Politička scena u našoj zemlji, nakon lokalnih izbora i uoči izbora u Mostaru, na prvi pogled djeluje uzbudljivo dok se na horizontu mogućeg ukazuju fatamorgane. Svjedoci smo promjena, kraja početka procesa koji bi mogao dovesti do stvarnih promjena nabolje. Na drugi pogled, stvari izgledaju manje uzbudljivo a više deprimirajuće. Izborni pobjednici i slavljenici su Stanivuković u RS-u i Konaković u Federaciji, prvi kao novoizabrani gradonačelnik Banje Luke a drugi kao lider pobjedničke stranke u Kantonu Sarajevo.
Nije čudo a ni iznenađenje ovakav uspjeh ni jednog ni drugog. Ova dva političara imaju više sličnosti nego razlika, a njihove pobjede se mogu posmatrati kao omen, ali prije kao znak upozorenja negoli nagovještaj nečeg dobrog.
Obojica su populisti. Uz to, i jedan i drugi mogu učestvovati u raspravama na bazi demagoških monologa pričajući beskrajno dugo bez da kažu mnogo a kada nešto konkretno govore uglavnom govore ono što ljudi žele čuti. Zajedničko im je što nijedan od njih nije postigao skoro ništa sam u dojučerašnjim karijerima, Stanivukovića je zbrinuo otac, a Konakovića SDA. Stanivuković konačno iz uloge delegata-klovna prelazi u ulogu gradonačelnika-klovna, a Konaković je svoj prvi veliki samostalni uspjeh zabilježio formiranjem stranke koja od opštih pa sad do lokalnih izbora bilježi odlične rezultate. Sada su najjača stranka u KS. Vrijedan rezultat, i značajno povjerenje građana.
U oba slučaja povjerenje birača će obojica imati priliku opravdati u naredne četiri godine, s tim da će NiP već sutra učestvovati u formiranju nove sarajevske kantonalne vlade, kao najjača stranka koalicione četvorke pa će u naredne dvije godine faktički NiP imati većinu vlasti u KS na opštinskom i kantonalnom nivou. Samim tim, ta velika vlast omogućava NiP-u da učestvuje već danas u kreiranju bolje budućnosti u Kantonu Sarajevo. I na kraju, kada je riječ o odgovornosti za tu budućnost, NiP je prva adresa na koju trebaju stići i eventualne pohvale i eventualne negativne kritike. Uglavnom, pusta priča neće biti dovoljna da naše sutra bude bolje od našeg danas.
Tradicija zabrane
Opijeni vlastitim populizmom doživljavaju se kao vođe, što svakako nisu niti mogu biti, jer bez obzira na rezultat teško bi neko informisan igdje krenuo za Stanivukovićem i Konakovićem. Stanivuković demonstrira nedostatak političke pameti, mudrosti i talenta deklarirajući se kao homofob, uz izjavu da “gej parade” neće biti u Banjoj Luci dok je on gradonačelnik. Jer to nije u duhu i tradiciji njegovog naroda. A u tradiciji njegovog naroda su valjda tradicionalne zabrane i homofobija. Famozne tradicionalne vrijednosti.
Slično misli i Konaković, još jedan samodeklarirani homofob, kada kaže: “Nikad se nećemo oko toga složiti”. Za početak, odgovoran političar nikad ne počinje rečenicu riječju nikad. Glavni argument, i jedini, protiv povorke ponosa, za Konakovića je – demonstracija seksualnosti ili seksualne orijentacije, on je protiv toga, a inače kao nema problema. Nikakav je to argument jer kada Konaković, ili bilo ko drugi, prošeta sa suprugom držeći je za ruku, i to je svojevrsna demonstracija seksualnosti, na koju drugačiji nemaju pravo. Kao da u svijetu NiP-a nema ravnopravnosti i pravde za one koji su drugačiji. Sloboda je ekskluzivitet. A pravo je većine, kojoj pripada i Konaković da odredi manjinama šta smiju a šta ne smiju. Ipak, sarajevska Povorka ponosa tekovina je na ponos šestorke i to je jedan od uvjerljivih primjera koalicionog sporazuma u pravcu poboljšanja ljudskih prava i sloboda i smisla društveno korisne koalicije NS-a i SDP-a sa NiP-om.
