foto: Dženat Dreković/NOMAD

Zubčević: Drugo poluvrijeme

Teško se sjetiti primjera u istoriji da je jedna zemlja napala drugu u istom omjeru snaga kao Rusija Ukrajinu. Oko 200.000 vojnika u agresiji na preko 40 miliona stanovnika! Možda bi ovaj primjer ušao u vojne udžbenike, a možda će ući svakako ali ne sa istim predznakom, da je rat završen krajem augusta.

Nakon osvajanja gradova Sjeverodonjeck i Lisičansk i oblasti Lugansk (nikad nisu osvojili dva preostala sela iako je zvanično objavljeno “oslobađanje” oblasti), Putin je naredio svom ministru odbrane da pošalje na odmor jedinice koje su učestvovale u akcijama. Pri tome je napomenuo da Rusi još ništa nisu počeli, kao sve je do tada bilo samo zezanje šta sve mogu. U tom trenutku ukrajinska vojska bila je u povlačenju, dignuta sa utvrđenih linija i svaka bi armija nastavila ofanzivno, ali ne i ruska. Razlog nije glupost već činjenica da od početka invazije manjka vojnika za svaki od postavljenih ciljeva. 50-60.000 hiljada vojnika napada (glavni) grad od preko milion stanovnika, naprimjer. Na liniji dugoj oko hiljadu i dvjesto kilometara, uz strukturu vojske u kojoj ogromna većina ne ratuje, već je u pozadini, potpuno je nedokučivo šta su mislili i očekivali. Jasno da bi Putinu eventualna opšta mobilizacija bila kao Damoklov mač iznad glave, ali u slučaju poraza u Ukrajini Putin neće preživjeti “na Dionizijevom tronu”, a taj rizik sebi ne može i ne smije dozvoliti. Počelo je kockanjem, a tako je i nastavljeno. Rusi su kockali, i izgubili. Sad se moraju vaditi da ne izgube sve, a nemaju ljudstva da sačuvaju ono što su do sada osvojili.

Ipak, bez obzira na nedovoljan broj vojnika osvojili su četvrtinu Ukrajine, a branioci su prvih šest mjeseci svojim tijelima zaustavljali napadače i shodno tome trpili ogromne gubitke. Ali su branili svako selo. Nakon što su Rusi “stali” na liniji Siversk-Soledar-Bahmut, Čečeni su otišli na bajramske praznike koji su potrajali preko trideset dana, a regularne ruske jedinice na odmor. Nakon nekoliko sedmica pauze počela je ofanziva da bi “odgurali” položaje Ukrajinaca i zaustavili granatiranje Donjecka (mahom civilnih objekata, ako je vjerovati snimcima ruskih reportera). Ostvarili su značajne taktičke rezultate, osvojili mnoga sela i naselja, termo-elektranu u Svjetlodarsku, strateški važno mjesto Kodema (koje su osvajali sedmicama!) prije toga važno ukrajinsko uporište Piski u namjeri da okruže Avdivku, vjerovatno najutvrđenije mjesto na frontu koje je branjeno izuzetnim sistemom fortifikacijskih objekata, sa bezbrojnim rezervnim linijama. I to je manje-više sve.

A onda je krenula ukrajinska priprema ofanzive u Hersonu u koju niko ko iole prati šta se zaista dešava na frontu nije mogao previše vjerovati. Dan za danom su Ukrajinci metodično i uporno HIMARS raketama ciljali mostove na Dnjepru koje su pogodili preko sto, a možda i dvjesto puta da bi uskoro Rusi počeli praviti pontone – što je težak poduhvat i u slučaju puno manjih rijeka – a ubrzo i improvizirane “trajekte” kako bi održali snabdijevanje svojih jedinica, pa makar i na slamku. Upravo se za tu slamku trenutno drže u Hersonu.

Kontraofanziva je počela i nakon inicijalnih uspjeha Ukrajinci su pretrpjeli gubitke u ljudstvu, opet prevelike, ali nisu odustali. Ipak, u Hersonu su brojne i sposobne ruske jedinice na položaju. U toku je pregrupisavanje, ne kao rusko u Harkovu. Ukoliko nastave sa pritiskom, a nema razloga da to ne čine, pitanje je vremena kad će osloboditi zapadnu obalu Dnjepra, ili će Rusi odlučiti da se povuku na drugu obalu i tako se osigurati od neprijatnih iznenađenja koja su vjerovatna. Sve u svemu ovo je bila prva kontraofanziva Ukrajinaca od 24. februara.

