U najnovijem napadu lupanja mozga, Zoran Milanović je izjavio – “nisu svi genocidi isti” dajući sam sebi šlagvort da ponovi tezu Dodika, Vučića i drugih negatora genocida da se u Srebrenici desio “težak zločin”. I dodaje, ničim izazvan, vlastiti “stručni” uvid – težak zločin “sa elementima genocida”. O tim elementima genocida srećom nije detaljisao. Ko zna kakvim bismo novim trampističkim egzibicijama svjedočili.
Bez namjere da ulazimo u suludu i nepotrebnu avanturu istraživanje pozadine, misli i primisli koje se eventualno kriju iza novog Milanovićevog baljezganja, ne zanima nas dakle šta je mislio jer postoje indicije da mišljenja nema ni u tragovima, ali zaista nije baš svaki genocid u potpunosti isti – neki je presuđen, neki nije, ali se svaki desio.
Naprimjer, genocid u Srebrenici 1995. nije isto što i genocid u, naprimjer, Prijedoru ili Višegradu 1992. Ne samo zato što je genocid u Srebrenici presuđen, a genocid u Prijedoru nije nego je de iure kvalificiran kao istrebljenje. Različiti su jer su genocidi u Prijedoru i Višegradu, kao i drugim gradovima istočne Bosne i Krajine u ljeto ‘92. bili prva faza realizacije genocida, a genocid u Srebrenici je posljednja faza onog dijela genocida koji se tiče direktne realizacije, odnosno egzekucije pripadnika jednog naroda bez obzira na spol, starost, političko ili drugo uvjerenje. Genocid nad Bošnjacima nije trajao “dva dana” kako sugerira Milanović, veću duže od tri godine. I provođen je sistematski.
Zaista nas ne zanima dotična osoba, ali sticajem nesretnih okolnosti ta osoba je predsjednik susjedne prijateljske Republike Hrvatske – to što političkom scenom na visokim pozicijama Republike Hrvatske dominiraju političari-neprijatelji Bosne, to ne čini građane Republike Hrvatske neprijateljima građana Bosne i Hercegovine. Osoba je izabrana glasovima građana Hrvatske koje treba poštovati pa je u vezi s tim poštovanjem nužno osvrnuti se na recentnu relativizaciju i negiranje genocida à la Dodik. A i on je jadan i čemeran – kao i Dodik – više puta jasno i glasno, nedvosmisleno i eksplicitno, javno izjavio da je u Srebrenici počinjen genocid. Sada kao i Dodik, sinhronizirano i kao usklađeno sa aktuelnim memorandumom SANU-a, tvrdi da nije.
Bolna je činjenica da je genocid dio naše tragične istorije, samim tim je obaveza reagirati na svaki pokušaj negiranja i relativizacije genocida, posebno kad dolazi sa najvišeg nivoa, od predsjednika jedne države. Zato nam je svima potreban zakon. Ne može se bacati sol po nikad zacijeljenim ranama bez sadističke potrebe, kao što se ne može očekivati da to prođe bez krika žrtve odnosno onih koji to zamalo nisu postali, pa su ostali kao živi svjedoci svojim mrtvima i njihovim krvnicima i svima krvnicima sličnima.
“Nije isto 8.000 ljudi ili 80.000 ljudi. Nije isto. Nije isto da li se nešto dogodi u dva dana pa se onda pokuša zamaskirati ili se događa kontinuirano i sistemski.”
Da nam nije rekao da je 80 deset puta više od 8 nikada ne bismo saznali. Ne kvalificira se genocid brojem ubijenih, već nekim drugim mjerilima koje Milanović “kao nekakav pravnik” treba da zna, ali ne zna. Kao da je Milanoviću žao što u Bosni nije ubijeno više ljudi, odnosno kao da je ubijeno nedovoljno da to po Milanovićevim standardima bude genocid. Ali nije u genocidu u Bosni i Hercegovini stradalo “samo” 8.372 Bošnjaka u Srebrenici, koja je uz to bila zaštićena zona UN-a. Do Srebrenice, u genocidu nad Bošnjacima stradale su desetine hiljada nevinih, a mnogi ubijeni u genocidu u Srebrenici su zapravo preživjeli iz istočne Bosne koji su u Srebrenici našli spas od genocida i pokolja u ljeto 1992. i kasnije. U agresiji na Bosnu i Hercegovinu desetine hiljada žena su sistematski silovane, a sud u Haagu je presudio da je silovanje planski korišteno kao sredstvo rata.