Tu se sličnosti između dva izborna pobjednika ne završavaju. Obojica su revizionisti. Stanivuković negira istorijske činjenice, ne priznaje presude međunarodnog suda u Hagu, negira genocid, a Konaković, naprimjer, smatra da su lik i djelo Mustafe Busuladžića stvar interpretacije, a vrijeme jednoumlja, prije uvođenja demokratije, odnosno prije uvođenja tri jednoumlja, smatra vremenom neslobode i mraka, argumentirajući da se nije moglo slobodno ići u džamiju. Mojoj nani niko nikad nije branio da ide u džamiju, niti da povede nas, djecu sa sobom. Hodžama i popovima su bile zabranjenje političke akcije, a kada su na kraju popovi i hodže postali politički komesari i ideolozi nacionalnih i šovinističkih politika, uskoro smo dobili mržnju, rat, krv i opet mržnju a skoro nikad razumijevanje i toleranciju.
Istina je da su obojica, i Stanivuković i Konaković tipični proizvodi vremena u kojem živimo. I jedan i drugi su temeljito neobrazovani a beskrajno ambiciozni, bez konkretne politike i ideje, ukoliko verbalne ispade, i prepucavanja u skupštini i u javnosti ne smatramo politikom i razmjenom političkih ideja. Stanivuković i Konaković su rezultat na proteklim izborima postigli prvenstveno zahvaljujući svojim političkim konkurentnima – SNSD i SDA.
Stanivuković i Konaković su alternative Dodiku i Izetbegoviću. To je činjenica od koje se diže već podignuta kosa na glavi. Dodik i Izetbegović nakon što su sami sebe pobijedili u korist opozicije, slično su i reagovali – prijetnjama, negiranjem i relativizacijom rezultata. Ipak, Dodik je vještiji političar od Izetbegovića, koji je neokrznut političkim talentom. I bez obzira koliko se trudi da imitira svog oca, čak je vremenom promijenio izgovor i akcenat, pa razvlači i rasteže kad priča, kako bi nastavio mađijati sluđene Bošnjake, sve se masovnije bježi iz SDA sanatorijuma.
Dodik će se prestrojiti, ili bar pokušati prilagoditi kao i do sada. Njegov jedini interes je njegov interes. Tako da je za njega prihvatljivo sve što ne ugrožava njegov interes. Izetbegović predvođen svojom suprugom neće odustati od pogubne stranputice na koju je poveo na samo stranku koju mu je ostavio otac kojeg patetično imitira, već i bošnjački narod, a kud krene jedan narod u Bosni i Hercegovini tu završe svi građani. Tako je i Karadžić poveo Srbe stranputicom a na kraju smo svi završili u ambisu iz kojeg se još uvijek nismo iskobeljali, već samo na trenutke, ponekad, ugledamo zrake svjetla, kao obećanje, kao nadu da izlaz ipak postoji, ali bez garancija da ćemo put do izlaza pronaći prije nego iscrpimo sve druge opcije.
Zavadi pa stradaj
Još od petka 13. decembra prošle godine kada je Izetbegović uz malu pomoć prijatelja srušio vladu KS, i za taj samoubilački poduhvat dao Dodiku, neumornom rušitelju države – državu, a Čoviću – Federaciju, preko afere Asim, pa afere Respiratori, i svih ispada federalnog premijera i svega ostalog, ipak najveći skandal Stranke demokratske akcije je afera Sebija. Najzaslužniji pojedinci za uspjeh federalne opozicije na proteklim izborima su sasvim sigurno bračni par Izetbegović, i kadrovski par Sarajlić-Prevljak. Bez ovih pojedinaca i parova bezidejna, populistička, ideološki zbunjena, neartikulisana opozicija ne bi osvojila ni pola od onoga što jeste na tek završenim lokalnim izborima. Malo je pomogao i strah od zaraze uz izvjesnost nedostatka adekvatne zdravstvene zaštite, pa je, čini se, slomio nesalomljivu volju starijih građana, tradicionalnih SDA glasača.
Sudeći po broju glasova, četvorka je uspjela zahvaljujući, ne samo SDA, već i rezultatu NiP-a. Kakva sramota za NS i SDP! S obzirom na izborne rezultate, naročito u odnosu na 2016. godinu, Peđa Kojović bi trebao razmisliti o nasljedniku na čelu stranke, o nekome sa bar malo političkog talenta i bogdom karizme. Hrabrost i odlučnost nećemo spominjati. Isto tako Nermin Nikšić može biti predsjednik samo ovakvog SDP-a, a ovakav SDP će ostati kakav jeste sve dok je ljudi poput Nermina Nikšića, Damira Mašića, Denisa Bećirovića i drugih iz legije kalkulanata u vječnoj političkoj hibernaciji, uz sve permutacije, stavova i akcija.
