Svijet se mijenja, sve se mijenja, i to nije novost. Novina je da se svijet ubrzano mijenja nagore a trendovi ukazuju da će stvari biti još gore, i da se sve giba u predvidivo nepredvidivom smjeru. Ne govorimo o klimatskim promjenama, koje su se nadvile nad našim glavama kao Damoklov mač, i to što ih ignorišemo ne znači da su manje opasne i neumitne. Predvidivo je da se svijet kreće u pravcu fašizma i da se društva privikavaju na najnoviju „normalnost“. Nepredvidivo, jer je teško znati kako će se sve skupa ovaj put završiti. Fašizam, i nacifašizam, nisu endemične pojave, ni maligna oboljenja samo jednog društva, države ili nacije. Tridesetih godina ih je bilo nekoliko. Tri sile osovine, i fašisti Apeninskog poluostrva koji su se najduže održali i preživjeli poraz Italije, Njemačke i Japana u Drugom svjetskom ratu. “Hiljadugodišnji Rajh” trajao je samo dvanaest godina, za razliku od drugih fašističkih režima koji su bez milenijskih ambicija trajali decenijama. Tako se ni u ovom novom talasu nacifašizma ne radi o samo jednom društvu i državi, niti o pojavama i pokretima na samo jednom kontinentu.
Svijet se pretvara u jednu veliku jazbinu, globalni brlog u kojem kojekakve zvjerke, prošlovjekovni zombiji i ovostoljetni mutanti zvjeraju, u zvjerinjak u kojem jači tlači, kako nas sve vrijeme uči geopolitika a humanizam ubjeđuje u suprotno.
Propadanje liberalne demokratije na kojoj počivaju EU, Velika Britanija i Amerika, ne dešava se zbog propasti ideja liberalizma već zbog odustajanja liberalnih demokratija od principa liberalizma i kompromitovanja vlastitih počela. Možda je bolje reći da ti principi nikad nisu važili za sve već samo za neke dok se stari loši kolonijalizam samo oblačio i presvlačio u oku ugodne liberalne odore.
Amerika je, vidimo, de facto odustala od slobode govora, i od slobodnog tržišta uvođenjem tarifa i sankcija. Zadržala je de iure Prvi kao i Drugi amandman i pravo na posjedovanja oružja, u ime eventualne potrebe za borbu protiv tiranske vlasti, a upravo su evanđelisti, apostoli i krstaši Drugog amandmana američkog ustava najveći zagovornici tiranske vlasti Donalda Trumpa. Konture i strukturu te vladavine tek uočavamo ali konačni oblik te nadolazaće tiranije i (trenutno) puzajućeg fašizma tek trebamo dočekati i vidjeti. Kako stvari stoje, a posebno kako se kreću i u kojem smjeru, ne čini se da postoji snaga koja se efikasno odupire i zaustavlja američki fašizam, niti ga sprečava da se osovi i marševskim korakom krene u konačni pohod na američku demokratiju. Kao što su svojevremeno uspješno marširali italijanski fašisti, a poslije neuspješno njemački nacisti samo da bi uskoro pregazili Vajmarsku republiku, a zatim i Evropu. S tim da fašistički režimi prošlog stoljeća nisu imali nuklearna naoružanja, zgodna za masovna uništenja i pogodna za totalnu destrukciju planete, koja danas imaju Amerika, Rusija, Velika Britanija, Izrael, Francuska, Kina…
Relativna specifičnost američkog slučaja je u suicidalnim intencijama. Ta samodestrukcija je možda rezultat višedecenijske arogancije i rutine u razaranju država i društava širom svijeta, državnim udarima, promjenama režima i ratovima, u posljednjih osamdeset godina. Pored toga, kapitalisti kad iscrpe sve druge mogućnosti ostvarivanja sve većeg profita, očnjake pohlepe i nezajažljivosti zarivaju u tijelo države, pa novac namijenjen obrazovanju, kulturi, zdravstvu, socijalnim politikama i uopšte boljem životu svih građana preusmjeravaju ka svojim vrhom punim džepovima, a političari, zakonodovci, služe im kao saveznici ili sredstvo za ostvarivanje tog za društvo pogubnog cilja. Amerika odavno pokazuje takve tendecije, od ere Reagana te su težnje postale trend, dok je Trump dijaboličnom kulminacijom počeo završnu fazu tog procesa.
Invazija i rat Rusije protiv Ukrajine, i reakcija u ime odbrane principa slobode i demokratije, koje ne brane u Gazi i na okupiranoj Zapadnoj obali, ili bolje rečeno ujdurma Zapada kao odgovor na rusku agresiju i kao podrška izraelskoj, nakon pandemije, zajedno sa prvim mandatom Trumpa, dali su pogonsko gorivo globalnim promjenama nagore i ubrzali loše trendove. Do sada smo mogli vidjeti da je Zapad spreman na sve ukrajinske žrtve, i da je u takvoj borbi voljan istrajati, i da je zastrašujuće ravnodušan na sve palestinske čekajući da Izrael završi započeto.