Ironija sudbine i poetska pravda

Ukrajinci su odigrali sve na dvije karte i sve svoje najbolje trupe, uključujući i one koje su pripremali proteklih mjeseci, poslali u oblasti Herson i Harkov. Rusi su danima najavljivali ukrajinsku ofanzivu u Harkovu. Početkom septembra je ta ofanziva i počela, a ono što se ubrzo, za dan-dva desilo taktički neodoljivo podsjeća na novembar 1942. u Staljingradu (Operacija Uran). Tada je Crvena armija, umjesto da napada jak nacistički front, napala slabe bokove koje su držale rumunske, italijanske i mađarske jedinice, da bi se pred navalom Crvenoarmejaca doslovno razbježale. Nakon toga se desilo čuveno okruženje, predaja stotina hiljada Njemaca, Rumuna, Italijana i ustaša, uključujući kompletan oficirski kadar i maršala Paulusa. Slična situacija se desila početkom septembra u oblasti Harkov. Napadnuti su bokovi koje su branili lokalno mobilisani borci bez imalo entuzijazma i volje, kao što se može očekivati od onih koji ne žele da ratuju a nađu se na frontu nakon kratke i nedovoljne obuke. Tako su u panici, bez borbe, napustili položaje i omogućili Ukrajincima prodor i čitav niz taktičkih okruženja. Poslije Staljingrada ni nacisti ni Crvena armija nisu stali do Berlina, osim nacističkog labuđeg pjeva na Istočnom frontu, kontraofanzive i bitke na Kursku, koja je krenula prekasno jer je Hitler čekao nove jedinice, Pantere, Tigrove i Slonove i čekanjem izgubio dragocjeno vrijeme i pružio priliku Rusima da se pripreme. Tako je ponovljena ista greška kao pred Moskvom i drugdje. “Najveći vojskovođa svih vremena”, kako su ga zvale štapske ulizice, na kraju se dokazao kao najveća budala koja je ikada vodila jedan veliki rat. Rusi se danas mogu tješiti da su na istim linijama kao nakon druge bitke za Harkov 1942, “pametniji i iskusniji”, a Ukrajinci konačno mogu utemeljeno vjerovati da je ovo kraj početka i da mogu i hoće osloboditi svoju domovinu. Ako nastave sa ofanzivnim akcijama na sjeveroistoku to će se vrlo vjerovatno i desiti.

Ono što je odmah bilo očito je taktička novina, računajući i bitke od 2014. odnosno nimalo “sovjetska” taktika od koje su patile (i još uvijek pate) i ukrajinska i ruska armija. Dok su ruski branioci Balaklije, a dan kasnije i mjesta Ševčenkovo mislili da su hrabri i da dobro stoje, Ukrajinci su ih doslovno prošli ostavljajući samo manje snage da nastave pritisak, i pojurili prema rijeci Oskil u dva pravca, prema Kupjansku, a prije toga južnije prema gradu Oskil. Grudva se zakotrljala i brzo pretvorila u lavinu, a ukrajinska vojska ostvarila rapidan progres, a sve to sa zanemarljivim gubicima u ljudstvu. Briljantno!

Ubrzo se ispostavilo da Rusi nisu imali nikakve rezerve (!!!) da se suprostave oslobodiocima, pa su za samo nekoliko dana (vjerovatno četiri) branitelji ušli u Kupjansk, zapadnu obalu grada jer istočnu štiti rijeka, a Rusi su minirali mostove. Kupjansk je (bio) glavno čvorište za snabdijevanje mostobrana Izjum, prema Slovjansku i Kramatorsku, odnosno takozvanoj Šervudskoj šumi koju Rusi sve ovo vrijeme nisu uspjeli “očistiti”, a nije da nisu pokušavali.

