Živimo u vremenu kada je hrabrost konstatovati očito. U pokušaju da se niko nikom ne zamjeri svi će se na kraju svima zamjeriti, a oni savjesni će se zamjeriti i sami sebi. Šutnja dobro plaćenih profesora i ostalih dobro plaćenih, u ovo neradno pandemijsko vrijeme, kao i do sada je najglasnija, uvredljiva i poražavajuća. Podjednako su glasni u svojoj šutnji i mnogi umjetnici.
Šutnja intelektualaca, mada odavno nismo sigurni šta riječ intelektualac zapravo znači, je saučesnička, sračunata, sebična i kukavička. Jer svi koji ne dižu svoj glas protiv ove pošasti koja nas poput kataklizmičke najezde skakavaca uništava, proždire, saučesnici su i kao takvi odgovorni. Ne zaboravimo da su i profesori, kao i političari, kao i zdravstveni radnici, kao i policajci plaćeni novcem građana. Iz tog se može izvesti da javnim djelovanjem, reagovanjem na bezbrojne nevolje što nas vuku na dno, sve dublje u ideološki, stranački mrak, čine ne samo svoju građansku već i moralnu obavezu. A svaki put kada prešute nepravdu, pljačku, cenzuru i sve ostale fenomene naše dehumanizirajuće stvarnosti demonstriraju svoj anti-intelektualizam.
Strateški su partneri u svemu što nam se dešava, kao i svi oni koji su, kao, aktivni kritičari ali zapravo ciljano, proračunato i vrijedno rade na toj obmani iza koje se krije ista računica kao i u slučajevima kamenih spavača i nijemih posmatrača.
Ovi intelektualci-aktivisti-kalkulanti vjeruju da uspješno mažu oči kratkovidoj javnosti, građanima. Svoj intelekt koriste kako bi održavali sve opcije otvorenim, biraju prilike za verbalnu akciju koja im neće poremetiti račune i ugroziti interese, spremaju se za svaki ishod, za svaku situaciju u društvu, sadašnju a naročito buduću. Bar tako vjeruju.
S jedne strane održavaju svoj privilegovan status vodeći računa da ne stanu na žulj kome ne smiju, ili ne bi trebali, a s druge, održavaju privid neke vrste aktivizma, savjesti, tobože morala, kao telali javnog mnijenja. Vremenom, njihova hipokrizija se sama razotkriva, po prirodi stvari, ponekad epizodno, ponekad trajno. I kakav god da je ishod nastavljaju u istom pravcu ponosni na svoj konjunkturni intelekt, dok poput pilića tapkaju za majkom kokoškom, čekajući da vide ko će na kraju ubosti zrno pa da mu se diskretno priklone zarad vlastitog interesa, ako je moguće pod zastavom borbe za nešto, bilo šta što dobro zvuči. Svojom taktičkom šutnjom svjesno i neodgovorno podržavaju sistem koji je kod nas, na našu žalost, do srži izopačen i kao takav sam je sebi svrhom.
Činjenica je da se često radi o kilavim i jalovim intelektualcima koji su svoje pozicije osvojili i zadržali upravo u ovakvom sistemu, što samo po sebi može biti znakovito, kao što je činjenica da su upravo takvi uvijek partneri svakoj sili, svakoj vlasti, te se i ne mogu zvati, niti ih možemo smatrati intelektualcima. Biti intelektualac je nešto sasvim drugo, sasvim suprotno, a ta uloga koju lažni intelektualci pokušavaju igrati je uloga naturščika, i nije ni uloga već puko statiranje. Unosno statirati može skoro svako i zato čuvaju svoje pozicije jer znaju da su zamjenjivi. Pozicija u društvu i javno djelovanje samo su dio imidža. S tim u vezi svaki njihov istup je svojevrsna opsjena zamaskirana kao angažman.
Časni primjeri koji su ustali i progovorili javno, o ovoj ili onoj situaciji, konstatujući očito, ali naglas, u pravilu su doživljavali napade sa svih strana, a posebno subverzivno su djelovale, i još djeluju, njihove gore spomenute “kolege”. Problemi su veći upravo zahvaljući i kolegama intelektualcima koji to nisu, odnosno oportunistima i konformistima.
Bez takvih, ova manijačka kleptokratska višegeneracijska travestija, zakrabuljena kao politička elita, nikada ne bi uspjela da se ovako čvrsto ustoliči a pogotovo da se održi ovako dugo uprokos svemu. Ne samo da su na takav pasivan način saučesnici, već statiraju umjesto da odigraju ulogu, pozitivnu ulogu u ovoj našoj stvarnosti koja je poražavajuća kombinacija nenaučne fantastike i tragične komedije. Tako se sami svode na ono što se u antičkoj demokratiji zvalo idiotes, ili nešto kasnije privatus – onaj koji ne učestvuje u javnom, društvenom životu (kad treba).
