Proljeće se na put sprema, ljeto čeka iza oblaka, a oko nas i u nama – jesen. I nije to samo zbog dosadnih kiša. Niti je ovo sivilo što živimo i što nas prožima samo meteorološka pojava, već sudbina koju svaki dan iznova biramo, jer drugog izbora nemamo.
Ovih dana kao i mnogih prethodnih imadosmo još jednu neželjenu prigodu pogledati se svi skupa u zrcalu da se fino vidimo kakvi smo, kao na porodičnoj fotografiji. Naš svijet davno je uznemiren spodobama i prikazama, propovjednicima zla, krvnicima i naravno ratnim zločincima. Oni su mjerilo narodnog prkosa i ponosa, oni su lice i naličje svake nacionalističke politike, a to zapravo i nije politika već udruženi zločinački pothvat koji je nakon zaustavljanja rata djelimično promijenio fizionomiju. Nije neobično za kriminalce da mijenjaju lice i vlastitu pojavu, ali suština ostaje ista – zvjerska, razbojnička, zločinačka. Prvosveštenici zla i danas su heroji i autoriteti. Zvuči sumanuto i nestvarno, ali tako je to u zemlji divljaka na brdovitom Balkanu.
Ratni zločinac Dario Kordić, odnedavno i magistar teologije, a prije toga djecoubica, ponos je i dika hadezeovih bojovnika, onih s puškom i kamom, a i onih u odijelima sa ključevima logora u rukama kao naprimjer poslijeratni skretničar rijeka a predratni ćiriličar Dragan Čović. Veliča se i dariva Dario, a on ponosan na svoja (ne)djela, niti se kaje, niti žali “sekunde” i sve bi opet isto napravio. I opet bi djecu ubijao i Kristu se molio. Džaba je Sin Čovječiji govorio – “ko sablazne jednog od ovih malenih…” Eto, djecoubica je uzoran građanin, štaviše i junak (zla). Magistar teologije. Jak mu je logos i još jači theos!
Ali to ni izdaleka nije sve. Predsjednik Srbije derneči sa ratnim zločincem Šešeljom, kao da su na nekoj čuki iznad Sarajeva devedeset treće. Radikalski apostol i glasnik smrti sa govornom manom – izvršilac i svojina Službe, idealan je bio (i ostao) za raspirivanje mržnje i rata, odnosno razaranja i pljačke, zlostavljanja svih vrsta, od silovanja do ubistava, a sve je počelo i završilo istrebljenjem naroda od čega je samo posljednja epizoda Srebrenica presuđena kao genocid, a zlo u naprimjer Prijedoru je “samo” veliki zločin.
Kakogod, kakav-takav predsjednik, pa makar bio i ratni huškač Vučić, kakve-takve države, pa makar bila i nakaradna Srbija, sjedi i pije sa ratnim zločincem uz pjesme kojima se veliča drugi ratni zločinac, ovaj put ne iz prošlog već iz Drugog svjetskog rata. Masovni ubica i genocidni četnik koji je o svojim zvjerstvima nad Muslimanima detaljno izvještavao sebi nadređene.
Sjedi tako Vučić predsjednik Srbije circa vino koje zove “zero cola”, na srpskoj svadbi “ne jede”, niti pjesme naručuje, partner Amerikanaca i EU, sjedi s drtinom Šešeljem, uz pjesmu o četničkom zlotvoru… Malo li je. Jasno, Vučić dlaku mijenja ali radikalsku i huligansku ćud – ne. I to ne može i neće da krije, kao što nije ni prije.
Tragedija građana Srbije, paradoksalno, slična je našoj – na čelu države i društva su psihopate i sociopate, ozbiljni klinički slučajevi davno zapušteni, neliječeni. Elem, tragedija je što oni nisu u adekvatnim ustanovama, već su naš svijet pretvorili u ustanovu otvorenog tipa u kojoj smo svi mi – pacijenti i zamorci, a političari – ludi naučnici (sadisti), i nadriljekari – tretiraju nas pijavicama.
Možda je najgore od svega što sve ovo nikoga ne bi trebalo posebno čuditi. Kad je o nacionalistima riječ – ništa nas ne smije iznenaditi, nakon svega. A sve još nije prošlo. Dovoljno su nas puta već nasmrt iznenadili, pa je stotinu hiljada građana skončalo na smrt iznenađeno.