U isto vrijeme u Donbasu, tačnije sjeverno od Siverska, Ukrajinci su uspostavili mostobran na rijeci Sjeverodonjeck, zauzeli tri sela i započeli napad na grad Liman. Osvajanjem tog grada Ukrajinci bi potpuno blokirali ruske snage, a da im je to uspjelo možda bi se i rat završio. Rusi su ipak, po svemu sudeći, izvukli glavninu jedinica iz Izjuma, ali ne i značajan dio tehnike. Na kraju je oslobođen Izjum, nakon što su Rusi pobjegli spašavajući žive glave. Ukrajinci su praktično postigli sve što su bili mogući dometi operacije, osim što nisu zarobili glavninu neprijateljskog ljudstva, a ogromnu većinu teritorije oslobodili su bez borbe. Rusi su jalovim napadima iz zraka pokušali zaustaviti Ukrajince i spriječiti ili bar usporiti kolaps svoje vojske na zemlji, a oslobodioci su se brzo razvijali u manje taktičke grupe pa i ako su neku grupu Rusi stigli avijacijom gubici nisu bili veliki, a operacija time nije ugrožena. Na kraju su Rusi počeli isforsiranu evakuaciju da bi napustili kompeletnu teritoriju u oblasti Harkov između rijeka Sjeverodonjeck i Oskil, sve do granice sa Rusijom, dok su Ukrajinci bili još desetinama kilometara daleko, a i “tampon zonu” na zapadnoj obali rijeke Sjeverodnjeck na granici kod grada Belgorod, a da ih Ukrajinci nisu ni napali. Napustili su ogroman teritorij ne čekajući Ukrajince.

Kroz čitav rat od početka invazije, jedna je osnovna razlika između Ukrajinaca i Rusa bila evidentna – Rusi se odmah povlače čim uvide da ne stoje dobro, da se ne mogu odbraniti ili da bi mogli imati prevelike gubitke u ljudstvu, a Ukrajinci se bore do posljednjeg daha u posljednjem rovu. Ovo povlačenje je slično onome iz marta na potezu od Kijeva preko Černihiva do Sumija kad su uvidjeli da su puno htjeli a još više započeli. Rusi su to nazvali “aktom dobre volje” prema Ukrajincima. Nešto su se odobrovoljili u posljednje dvije sedmice pa gube za dan-dva ono što su osvajali sedmicama, ili mjesecima. Uspostavljanje mostobrana kod Izjuma ih je skupo koštalo. Poginuo je i jedan general inžinjerije ali su na kraju imali ponton. Koliko je strateški važan grad Izjum govori i činjenica da su povlačenje oko Kijeva preduzeli tek kad su osigurali ovaj mostobran, i okružili Mariupolj.

Prvo pa muško

Ova operacija je najuvjerljivija i najljepša vojna pobjeda, bez obzira o kojoj strani je riječ, a ujedno i prva uspješna ofanzivna operacija Ukrajinaca od početka rata, 2014. Sjetimo se okruženja u kojem se našlo oko tri hiljade Ukrajinaca istočno od grada Donjeck, nakon čega je potpisan prvi sporazum u Minsku.

Ruskim nevoljama još nije došao kraj. Zapravo su neprilike tek počele. Bitka za Liman još traje. Ukrajinci su brzo došli do predgrađa ali nisu uspjeli napredovati dalje. Međutim, uspostavljanjem mostobrana razvili su se u dva pravca, zapadno prema gradu Liman, i prema istoku. Ovaj drugi pravac otvara mogućnost da Ukrajinci krenu u oslobađanje Luganska istom rutom kojom su Rusi išli kad su osvajali Sjeverodonjeck i Lisičansk. E, tek bi to bio trijumf, i vojni presedan, da nakon dva mjeseca izvedu praktično iste manevre istom rutom ali neuporedivo brže. Da oslobode gradove istim redoslijedom kojim su ih gubili, a ne obrnutim. Ukoliko čujemo da su stigli da grada Rubižne šanse za takvu spektakularnu pobjedu su itekako realne i vrlo vjerovatne, a to onda znači da su ruskim jedinicama u Ukrajini dani odbrojani. Ali ima još da se ratuje do tada. U ratu je gotovo kad je sve gotovo, a nekad, kao u našem slučaju, ni tad. Rubižne su Rusi osvajali tri mjeseca uz goleme žrtve u ljudstvu, a te žrtve će možda na kraju biti potpuno uzaludne kao što su uzaludne sve žrtve u osvajanju mostobrana Izjum.

Ruski borbeni moral je trenutno nizak, kao što je bio ukrajinski nakon pada Sjeverodonjecka i Lisičanska, samo što je moral Rusa trenutno na najnižem mogućem nivou. Jedno je biti poražen, a sasvim drugo potučen do nogu, jedno je izgubiti bitku a drugo doživjeti kolaps, kad se tome doda i neuporedivo manja motivacija agresora od volje i morala branitelja, onda računica sugeriše – ako se Rusi brzo ne dozovu možda neće imati drugu priliku za dozivanje, ukoliko se sa dramatičnim deficitom vojnika uopšte mogu dozvati.

