Danas je Dan nezavisnosti. Na referendumu prije trideset i jednu godinu građani su glasali za nezavisnu, suverenu, nedjeljivu, sekularnu, jedinstvenu Republiku Bosnu i Hercegovinu. U skladu su Ustavom proglašena je nezavisnost i samostalnost Republike Bosne i Hercegovine, za razliku od esdeesovskih devetojanuarskih pobunjenika koji su na referendum reagovali barikadama i terorizmom. A onda je u Daytonu prvi predsjednik SDA potpisao sporazum kojim je ukinuta referendumska volja građana Republike, i sama Republika. Sve ono za šta smo se borili nestalo je jednim potpisom. Ironično, istovremeno se pravno rodila Republika Srpska. I evo, preko četvrt stoljeća dejtonska veleizdaja Republike Bosne i Hercegovine se predstavlja kao kraj rata a ne kao kapitulacija Republike.
Ratni zločinac Karadžić, vođa pubunjenih Srba izjavio je nakon Daytona – dobili smo državu, sad treba pametno. Državu nisu dobili, ali su dobili pravni legitimitet nakon četiri godine terorizma i hajdučije (i genocida). Neprijateljima Bosne Dejtonski sporazum je dosta da na tome grade šta požele. Pri tome će im SDA držati svijeću, kao što je to činila od uvođenja takozvane demokratije.
Stranka destruktivne akcije fokusirala se na eksploataciju Bosne, onog dijela koji je odbranila Armija Republike Bosne i Hercegovine. Tako da taj “prostor” i nas koji tu živimo tretira kao svoj ratni plijen. Trenutno su usredotočeni na rasturanje onoga što je ostalo od institucija Bosne i Hercegovine. U fokusu je Federacija, ratni i gruntovni plijen HDZ-a i SDA. U toku je faza barikada, da li uskoro treba očekivati i nasilje?
Nakon gubitka vlasti na državnom nivou, uz poraz na prošlim lokalnim izborima, odlučila se Stranka destruktivne akcije zaigrati na sve ili ništa. Opstruiraju formiranje vlasti na federalnom nivou, pa šta košta da košta (državu i građane). To u slučaju SDA znači – ili nama sve ili Bosni ništa, ili mi u vlasti ili u Bosni haos. Dotle se došlo nakon tri decenije koaliranja sa HDZ-om, i prije i poslije rušilačkog hercegbosanskog pokušaja koji je u stopu pratio pobunjeničko-terorističku politiku i praksu SDS-a.
Legitimno predstavljanje i stranačka legitimacija
B Izetbegović je još jednom podijelio Bosnu potpisivanjem legitimnog predstavljanja sa Čovićem, pa se napravio budala čekajući da prođu izbori – džaba je krečio. Izbore je svakako izgubio, a sada svoj lični debakl pokušava pretvoriti u konačni poraz SDA. Isto kao što ucjenjuje građane Federacije, prvenstveno Bošnjake, ili mi ili bezvlašće, tako Izetbegović ucjenjuje i svoju stranku namećući se kao jedini mogući lider (osim svoje žene). Poizdaleka je zamahnuo Sin Svoga Oca, i promašio, a sad je spreman dokusuriti ne samo državu već i za Izetbegoviće najvažniju tekovinu – stranku.
SDA predvođena Sinom Svoga Oca potpisala je legitimno predstavljanje sa Čovićem i HDZ-om i ponovo otvorila horizont i perspektivu trećeg entiteta. Ali, prevarila je vječne koalicione partnere HDZ. Sada se SDA sama poziva na legitimno predstavljanje identično HDZ-u što će reći da možda dogovor između Izetbegovića i Čovića ne važi ali dogovoreno je još uvijek na snazi. Ujdurma je u tome da nacionalnu legitimaciju ekskluzivno izdaju stranke HDZ i SDA, svako svojima. Tako da se između Hrvata odnosno Bošnjaka stavlja znak jednakosti sa strankama, pa su interesi SDA interesi Bošnjaka, a interesi HDZ-a interesi Hrvata što faktički nije tačno. Naprotiv. Rušitelji Bosne i Hercegovine su sada potpuno otvoreno i eksplicitno referenca i uzor SDA. Legitimno predstavljanje po principu jedan narod, jedna stranka, jedan vođa… logika SDA je paralogika kao što je i sve ostalo kod anamo njih mimo svijeta.
