Za razliku od preostalog časnog i poštenog svijeta. Čini se kao da opet prilazimo terminalnom terminalu na putu u vražiju mater koju ovaj put zovu srpski svet.

Vidjeli smo sjene i aveti tog novosanjanog srpskog sveta. U logorima, u organiziranim masovnim zločinama, sistematskim silovanjima, izgladnjivanju, mrcvarenjima svake vrste.

Ništa im nije sveto. Ne odustaju. Dosadni su. Uporni. Bešćutni. Znam.

Edin Zubčević

Zubčević: Ja, zlatni ljiljan
Zubčević: Patriotske igre
Zubčević: Moralna dijagonala
Zubčević: Zagadi pa vladaj
Zubčević: In memoriam
Zubčević: Tobejarabi
Blok – tri ko jedan
Zubčević: Profesor Tunjo
Željko, de, reci nam sve
Zubčević: Migranti i mi
M kao melek
Izborne dileme
Šta je smiješno?
Praznik u Sarajevu
Neka bude svjetlo!
I bi svjetlo
Decembar u proljeće
Ljeto i geto
Zubčević: Ljetni bilten
Vandalizam i renesansa
Zubčević: Minuta šutnje
Zubčević: Muke po uredniku
Zubčević: Muke po Miljenku
Zubčević: Nacionalne utopije
Zubčević: Brodom koji tone
Zubčević: Zvijezda Mira
Zubčević: Imunitet stada
Zubčević: Građanska opcija
Zubčević: Aca vakser
Zubčević: Opšta opasnost
Zubčević: Mitovi i pobjede
Zubčević: Istina o pravdi
Zubčević: Život u najavi
Zubčević: Rat i mir
Zubčević: Izgubljeni mir
Zubčević: Smrt Filozofa