foto: Dženat Dreković/NOMAD

Zubčević: Vrtoglavica koluta nazad

Bajram prođe, mirišu avlije.

Ramazan i Bajram u Sarajevu prošli su bez ljudskih žrtava. Dva bombaška napada, nekoliko pucnjava i jedno hvatanje za vratove u kantonalnoj skupštini, takođe bez žrtava. Ako ne računamo ugled institucije i susramlje građana dok gledaju ”svoje” političke predstavnike kao uličare, a zakonodavna su vlast. Dnevnopolitičke akcije i nasilje umjesto ibadeta, a u skupštinskim klupama ružne riječi i rasprave šakama. A sve veliki muslimani. U oko im barni al’ u iman nemoj! U ozračju najljepšeg mjeseca, političari su se (za)bavili izmišljenim temama umjesto nečim društveno korisnim, lagali su i smutnju unosili a “postili”.

U jeku zamišljene trke za besmislenu titulu Prvog u Bošnjaka i krunu od pepela bošnjačkih “kraljeva mudrosti”, Dino Konaković je nakon čitavog niza njemu svojstvenih pirotehničkih akcija zamaskiranih u političke ideje i inicijative, napričavanja i političkog brabonjanja, odlučio da iskorači i učini ono što, kako sam kaže, treba biti učinjeno i neće biti posljednji put (neka se zna). Naime, politički veteran s fakulteta za fizičku kulturu riješio je da napravi, organizira, izmisli, pokrene, utemelji, pazi sad – bošnjački sabor. Svebošnjački. Ni manje ni više.

Posljednji pokušaj bošnjačkog sabora, onaj iz devedeset treće usred rata i opsade Sarajeva, imao je za cilj rušenje ustavnog poretka Republike Bosne i Hercegovine. Slične ambicije imali su pobunjenici i teroristi protiv kojih smo se u to vrijeme borili. Sabor je srećom propao kao i sve drugo čega se prihvatila stranka destruktivne akcije, a da nije pljačka naroda i lično bogaćenje. Neki od ciljeva tog neuspjelog sabora ostvareni su tek potpisivanjem Dejtonskog sporazuma. Neki drugi, strateški ciljevi su realizirani još u ratu – islamizacijom Armije Republike Bosne i Hercegovine, otvaranjem mesdžida po kasarnama, i drugim operacijama; moralisti za vjerska pitanja u Armiji postali su uglavnom novokomponovani muslimani sa dugim bradama i kratkim hlačama.

Ratni sabor Bošnjaka je donio bosanskim Muslimanima novo staro ime, i nanio dovoljno štete borbi za jedinstvenu, nedjeljivu, sekularnu Republiku, za koju smo se (ispostavit će se u Daytonu) uzaludno borili. Nama je ostalo samo da sekularnoj, građanskoj Republici proučimo fatihu. Mogli smo to i devedeset druge, ali nismo. Već nakon Srebrenice, i svih prevelikih žrtava.

Strukturi i karakteru Armije i njenoj sekularnoj budućnosti katastrofalno su i trajno naštetili JNA oficiri koji su u sezoni proljeće-ljeto devedeset druge iz JNA prešli u SDA. Tom prilikom su prešli i na islam, a dotadašnje decenije komunističke vjere su zaboravili i skinuli kao JNA uniforme i crvenu zvijezdu. Ironično, upravo su oni predvođeni pukovnikom Muslimovićem “islamizirali Armiju Republike Bosne i Hercegovine i radikalizirali Bošnjake”, kako je to sažeo jedan znameniti novinar.

Treba istaći da Konaković još nije otišao u Novi Pazar da drži zapaljive govore i traži kulturnu pa i političku autonomiju Sandžaka, kao prvi predsjednik SDA u julu devedesete. Ipak, očigledno je da Konaković baštini “vrijednosti”, ublehe i blago rečeno gluposti prvog predsjednika svoje prve stranke. Riješio je Konaković da organizira plemenski skup, kao da smo Navaho indijanci ili Sijuksi u rezervatu, i to kao predsjednik stranke i ministar vanjskih poslova Bosne i Hecegovine (a ne Bošnjaka) u ime Bošnjaka. Kompromitirajući i sebe i funkciju i državu pozvao je na sabor mahom opskurne likove i rođake iz prošlosti. Staru “raju” i svoje (bivše) kolege iz SDA i još neke sumnjive face što liče na kriminalce, Isake i Rame. Bijedna i besprizorna reprezentacija.