Tako je SDA general Lendo poručio da se bez SDA ne može i neće formirati vlast opet obmanjujući narod da su upravo oni pobjednici i da samo oni predstavljaju Bošnjake, i da bez SDA u vlasti neće biti ispoštovana volja Bošnjaka izražena na izborima. Zvuči poznato, zar ne?! Ne spominju da su doslovno kupili potrebne glasove, a ruke DF-a računaju kao svoje, s potpunim pravom, bez da DF i spomenu. Kao što ne spominju da je ta “volja” Bošnjaka izražena na izborima nedovoljna da budu vlast. SDA je stranka spremna na sve – od kupovine glasova i blokada institucija do nereda na ulicama. Bjesomučno ponavljaju laž da su pobjednici izbora i da predstavljaju volju Bošnjaka. Preciznije, da samo SDA predstavlja Bošnjake i da bez te stranke u vlasti Bošnjaci neće biti zastupljeni. Kao da slušamo Čovića i njegove argumente. Ipak, Bošnjaci su, uključujući i SDA glasače, svoju volju izrazili na izborima – ne žele B Izetbegovića i tačka.
Raspoložen i nasmijan, Lendo drsko, u maniru SDA patriota, uzima građane kao taoce. JNAovac koji se priključio TO Republike Bosne i Hercegovine u maju 1992, a šta je čekao do tada (uglavnom) samo on zna. Navodno mu je porodica provela rat na sigurnom u Srbiji, de facto kod agresora. Lendo, JNA oficir i SDA general, nas pravi budalama smijući nam se u lice. Tipično ponašanje SDAovaca koji se kunu u Boga, u narod, u državu, a lažu i Boga i narod, a država ih zanima kao seljaka krava, kao izvor lične koristi.
SDA je oduvijek preferirala paralelne minder institucije u kojima nema ni države ni naroda. Ni Boga. Da su bogobojazni, da se brinu za narod i čuvaju ono što je od države (nakon njih) ostalo već bi to neko primijetio. O SDA pouzdano znamo da ono o čemu pričaju i ono što rade nema veze jedno s drugim. Međutim, sada ne krijući Refik Lendo najavljuje da SDA otvoreno kreće putem rušitelja Bosne i Hercegovine, koračajući stopama Dodika i Čovića, a druge avansno optužuju za izdaju. SDA podmladak glasnogovornički najavljuje savez sa Rusijom i Kinom, ukoliko međunarodna zajednica (Zapad) nastavi “raditi protiv Bošnjaka”. Sreća pa Rusi i Kinezi rade za “našu stvar”, kao što su radili prije rata, u ratu i poslije rata. Možda bi trebalo SDA jurišnike napomenuti koliko je Rusija uticala na krvavi raspad Jugoslavije, odnosno na srpski ultranacionalizam. Ili, neka se prijave u doborovoljce kod Kadirova. Bivši reis Cerić ima sve potrebne kontakte i veze, preko njega mogu savez sa Rusijom za čas posla završiti.
SDA svaki dan prijeti nemirima i nasiljem, anarhijom i haosom, ukoliko oni ne budu federalna vlast. Toliko o demokratiji i SDA i mirnom transferu vlasti. Dok providno lažu nisu ni primijetili da su se vlasti na državnom nivou odrekli bez uzdaha, jer ih država ne interesuje, interesuje ih Federacija, odnosno javna preduzeća i fondovi koje predugo muzu, kao onu spomenutu kravu, a posebno ih zanima da u tužilaštvima i sudovima sve ostane “ko i lani, hej”.