Na kraju, Bošnjaci su “naviknuti” na ulogu žrtve, predugo traje proces poslijeratne samoviktimizacije. Bošnjački SDA političari čine sve da se narod uvijek i zauvijek osjeća kao žrtva, dehumanizirano. Žrtva, stradanje i smrt su političke alatke kojim (nedostojni) predstavnici Bošnjaka operiraju decenijama. Ni to nije iznenađenje. Politika SDA se ne može ni shvatiti ni dokučiti, jer je jednostavno nema. Pljačka vlastitog naroda, a ne politika, prevara a ne zaštita interesa su ključne riječi u velikoj igri sjena i dima u ovoj našoj galeriji ogledala. Dekadencija i nazadak, a ne razvoj i napredak, to je stanje stvari u nas.
Treba priznati. Poraženi smo i kao društvo i kao država. Nadali smo se da je moguća sloboda nakon prekinutog rata. Vjerovali smo u Republiku, borili se za nju, i u toj borbi istrajali. Ali političari nisu. Vjerovatno jer im sloboda nije bila cilj. Jer da jeste ne bi nas sve skupa izdali, a Republiku trampili za BiH u kojoj su dva odvojena politička sistema, republika i federacija!
Pored toga, naprimjer, svi mi, građani Sarajeva i časni pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine, stidimo se tuđe sramote zahvaljujući Gradonačelnici. Svaki građanin i branilac Sarajeva može biti smatran počiniocem zločina na Kazanima. “Bezimeni” a znani zločinci boje krvlju svojih žrtava nas i našu djecu. Inače, dotična je pripadnica zimzelene frakcije (Bećirović, Čengić…) stranke koja se godinama lažno predstavlja kao socijaldemokratska. Ovo su činjenice. Kao i to da je Sakib Mahmuljin osuđeni ratni zločinac u bjekstvu kao i Novak Đukić koji je naredio masakr na Tuzlanskoj kapiji, za šta je i osuđen. Nisu isti zločini, ali zločinci jesu. Svi su isti jer im je zajednički ratni zločin. Jednom ratni zločinac – zauvijek ratni zločinac. Mogu biti resocijalizirani nakon odslužene kazne, ali ne i rehabilitirani.
Bošnjaci kao neuporedivo najveće žrtve prošlog rata, i Armija Republike Bosne i Hercegovine kao “strana” koja je počinila neuporedivo najmanje ratnih zločina ne bi trebali imati nimalo tolerancije a posebno ne simpatije za ratne zločince u svojim redovima, jer su oni naša najveća sramota, i naša tragedija. Braneći njih, ukazujući im poštovanje, Bošnjaci rade za jedan od najvećih propagandnih ciljeva agresora – svi su isti, i sve strane su činile zločine. Upravo to je izjednačavanje žrtve i zločinca, agresora i branitelja. I upravo to oduzima moralnu satisfakciju žrtvama, preživjelima. Osuđeni ratni zločinac (Bošnjak) u zatvoru nije izjednačavanje, ni relativizacija karaktera rata.
Možda je naš zajednički poraz u činjenici da poslijeratne generacije ne znaju za drugo, niti znaju da i kod nas može biti drugačije, nego ovo što smo prisiljeni prihvatiti i živjeti kao “naš” svijet. Ne pamte i ne znaju za bolja vremena, uređeno društvo, državu u kojoj vlada zakon… a sve to smo im propustili prenijeti kao iskustvo. Tako se naša nesreća najbolje reflektira u činjenici da je ovaj i ovakav svijet normalan građanima Bosne i Hercegovine rođenim u ovom stoljeću. Ovo naše vrijeme i ova ružna stvarnost kao normalnost i budućnost zaista su tužan spomenik našeg poraza.
I narednih ko zna koliko godina će obilježiti pojave ratnih zločinaca u javnom i političkom životu. Kriminalci će biti uzori, a politika najpoželjnija profesija. Priča se da su na “Zapadu” samo advokati (potencijalno) slobodni ljudi, a kod nas i u našem susjedstvu samo političari i ratni zločinci.