To što genocid u Višegradu, u Prijedoru ili u Krajini nije presuđen kao genocid, ne znači da se genocid nije desio. De facto se desio, a de iure je bilo istrebljenje, malo li je! Kao što se de facto desio i u Srebrenici ali je de iure samo srebrenički potvrđen kao genocid, čime se genocid nad Bošnjacima 1992-1995. sveo de iure samo na završni čin trogodišnjeg genocida. O trogodišnjem genocidu de facto svjedoče bezbrojne masovne grobnice. Dovoljno je samo pogledati mapu masovnih grobnica, primarnih, sekundarnih i tercijarnih od Une do Drine i od Save do mora. Uz to, posmrtni ostaci hiljada u istočnoj Bosni i Krajini nikada nisu pronađeni. I to je de facto istorija, sve ostalo su interpretacije.
A Milanović, kao i Dodik, kao i Vučić, kao i Čović, negira ono što se de facto desilo a de iure je potvrđeno. Iako negiranje genocida od strane spomenutih osoba i drugih nema nikakvu težinu de iure, sve te izjave de facto svakog dana dodatno kontaminiraju javni prostor i dodatno uznemiruju ionako hronično uznemirene građane.
Da ne ulazimo u strukturu svakog genocida, odnosno onoga po čemu je svaki genocid isti, treba napomenuti da je dehumanizacija glavna trasa na putu prema svakom genocidu, kao što je negiranje genocida završna faza. U dehumanizaciju spadaju i Milanovićeve izjave o sapunu i parfemu. Istina, Milanović “kao nekakav pravnik” po vlastitom priznanju citate kupi na internetu, a ne iz knjiga, pa nedavno tvrdi da pola citata ne pripada onima kojima se pripisuje. Hoće to kad se čitanje svede na skrolovanje društvenim mrežama. Onima koji čitaju knjige, a taj Milanović po vlastitom svjedočenju nije, ne dešavaju se nedoumice oko citata odnosno njihove autentičnosti.
“Ako je genocid bio u Srebrenici onda moramo naći novu riječ za holokaust.”
Nema potrebe, Milanoviću, ta riječ već postoji i sam si je izgovorio – holokaust. Jevreji holokaust zovu shoah kao što Romi nazivaju porajmos genocid koji su preživjeli u Drugom svjetskom ratu.
“Nije isto da li se dešava u plinskim komorama ili se događa sa mačetama.”
Nije bilo plinskih komora u Bosni, ali je bilo konc-logora. Bilo je i spaljivanja živih ljudi kao naprimjer u Višegradu u junu 1992. Možda nije bilo mačeta ali je bilo kama i nije falilo klanja.
S obzirom da je Milanović “kao nekakav pravnik” čini se da mu nije poznat istorijski podatak da je svaki drugi Jevrej umoren u holokaustu ubijen u klasičnoj egzekuciji. Samo su Einsatzgruppen – organizirane u četiri sekcije sa ukupnim brojem od oko 3.000 osoba, teško se mogu nazvati vojnicima – uz pomoć entuzijastičnih kolaboracionista do konferencije u Wannseeju u januaru 1942. strijeljale više od milion Jevreja, što je period od oko šest mjeseci. Od početka operacije Barbarosa, odnosno već dva-tri dana nakon početka invazije na Sovjetski savez počele su masovne egzekucije na svim okupiranim područjima i sve to do konferencije u Wannseeu na kojoj nije donesena odluka o konačnom rješenju već odluka o tehnici i organizaciji konačnog rješenja.