SDA nikada nije vjerovala ni željela referendumsku Republiku Bosnu i Hercegovinu, nezavisnu, suverenu, sekularnu, nedjeljivu, jedinstvenu… jer da jeste ne bi prvi predsjednik SDA sa (budućim) ratnim zločincem Krajišnikom podijelio Republiku Bosnu i Hercegovinu mnogo prije agresije. Od Prijedora do Foče, od Tuzle do Mostara. Ostalo je bilo samo da se dogovore oko Sarajeva. Vidjeli smo kako su ti dogovori oko Sarajeva završeni. Pa onda 1993. i pokušaj stvaranja bošnjačke državice, pa Dayton, pa pljačkaška privatizacija. Sjetimo se da je Silajdžić, u to vrijeme prvi saf SDA, jednim papirom pretvorio društvenu imovinu u državnu i time udario temelje najvećoj pljački građana nakon rata – zloglasnoj privatizaciji. A borcima certifikati. Vojska je “dobila” zaostalu ratnu platu od 200 eura mjesečno, koje će tajkuni kupiti za 3-5% nominalne vrijednosti, a s tim certifikatima će otkupiti sve što vrijedi. Prilikom otkupa, cijena preduzeća je nekoliko puta manja od stvarne a vrijednost certifikata – nominalna. Kupovina ispod cijene valutom do koje su došli tako da je jedna uložena marka postajala 20-30 maraka u certifikatima. Pljačkali su i borce i državu, jednim potezom. Organizovani kriminal i pljačka države, građana, posebno i najviše onih koji su tu državu i njene građane branili i (uprkos svemu) odbranili, ne sve ali ipak dovoljno.
Život je prekratak da se samo nabroji sve zlo i sav kriminal SDA – zlo prema vlastitom narodu; prevaru tog naroda teško je zdravim razumom dokučiti, shvatiti, a još teže prihvatiti. Kakav to pljačkaško-kvislinški mentalitet tjera kriminalu sklonog SDAovca da što mu oči vide ruke otimaju, kradu. Da unosi smutnju među (davno sluđene) Bošnjake. A onda ode u džamiju. Tako su nas opljačkali za ovih preko trideset najtežih godina, između dva namaza. Kome se SDA smutljivci zapravo klanjaju?
Koalicija “pristajem na sve”
Na drugoj strani je koalicija “pristajem na sve” – Trojka i njihovi partneri, mada nije potpuno jasno ko su među njima politički saveznici, a ko su trojanski konji i papci. Lakomi, vlasti žedni lideri Trojke, prvo su sebi odredili funkcije u skladu sa ličnim preferencijama i ambicijama, bez obzira na predizborna obećanja, a sad sve skupa trpi i zbog njihovih aspiracija. Posebno je neobičan slučaj Forte (NS) – nosioca kantonalne liste i (bivšeg) premijera – nakon što je dobio podršku građana, bježi iz Kantona koji je kao važan stranci koju vodi (a trebao bi biti jer drugdje praktično ne postoje), a izgovor je, kako kažu, da se liberalne ideje (šta god da je to) promoviraju i na državnom nivou. Ergo, po njihovom, Nešić i Tegeltija će postati liberalniji zahvaljujući Forti u Vijeću ministara, a ministarstvo prometa i komunikacija će biti liberalno. A onda se razletilo po Kantonu da se nafata premijera. Nakon što je pobjegao ko je stigao, uhvatili su nekoga ko nije mogao pobjeći – sekretara stranke Nihada Uka. Još jedan “dečko koji obećava” osim godina kao reference ima u svojoj siromašnoj karijeri stranačku funkciju kao jedino pomena vrijedno radno iskustvo. Izgleda da premijer kantona po mišljenju NS-a može biti svako koga oni uhvate i nagovore da to bude. Povjerenje građana koje je (posljednji put) Edin Forto dobio u KS je neprenosivo, ma šta neko o tome mislio i ma šta želio misliti.
SDP ima svoje autentične pirotehničare i prodavače magle. Osim samog Nikšića, tu su u njega mu Vojin, kojeg Nikšić planira (umjesto Dodika) nagraditi “za zasluge i tome slično” ministarskom funkcijom u… pogodite gdje – Federaciji!, i Irfan Čengić, socijaldemokrata SDA tipa.
