Konačno je završena šetnica kod spomenika Ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva – “Sarajevski ćilim”. Naziv je vjerovatno zasnovan na različitim, “šarenim” dijelovima šetnice koji arhitekti (Amir Vuk – Zec) i bivšem načelniku općine Centar Ajnadžiću (JNA, SDA) koji je projekat odobrio izgledaju kao ćilim. Bio je to dio predizborne akcije u fotofinišu načelnika, pa se razletio na sve strane, čak je i predizborno kamenje rasuo kao bisere po Sarajevu. Na hripama pored šahtova, trafo-stanica i kanti za smeće posijao je Ajnadžić “spomenike” sa ispisanim citatima prvog predsjednika SDA, zapravo napabirčene misli drugih koje su predizborno mrtvom predsjedniku stranke pripisali (i potpisali) ne bi li njima živima donio koji glas više. Nije im donio. Nema im pomoći.
Postavljena je i nova rasvjeta za koju se nadamo da je dovoljno “izdržljiva” da preživi aspiracije sarajevskih vandala. Radovi na obnovi šetnice su trajali sedam mjeseci a troškovi su iznosili oko 1,6 miliona maraka za površinu od navodno 1.700 m2, što je približno hiljadu maraka po kvadratu.
Načelnik Mandić ponosno objavljuje informaciju i fotografije o svršetku radova, kao što je prethodno najavljivao to isto, više puta. Tako po svakom “projektu” ima ko zna koliko javnih objava. Slično kao gradonačelnica Karić (SDP) koja je odavno kritični slučaj nesmiljene samopromocije da se čovjek zapita da li se radi samo o agresivnoj, neumoljivoj a ispraznoj, neprekidnoj kampanji ničega ili o nekom poremećaju, s obzirom na intenzitet objava, a ponekad i njihov sadržaj. Elem, ponosan je načelnik općine Centar a ima i razloga, jer šetnica izgleda bolje i skladnije nego prije. Vjerovatno je bila i ljepša u oku i crtežu arhitekte. Vrijeme će pokazati kvalitet radova. Smjenom nekoliko godišnjih doba stvari će postati razvidne i golim okom vidljive.
Slično kao i načelnikova “vijest” o obnovi i otvaranju šetnice objavljen je u mjesecu julu i novinski članak o izgradnji ulica u Sarajevu. 13. jula 1950. Tekst je nosio naslov – U prvom polugodištu ove godine u Sarajevu je pokockano i asfaltirano 15.366 m2 ulica.
“Prilično brzim tempom uređuje se naš grad. Iz dana u dan on dobiva sve ljepši izgled. Nekada je naše Sarajevo bilo i suviše prljavo, zapušteno sa izrovanim prašnjavim il blatnjavim ulicama, koje čak nisu imale ni stare turske kaldrme. Usred grada nalazila su se zapuštena groblja, a Koševski potok bio je naprosto ruglo za grad, a o periferiskim ulicama da i ne govorimo. Vilsonovo šetalište zasađeno duplim drvoredom lipa i kestena kroz koje se odvijao veliki saobraćaj bilo je puno rupčaga, jaraka, da je bilo i za pješake opasno ići njime, a sa motornim vozilima još više. U danima kiša i topljenja snijega ta je ulica bila neprohodna. A bilo je “iks” takvih ulica i uličica u našem gradu. Danas, međutim, iako naravno još nije sve dovršeno, niču iz dana u dan pokockane i asfaltirane ulice.
Tako na pr. samo od januara o.g. pokockano je 8.394,50 m2 ulica, između ostalih, Vilsonovo šetalište, Stanička, Skerlića i H. Idrizova.
Na mjesto negdašnjeg Koševskog potoka, koji je ne samo bio ruglo grada, već i izvor zaraza leži široka asfaltirana Moskovska ulica koja će definitivnom izgradnjom biti jedna od najljepših ulica našeg grada i spajaće grad sa novim stadionom u Koševu. Pored Moskovske ulice u ovoj godini asfaltirano je još niz većih i manjih ulica sa ukupnom površinom od 6.971,50 m2.
Upornim radom NOGS-a, uz pomoć masovnih organizacija, do kraja ove godine biće još mnoge ulice uređene, asfaltirane i pokockane, tako će naš grad poprimiti sve ljepši izgled.”
Za razliku od ćilimli šetnice, ova akcija izgradnje nije poslužila nikome pojedinačno da se hvali, niti je predstavljena kao umjetničko djelo, niti se neko busao u prsa što je obavio posao za koji je plaćen, za koji se borio i nogama i rukama. U Sarajevu se nekada davno gradilo devet puta brže. Devet puta više ili devet puta brže, neka procijeni recimo načelnik Mandić. Istina, tada u ovoj zemlji nije falilo radne snage, a danas bježe odavde. Neodoljive čari slobode, demokratije i progresa u nas.
