Ova vlast na svakom nivou, kao i opozicija na svakom nivou, nudi samo poniženja i vječnu neizvjesnost. I sramotu. Stidimo se tuđe sramote koja svakim danom postaje sve više naša. Živimo najdužu talačku krizu, a dobrovoljno smo taoci.
Temeljit poraz četvorke, trojke
NEOPOZIVO povlačenje kandidature gospodina Bogića Bogićevića je odgovornost i poraz koalicije SDP, NiP, NS. Jednostavno, niko ozbiljan sebi ne može i ne smije dozvoliti ovakav debakl. Nije to “pobjeda sa okusom poraza” nego poraz bljutavog okusa.
Sve je počelo na inicijativu Abdulaha Skake u savezu sa starim ortakom Hadžibajrićem, prodanom dušom i prelivodom koja je podlo sabotirala četvorku, a u ovom slučaju i budućeg, nesuđenog, gradonačelnika. Izlaskom iz koalicije Hadžibajrić je pojačao ekipu pa je bolešljiva trojka kao koalicija zdravija bez Hadžibajrića.
Bizarni slučaj Majstorović i Platforma za regres
Gradski vijećnik Željko Majstorović je iskopao politički grob, raku dva metra duboku, nasred Sarajeva, u koju Platforma za progres samo treba zaleći, sve je spremno. Ovakvu štetu teško će preživjeti partija koja je na prošlim lokalnim izborima imala svoju premijeru. Možemo reći da je Platforma za progres na prvom ispitu pala, bez prava na dalje školovanje.
Njihov vijećnik, inače mlad i perspektivan kadar koji će izdržati izazove budućnosti i iznijeti breme budućeg progresa, je pogodovao svojom “suzdržanošću” da ne bude izabran Ademović, a samim tim onemogućio glasanje za Bogićevića. I nije jedini.
Prvi čin farse učinio je razvidnim Bogiću Bogićeviću u kakvu ga septičku jamu zovu da siđe. Vidjeli ste ko nas predstavlja u gradskom vijeću. Dovoljan je jedan pogled pa da se čovjeku okrene želudac. I zar je neko zaista očekivao da će Bogićević nakon cirkusa prihvatiti onakve kokošare iz gradskog vijeća kao saradnike?
Odbijao je Bogićević puno veće i puno ozbiljnije igrače u puno većim utakmicama od ove naše lokalne, davno izgubljene. Preživio je Bogićević uspravan i veće izazove. Preskočio je i grob koji su mu iskopali. Preživio je Lagumdžiju, podmetanja i marginalizaciju u SDP-u. Preživio je i zaborav. Više zaborava. A sad smo se svi sjetili Bogića Bogićevića kao spasitelja nečega što je davno izgubljeno, da na njegova leđa svalimo sav teret i svu svoju bijedu.
Borba sa silama mraka
Griješe i Konaković i Kojović kada kažu da se bore protiv nemani i da moraju sići u tamu i mulj. Protiv mraka se ne bori mrakom već svjetlom, nemoguće je valjati se u blatu i ostati čist. Zato se prava borba odvija na svjetlu a ne u nekim rupama i jamama u koje silaze Konaković i Kojović da se kao bore s ažbahom.
Zar je zaista neko mislio da Bogićević želi da se valja u blatu sa političkim diletantima i podmitljivim vijećnicima bez obzira kojoj stranci pripadaju?
Bogić Bogićević nam je svojim drugim istorijskim NE pomogao da se još jednom svi skupa pogledamo u ogledalu. I da se zagledamo.
Hvala Bogićeviću što je građanima ostavio odriješene ruke, što je ostavio živu nadu i vjeru da nisu svi isti. Da nisu svi na prodaju. Da nisu svi odustali od časti, principa i ideala. Da nisu svi oportunisti. Hvala mu što je građanima ostavio slobodu da izađu na demonstracije. Nema nikoga u vlasti ni opoziciji zbog koga imamo bilo kakvog razloga očekivati bilo kakvo poboljšanje.
Od Bogića Bogićevića možemo naučiti šta je to čast, dostojanstvo i samopoštovanje. Sve što nemamo, sve što nam fali.
