Svijet se polako i nesigurno približava novim oružanim sukobima prijeteći da sve skupa izmakne kontroli i da nas jednom za svagda skine s dnevnog reda kosmosa, nas ljude, kosmičku grešku i štetočine što za razliku od elementarnih nepogoda, pjevamo i sanjamo, volimo i mrzimo. Više mrzimo nego što volimo. Radije plešemo s Thanatosom nego s Erosom. Samo u prošlom stoljeću čovjek je istrijebio preko sto miliona pripadnika svoje vrste. Takvi smo.
U Vijeću ministara naše zemlje na poziciji ministra odbrane sjedi i povremeno ordinira (samo) Nikšićev vojni stručnjak Helez Zukan. Bazukan pokušava uporno bez dara da troluje i spinuje nezainteresirane građane kako “mi” – ko god da smo “mi” – dobro stojimo u domeni odbrane i da nam sve bolje ide. Bazukan priča o dronovima kojih nema, izvaljuje gluposti gdje stigne i provaljuje se nemilice, tačno da neko poželi da nas napadne s obzirom kakav nam je ministar odbrane.
Bazukan u domeni odbrane najviše iskustva ima u kafanskim tučama a sudeći po njegovim dosadašnjim ministarskim izjavama možda bi bilo najbolje da nam otpjeva neku pjesmicu, bar jednu strofu, samo da ustanovimo da nije imao moždani udar, da se nije šlogirao a ne zna, jer ne postoji prihvatljivo objašnjenje za ponašanje aktuelnog Nikšićevog ministra odbrane i zaista treba provjeriti zdravstveno stanje dotičnog, uraditi CT glave i elektroencefalogram i konačno ustanoviti da li su mu svi kod kuće i da li je kognitivno sposoban jer priča kao da nije.
Posljednji ispad i najnovija glupost je izjava nakon helikopterske nesreće, da “na helikopteru nema veće štete, ali je potonuo”! Dobro je! Nisi ranjen, ali si poginuo.
Bazukan čini se ne zna da helikopter ne može biti podmornica, kao što ne zna da su veoma čest razlog helikopterskih nesreća – dalekovodi. Očito naši piloti nisu vješti brišućem letu, a Bazukan nije sklon razmišljanju. To je bio jedan od četiri helikoptera koje su nam Amerikanci poklonili za po milion dolara svaki. Tako je još jedan milion ovoj vlasti pao u vodu.
Ne treba se previše plašiti rata, samo zato jer nas vode, blago rečeno, budale. Ovo vječno sranje i naša propast počeli su davno, izlaskom političkih i privrednih kriminalaca na slobodu i uspostavom demokratije. Padom Berlinskog zida pao je komunizam i u Jugoslaviji, ali nije srušen komunistički sistem, samo su komunisti postali nacionalisti i razvalili ono najvrednije što su komunisti napravili (osim oslobođenja od stranih okupatora i kvislinga) – Jugoslaviju. U Srbiji je komunista Milošević preuzeo narativ i program nacionalističke opozicije i tako preobučen, umiven i maskiran ostao na vlasti. Nakon toga, propast Jugoslavije je bila neizbježna. Uvođenje sankcija Sloveniji, prekrajanje Ustava, prekapanje i prenašanje kostiju, politička ubistva, opšti kriminal, normalizacija zločina… Interesantno, ništa se nije promijenilo za Vučićevog stolovanja Srbijom, osim nagore, a opšta propast se čini kao budućnost. Ispade da je sreća što niko u Bosni i Hercegovini nema potpunu vlast i kontrolu inače bismo propali i gore od Srbije.
Do dolaska demokratije, u svim vjerskim zajednicama dominirali su saradnici službe, civilne ili vojne, uglavnom vojne. Tako je i danas. Još od Staljinovih čistki u socijalističkim zemljama većina vjerskih visokodostojnika sarađivala je s režimom i službom. Kačavenda i Porfirije su svaki na svoj način eksponenti službe, kao što je bio i naš bivši reis, Vezir Cerić, po tvrdnjama visokih oficira kontraobavještajne službe JNA. Ali ovdje, na prostorima bivše Jugoslavije, nije bilo lustracije. Naprimjer, u Slovačkoj se ispostavilo da su glavni vjerski službenik kao i vodeći političar, prva glava crkve i prva glava države bili saradnici KGB-a. Slično bi se otkrilo i kod nas zato nije bilo lustracije. Kako će i biti kad oni koji su je nadležni provesti trebaju biti predmetom istrage.
No, vratimo se Bazukanovim košmarima u kojima na javi helikopteri sanjaju da postanu podmornice a ministar kao i svi stranački ministri uživljen je u ulogu i funkciju. Problem (skoro) svih ministara u ovoj državi (kao i u susjednim) je to da su oni samo po mišljenju svoje stranke (i eventualno koalicionih partnera) sposobni i kvalificirani za dato ministarsko mjesto. To što je Bazukan ministar znači samo to da Nikšić misli da je sposoban za taj važan i odgovoran posao. Ili to što Konaković (sa Nikšićem i Fortom) misli da je Naida Hota-Muminović sposobna za poziciju kantonalne ministarke obrazovanja ne čini je automatski za to mjesto sposobnom. A o njenom kapacitetu, aspiracijama i ambicijama, nažalost, znamo već dovoljno. Ovakvu samouvjerenost neznanja nismo vidjeli još od SDA ministara. Hota-Muminović će nanijeti više štete obrazovanju u KS nego svi njeni prethodnici i prethodnice zajedno. Ali ne posustaje da svojim fondom od stotinjak riječi neumorno priča opasne gluposti i nameće još opasnije mjere i presedane. Dabogda na hajr!
I kako da se čovjek nečemu dobrom nada kada znamo da u politici uglavnom završavaju oni koji su nesposobni za bilo šta drugo. Naša politička scena je kao izložba na temu ovog fenomena. Zato će prije helikopteri postati podmornice nego što ćemo mi izaći na pravi put. Izlazak na pravi put ovog društva nije izvjestan čak i kad se iscrpe sve druge opcije.