Međutim, stvari su drugačije od nerealnih Konakovićevih očekivanja i tlapnji. Umjesto aplauza javnosti i političara dobio je gromoglasan pljesak, ali po licu. Našamaran je sa svih strana jer takvu glupost – potencijalno politički pa i smrtno opasnu upravo za Bošnjake – nismo vidjeli još od devedeset treće.

Sin Svoga Oca je sa nevjericom primio poziv. To je njegovu dugu ali neizbježnu političku bolest nasmrt samo prekinulo a bolesniku donijelo kraću euforiju kao što se teškim bolesnicima javlja pred konačan kraj. Živnuo je nakratko B Izetbegović i strelohitro odbio poziv, koristeći priliku da istakne kako domaćin nema ni autoritet ni političku snagu da organizira takav sabor, ne dovodeći u pitanje ideju organizacije sabora. Inače su Izetbegovići familijarno skloni saborima, paraslužbama i paradžematima, paralelnim minder-institucijama i šurama. Uvijek su bili avangarda kad je trebalo naći alternativu državnim institucijama. Da li Konaković i njegova stranka nastavljaju u istom parainstitucionalnom SDA pravcu? U međuvremenu, Konakovića su formacijski odbili i svi na sabor pozvani sateliti iz SDA orbite.

Ovaj ničim izazvan politički go makazicama preko glave u vlastitu mrežu raskošna je ilustracija nedoraslosti u kombinaciji s odsustvom ideja, manjkom političkog znanja i opšteg obrazovanja, i umišljenošću kakvu samo golemo neznanje ili još veća nepromišljenost mogu poroditi.

Posebno zabrinjava u slučaju Konaković njegova nesposobnost da uči. Da nauči bilo šta iz iskustva drugih, ili da bar nauči iz svojih ličnih grešaka, bez obzira da li su fauli ili greške u koracima. Jok! Kad se nepromišljeno zaleti pa nakon trokoraka stane u vlastito političko govno obavezno zagazi još jednom-dvaput. Da ne bi neko pomislio da je slučajno ugazio. Ministar nas uvjerava u svoju nepogrešivost insistirajući na vlastitim greškama. Neobična taktika.

U vrijeme prošlog Bošnjačkog sabora, izvršen je atentat na našeg komandanta Armije. On je preživio ali nisu njegova supruga i njen brat. Komandant je smijenjen a na njegovo mjesto doveden je ratni zarobljenik Armije da nam svima bude komandant! Tog ljeta u vrijeme zloglasnog Bošnjačkog sabora, pali su Grebak, Rogoj, Trnovo, Bjelašnica… Šta će koincidirati s ovim novim saborom? Legitimno predstavljanje ili nešto gore? Treba li očekivati i nova ubistva u Sarajevu kao onomad? Hoće li ševe zapjevati kao devedeset treće?

Dok se Konaković bavi ublehama sa potencijalno dugoročnim posljedicama, njegova stranka NiP se ljulja kao dijete na ljuljaški. Sigurnosna situacija u Sarajevskom kantonu je samo po mišljenju NiP-ovog ministra unutrašnjih poslova Katice i premijera Uka (NS) zadovoljavajuća, a dojam sigurnosti je lični osjećaj, pa se tako Katica i Uk osjećaju sigurno. Ergo, do nas je. Loše i pogrešno osjećamo.

Da je sigurnost u Šeheru nesigurna svjedoči i slučaj Memić i skupštinska diskusija zastupnice Arijane Memić. Na posljednjoj sjednici skupštine KS objavila je da napušta klub NiP-a jer ministar Katica promovira policijske službenike – aktere u zataškavanju slučaja, ometanju istrage, uništavanju dokaza… Uživajući zastupnički imunitet otvoreno je optužila ministra Katicu i navela čitav niz imena kompromitovanih uposlenika MUP-a KS koji uživaju zaštitu i privilegije, i primaju nagrade i priznanja od aktuelnog ministra.

U opštini Centar traje otvorena pobuna praćena neuspješnim spletkama protiv aktuelnog načelnika, a sve vodi Kemin mali, “genetski predodređen” kako bi to Konaković formulisao. Tako NiP u Centru razvaljuje svoju koaliciju i ruši aktuelnog načelnika. I to je jalovo, jer NiP-ovci su mahom bivši SDA-ovci, i nisu u stanju ni vlastitu koaliciju razvaliti, nego kukavički s leđa napadaju, organizirajući zasjede za svoje političke partnere.