Za Bećirovića ne bismo znali da je živ da ne podiže sve one silne hiljade maraka svakog mjeseca kao platu za svoj nerad, vječnu sinekuru i delegatski zimski san. Ipak se od jedne socijaldemokratske stranke očekuje malo više energičnosti, malo više zanosa, malo više pameti, i puno više hrabrosti, inicijativa i akcija. Nadamo se da će se preživjele socijaldemokrate sjetiti da znaju da lete. NS i SDP u koaliciji sa NiP-om stagniraju i dugoročno gube, a NiP u toj koaliciji profitira, a to pokazuju i rezultati.
Osim što NiP uzima glasače SDA, kao i glasače SBB-a pa i rahmetli DF-a, svoj ugled gradi upravo na koaliciji sa NS-om i SDP-om koje njegovu desnu orijentaciju pozicioniraju tobože bliže centru. Glasačima NS-a i SDP-a ideološki smeta koalicija s NiP-om koja se pravda zajedničkim djelovanjem u borbi za bolje sutra ili prekosutra, odustajanjem od principa u ime principa, što na svoj način podsjeća na bizarne koalicije SDP-a i SDA, kao i na aktuelnu DF-a i SDA. NiP ljevicu koristi kao i SDA, i velika je tragedija da ta nazovi-ljevica u nas to ne vidi, ili ne želi da vidi, ili vidi ali nema ništa protiv toga.
Što se SDP-a tiče, ove izbore trebaju shvatiti kao posljednju šansu da se dozovu i vrate ne samo stvarnim principima socijaldemokratije već i elementarnim principima poštenja i čestitosti jer vidimo da SDP-ovu kadrovsku ergelu čine i trojanski konji poput srebreničkog, spremni na svaku vrstu izdaje i prevare. Za početak, trebaju rasformirati SDP u Srebrenici i zamrznuti aktivnosti jer u Srebrenici nakon ovog skandala SDP do daljnjeg nema šta da traži. Stranka koja sebi dozvoli takvu vrstu blamaže, treba preispitati ne samo sve svoje kadrove već i prakse i na kraju krajeva same principe. SDP glasači su nervno iscrpljeni unutarpartijskim spletkama, raskolima i podvalama i zaista nije lako umornim SDP glasačima gledati nekada jaku partiju kako stagnira i politički vegetira u sitnošićarskim dnevnopolitičkim spekulacijama. Aktuelni sramni srebrenički slučaj još jednom nas opominje da trebamo biti spremni na doslovno sve od svakoga na političkoj sceni.
Juka vs. Dinokio
Zanesen svojim obračunom sa SDA, Konaković stalno spominje neku borbu, neku hrabrost, a do sada se samo, kao i SDA, borio za vlast, i za samoočuvanje i vlastiti prosperitet. Kada i ako NiP dovoljno ojača vidjećemo njihovo pravo lice, s onu stranu hvalospjeva koje Konaković sam o sebi i svojoj partiji priča – “prepoznati smo kao borci protiv korupcije”… bilo bi lijepo da još neko osim njega i članova NiP-a prepozna tu “borbu” protiv korupcije. Ništa posebno nismo vidjeli od NiP-a do sada nasuprot okeanu šuplje priče, a kad je o šupljoj priči riječ, tu su Konaković i političko nedonošće Stanivuković kao da ih je jedna majka rodila. Ako su to buduće vođe, onda svi putevi u ovoj zemlji vode – iz ove zemlje.
Konaković nakon izborne pobjede i velikih i brojnih obećanja o promjenama iz temelja, nalazi vremena da se javno raspravlja sa internacionalno uspješnim sportistom koji je postigao nevjerovatan uspjeh u sportu i na tržištu na kojem vlada još nevjerovatnija konkurencija. Za razliku od Konakovića čija se sportska karijera ne može nazvati karijerom, s obzirom na više nego skromne rezultate lokalnog karaktera, nasuprot NBA stratosferi u kojoj Nurkićeva zvijezda sija punim sjajem. Bez stranačke pomoći i privilegija došao je na mjesto gdje se stiže isključivo talentom i radom.
