foto: FB

Diverzant u trezoru

Dođe tako vrijeme kad muškarca život i ljudi dotjeraju do zida, ko cara do duvara, pa mora otkriti ono što ne smije, i mora reći ono o čemu se šuti. U novom medijskom ispadu Sin Svoga Oca nepritisnut neumoljivim pitanjima jasno je stavio do znanja da o nekim stvarima ne želi i neće govoriti, ipak je on ozbiljan i očekuje takav pristup. Po starom običaju pričao je o svojim omiljenim temama, o patriotizmu i Dodiku kojem je dao poluge u Domu narodu da čini to što danas čini, četvrtu ruku; kao što je omogućio i Čoviću da čini sve što danas čini; ali nije pričao o onome što građane najviše zanima – korupciji. Vala baš! Koga još zanima korupcija i udruženi zločinački pothvat pljačkanja vlastitog naroda?!

Odmah na početku je sasvim iskreno odbio dati odgovore na pitanja o internet munafiku i SDA mega botu, njegovom igraču s kojim se u Luksemburgu sreo na svojoj samopromotivnoj turneji koju je novcem građana platio Dom naroda. Nije se s njim, kako sam kaže, samo slučajno sreo već je sjedio za hastalom zajedno sa Novalićem a prekoputa njih je sjedio on, luksemburški smutljivac koji je ponosno objavio fotografiju sa sastanka.

S gnušanjem je odbio i odgovoriti na pitanje da li je Asim Sarajlić još uvijek prvi do njega, kako je sam tvrdio. Asim – dugogodišnji kadrovik SDA koji se zaklinje u institucije Bosne i Hercegovine i od kojih godinama prima ogromnu platu, nekidan je u Domu naroda pozvao predstavnike iz RS-a da sva pitanja i probleme rješavaju u institucijama, a on na parkingu “rješava” imenovanje gradonačelnika Sarajeva, obilazi gradske vijećnike sa šefom obavještajne službe “ko u Kumu”, kako sam kaže. Zna se da je Asim ostao glavni fikser Prvog, bez obzira na njegova djela – trgovinu utjecajem, ucjenu, klijentelizam… ili kako se već zovu djela o kojima je sam svjedočio. I zašto njega onda opterećuju suvišnim pitanjima? I nek mu nije odgovorio. Kakav je to način ponavljati pitanja i insistirati na odgovoru?

Nastavio je B Izetbegović svoj solilokvij o samom sebi ne dajući se prekinuti, nedvosmisleno i eksplicitno žaleći samog sebe i zlu sudbinu i kroz šta je sve morao proći u svom teškom životu, i šta je sve uprkos svemu izdržao. Ali se, nekako, same izdvajaju dvije posebne zanimljivosti.

Prva je da Bosna i Hercegovina nije postojala do pojave njegovog oca, odnosno da se zahvaljujući njegovom ocu rodila Bosna i Hercegovina. To je stara velikosrpska teza o nepostojanju Bosne i Hercegovine, neistina koju smo davno prvi put čuli, pa smo malo navikli a malo i oguglali. Takođe je hinjeći patenika izjavio da je prošao sve što jedan muškarac treba proći u ratu, dodavši da je bio “i na liniji i iza linije”. Eto, da nije bilo upornog novinara, B Izetbegović ne bi morao, samozatajan i skroman kakav je odmalena, pričati o stvarima o kojima se ne priča.

Danas, konačno, znamo ko je taj misteriozni borac o kojem su se kazivale legende; ko je taj čija su djela graničila sa nemogućim. Legenda je dobila svoje lice i svoje ime – Bakevara. U znamenitoj diverzantskoj akciji na Treskavici sam je dovezao ne jedan već dva zarobljena tenka odjednom. Nakon toga je bez glasa, ne tražeći ništa za sebe, jednostavno nestao. Sad znamo ko je “nevidljivi izviđač”, onaj kojeg nikad haman niko nije vidio, onaj što je slao iz duboke neprijateljske pozadine, daleko iza neprijateljskih linija, detaljne informacije o minobacačkim baterijama u Bulozima, godinama.