Rusi svakoga dana imaju sve manje vojnika, a Ukrajinci sve više bez obzira na gubitke. A kad tome dodamo onu Remarkovu da je progonjeni uvijek spreman više riskirati od progonitelja, analogno da branitelji imaju jaču motivaciju od agresora, izgledi i perspektive ruske agresije trenutno nisu dobre. Štaviše, izgleda da nemaju ni izglede, ni perspektivu.

Operacija u oblasti Harkov je pokazala nekoliko veoma bitnih stvari. Ukrajinci mogu iznenaditi Ruse, a to znači da mogu obavještajno zaštititi svoje vojne planove. Jasno je ko dan da je operacija planirana u NATO-u ili su je planirali NATO oficiri u Ukrajini, apsolutno sve upućuje na to, ali su je izveli ukrajinski borci i pobjeda je samo njihova. Činjenica je da su znali da će udariti u “meko”, napasti prazan prostor, nakon što su Rusi samouvjereno, i neshvatljivo, ostavili stotine kvadratnih kilometara vojne pustinje iza prvih linija. To je omogućilo senzacionalnu pobjedu Ukrajine, čistu kao sunce! NATO planiranjem osigurala se zaštita od obavještajnog prodora, pa su Rusi doživjeli ovakav temeljit poraz iako su znali da će druga, istovremena, ofanziva nakon Hersona biti u oblasti Harkov i da su to dvije oštrice istog mača kojim su Ukrajinci silovito izmahnuli. Izvještavali su Rusi danima o prispjelim stotinama (poljskih) tenkova i drugih oklopnih vozila u Harkov, kao da je riječ o prenosu fudbalske utakmice, i ništa. Bez obzira koliko su duboko prodrli u ukrajinske vojne i civilne strukture to im očigledno u ovom slučaju nije pomoglo. Činjenica koja itekako ohrabruje.

Međutim, ono što je za dalji tok rata takođe veoma važno je da su ruski “oslobodioci” pobjegli i ostavili njima lojalne građane Ukrajine na cjedilu, na milost i nemilost oslobodiocima, “svoje ljude” kojima su organizirali različite ruske svečanosti na kojima su mogli pokazati lojalnost majčici Rusiji, naprimjer u maju na Dan pobjede. Mahali su nesretnici ruskim zastavama, a umjesto ukrajinskih dvobojki na zgradama su se vijorile ruske trobojke. Ovo je nimalo diskretna poruka narodu Luganska i Donjecka, Zaporožja i Hersona da bi se to moglo i njima desiti, i da bi mogli završiti u najboljem slučaju na traktoru ili u ukrajinskom zatvoru. Sličnost sa sudbinom pobunjenih Srba u Hrvatskoj nije slučajna.

Jedan od ciljeva koji su Rusi eksplicirali, odnosno ono što su htjeli ostvariti aktuelnom agresijom i ratom, nastavkom politike drugim sredstvima, jeste “osiguranje” svoje granice od NATO-a. Famozni Staljinov tampon rezon. Sada su dobili ne samo NATO već i ratoborne i pobjednički raspoložene Ukrajince duž skoro čitave istočne granice Ukrajine koju Rusi smatraju mostobranom NATO-a i kolektivnog Zapada protiv Rusije. Zato treba biti spreman na sve jer Rusi mogu nastaviti rezonovati kao i do sada – Ukrajina neće biti NATO baza protiv Rusije, ako je mi ne možemo imati, neće je imati ni NATO.

Arogancija da se sa malim brojem vojnika vodi ofanzivni rat, za koji je nužna brojčana nadmoć u ljudstvu, u nadi i uvjerenju da se bojišnica i njena dinamika mogu potpuno prilagoditi i podrediti ruskim potrebama i mogućnostima pokazala se na kraju potpunom besmislicom, a to je u kombinaciji sa potcjenjivanjem protivnika omogućilo ovaj trenutni rezultat na ratnom semaforu.