I sada Konaković ispisuje čaršafe teksta, javno pokušavajući omalovažiti i diskreditirati Nurkića pri tome se refleksno služi metodama SDA, a čini se i da je dobar dio SDA botova prešao u NiP-ov tim, ili je neuspješni košarkaš Konaković sam napoleonski oformio “grande armée” za virtuelne ratove. Aludira tako Konaković na patriotizam, na ljubav prema domovini, manipulira i čini sve što je naučio kao medijski jurišnik SDA. Mogao bi bez problema početi pisati za SDA biltene, u prvom propagandnom safu u službi Izetbegovića. Nije ovo prvi ispad Konakovića nakon što je “došao političke tobe”, metodama starog SDA kadra sa starim iz naftalina SDA folovima javnog blaćenja ljudi koji su ponos ove zemlje, i bolji ambasadori naše države nego što će to Konaković i njegovi koalicioni kolideri ikada biti.
Živi bili pa vidjeli
Ipak, ostavimo i Stanivukoviću i Konakoviću da opravdaju povjerenje glasača. Neka nas razuvjere i uvjere da su takvi kakvi se predstavljaju kad ne govore o ravnopravnosti manjina, ljudskim pravima i istoriji. Unaprijed se radujemo. S onu stranu ideologije, demagogije, populizma i dnevnopolitičkih oratorija, ostaje da se vidi da li će učiniti život boljim tamo gdje su pobijedili i da li će biti bitno drugačiji od friško poraženih dosadašnjih vladara. Dobili su šansu, sada su oni pozicija. Uskoro ćemo vidjeti na kojoj su poziciji kao pozicija. Kao i uvijek u Bosni i Hercegovini – nadajmo se najboljem, a spremno očekujmo najgore.
To važi i za opoziciju uopšte. Imaju priliku da iz temelja pospreme, dosljedno i s karakterom – ekonomiju, zdravstvo, obrazovanje… Problem zagađenja je takođe veliki izazov i politički i menadžerski. Opozicija je, naprimjer, u Sarajevu bila pozicija prošle zime kad smo se gušili a nije bilo zaštitnih maski u maloprodaji, pri tome ne suprotstavljajući se trendu visoke gradnje u Sarajevu, a vidjeli smo da su se Efendić i Konaković kao politički i privatni protivnici u dvije rečenice usaglasili upravo oko visoke gradnje, prigodom neplaniranog i neželjenog postizbornog susreta i razgovara u programu Face TV 15. novembra.
Konaković se svojevremeno, kao SDA premijer, bavio problemom zagađenja uvođenjem sistema par-nepar na Božić, u nedjelju 25. decembra 2016. godine, da bi ga ukinuo 26. decembra, nakon 33 sata, “jer je mjera dala rezultate” i ne samo to, malo mu je bilo već je dodao da će opet uvesti takve mjere ako bude potrebno. Tako ravnodušno, bez da trepne, sa premijerske pozicije manipulirati i obmanjivati javnost je u zloduhu premijera Novalića.
Možda je Konaković zaboravio svoju burnu SDA prošlost, ali mi nismo. Nismo zaboravili ni redukcije vode kad smo se, kao da je policijski sat na snazi, žurili vratiti kući, da stignemo dok ima vode. Sjećamo se i Konakovićevog kolege inače čakijaša od malena Zahiragića, koji je juče položio svečanu zakletvu pred Skupštinom KS, i njegovog prozivanja građana koji se bune na društvenim mrežama protiv redukcija, nazivanja “komunjarama” koje su se navikle kupati samo jednom sedmično i to nedjeljom po jeftinoj tarifi. Demonstrirajući bijedan pokušaj javne političke prakse denunciranja i dehumanizacije poput one u Njemačkoj tridesetih godina prošlog stoljeća. Ergo, pamtimo. Pamtimo da su se mnogi SDA kandidati, koji su bili bolje plasirani na listi, morali odreći upražnjenog zastupničkog mjesta da bi lajavac bračnog para Izetbegović zajedno sa Devićem mogao provozati tandem po sarajevskoj kantonalnoj skupštini, i nastaviti vozati živce i strpljenje građana. Nazor promoviranje ovog (još uvijek) nerealiziranog siledžije je ekvivalent namještanju Prevljaka na čelo KO SDA, i katastrofalno budalastoj kandidaturi za načelnika Ilidže. Namještanje upravo Zahiragića mimo reda određenog brojem osvojenih glasova na izborima jasan je znak kamo bludi SDA olupina kojom Braco i Seka kormilare kao da je nosač aviona.