Zlonamjeran i nepovjerljiv posmatrač bi možda rekao da nastavlja podrumaš sa radne obaveze da priča bajke o svojoj “borbi” pljujući u lice svim borcima Armije Republike Bosne i Hercegovine koji su se stvarno borili a nisu kao Sin Svoga Oca čučali u trezoru. A ne zna klevetnik da je Bakevara ne samo učestvovao u deblokadi Sarajeva, već i deblokirao Sarajevo!

Danas znamo da je zakrinkan da ga niko ne prepozna u bijeloj maskirnoj uniformi, krijući od oca, oslobađao Vlašić. Bio je na vrhu Vlašića, kod repetitora, prije svih. Kada je došao general Alagić i razvio našu kao duša čistu bijelu zastavu sa ljiljanima, veliku kao srce bosansko, Bakevara je znao da je njegov posao tu završen. Za njega je to bila samo jedna od stvari koje svaki muškarac treba u ratu da uradi. Danas znamo otkud odsutan pogled proslavljenog generala – ugledao je Bakevaru kako vješto prolazi kamermanu iza leđa, nimalo željan publiciteta i slave, šeretski namigujući zatečenom generalu. Alčak je Sin Svoga Oca, svugdje ga je bilo!

Osim što je prošao sve što jedan privilegovan sin u trezoru može proći, sada znamo da je bio “i na liniji i iza linije”. Zli jezici su odmah zapalucali da je iza linije bio samo kad bi ga otac poveo sa sobom na pregovore na sarajevski aerodrom, da ne ostaje sam u trezoru. Odmah su na to neki graknuli da je aerodrom bio neutralna teritorija, prostor između linija. A bilo je i onih koji su tvrdili da statiranje u pregovorima ne spada u ono što svaki muškarac treba da radi u ratu. A onda su se stvari počele otkrivati. Ono što je trebalo i moralo ostati skriveno pokazalo se i gradu i svijetu. Predugo je istina ostala skrivena prkoseći samoj sebi, jer istina istine je njena neskrivenost.

Danas znamo ono što dosad nismo znali da je mladi B Izetbegović, krijući od oca i od majke, učestvovao u odbrani Sarajeva i Bosne i Hercegovina. I nikada za to ništa nije tražio. To je bilo ono što svaki muškarac treba u ratu raditi. Zaista je istina što tvrde Andrić i Freud da najljepše i najstrašnije priče nikada neće biti ispričane.

Malo ko zna da se Bakevara dok su svi njegovi mirno spavali u trezoru iskradao, bez riječi prolazeći pored pripadnika Bisera koji su ga sa porodicom čuvali u trezoru. Istina je da su čuvali trezor a ne živote Bošnjaka koji vrijede deset puta više od drugih Bošnjaka, pa ih se mora sve, đuture, držati kao nacionalno blago u sefu Narodne banke. Na vrhovima prstiju, pazeći da ne probudi svoje, napuštao bi trezor i izlazio sam u tamnu sarajevsku noć pod opsadom. Prvu prepreku, ulicu Maršala Tita pregazio bi mirnog koraka da bi furajući sam sredinom prošao Kulovića ulicu prema Trebeviću. Odlazio bi tamo gdje je najteže i mijenjao bi umornu stražu. Nekad dva-tri sata, a nekada i cijelu noć. Ništa mu nije bilo teško, radio je samo ono što svaki muškarac treba u ratu raditi.

Ne zna se, ali zna ko treba, da je Bakevara sa Lastama vratio Đokin toranj (Malu Ćabu). Nije bio od strateškog značaja ali je njemu bilo važno da taj objekat ne bude u rukama dušmana. Ne zna se ni za dramu na Otesu kada je naselje bilo pred padom i kada više nije bilo nade, Bakevara se dva puta zalijetao glavom na tenk, ali su ga drugi borci zaustavili. Otes je nakon toga pao. Ko zna kakav bi ishod bitke, kao i samog rata i poraća, bio samo da su Bakevaru pustili da krene glavom na tenk.