„Isto i isto nisu isto“
Nije genocid u Bosni 1992-1995. isto što i genocid nad Muslimanima 1941-1945. o čemu između ostalih svjedoči i istoimena knjiga (Vladimir Dedijer, Antun Miletić, Svjetlost, 1990), naslov koji bi trebao biti dovoljan osobama poput Milanovića koje ne čitaju knjige da imaju bar osnovnu informaciju o osnovnim stvarima pa je bilo dovoljno da pročitaju naslov, ali avaj.
Kad smo već kod Drugog svjetskog rata, nisu isti genocid nad Muslimanima koji su počinili četnici i genocidi nad Jevrejima, Srbima i Romima, koje su, tri odjednom, provele ustaše odnosno Nezavisna država Hrvatska kao saveznica fašista i nacista u pomenutom ratu.
Milanović, samozvani ekspert za genocid i zločine protiv čovječnosti, sa elementima neuračunljivosti, koji odlikuje ratne zločince, ekspertski, pjevao je nedavno sam sebi tercu – “nisu svi osuđeni u Haagu ratni zločinci”. Jok, eto, humanisti su! Šta li tek mnije o neosuđenim ratnim zločincima. Ništa, i njih odlikuje kao heroje hrvatskog naroda.
U svom destruktivnom pokušaju da bude hrvatska inačica Trumpa, nespretnim nastojanjima da šokira, a to je najlakše uvredama, spinovima i skandaloznim neistinama, u patološkoj potrebi da ima konstantnu pažnju i interes medija i javnosti, aktuelni predsjednik Republike Hrvatske će možda uskoro nadmašiti Vučića. Iako je to nazamislivo jer Vučić toliko vremena provodi u medijima da je objektivno teško zamisliti kad uopšte stigne da se bavi nečim drugim, naprimjer svojim poslom. Tako i Milanović. Sve više liči na svog kolegu iz Srbije, kao što je i Tuđman ličio na Miloševića. Srećom, 2021. nije isto što i 1992. mada liče ako je suditi prema predsjednicima Srbije i Hrvatske, i nacionalnim liderima iz Bosne i Hercegovine. Izgleda isto, ali isto i isto nisu isto.
Naporni su svakodnevni pokušaji patuljastog Trumpa Milanovića da poraste i da se svidi desnici a njima se nikad neće svidjeti čak i da svoja svakodnevna obraćanja medijima počinje sa za dom spremni, a kako stvari stoje samo što nije. Tako će naredni predsjednički izbori u Hrvatskoj biti test inteligencije za građane. Tragično je što su i prošli predsjednički izbori bili svojevrsni test inteligencije, a još je tragičnije što je izgledalo kao da su taj test građani Hrvatske uspješno položili. Ko bi pomislio da će Milanović tako brzo tako temeljito postati tako odvratan. Ko bi pomislio da će tamburati u istom akordu sa Vučićem i njegovom velikosrpskom agendom, u čemu mu je Milanović partner, ali više kao korisni idiot. Slična je ovo i bizarna relacija kao što je bila i ona Milošević-Tuđman. Čović i Dodik su izvršioci radova na terenu, kao što su bili Karadžić i Boban. Što se nas, građana Bosne i Hercegovine, tiče mi na takvim i sličnim testovima inteligencije redovno padamo.
Građanima Bosne i Hercegovine nakon svih ovih godina praktično je svejedno ko će biti predsjednik RH jer očito ništa dobro ne treba očekivati. Ali građanima Hrvatske ne bi trebalo biti svejedno kakvog predsjednika imaju i kako Hrvatsku predstavlja urbi et orbi ali kome građani Bosne i Hercegovine imaju pravo išta reći u tom smislu, kao da nas predstavljaju bolji.
Ništa nije sveto Milanoviću. Ni Hrvatska koju kao brani od zamišljenog protivnika, niti bilo šta drugo. U maniru nerealiziranog uličnog siledžije iživljava se u pravilu nad onima kojima su vezane ruke i ne mogu se braniti, ni uzvratiti.
Ali nismo svi isti.