Selektivno poštivanje ljudskih prava i međunarodnih zakona u mraku genocida i zvjerstava u Gazi, masovnih ubijanja, sračunatog izgladnjivanja civilnog stanovništa, sistematskih likvidacija novinara, medicinskog osoblja i intelekutalaca a sve to uz podršku i logistiku (političku, diplomatsku, finansijsku i medijsku) Amerike, Velike Birtanije i EU, uzdrmalo je temelje zapadnog svijeta i razotkrilo šarenu lažu i slabosti liberalne demokratije u (geopolitičkoj) praksi. Istovremeno, teror na Zapadnoj obali sličan je genocidu u Gazi samo je (trenutno) drugačija tehnika represije i terora.
Da stvari budu još gore, i do kraja poražavajuće, presudno je savezništvo Izraela i takozvanih muslimanskih, i u pravilu nedemokratskih zemalja. Jordan, Egipat, Emirati i druge zaljevske bizarne državice, Saudijska Arabija, Turska, Azerbejdžan, Maroko… od velikog su značaja za uspjeh i efikasnost genocida u Gazi i bitne za povampirenu spiralu terora na Zapadnoj obali. Slučaj Sirije je bizaran jer je aktuelna vlast u savezu s okupatorom. Bez savezništva i logističke podrške pomenutih država genocidna kampanja Izraela u Gazi i na Zapadnoj obali, politika i praksa konačnog rješenja palestinskog pitanja u Palestini na izraelski način ne bi bile moguće. Trump može jednim telefonskim pozivom zaustaviti genocid, a arapski lideri trebaju obaviti samo nekoliko takvih poziva pa da recimo humanitarna pomoć dođe u Gazu i da se sistematsko izgladnjivanje uspori i eventualno zaustavi. Da ne spominjemo zatvaranje vazdušnog prostora za izraelske avione koji siju smrt širom “muslimanskog svijeta” ili prekid trgovinskih i diplomatskih odnosa. Izraelska ratna mašinerija slično zavisi od američke, britanske i evropske vojne pomoći, kao i od turske, saudijske, jordanske… logistike, trgovine naftom i čime sve ne.
Činjenica je, naprimjer, da Izrael nije ni na koji način sankcionisan već na sve načine potpomognut u svojim genocidnim akcijama, dok se Iranu uvode nove, još drastičnije sankcije kao kazna što su ga Izrael i Amerika oružano napali, a u teorističkim napadima ubijali iranske naučnike, političare i druge civile.
Nakon skoro dvije godine otvorenog izraelskog terora i nepojamnog nasilja i razaranja, nakon prvih sedam mjeseci druge Trumpove administracije, i samo letimičnog pogleda na aktuelne vlade i politike Velike Britanije i EU, i ravnodušnost većine “muslimanskog svijeta”, saveznika Izraela, teško je zamisliti i povjerovati da će se genocid u Gazi zaustaviti prije nego što Izrael završi svoj smrtonosni posao i ostvari svoj genocidni plan. Osim ako izraelska armija ne doživi kolaps, jer oružani otpor bosonogih Palestinaca protiv jedne od najjačih i najopremljenijih armija ni nakon skoro dvije godine krvave kampanje nije ugušen. Dok pokušaji Izraela da ubije što više Palestinaca ne prestaju, sa svakim ubijenim palestinskim civilom, sa svakim osakaćenim palestinskim djetetom, umiru i zapadne, liberalne demokratije, a rodi se i prohoda bar jedan fašista.
Aktuelna globalna politička klima savršeno je pogodna za fašističku budućnost planete, a globalno zagađenje prirode korespondira s ideološkom kontaminacijom. Možda je kraj svijeta počeo u Ukrajini i Gazi, ali u Gazi i Ukrajini sigurno neće biti kraj. Već u Americi, Evropi, Rusiji…
Kao što je u Bosni i Hercegovini devedesetih Evropa smrtno oboljela odustajanjem od ljudskih prava i drugih proklamovanih principa, dozvoljavajući genocid, rijeke krvi na tlu Evrope u julu devedeset pete godine nakon što je vidjela šta se sve dešavalo, i kakva su organizirana zvjerstva i masovni zločini počinjeni u istočnoj Bosni, Krajini i drugdje tri godine ranije. Nije da nisu znali, i nije da nisu mogli vidjeti. Bilo je očigledno. Kao što je očigledan genocid u Gazi.