Počelo je drugo poluvrijeme rata. U prvim minutama Rusi su primili nekoliko golova dok je golman samo pogledom ispraćao lopte u vlastitu mrežu. Na terenu su ostali povrijeđeni igrači, a klupa je prazna. Osim ogromne psihološke prednosti, potpunog preokreta, Ukrajinci su stekli i veliko strateško preimućstvo, a ponekad je i manje od toga dovoljno za pobjedu. Ako Rusima rijeka Sjeverodonjeck nije bila dovoljna zaštita, teško će biti brana Ukrajincima manja rijeka Oskil koja je sada nova linija fronta. A veoma je važno da su Rusi konačno izgubilu inicijativu koju su imali prethodnih pet mjeseci.

Ranjeni medvjed

Kao što smo već rekli, Putin sebi ne može priuštiti poraz, jer poraz u ovom ratu je njegov lični fijasko. A taman ga je bilo “krenulo” – EU jedinstvo polako ali sigurno puca po šavovima zbog nadolazeće energetske krize što poput vode plavi stari kontinent. Socijalni nemiri i pobune u EU su izvjesni, samo su pitanje vremena. Energetska omča se steže oko Evrope, kao sankcije na napredne tehnologije oko Rusije, samo brže. Sudeći po nedavnim masivnim udarima na ukrajinski energetski sistem, Rusi će možda uraditi ono što bi Amerikanci davno učinili da su na njihovom mjestu – uništavat će i civilnu i vojnu infrastrukturu. Ostalo im je samo to, i taktički nuklearni napadi. Osim novog nivoa destrukcije imaju i opštu mobilizaciju kao opciju.

Da su srušili mostove na Dnjepru, da su uništili energetski sistem, zaustavili željeznicu, Ukrajinci bi teško izašli na zelenu granu. Eh, da su, ali srećom nisu. Ipak su napadima na elektrane i energetski sistem bili privremeno onesposobili željeznicu a to je svakako uticalo na manevre i snabdijevanje ukrajinske armije i daljnju eksploataciju aktuelnog vojnog uspjeha. Ali sve je to premalo i prekasno. Vjerovatno slijedi nova promjena strategije, kao što se desilo krajem marta. Odlučili su da vode dugi i spori rat, da artiljerijom skrše otpor branitelja, i dobro im je išlo sve do prije dvije sedmice, samo su na kraju ipak bili prespori i previše su odužili računajući na teror artiljerijom i ubijanje sa distance posebno jedinica u pozadini.

Međutim, to ne znači da Rusi neće podići uloge, kao što su upravo učinili Ukrajinci. I prije nego što su zaposjeli većinu napuštene teritorije u oblasti Harkov, najavili su da je cilj rata promijenjen. Nije više samo oslobođenje cijele Ukrajine cilj, već i trajno onemogućavanje Rusije da izvede sličnu agresiju u budućnosti. Time su upravo opisali pun krug i došli u tačku iz koje su Amerikanci krenuli, u skladu sa onim što je rekao Biden i ministar odbrane Austin – poraziti Rusiju u Ukrajini i trajno onesposobiti Rusiju za buduće ratove. Ergo, još jedno priznanje i potvrda proxy rata protiv Rusije, zajedničkog pothvata Amerike i Ukrajine, odnosno onoga što ruska propaganda naziva kolektivnim Zapadom i Ukrajine. Ovim novim velikim podizanjem uloga može nastati situacija u kojoj će Putin ispasti u pravu kad je rekao da ništa još nisu pokrenuli. Jer ovaj rat se vodi pokeraški, ulozi neprestano rastu, a to lako može dovesti do nove eskalacije. Na kraju bi neko mogao izaći iz svega ovoga kao Bekim Fehmiu iz kafane, nakon burne kockarske noći u znamenitom filmu Saše Petrovića – u potkošulji.

Ponovo se čuju u Rusiji pozivi za zvaničnu objavu rata Ukrajini i opštu mobilizaciju, ali i glasovi protiv Putina i njegove odluke da pokrene rat protiv Ukrajine. Neki u Rusiji, nakon debakla u Harkovu, invaziju na Ukrajinu smatraju izdajom. Mnogi u Rusiji, i u politici i u vojsci zamjeraju Putinu što nije “skinuo rukavice” uvjereni u vlastitu snagu i nadmoć.

