Prošlo je sedam dana i trideset godina od 11. jula u Srebrenici. Danima poslije tog 11. jula trajale su masovne egzekucije. Prošle su tri decenije od završne faze genocida nad Bošnjacima u Republici Bosni i Hercegovini, nakon masovnih ubijanja i progona u Krajini, istočnoj Bosni i drugdje. Tri decenije od smrti međunarodne zajednice-jadnice. Izdahnula je pred našim očima, ali su avet humanizma i zombi međunarodnih zakona umrli još jednom pred očima Palestinaca Gaze i Zapadne obale.
Država Srbija je pomagala i učestvovala u genocidu u Srebrenici, a po dnevničkom svjedočenju doživotno osuđenog ratnog zločinca, generala, Izrael je pomagao Srbiji. Danas Srbija pomaže Izraelu u genocidu u Gazi i pogromima na Zapadnoj obali. Krvava ruka krvavu ruku mije, ali ne treba precjenjivati ulogu Srbije s obzirom na razmjere podrške genocidu u Gazi od Amerike, Velike Britanije i EU.
EU je 15. jula opet propustila uvesti sankcije Izraelu, ali je zato uvela najnovije sankcije drugim državama i pojedincima, od Rusije do Irana. A 11. jula je opet recitirala, poput Gavrana – „nikad više“ dok su izraelski teroristi ubijali palestinsku djecu što su čekala „humanitarnu pomoć“ i bombardovali jedinu katoličku crkvu u Gazi. Izrael opet kaže (i opet laže) da je oboje greška, a zdrav razum galami da su to ratni zločini. Nikad više licemjerja a manje istine i pravde. Ali zlo se kreće kružno u težnji ka vječnom gibanju pa se prije ili kasnije vrati (ili svrati) kući. Tako sada, u nedostatku drugih poligona, zlo orgija po Srbiji, a uskoro bi se slično moglo desiti i u Evropi, Americi…
Nije prošlo ni nekoliko dana od 11. jula, a „ožalošćeni“ bošnjački političari nastavili su međusobne obračune. Destruktivna opozicija neprestano napada, podvaljuje, podmeće i kleveće, a vlast ne propušta prilike da se kompromitira i demonstrira nedoraslost poslu kojeg su se prihvatili i izazovima istorijskog trenutka koji kod nas traje decenijama. Preciznije – od uvođenja demokratije. Kao što je sloboda osamdesetih u Jugoslaviji prizvala mračni naci(onali)zam, tako su višestranačje i demokratija (paradoksalno) donijeli teror, razaranje, opštu pljačku i genocid.
Lider NiP-a i ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Konaković nastavlja đikanskim jezikom komunicirati sa svojim političkim konkurentima i neprijateljima ali ga nažalost sluša i domaća javnost, i odrasli i djeca. Ovaj put puluusmeni lider nije koristio omiljeni mu glagol koji je u svojoj hroničnoj logoreji izmislio – liderisanje – već se poslužio dehumanizirajućom leksikom svog bivšeg stranačkog kolege iz Stranke destruktivne akcije, a sada ljutog neprijatelja, Harisa Zahiragića. Proziva „balije“, odnosno tako naziva svoje bošnjačke političke protivnike, pa se poslije pravda, pa onda poziva upomoć upokojenog Nijaza Durakovića da njegovim riječima objasni svoje gluposti i pasjaluke, da riječima pismenog profesora objasni postupke nepismenog i neuspješnog košarkaša kojeg je, eto, zapalo da nas javno verbalno zlostavlja i da dodatno kontaminira ionako temeljito zagađen diskurs, ili bolje – bezkurs. A sve to dok se još nisu osušile suze na licu ožalošćenih koji su ukopali nekompletne posmrtne ostatke sakupljene po primarnim, sekundarnim i tercijarnim masovnim grobnicama, suze isplakane dok su u kabur spuštale ono malo skupljenih kostiju i koščica braće, sinova i očeva u Potočarima. U isto vrijeme, pomenuti Zahiragić u novom ispadu, izražava u kantonalnoj skupštini – da, dotični je dio zakonodavne vlasti u Bošnjaka i potpredsjednik u njega mu stranke – protivljenje ženskom nogometu. Ko biva ono ne priznaje ženski nogomet, umislilo da je bitno. Ko biva ženi je mjesto u kući, i šta ona ima ganjati loptu. Žena po njegovom mora biti pokorna i smjerna, i mora znati ko (joj) je gazda. Izgleda, nema sdaovska zakonodavna kantonalna vlast prečeg i pametnijeg posla nego da diskvalificira žene. Uzalud sdaovci bjesomučno najavljuju povratak na vlast dok nude stare davno propale prakse i politike, i nove-stare ofucane i kompromitovane kadrove poput Zahiragića i njemu sličnih. Tako mladi a već propali i otrcani.
Dok se Bošnjaci međusobno dehumaniziraju nazivajući se pogrdnim imenima, Dodik i njegovi politički jataci su isposlovali novu sudsku epizodu u trakavici čiji bismo kraj uskoro mogli konačno dočekati. Ratni profiter Dodik, ratni zločinac Stevandić i poslijeratni profiter Višković se više ne moraju kao zvjerke kriti od potjere države Bosne i Hercegovine.
Za to vrijeme, Visoki predstavnik je donio dvije važne odluke. Kad neće domaći političari, zauzeti lopovlucima i dnevnopolitičkim prepucavanjima, mora Visoki predstavnik. Dugove entiteta neće plaćati država Bosna i Hercegovina, pa će tako Viaduct i druge ujdurme iskihati oni čiji su politički predstavnici te besmislene dugove, ašićare igranke, napravili, ili bolje – organizovali. Druga je odluka o tehničkom unapređenju izbornog procesa, glasanja. Troškove (za nas) nove, a (za druge) stare tehnologije elektronskog glasanja će snositi država, a naše rahmetli nane što su glasale – glasale su.
Na vijest o gašenju televizije i portala Al Jazeera Balkans, javnost je zasuta žalopojkama kao da sutra biti neće, kao da je kraj svijeta i kao da medijska scena gubi posljednji „svjetionik“ slobode i profesionalnog novinarstva. Mnogi autori čitulja su pobrkali visoke tehničke standarde s visokim profesionalnim standardima novinarstva. Osim što će mnogi izgubiti zlatnu koku i ostati bez plata i honorara što je ekonomski velik gubitak, novinarstvo nije izgubilo ništa što već odavno nema. Naravno, zatvaranje jednog medija poput Al Jazeere je gubitak i za medijsku scenu i za privredu, ali je pomenuta kuća bila daleko od visokih profesionalnih standarda, podjednako daleko kao od mnogih tema koje su se ticale javnosti. Neke teme za ovu kuću jednostavno nisu postojale, a u skladu s ideološkom orijentacijom redakcije i većine novinara. Naprimjer, mnoge SDA afere i skandali nisu uopšte bili predmetom izvještavanja i analiza, prva Povorka ponosa, a i ostale, su ignorisane, itd. Al Jazeera Balkans je bila svjetionik koji je škiljavo svijetlio. Nedostajat će zaposlenima, a na medijskoj sceni će faliti kao tehnički standard. Nedostajaće informacije iz Palestine, ali ostaće dostupne na Al Jazeera English za one zaista zainteresirane. Jasno, nikoga ne treba radovati smrt tako velikog i jakog medija, bez obzira na tematsku selektivnost i ograničen domet i značaj, ali ne treba pretjerivati sa (javnim) žaljenjem. Imamo i više nego dovoljno drugih razloga za tugu.
Tako prođe sedmica nakon 11. jula. I još jedna sedmina.