Mitovi i legende o Sarajevu
Građani Sarajeva gledali su mnogo puta film Valter brani Sarajevo i još više puta prepričavali znamenitu scenu Das Ist Walter i još više puta propustili priliku da nauče nešto o sebi i o svom gradu. Nema Valtera, neće ni doći niti će se vratiti, ne treba ga čekati, jer mi smo Valter. Valter kojeg nema.
Sarajevo danas je kao kumir kojeg građani prave od blata. Bogića Bogićevića, i sve što on simbolizira, želimo kao masku za ružno lice Sarajeva. Simbolika je prazna ukoliko zaista ne postoji ono što simbolizira. Tako građani Sarajeva žive mit o sebi, što nije neobičan fenomen na prostorima bivše Jugoslavije. Samo je naš, u najmanju ruku, veoma specifičan.
Neće Bogić Bogićević poslušati građane, kao što nije ni Jovića ni generale. Kao što je Borisav Jović onomad govorio glasaj, Bogiću, glasaj, sada građani Sarajeva, uvjerljivi poput Jovića, govore predomisli se, Bogiću. Ti si naš gradonačelnik. Nemoj biti Bogić Bogićević. Budi kao mi.
Ne, sugrađani moji, prekasno je, džaba ga dozivate, uzalud nagovarate. Bolje bi bilo da svi skupa i pojedinačno dozovemo sami sebe, da se dozovemo i odazovemo glasu razuma koji nam vrišti na oba uha – POBUNA.
Tu smo mi negdje danas sa onim Jovićem prije trideset godina. Prodane duše, jadnici i kukavice. Sarajlije su danas poput Mešinog Kara Zaima, nekada gazija danas prestrašeni starac, kukavica, lica i tijela izbrazdanog ožiljcima iz davno zaboravljenih bitaka.
Da smo zaista vrijedni Bogića Bogićevića za gradonačelnika izašli bismo na vrijeme na ulice taj prvi i posljednji poligon demokratije. Ulice na kojim tek rođene demokratije uče hodati. Ulice kao poligon, umjesto bojno polje, da nam sutra bude bolje.
Uzalud dozivate Bogića Bogićevića, on je već na prvoj stanici izašao iz ovog pomahnitalog voza bez mašinovođe koji juri tračnicama u nigdje.
Godine koje su pojeli Skakavci
Skakavci su naša sudbina. Borci protiv antifašizma, sa tridesetak riječi u vokabularu.
Nelegalni Skaka je naša sudbina jer mi to tako hoćemo. Da, hoćemo, jer se ne bunimo.
A ova siledžijska vlast koja još nije do kraja otkrila svoje nasilničko, fašistoidno lice, nam je sudbina. Kao što je sudbina sve ostalo na šta nijemo pristajemo.
Svaki put kad prešutimo, a sve osim izlaska na ulicu je šutnja, ohrabrimo gamad da gmižu dalje. Upravo smo tako došli ovdje gdje smo sada. Korak po korak. Od mirovnog sporazuma do nenabavke vakcina a sve između ispunjeno je lažima i korupcijom, opštom pljačkom u maniri ratnih osvajanja. A i smrt je tu! Svuda oko nas.
Abdulah Skaka svoj mandat gradonačelnika završava onako kako je počeo – spletkama, trgovinom uticajem, kupovinom glasova i ostalim bedastoćama, tehnikama kojima definiramo korupciju. Ako se desi, kojim slučajem, u ovoj zemlji u kojoj moguće je sve, u ovom gradu u kojem sunce nikada neće zasjati kako treba, da Abdulah Skaka ponovo postane gradonačelnik, Sarajevo bi moglo planuti bez Eugena Savojskog gore nego sa Eugenom Savojskim.
Odmjeravanje snaga
Zamislite šta bi bilo da smo izašli na vrijeme na ulice, a ne opet samo pisali jalove peticije, osnivali FB grupe i druge šarene laže. Hiljade potpisnika peticije, desetine hiljada članova neke grupe ne znače skoro ništa, a izlazak na ulice znači SVE. Ovo je bilo možda posljednje odmjeravanje snaga. Možda ćemo bez tehničke i generalne probe, očajniji nego sada, morati izvesti improviziranu premijeru promjene. Promjene u kojoj ćemo se prvo promijeniti mi, a onda eventualno početi mijenjati stvari oko sebe.