Lider NiP-a se primio na “novo radno mesto” pa se razletio na sve strane po svijetu, a oko kuće mu Lendo hoda. Ipak, treba primijetiti da je NiP stranka sa stranačkom disciplinom – nema kao u SDP-u i NS-u “kontradiktornih” članova sa “neshvatljivim” ispadima u javnosti koji svako malo izađu sa pričama od koristi njihovim političkim konkuretnima, čineći štetu svojim strankama i koaliciji. Tako je naprimjer Sabina Ćudić (NS), kukuriknula poput prvog horoza i na Hayatu izrazila svoju frustraciju izgubljenom funkcijom ministrice vanjskih poslova. Interesantno je izabrala upravo jedan od medija koji je satirao na sve načine njenu stranku i Trojku, a da bi pokrenula podjele u koaliciji što su prelivode, račundžije i intereždžije iz SzBiH i NES-a jedva dočekale. A poletjeli su trojkaši da brže-bolje zasjednu za sto Vijeća ministara sa crnolistašima koje je po principu što gore-to bolje odabrao Dildorad osobno. Što gore za Bosnu, to bolje za Dildorada.
I, da, gdje je ispario Damir Arnaut? Vjerovatno je u procesu kondenzacije i još jednoj, najnovijoj promjeni agregatnog stanja spremajući se za ambasadorsku sinekuru kojom ga je utješio Bećirović.
Građani ostaju taoci domaćih šibicara i politikanata, i hirova visokog predstavnika koji je svojom “deblokadom” upravo omogućio SDA blokadu Federacije i ovu novu političku krizu. Schmidt je od ofucanog Lende napravio sultana, a sad se pravi mrtav. Schmidt, ne balvandžija Lendo.
Nastavlja se lešinarenje Bosne i Hercegovine, a da Bosanci kao ni Hercegovci, ni Hercegovke, kao ni Bosanke neće učiniti ništa, ni pokušati nešto promijeniti. Osim da odu iz Bosne, da isplivaju iz septičke jame u kojoj nas duškaju političari, njihovi trabanti i saveznici, takozvani novinari i legije drugih oportunista.
Očigledno, nikoga na vlasti nije briga ni za Bosnu ni za građane. Dok se oni zabavljuju spletkarenjem i podvalama, Bosna i Hercegovina se gasi kao svijeća, u treptajima. Šaptom pada a mi taj beskonačni pad u ništa gledamo kao film, kao nešto što se ne događa nama. Političari se samo sami sobom bave. Zaigrali se i ama baš ništa za građane zaista važno niti spominju, niti im pada na pamet. Samo ih funkcije i vlast vlasti radi interesuje. U tome su očigledno skoro svi isti, ili vrlo slični.
Političari pokazuju bolestan sadistički nagon prema Bosni i Hercegovini ali ona nastavlja da traje uprkos svim stranim neprijateljima i daleko brojnijim domaćim izdajnicima. Vjerujem, bez razloga, da će Bosna trajati i nadživjeti sve svoje neprijatelje, iako prijatelja više nema.
Bosne i Hercegovine će zapravo biti onoliko koliko bude Bosanaca i Hercegovaca. Više nego dovoljne su bile tri decenije traumatičnog konstitutivnog iskustva i “dogovora naroda” koji se nikada neće dogovoriti. U tome i jeste koncept nacionalnih politika – da se nikad ne dogovore.
Prvog marta 1992. kao i u novembru 1943. Bosna i Hercegovina je (bila) republika ravnopravnih građana. Referendum je bio krov kuće podignute na temeljima AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a. Kad smo referendumom postavili krov, nacionalisti su zapalili kuću i sve nas u njoj. Ko je ostao da gasi požar, izgorio je. Hajrovali su oni koji su tu kuću opljačkali i oni koji su palikućama svijeću držali i na sve načine pomagali.
Sretan nam Dan nezavisnosti u improvizoriju koji se predstavlja kao država. Država političara i kriminalaca kojom upravljaju domaći izdajnici. Sretan nam Dan nezavisnosti od slobode i dostojanstva, i zavisnosti od svega i svakoga. Pomalo je tužno poželjeti sreću onima koji od uspostavljanja demokratije bazirane na (ne)dogovoru naroda, sreće nikada nisu imali.