Pitanje je na šta su sve spremni mladi i “novi” političari. I na kraju, izborni rezultat je ovakav jer je bilo manje izbornih krađa i prevara. Stari SDA kadrovi a novi opozicionari i sutrašnja pozicija vrlo dobro znaju kako se krade na izborima, znaju to iz ličnog iskustva, tako da su znali kako spriječiti izborne krađe, a što je praktično priznao i Konaković u nedavnom TV nastupu. To je još jedna izborna korist od raskola u SDA jer svi koji su napustili ovu stranku, naročito u posljednje dvije godine a vidimo da se nakon Konakovića i NiP-a dešava i drugi talas – Čampara, inšala Zvizdić i ostali – imaju veoma značajan subverzivni potencijal čije efekte na političkoj sceni primjećujemo već neko vrijeme.
Ako je suditi po jučerašnjem pokušaju posipanja pepelom B Izetbegovića i ispružene ruke prema Zvizdiću, a nakon stereofonije Bičakčić-Zvizdić, bračni par Izetbegović pokušava izvesti manevar kojim se nada zaustaviti tektonske poremećaje u stranci, koji ne prestaju a već dovoljno dugo traju, i vjerovatno odgađa konačni obračun sa neistomišljenicima za neka bolja vremena, u koja čini se, bračni par Izetbegović još uvijek vjeruje.
U političkoj praksi i načinu razmišljanja bračnog para Izetbegović imanentno je integrisana fabrička greška koja ih prisiljava da istrajavaju u vlastitom samouništenju jer nakon svake njihove akcije ili reakcije, situacija po njih postaje gora. Cijenu plaća stranka a samim tim i značajan dio bošnjačkog naroda koji ta stranka još uvijek predstavlja iako svakim danom u sve manjem broju. Jer se SDA predvođena bračnim parom Izetbegović otuđila i od naroda, i od sebe i od svojih članova, a kao što smo u aferama vidjeli – i od zakona.
Stranka destruktivne akcije
Zaista je najzanimljivija situacija u i oko SDA. Nakon brojnih šizmi, još od, predratnih, početaka, pa poslijeratnih “raspleta”, od Zulfikarpašića, preko Silajdžića, pa sve do aktuelnog egzodusa čije razmjere i posljedice tek treba sagledati. Od kada je SDA postala društvo dvaju lica i vojske ulizica, samodestrukcija je očita. U borbi sa zamišljenim protivnikom, a to je svako ko se drzne da kritizira jedno od dva lica i nekog od ulizica, koriste se sva sredstva, bez potrebe i bez osjećaja za mjeru. Baš kao što su četnici granatirali građane, bez obzira na vjeru i naciju, tako SDA danas napada iz svih raspoloživih sredstava svakog kritičara, čak i dobronamjernog, čak i vlastite članove. Njihovi sljedbenici, poslušnici, plaćenici i mediji optužuju druge da su neprijatelji Bošnjaka, tu odmah u paketu ide i neprijateljstvo prema islamu, onda ide red lažnog patriotizma, pa red lažne vjere, pa sve tako.
Da! O patriotizmu pričaju B Izetbegović i gazdarica SDA. I naravno sve to bez stida. Kao što se bez stida, poput Trumpa, hvali da je “ko od šale” prebolovala koronu, i to kaže u lice svima onima koji su izgubili svoje najdraže nerijetko jer nisu imali adekvatnu zdravstvenu pomoć, koju, bar oni, ni teoretski nisu mogli dobiti u domeni Sebije, odnosno u UKC Sarajevo.
Možda je za nju i njega to bilo “ko od šale”, ali nije šala zatvoriti najveći klinički centar u zemlji, nije šala igrati se mjesecima putem pacijenta, nije šala prebaciti borbu s kovidom na ambulante, na primarnu i sekundarnu zaštitu, na Opštu bolnicu, nije šala rasformirati izolatorij u junu, nije šala naručiti usisivače umjesto respiratora za 10,5 miliona maraka, koje je platila ista ona sirotinja koja poziva na telefonske brojeve na koje niko ne odgovara i koja satima čeka ispred kovid ambulanti na prijem.
Beskrajna je njihova bahatost i nevjerovatna umišljenost, a još više čudi da ne uviđaju da svojim bitkama i ratovima nanose samo sebi štetu, i donose korist, i glasove, svojim političkim konkurentima. To upućuje na gubitak dodira sa stvarnošću, što je nus pojava svake autokratije, i autokratije u pokušaju. Okruženi ulizicama, u isto vrijeme rješavaju se svih neposlušnika, a to su nerijetko oni koji misle svojom glavom, oni što imaju integritet ili pokušavaju sačuvati ono što je od tog integriteta ostalo.