Ne treba sumnjati da su oni spremni za nas, sa svojim asimima, osmicama, Hadžibajrićevim siledžijama, raznoraznim takozvanim boračkim organizacijama. Svi oni i mnogi drugi su spremni da izađu na ulice kako bi kompromitovali pobunjene građane.
Ko o čemu…
I opet Kojović priča o sebi i koaliciji – najavljuje pobjedu 2022. kao da je on ikoga ikada iučemu pobijedio; “mi mijenjamo istoriju” pa je usput izrazio nadu da će Bogić Bogićević reći istorijsko DA. Čuj istorijsko DA?! DA skoro nikad nije istorijsko. NE iz principa u ime istine i pravde je istorijsko. NE uprkos svemu.
Šta je doživjela trojka, šta je sebi dozvolila – da dobije na lijepe oči Bogića Bogićevića i izgubi ga tako što nisu obavili svoj dio političkog zadatka bar operativno. I još taj bezobrazluk da se u javnosti kreira atmosfera pritiska na Bogićevića pa da se predomisli i da svoje NEOPOZIVO pretvori u njihovo ma može sve.
Bogić Bogićević nije opalio politički šamar trojci niti bilo kome na političkoj sceni, jer za šamar je potrebno dvoje. Dlan je otvoren ali obraza nema. Bogićević je još jednom izveo istorijski potez, još jedno istorijsko NE. Ovaj put je rekao NE i građanima u paketu.
Čime smo mi to zaslužili bilo šta bolje? Čime smo zaslužili pravo na nadu? Mi koji trpimo i nijemo posmatramo sva Asimova završavanja, mi koji trpimo podrumaša B Izetbegovića da nam određuje živote i da nas tjera iz domovine, mi koji smo trpili četiri godine nelegalnog a ljigavog gradonačelnika.
Odavde treba bježati ili se boriti. Statisti i posmatrači obično završe kao žrtve.
Zaista se sve češće pitam, poput junaka crtanog filma: da li će se građani ove zemlje jadnika i bijednika ikada sjetiti da znaju da lete?
Da li će građani Sarajeva nastaviti živjeti bez trunke samopoštovanja?
Bogićevo NE je jače i djelotvornije, i politički i društveno korisnije nego DA bilo kojeg političara čiju teoriju i praksu poznajemo živeći u inficiranom a inače teško bolesnom društvu.
Mutanti i zombiji
Ono što je najveći poraz kojem smo svjedočili jest činjenica da su mladi, novi kadrovi u pravilu gori nego stari. Nije iznenađenje nakon 25 godina pokaznih vježbi u domaćoj političkoj svakodnevnici i praksi.
Ova nova generacija političara izgleda kao mutant onih starih. Izgledaju kao ozbiljne sociopate, lažu bez problema. Bez tikova. Lažu lako, kao da dišu laž. I to bez imalo obraza, ideje, časti, manira i stila. Osim nepismenosti, bahatosti i nemorala pokazali su nam ne samo da su na prodaju već da je u toku totalna rasprodaja do isteka zaliha.
Kakva ironija, Srbin Srđan Srdić je onemogućio ili bio sudionik ili u najmanju ruku sredstvo uz vlastiti pristanak, da na kraju Srbin Bogićević ne bude gradonačelnik. Tako mlad a već politički zombi. I nije jedini. Sama njihova pojava je dovoljna da svako pametan pobjegne glavom bez obzira. Svako normalan bježi od politike zato što je vode nenormalni.
Još jednom, veliko hvala, druže Bogiću. Hvala na još jednoj važnoj i velikoj lekciji o elementarnim principima u politici i životu koju mnogi olako i brzo zaborave, jer je tako lakše.
Veliki ljudi su veliki jer ostaju veliki. Do kraja. Veličina se zrcali i u skladu riječi i djela. U politici i životu je to najteže.
Ipak, sretan sam da nam je drug Bogić sugrađanin. I to je nešto – saznanje da na Ljubinom grobu još ima živih.