Sve SDA može oprostiti NiP-u ali ne može i nikad neće halalit’ ukradeni bajrak jeftinog populizma i lažnog patriotizma što su u prebjegu ponijeli iz SDA centrale i donijeli u svoju novu partiju kao buduću stranačku relikviju.

Većinu preostalih resursa i upregnutih novinara SDA ulaže u razbijanje Trojke i rušenje upravo Konakovića i NiP-a. Uzalud. Jedini način da naprave rezultat i štetu NiP-u je da im NiP u tome pomogne. Da se nastavi politički samopovređivati i skakati na glavu s mindera u fildžan. A to Konaković upravo čini – pomaže svojim neprijateljima, a usput pomaže i neprijateljima Bosne i Hercegovine i Bošnjaka.

Umjesto da Konaković, ministar s portfeljom ali bez političkog kompasa, organizira sabor NiP-a, da se malo saberu, prije nego se oduzmu, umjesto da konsolidira stranačke redove, on se bavi budalaštinama i organizira sabore na koje niko osim njegovih uglavnom sumnjivih drugara neće doći. Mogao je to jednim jačim iftarom riješiti. Na kraju se sabor pretvorio u “sastanak” grupice bezveznjakovića. Šaka jada.

Budimo realni, Dino ne može organizirati zonu odbrane u košarci a kamoli da vodi diplomatiju jedne zemlje, i još ko džoja brani narod i državu… Ali šta očekivati nakon Bisere nego novi biser? Nakon hurma diplomatije, došla je iftar diplomatija. Samouvjerenim korakom grabimo prema svojoj konačnoj propasti.

Vrijeme šuplje priče i logoreje je prošlo. Bez konkretnih rezultata i vrijeme NiP-a će proći. Arijanu Memić, njenu porodicu i njihovu tragediju, NiP je iskoristio kao “borbu” za “narod” i “pravdu”. Bitno je ostaviti dojam borbe za narod i pravdu, a što u stvarnim ciljevima te “borbe” nema ni naroda ni pravde to je stvar onih koji su glasali za NiP.

Blazirani posmatramo političku scenu očekujući novi samoubilački potez aktuelnih političara koji će nas koštati života. I tako, evo, preko trideset najtežih godina.

Ne vrtimo se ukrug. Propadamo u mjestu a svijet i život prolaze pored nas. Sve se kreće, samo mi stojimo u živom blatu domaće politike. Hvata nas vrtoglavica dok Konaković izvodi svoje političke kolute nazad.

Vertigo i mučnina.

Edin Zubčević

Zubčević: Ja, zlatni ljiljan
Zubčević: Patriotske igre
Zubčević: Moralna dijagonala
Zubčević: Zagadi pa vladaj
Zubčević: In memoriam
Zubčević: Tobejarabi
Blok – tri ko jedan
Željko, de, reci nam sve
Zubčević: Migranti i mi
Sannety
M kao melek
Izborne dileme
Šta je smiješno?
Praznik u Sarajevu
Neka bude svjetlo!
I bi svjetlo
Decembar u proljeće
Ljeto i geto
Zubčević: Ljetni bilten
Vandalizam i renesansa
Zubčević: Minuta šutnje
Zubčević: Muke po uredniku
Zubčević: Muke po Miljenku
Zubčević: Nacionalne utopije
Zubčević: Brodom koji tone
Zubčević: Zvijezda Mira
Zubčević: Imunitet stada
Zubčević: Građanska opcija
Zubčević: Aca vakser
Zubčević: Opšta opasnost
Zubčević: Mitovi i pobjede
Zubčević: Ko to tamo sneva?
Zubčević: Istina o pravdi
Zubčević: Život u najavi
Zubčević: Rat i mir
Zubčević: Izgubljeni mir
Zubčević: Smrt Filozofa
Diverzant u trezoru
Zubčević: Kao nekad pred rat
Zubčević: Na Drini NATO
Zubčević: U magli rata
Zubčević: Atentat
Zubčević: Drugo poluvrijeme
Zubčević: Priče kratkih nogu
Zubčević: Kraj karnevala
Zubčević: Život bez nade
Zubčević: Gluho bilo
Zubčević: Osmi putnik
Zubčević: Završena država
Balija i baliluk
Zubčević: Pometi zastavu
Zubčević: Nejse
Zubčević: Slovo o Marku
Zubčević: Tvrtko i Marko
Zubčević: Obećana zemlja
Zubčević: Ogadi pa vladaj
Zubčević: Hey, Joe?!
Zubčević: Efefef epilog
Zubčević: Rat ili mir