Stvari stoje ipak malo drugačije. Rusi su ovaj rat vodili do sada prvenstveno artiljerijom, i bili sve vrijeme superiorni. Pretpostavlja se da su ispucali 15-20 miliona artiljerijskih zrna velikog kalibra (a da su imali oko 50 miliona prije početka agresije). I prije ukrajinskog trijumfa, pojavio se problem artiljerijskih cijevi koje vremenom postaju manje precizne, ili preciznije – neprecizne. Stvari su do te mjere loše da su odnedavno uveli i stare haubice 152 milimetra, dizajn iz 1943. godine. Imaju artiljerijske municije, ali im je nimalo paradoksalno zafalilo artiljerijskih cijevi, jer su ih doslovno većinu potrošili, a treba vremena da se naprave nove, a to vrijeme nemaju. Uskoro bi im moglo zafaliti i balističkih projektila, raketa, usljed nedostatka svih vrsta čipova. Jedine sankcije koje zaista pogađaju Rusiju.

Kad im je “oduzeta” artiljerija, u Hersonu prekidom snabdijevanja, a u Harkovu munjevitim prodorom u pozadinu, nestala je njihova glavna snaga. Samson je ošišan naćelavo. Zapravo su ratovali kao Srbi u Bosni – ubijanje sa distance. S tim da su pobunjeni Srbi u Bosni i nezvani gosti iz Srbije imali čak i veću prednost nad bosanskim braniteljima iz prostog razloga jer mi nismo imali ništa. Napali goloruk i nespreman, uspavan – rata biti neće – narod, građane, bez obzira na vjeru ili nevjeru, naciju ili ideologiju. Na Dobrinji smo do kraja devedeset druge nosili ispucane, prazne “zolje” kako bi peta kolona mogla javiti drugoj strani da ih imamo, a većinu oružja koje smo uopšte imali ostavio nam je SDS jer su naoružali civile u Dobrinji u praskozorje agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Planirali ustanak, pa odustali. Ustanici pobjegli, oružje ostalo u stanovima i kućama.

Za razliku od nas Ukrajinci nisu goloruki, naprotiv, imali su snažnu armiju, jednu od najjačih, i tu su Armiju Rusi potukli, ali nisu ovu novu ukrajinsku NATO vojsku koja ima svaku moguću obavještajnu asistenciju, gomile opreme i rijeke novca i sve što im treba. Mi smo imali embargo i samo verbalnu podršku svijeta. Šuplju priču umjesto oružja. Čekali su da nas Srbi sve pobiju ili protjeraju. Ubrzo su se u sličnu rabotu uključili i Hrvati. U mojoj jedinici je bilo i Srba i Hrvata, jer smo svi bili Bosanci, bosanska vojska koja se bori za građansku Republiku. Čekali su, ali nisu dočekali. Što ne znači da smo svi na kraju ostali živi i da ćemo svi na kraju živjeti u Bosni.

Zaigralo je srce emeritusa na ukrajinski podvig kao da su Bosnu oslobodili. Onda je igra stala jer se prošlost sama dozvala. Sjetio sam se i sebe i svojih saboraca. Našeg jada i bijede. Bez municije, sa ručnim bombama kućne radinosti, bez artiljerije. Obavještajno potpuno subordinirani zahvaljujući braći muslimanima iz KOS-a, špijunima i izdajnicima svih vrsta što i sada dok ovo pišem vršljaju Bosnom i glume muslimane, Bošnjake, patriote pod kišobranom SDA.

Kad nas je poslalo kroz tunel da spasimo od pada Bjelašnicu (koja je tada već bila pala) i Igman, izašli smo bez protivoklopnih sredstava. Naoružani lakim oružjem protrčali kroz tunel da zaustavimo ofanzivu! Što je najsmješnije, najčudnije i najljepše – zaustavili smo, na jedan dan, ali dovoljan. Kad smo krenuli u deblokadu Sarajeva znali su da dolazimo. Poslije smo čuli da su znali i poimence svakog komandira odjeljenja, voda …

Da su nam “moralni” Evropljani i Amerikanci bar malo pomogli, radi istine i pravde, ne radi nas, da nam nisu ruke svezali i tako olakšali Mladićevim ubicama posao, možda danas Ukrajina ne bi bila u ratu. Možda bi bilo živo trideset hiljada ukrajinskih muškaraca. I približno toliko Rusa. Nisu ni svi ruski vojnici utjelovljenje zla, kao što nisu ni svi Srbi koji su pucali na nas izabrali da to čine, ali svaki metak koji su ispucali ubijao je jednako kao i zrno pijanog vikend-četnika.