Lokalna sarajevska vlast – NiP, SDP, NS – Trojka, u trećoj je godini mandata. Za opštinske načelnike čujemo u pravilu samo kad se hvale kao da su svojim parama i svojim rukama napravili sve što opštinska administracija uradi. Ili kada se građani bune zbog nerada opštinskih vlasti u formi javnog prozivanja načelnika, i ne samo u opštini Centar.
Ako se ovakvim “postignućima” hvale, kao da su probili Gljivin tunel kroz Igman (“kako bi Sarajevo imalo mediteransku klimu”), onda na sljedećim izborima treba glasati za nekog zidara ili molera, građevinca sa iskustvom, da se bavi obnovama fasada, ulica i trgova. Za nekog sa konkretnim znanjem, a ne za političare i političarke sa neimarskim ambicijama koje se iscrpljuju u obnovama fasada i zamjenama betonskih i asfaltnih ploha na ulicama i trgovima, i samopromociji povodom istih. Razumljivo, lokalni projekti su često “mali” projekti, ali je stvar lošeg ukusa i manjka dostojanstva o tome galamiti i udarati u “velika zvona”. Uz to, budžeti nisu mali. Kao ni plate i privilegije političara.
Mandić je sklon epizodama hibernacije u mandatu, i revijalnim objašnjenjima da, naprimjer, za prljavštinu i zapuštenost u opštini Centar nije odgovoran ni on, kao ni njegova “rodica” iz nadležnog preduzeća, nego kantonalna vlast na čelu sa njegovim mlađahnim i neiskusnim stranačkim kolegom. Ali nije ni premijer odgovoran, već nadležni ministar koji, znate, nije iz njihove stranke. A to je univerzalni izgovor – odgovorni smo samo za one mandate koje je dobila naša stranka. I to koriste kao opravdanje za koalicionu politiku sve tri stranke Trojke.
Rat je prekinut prije skoro dvadeset osam godina. Informacija o obnavljanju trga ili ulice bila bi vijest da je objavljena krajem devedesetih godina prošlog vijeka. Kao što je pomenuti novinski članak objavljen pet godina poslije (Drugog svjetskog) rata. A ne tri decenije nakon što je soboslikar oslobodio svijet svoje prisutnosti.
Prije sedamdeset godina u Sarajevu se gradilo neuporedivo više i puno brže, a ćilimi su se prostirali u kućama, a ne na ulicama. Tako se sve ovo nameće, vrišti na nas, da nas dozove, da nas razbudi iz omamljenosti, bačenosti i izgubljenosti u svijetu u kojem se nedoraslost političara predstavlja kao sposobnost kojom se nedorasli subjekt javno hvali. Ali džaba sve, mi spavamo dubokim snom. Snom budale, a ne pravednika.
Ali, eto, “neka se gradi”. Samo ako ovom dinamikom nastave, u narednih sedamdeset godina mogli bismo doseći učinkovitost od prije sedamdeset godina.
Bio bi “sarajevski ćilim” glavna tema nekoliko dana u političkoj čaršiji da se nije desio pokušaj “puča” u opštini Centar, odnosno, inicijativa za opoziv aktuelnog načelnika. Naime, Novi Sin Svoga Oca mogao bi preuzeti zvaničnu titulu Sin Svoga Oca od B Izetbegovića, koju je ovaj nosio kao krunu od početka domaće demokratije. Naime, Najnoviji Sin Svoga Oca istrčao je gologuz na scenu i zatrčao se “sam” u nekošeno. Jasmin Ademović (NiP), od oca Keme Ademovića (SDA, NiP), ratnog zamjenika Dragana Vikića. Kemo Ademović je jedan od autentičnih heroja odbrane Sarajeva, borac bez straha i mane u prvoj godini opsade. Ostatak rata proveo je kao komandant specijalne jedinice Bosna, a karijeru policajca je završio na čelu AID-a kao savršeno mutan lik opterećen mnogim kontroverzama. Prelaskom iz SDA u NiP postao je jedan od najvažnijih ljudi stranke, “Prvi do Prvog” što bi za sebe rekao Asim objašnjavajući buduća asimetrična stranačka rješenja i najavljujući da će se “mijenjati slika”. Bio je u pravu, sve se promijenilo, ipak – suprotno očekivanjima “Prvog” i “Prvog do Prvog”. Taktičari i stratezi!
Za u Keme sina smo čuli kad je postao predsjedavajući Gradskog vijeća, nakon povlačenja Srđana Srdića (trenutna stranačka pripadnost nepoznata redakciji, a vjerujemo i Srdiću). Ni manje ni više, tako mlad a već anoniman ali i predsjednik Gradskog vijeća. Tada mu je otac doslovno ustupio “svoje” mjesto u politici. Pa se kao Bakevara razmahao, kao da je on lično babo plus, a ne babo minus kako nas je istorija poučila. Ponio se Novi Sin Svoga Oca, zanio se u svoj visok nam. To je isti onaj kojeg je Dino Konaković proglasio “genetski predodređenim”, ali čini se samo za to da mu razbuca stranku i koaliciju.
