U Kantonu Sarajevo je proglašena uzbuna zbog kritičnog zagađenja. Uprkos tome djeca su danas išla u školu, a u protekloj deceniji u vrijeme ovakvog trovanja i uzbune nisu. Iako je bilo i sličnih zagađenja i bez proglašavanja uzbune. Trojka, u ovom i samo ovom slučaju predvođena NS-om, mnogo je političke retorike investirala u rješavanje zagađenja. Prošlo je pet godina od kada je NS otvorio kutiju obećanja i pustio jato šarenih balona “želja i pozdrava” iz rubrike “da sam ja netko” a na temu zagađenja i okoliša. Od njihove silne zadihanosti, međutim, smog se nije razišao.
Ispostavilo se – kad su postali neko ostali su niko. Trojka na vlasti, premijer iz NS-a, a ništa, ama baš ništa konkretno ne rade da bar smanje smrtonosne efekte zagađenja. A obećali su. Više puta. Sadašnji ministar vanjskih poslova a nekad premijer Vlade KS Dino Par-Nepar Konaković (SDA, NiP) za samo jedan dan je svojevremeno, po vlastitim riječima, “riješio” problem zagađenja u KS. Pa su se onda, ovaj put zaoprave, preko noći “sami od sebe” riješili problemi snabdijevanja vodom u KS i konačno, skoro četvrt stoljeća nakon rata i opsade, ukinute redukcije. Desetak miliona duga neplaćenih računa koncesionara, velikih potrošača, tadašnja vlast nije spominjala, kao ni građevinsku pošast Tibra i drugih naselja i građevina. Kao što se današnja vlast pravi mrtva na građevinske zločine sa dugoročnim ekološkim posljedicama na Bjelašnici i u Sarajevu.
Ni Štetini novi tramvaji neće stići na vrijeme u pomoć građanima Sarajeva. Ovo sezonsko gušenje i trovanje populacije ne krije svoje ubilačke namjere, kao što političari ne kriju nedostatak i apsolutni manjak odgovornosti. Sama činjenica da NS nije imala nikog iskusnijeg, boljeg od vlastitog partijskog sekretara, za mjesto premijera Kantona Sarajevo, iako su lovili i proganjali po gradu potencijalne kandidate, govori sama za sebe. I onda, mlad čovjek i još mlađi političar dobije šansu, pod parolom „dajmo priliku mladima!“, a potom kao novoizabrani premijer nestane sa mape Kantona. Nema čovjeka, ne može ga se ni na televiziji vidjeti. A ovo mu je drugi mandat. Za njega prilika – za nas još jedna neprilika.
Nihad Uk podsjeća na onog esdepeovog federalnog ministra kulture Muju Demirovića (SDA, SDP, BPS) koji se kao ministar nikad nije pojavio u javnosti. Osim jednom kada je u dnevnoj novini objavljena njegova kraća izjava o ničemu uz fotografiju kao ilustraciju teksta. A na fotografiji ministar u bolničkom krevetu u pidžami na pruge. I nikad ništa poslije toga, kao ni prije, ne čusmo i ne vidjesmo od ministra, u dvije godine mandata.
Koliko će još sedmica i mjeseci proći dok se premijer Uk ukaže sa nečim konkretnim? Za početak biće dobro ako se uopšte pojavi. Šta će, hud?! Valjda razmišlja o perspektivama nakon ove pozicije. S obzirom na bogatstvo kadrova u NS-u, i Uk ima budućnost sa još nekoliko kolega iz prvog safa čije su politički namaknute plate i funkcije, čini se, osnovni smisao postojanja NS-a.
Ali budućnost NS-a leži i u perspektivi Nedžada Po Zakonu Brankovića kao alternative. Jer potrošena i otrcana SDA nema nikoga izvan halke, jer to je stranka Sina Svoga Oca i Žene Mu u Njega. Stranačko-porodična platforma za pljačkanje i izluđivanje Bošnjaka.
I tako. Dok god biramo između manjeg zla i manje nesreće, jedno je sigurno. Zapravo dvoje – uvijek ćemo izabrati zlo i uvijek biti nesretni. Možemo li bar toliko naučiti i zapamtiti sporo naučeno? Ili nas mora svaki put iznova neko novo-staro zlo ovako nesretne na to podsjetiti.
Na transparentu smoga stvari se jasnije vide, a političari se u magli gube. Dok mi dišemo kako vjetar puhne.