Ali pustimo sad to, “šta bi bilo da je bilo” je priča koja ionako nema nikakvu težinu ni značaj, niti ima smisla. Ali činjenica je da smo još uvijek u svojevrsnom smrznutom ratu. Iako ne puca, nismo slobodni. Niko nije slobodan u ovoj zemlji osim naših tamničara – političara. Tako je i u susjednim državama. Rat nikom ništa nije dobro donio, osim okupatorima (političarima) i njihovim slugama.

Kakva sudbina predstoji Ukrajincima nećemo morati dugo čekati da saznamo. Imaju oni problema i bez Rusa, a Rusa se možda ipak neće tek tako riješiti, a možda i hoće jer je rusko vođstvo sada, silom prilika, veliki zagovornik mira, ili bar primirja. Ali mi ne trebamo više da brinemo i bdijemo nad sudbinom Ukrajine. Rusi neće stići do Drine, ni do Srbije. I to je od značaja za nas koji sami sebi ne možemo pomoći. Imaju samo svoje pijune u Srbiji i Hrvatskoj, i naravno u našoj zemlji. S pijunima se teško dobijaju ratovi, ali se lako počinju.

Manja je i bojazan da će autokratija pobijediti (kakvu-takvu) demokratiju. Rusija, Kina, Indija, Iran… gadno i globalno opasno društvo. Ukrajinci su konačno izvojevali pobjedu. I to veliku i sjajnu pobjedu. Ono što su učinili jednom možda učine opet. To je važno, i utjeha je saznanje da mogu. A prije samo tri sedmice nisu mogli skoro ništa osim da uspore nadiranje Rusa. Osam godina nisu mogli, ali sada mogu.

I opet, dok mislim o ovoj istorijskoj vojnoj pobjedi, poradujem se kao da je naša, a onda se sjetim da nije, i opet se u trenu vrati sve. Sva ona lica mladića, onaj polet, sva ona volja i želja, sva luda hrabrost, jer drugog načina nismo imali. I opet se osjećam prevaren, izdan, izigran. Kao toliko puta u ratu a nikad kao u novembru devedeset pete. Izgubili smo ono najvažnije za šta smo se borili – Republiku, građansku republiku. Sve ostalo je bilo manje bitno. Borili smo se za Republiku koju smo imali i izgubili. Ubila nas olovka.

Sjećam se naslovnice Ferala “Amerikanci ponudili lulu mira – Alija popušio.” Rijedak slučaj da nisu imali pravo, ali su bili kao i obično duhoviti bez premca. Mi smo popušili (lulu mira), a on je učinio šta je htio, a ne ono na šta ga je neko kao prisilio. Da nas je bilo ko drugi vodio bolje bismo prošli – ujedinjen narod je nepobjediv bez obzira na silu koja se nad njim nadvila – i ne bi bila ovako mračna ova naša lijepa avlija da te nije, Alija.

Sretno Ukrajinci! Ma šta da je sreća. Trebaće vam da savladate ranjenog medvjeda. Možda najbolje, a možda najgore, tek dolazi.

Edin Zubčević

Zubčević: Ja, zlatni ljiljan
Zubčević: Patriotske igre
Zubčević: Moralna dijagonala
Zubčević: Zagadi pa vladaj
Zubčević: In memoriam
Zubčević: Tobejarabi
Blok – tri ko jedan
Zubčević: Profesor Tunjo
Željko, de, reci nam sve
Zubčević: Migranti i mi
Sannety
M kao melek
Izborne dileme
Šta je smiješno?
Praznik u Sarajevu
Neka bude svjetlo!
I bi svjetlo
Decembar u proljeće
Ljeto i geto
Zubčević: Ljetni bilten
Vandalizam i renesansa
Zubčević: Minuta šutnje
Zubčević: Muke po uredniku
Zubčević: Muke po Miljenku
Zubčević: Nacionalne utopije
Zubčević: Brodom koji tone
Zubčević: Zvijezda Mira
Zubčević: Imunitet stada
Zubčević: Građanska opcija
Zubčević: Aca vakser
Zubčević: Opšta opasnost
Zubčević: Mitovi i pobjede
Zubčević: Ko to tamo sneva?
Zubčević: Istina o pravdi
Zubčević: Život u najavi
Zubčević: Rat i mir
Zubčević: Izgubljeni mir
Zubčević: Smrt Filozofa
Diverzant u trezoru
Zubčević: Kao nekad pred rat
Zubčević: Na Drini NATO
Zubčević: U magli rata
Zubčević: Atentat
Zubčević: Priče kratkih nogu
Zubčević: Kraj karnevala