Nadobudni Kemin Mali zajasao je da insanu pamet stane. Kakva sila! Najnoviji Sin Svoga Oca, lučonoša nipotizma, ušao je u savez sa esbebeovcima i “slobodnjacima” – uz podršku i glasove SDA – da ruši načelnika Mandića (NS) i razvaljuje Trojku! Pokušao je izvesti isto ono što je napravio originalni Sin Svoga Oca kad je (nakon obavljene umre) sa Željkom i Fahrom srušio sarajevsku kantonalnu vladu, u kojoj su bile Željkine i Fahrine stranke. Sami sebe srušili, doslovno. Bio je petak 13. i taj dan Sinu Svoga Oca nije bio sretan a slavodobitno je najavljivao suprotno. Sve je izgubio što je stigao, na svim nivoima, a mislio je da će imati sve.
Slično petku trinaestom bračnog para Izetbegović, Jasmin Ademović, “dok na Bosnu udaraju sa svih strana”, izvana i iznutra, našao da ruši “svog” načelnika i koaliciju. Što ti je genetski patriota! Kakva provala umišljenosti, sebičnosti, fursata, podlosti, “sile” i gluposti je potrebna da sebi da za pravo da se turči po Šeheru ko da mu je babovina, i smutnju da unosi a da bi se dočepao načelničke pozicije? Malo mu što je nipotistički postao predsjedavajući Gradskog vijeća, zahvaljujući samo svom ocu i stranci, kao i B Izetbegović. Ono što je vjerovatnije od toga da postane načelnik opštine Centar je da neće biti načelnik opštine Centar. Slobodno neka si odredi novi životni cilj. Dovoljno se predstavio građanima. Domaće birače ne možemo dovoljno potcijeniti pa sve prognoze uvijek treba uzeti sa rezervom.
Uprkos tome što evidentno vjeruje da može šta hoće, demonstrira odsustvo talenta za politiku – nije mogao na bolji način početi Mandićevu kampanju za naredne izbore, kao što nije sebe mogao bolje “iz temelja” diskvalificirati za iste izbore. Prva akcija po kojoj ćemo pamtiti Novog Sina Svoga Oca Ademovića, nakon imenovanja “po babi i po stričevima”, je pokušaj puča u opštini Centar i razbijanje koalicije. Skok u jezero političkih mogućnosti ispao je đipanje na glavu u prazan a dubok bazen.
Konaković, čovjek koji se tradicionalno ponaša, zapravo tradicionalno samo priča – melje ko vodenica – kao da zna sve o svemu, kaže da nije znao za puč i ujdurmu njegovih nipotista. Ako nije znao šta mu se dešava u stranci onda je nesposoban kao lider i ne uživa poštovanje članstva. A ako je znao a kaže da nije, onda ne govori istinu i obmanjuje javnost i koalicione partnere. Neka izabere Konaković da li je šef stranke kojeg Jasmin Ademović ne šljivi 1% ili je lažov u očima javnosti.
Kao što je odgovornost za ovaj pokušaj diverzije samo Konakovićeva, tako je i Ademovićeva odgovornost što nam je doveo svoga sina da bude Sin Svoga Oca nakon Sina Svoga Oca. Malo nam je ministra policije i sina mu u njega koji leti s ocem “u svojstvu zastupnika, a ne u svojstvu sina”. Svojstvo sina čini se postaje politička kategorija. Opet, mogli su nešto originalnije smisliti, ili nisu? Taj fol je već propao, a ovo je zvaničan početak nazadovanja NiP-a. Dugo im je i trajao. Izgleda da esdeaovac stranku mijenja, ali ćud nikada.
Vakat je da istorijsko pitanje znamenitog novinara pretvorimo u dilemu – “Da li je NiP samo omikron soj SDA” ili je to nova opaka bolest od koje se lako obolijeva a teško umire?
Predizborna kampanja je haman počela, a prvi gubitnici su već poznati. Na sljedećim izborima NiP je stranka koja treba opravdati povjerenje glasača ili će to povjerenje izgubiti. Izgubiti povjerenje obično znači izgubiti glasove na izborima. Ali to ne znači da će ih neko drugi dobiti.
Tako je to u Bosni i domaćoj politici. Sami smo sebi najbolji primjer raznih paradoksa i apsurda. Čak i kad svi gube, građani ne dobijaju. Ali smo zato uvijek na gubitku, sve dok imamo još nešto izgubiti. A ostalo nam je još samo malo. Vrlo malo.