Prave avanture i prave male ratne odiseje Bakevara je prošao kad bi mu otac bio na službenom putu, a tada je često putovao. Išao je na pregovore sa dva plusa u džepu a vraćao se sa jednim minusom. Što bi rekao jedan rahmetli borac – samo on je u istoriji algebre i aritmetike, i matematike uopšte, postigao i uspio da plus i plus daju minus. Ali je zato Sin Svoga Oca od dva minusa u ratu pravio tri plusa u miru. Oni koji ga zaista znaju, oni što su mu najbliži kao Asim, znaju da mu je ostao golem ah na Špicastu stijenu. Bakevara je htio taj položaj i sijač smrti riješiti odmah na početku rata ali nisu mu dali pa je mitraljezac zajas'o i uz'o golem fursat i šenlučio po Šeheru sve do Dejtona. A samo da su Bakevaru poslušali! Ni danas se ne priča o momku s praznom papovkom u bitkama na Žuči. Dok su drugi naoružani do zuba drhtali od straha i zime, Bakevara je bez riječi s praznom papovkom mirno čekao sve što dolazi.

Bio je briljantan inžinjerac a i logističar. Prve metre tunela ispod piste na Butmiru iskopao je Bakevara sa tri supene kašike. Kad je potrošio i treću znao je da je završio svoj dio i još jednom učinio ono što trebaju raditi muškarci u ratu. Malo je ko znao iskopati sam bajtu kao Bakevara, ali to ne iznenađuje s obzirom da je uz sve i školovani arhitekta. Znao je obići nekoliko kilometera linije a onda metar po metar kopati i popravljati rovove i bunkere dok sve ne bude po njegovom tabijatu. Pistu je prvi put pretrčao u decembru devedeset druge. Promrzao, ukočenih ekstremiteta, prepuzao je i pretrčao pistu dok su drugi u Šeheru krali prioritet (struju) i gledali tv Palmu, u Butmiru bi nabacio sanduk-dva-tri municije na leđa i nakon što se okrenuo na petama, jurnuo bi kao vihor preko piste. Francuski unproforci su mogli samo gledati i plakati. Sam je usjekao tri metara drva za ogrjev Asimu i njegovima, ne onom svom Asimu, već jednom drugom Asimu nepoznatom heroju.

Godinu kasnije je, vraćajući se s terena, za koji niko osim njega nije znao, vidio pred Tunelom umorne nosače civilne zaštite i preuzeo pola tone leće i sam kroz tunel unio u Sarajevo, istina samo do Dobrinje. Kad bi dijelio humanitarnu pomoć, narodu bi uvijek sipao u kese preko vrha napunjen lončić kojim se mjerilo brašno, a ponekad čak i šećer. Nije zakidao k'o ostali, nego je davao više, a manjak bi pokrivao iz svog dijela. Šta je drva iscijepao u ratu, i šta je silnih kanistera vode nanio, samo on zna. Ljudi se kunu da je 18 kanistera od pet litara znao nakon višesatnog čekanja na Pivari natočiti, svezati i nabaciti na sebe, bez da se povije u leđima ili povinuje u koljenima. Ponosan i neumoran, prav k'o strijela nosio bi i donosio do vrata svakom u mahali po kanister.

Kao sanitetlija je postao i ostao nepoznata legenda – kad bi bilo najgore, kad je krv tekla potocima a ranjeni ležali razbacani unaokolo kao krpe mesa očajno zapomažući, Bakevara je po dva ranjena borca a nekad i po tri istovremeno na rukama iznosio sa bojnog polja, a na leđima bi nosio njihove puške. Znao je, pričali su mu Čengići, kako je teško jednu pušku nabaviti. Stari Čenga je imao običaj govoriti kako ga duša boli za svakim u šenluku ispaljenim metkom jer samo on zna kroz šta prolazi da jedan metak u Bosnu donese.

Ostale su nepoznate nebrojene epizode iz ratničkog života predsjednika stranke svoga oca. A smijali su se ljudi kad je rekao da je spreman stati pred narod. Istina, nekoliko detalja iz biografije ilegalca i ratnika Bakevare je još ranije procurilo i stiglo u neodgovorne ali vješte ruke turskih scenarista. Da smo imali mozga koliko je kafeno zrno znali bismo da je tu bilo mnogo više od onoga što smo vidjeli.