Tako je SDA izgubila svoje najbolje ljude, i ne prestaje ih gubiti, a ostaju im kreature poput Prevljaka i Zahiragića, ostaju sinu svoga oca savjetnici šovinisti, ostaju im privatni mali gebels-glasnogovornici, hajkači i biltenisti, botovi i trolovi.
Aktuelni egzodus kadrova koji su mogli donijeti promjene u stranci, promjene najavljene na posljednjem kongresu pa zaboravljene, desio se nakon ignorisanja zahtjeva tih kadrova za promjene, jer SDA promjene nije htjela. Tako će promjene nezadovoljni članovi SDA pokušati postići negdje drugo. Prelazeći u neku drugu stranku ili kao što treba očekivati u slučaju Čampara i drugi – osnivanjem nove partije. Pa će se u opoziciji prema SDA pojaviti još jedna nova stranka poput NiP-a nastala od starih SDA kadrova.
Da Demokratska fronta nije preminula na posljednjim izborima, moglo bi se reći da političku scenu u Federaciji čine SDA i stranke bivših SDA kadrova te SDP i stranke bivših članova SDP-a. Srećom, koalicioni partner SDA – DF je doživio bijednu smrt a posmrtni ostaci ove uzaludne i štetočinske stranke bit će sahranjeni na opštim izborima za dvije godine. Tom će prigodom, nadamo se, otići sa scene i veteran rata u Bosni i Hercegovini i ober-veteran u politici, i ostati zapamćen kao najbolje plaćeni politički statista u poslijeratnoj istoriji BiH, statista koji je igrao kao naturščik neke od glavnih rola u filmu političke strave i užasa u Bosni i Hercegovini.
Još uvijek aktuelni potres u SDA nije “samo jedan čovjek” kako je komentarisao sin svoga oca slučaj Čampara, jer je Aljoša Čampara pokazao da u svijetu tajni nisu sami. Ubrzo mu se pridružila još jedna zastupnica iz SDA u Skupštini KS, čime je udvostručio i svoju formalnu snagu u Skupštini. Jasno, Čamparina je četa mala ali odabrana, i za SDA esencijalna. Čampara je u proteklih desetak mjeseci dobro predviđao ponašanje SDA kao neko ko je poznaje detaljno iznutra, i po vertikali i po horizontali, pa je i taktički i strateški vukao poteze koji su ukazivali na temeljitost i promišljenost za razliku od Izetbegovićeve stihije i kampanjske politike.
Dovoljno je samo uporediti trenutnu političku poziciju i perspektivu B Izetbegovića i Aljoše Čampare i vidjet će se ko je pobjednik odnosno ko je vjerovatni pobjednik. Izetbegović svoje najsposobnije saradnike gubi i pretvara u svoje konkurente i neprijatelje što je još jedan od provjerenih recepata za neizbježnu propast. Možda je B Izetbegović već i propao a da to ni mi ni on, još uvijek, pouzdano ne znamo. Možda će se za dvije godine pokazati da je totalni gubitak omiljenog ratnog plijena – Sarajeva bio ne kraj početka promjena već i zvanični početak kraja vladavine predsjednika SDA B Izetbegovića. Činjenično, kraj početka za B Izetbegovića počeo je ulaskom Sebije Izetbegović u politiku, dakle u SDA. Nakon njenog ulaska, izlasci iz stranke su postali redovna pojava, kao i sa KCUS-a.
Evo, sada je i Zvizdić, poput Čampare zatražio da se uradi osnovno, a Izetbegovići naravno na to ne pristaju, pa je Braco prijetio Zvizdiću, a Seka odgovorila kako je Zvizdić nije ni postavio pa joj on neće ni naređivati. Znamo da je nije Zvizdić birao, kao ni oni koji su glasali za nju već je izabrao Asim Sarajlić, u paketu sa Fikretom Prevljakom kojem je namjestio izbor, kao i takozvanom gradonačelniku Skaki, kao što je “završio” bezbroj drugih kadrovskih malverzacija i manipulacija. Kao pravi vojnik, pardon, oficir stranke, Asim uživa zaštitu, pravni imunitet, koji mu pruža zahvalna stranka hermafroditski utjelovljena u bračnom paru Izetbegović.
Uz malo sreće, bračni par će se održati još dvije godine na stranačkoj vlasti, i to bi trebalo biti dovoljno za konačni poraz na opštim izborima, što će možda biti i početak kraja SDA, a to bi moglo zaljuljati nacionalističko-šovinističke stranke i političare i njihov delikatan politički suživot na račun života građana.