Najnoviji primjer horske šutnje je nedavni nesretni slučaj s ciljem izgona iz javnog prostora jedne filmske kritike, čime se progoni ne samo drugačije mišljenje, već i drugi i drugačiji, i šalje jasna poruka svima čija je istrenirana autocenzura popustila da nema šale i da je neće biti. Neurednik portala je skinuo tekst u nadi da će ta filmska kritika nestati kao da nije ni postojala, zaboravljajući da ono što se desi na internetu ostaje na internetu, zauvijek. A ono što se zabranjuje postaje interesantnije.
Da je đavo odnio šalu a šejtan šegu jasno se vidi iz činjenice da je čak i filmska kritika, kao i svaka druga, pod kontrolom halki i lanaca moći. Ako je žrtva cenzure kritika jednog filma, čiju su proizvodnju građani debelo platili, onda dalje nije teško zamisliti kako stvari stoje u politici, tužilaštvu, sudstvu, policiji…
Tako će na smiješnoj strani istorije ova filmska kritika biti zapamćena kao važan događaj. Već se danima distribuira i čita, neuporedivo više nego što bi je čitali da nije zabranjena. Zanimljiva je i onima inače nezainteresiranim za umjetničke kritike. Mirza Skenderagić, autor stručnog osvrta na film Koncentiše se, baba, nepretenciozno je iznio mišljenje, utemeljeno i bez ikakve zle namjere; zlonamjernost je, znamo, često tamna strana provale objektivnosti i podizanja glasa u našem društvu, i javnog djelovanja baziranog na ličnom interesu i ambicijama.
Skenderagić je napisao najvažniju filmsku kritiku na bosanskom u ovom stoljeću. Ne samo zato što je napisana stručno, i što ilustrira odnose u kulturi, već i zato što je virtualno bunkerisana i to na javnom servisu koji građani htjeli-ne htjeli plaćaju da bi bili informisani, a ne indoktrinirani rafalima i plotunima PR obavještenja, koja papagajski ponavlja većina medija, po inerciji. Osim toga, ovaj slučaj je pokazao razmjere kontrole medija, i to tako da se više ni filmska kritika ne može objaviti ako nije u službi onih koje “kritikuje”.
Ne radi se ovdje o filmu, već o kritici tog filma kojoj je oduzeto pravo postojanja. Pokušali su i zabrljali u pokušaju.
Takozvani intelektualci, naročito oni inače hiperaktivni na društvenim mrežama i u medijima, oni što imaju stav i mišljenje o svemu, sada iznenada nisu u toku, ne prate, šute, ili pričaju o cvijeću i drveću, ili se bave nekom drugom temom praveći dimnu zavjesu kojom pokušavaju sakriti vlastitu pasivnost u slučaju koji ih se direktno tiče, i koji su po profesiji pozvani komentarisati. Ne očekuje se i ne traži ni od koga da stane na bilo koju ili čiju stranu, već da podrži pravo na slobodu mišljenja, i pravo na kritiku, posebno ako je utemeljena. Uostalom, ovdje govorimo o slobodi mišljenja i slobodi govora.
Svojim kukavičlukom i interesom motiviranom ambicijom, da se nikome ko može eventualno za nešto valjati ne stane na put, osim ako zajedno ne putuju, ugrožavaju ne samo slobodu govora, i nisu samo saučesnici, već protagonisti beščašća. I nije prvi put. Niti je zadnji.
Tako je u ovo vrijeme kukavica postalo hrabrost dići glas protiv cenzorske prakse; hrabrošću se naziva kad se javno kaže ono što svi znaju. Nije to nikakva hrabrost već elementarna čestitost i stvar integriteta svakog pojedinca, bez obzira da li je intelektualac ili nije; protest intelektualca je formalna i etička obaveza. Ne możemo biti zdravo društvo ako ne odbranimo osnovne postulate društvenog morala, posljednje granice slobode govora, ako imamo intelektualce koji to nisu.
Intelektualac – riječ, i ono što ta riječ treba da znači, ofucano je do besmisla, skoro do potpune neupotrebljivosti, pa stvara više nesporazuma, i muti već mutnu vodu. Uostalom, znamo šta ta riječ ne znači, kao što znamo da oni koji se tako doživljavaju ili predstavljaju, to u većini slučajeva, u pravilu, nisu.
Tako domaći intelektualci šute, vjerujući da se njima isto neće desiti, da im neće zatrebati sloboda mišljenja i sloboda govara, ili zato jer i sami slično čine i sabotiraju i onemogućuju osnovanu kritiku, kako bi nastavili neuznemireni graditi svoje čardake ni na nebu ni na zemlji dok njihova šutnja odjekuje, zvoni.
Njihova šutnja je svaki put nova minuta šutnje njima samima, i njihovom “intelektu”.