U jednoj epizodi jedne nepopularne turske safunice mladi B Izetbegović biva ranjen u ruku. Različite analize su pokazale da su ga stigla vrata trezora, ali je ostalo nedokučivo da li je ulazio ili izlazio iz trezora. Uskoro su napisani i novi nastavci na bazi informacija koje su spretni producenti uspjeli iskopati ali, tragično za sve nas, nisu snimljeni zbog velike inflacije i medijskih turbulencija a posebno brojnih hapšenja u Turskoj. U jednom od nesnimljenih nastavaka, B Izetbegović, heroj odbrane Sarajeva, samozatajni diverzant, gine u jurišu na zloglasni Krmetnjak u Nedžarićima, ali njegova žrtva nije bila uzaludna. U narednom nastavku se ispostavlja da nije zapravo poginuo, već pao s konja i doživio amneziju, a sjećanje će povratiti tek nakon nekoliko epizoda, ali onda ipak u zadnjoj epizodi hrabro gine u deblokadi grada u jurišu na tvrđavu u Mrkovićima ponad Sarajeva. Ali je Sarajevo konačno deblokirano! Ipak našla su se sredstva da Muslimović organizuje konferenciju – Bakevara, kralj hrabrosti. Autor tvrdi da je Vladimir Perić Valter bio malo dijete za Bakevaru, a uz to nije bio ni musliman.

I danas, domaći i strani, rekao bih, umišljeni i uobraženi pregovarači, dolaze ovdje s ambicijom da slome B Izetbegovića. Čovjeka koji je davno prošao sve ono što jedan muškarac u ratu treba proći. I izdržao. Nije se slomio. I sada nakon svega što je prošao u životu i izdržao, sada neko očekuje da će se takav čovjek, Bakevara, heeeej, slomiti! Ostao je sam na braniku Bosne i Hercegovine. Ali neće se slomiti. On se neće umoriti, samo će se dušmani Bosne umoriti.

Ne, neće se B Izetbegović ni slomiti ni umoriti, još u njemu živi nemir Bakevare. U tom tonu je i završio, uvjerljiv kao šest maraka ukrupno, vraćajući nam onaj dragocjeni, neprocjenjivi osjećaj sigurnosti, zaštićenosti i mira koji smo osjetili prije trideset godina. Skoro da smo zaboravili snagu tog osjećaja koji se vratio kad je Sin Svoga Oca završio riječima:

Mirno spavajte… sve ćemo, akobogda, riješiti.”

Edin Zubčević

Zubčević: Ja, zlatni ljiljan
Zubčević: Patriotske igre
Zubčević: Moralna dijagonala
Zubčević: Zagadi pa vladaj
Zubčević: In memoriam
Zubčević: Tobejarabi
Blok – tri ko jedan
Zubčević: Profesor Tunjo
Željko, de, reci nam sve
Zubčević: Migranti i mi
Sannety
M kao melek
Izborne dileme
Šta je smiješno?
Praznik u Sarajevu
Neka bude svjetlo!
I bi svjetlo
Decembar u proljeće
Ljeto i geto
Zubčević: Ljetni bilten
Vandalizam i renesansa
Zubčević: Minuta šutnje
Zubčević: Muke po uredniku
Zubčević: Muke po Miljenku
Zubčević: Nacionalne utopije
Zubčević: Brodom koji tone
Zubčević: Zvijezda Mira
Zubčević: Imunitet stada
Zubčević: Građanska opcija
Zubčević: Aca vakser
Zubčević: Opšta opasnost
Zubčević: Mitovi i pobjede
Zubčević: Ko to tamo sneva?
Zubčević: Istina o pravdi
Zubčević: Život u najavi
Zubčević: Rat i mir
Zubčević: Izgubljeni mir
Zubčević: Smrt Filozofa
Zubčević: Kao nekad pred rat
Zubčević: Na Drini NATO
Zubčević: U magli rata
Zubčević: Atentat
Zubčević: Drugo poluvrijeme
Zubčević: Priče kratkih nogu
Zubčević: Kraj karnevala
Zubčević: Život bez nade