Aktuelni slučaj sa Edinom Fortom, premijerom Kantona Sarajevo, i izjavom koju je dao britanskom The Guardianu pokazao je (iznova) nespremnost i nesposobnost ovdašnje javne, političke, medijske scene za ozbiljnu raspravu o bitnim društvenim, javnim pitanjima. Umjesto takvih rasprava, javnost je danima zapljusnuta “obnovljivim izvorima” politikantskog primitivizma, populističkog prostakluka i šibicarskog žongleraja između bitnog i profanog. Sve se to čini kako bi se izbjegla ili zamaglila suština uzroka naše svekolike propasti.
Forte i fazoni
Izjava Edina Forte na koju su se ustremila jata strvinarskih pseudopatriotskih ptičica na društvenim mrežama od svega za šta ga optužuju, što mu se pripisuje i učitava, samo je netačna, površna i pomalo priglupa. Potpuno je nevažno da li je on novinaru britanskog lista rekao da su u ratu seljaci pobijedili građane, kako je to pisalo u prvobitnoj verziji članka, ili je pak kazao da je ruralna kultura porazila sarajevski urbani duh i kulturu, kako je kasnije korigirao autor teksta u The Guardianu.
I u jednom i u drugom slučaju, odnosno ispravci krivog navoda, Fortina se izjava svodi na niz pogrešaka, nepreciznosti, kumulativnog neznanja što je neumoljivo dovelo do krivih zaključaka. Optuživati, kao što je to učinio premijer Sarajevskog kantona, srbijanski turbo-folk kao, prema njegovom viđenju, ruralno-seljački muzički žanr da je kriv za urušavanje nekadašnje dične i reprezentativne sarajevske urbane kulturne scene je, najblaže rečeno, djetinjasto. Napisana je u posljednja dva-tri desetljeća omanja biblioteka ozbiljnih knjiga i stručnih radova o fenomenu turbo-folka i u svima njima se taj muzički pravac tretira kao urbani fenomen imanentan srpskom tranzicijskom društvu unutar kojeg je nastao. Turbo-folk je (ne samo u Srbiji, nego recimo i u Bugarskoj, Rumuniji) pupčanom vrpcom vezan za gradski, postkomunistički sociokulturni milje, kao što je recimo i sevdalinka nastala unutar gradskog okruženja, mahale i avlije. Ništa manje nije urbana, recimo Jelena Karleuša od Amire Medunjanin niti je Aca Lukas “seljačkiji” od Damira Imamovića: radi se o tome da je prvo dvoje srpskih turbo-folk ikona niska, potrošna, šund muzička produkcija, a Medunjanin i Imamović spadaju u nišu tradicionalnih umjetničkih vrijednosti.
Nije srbijanski turbo-folk odgovoran za kulturno i duhovno urušavanje Sarajeva, taj se proces odvijao autohtono i autonomno, njega su generirali politički procesi i dominantne političke i ekonomske elite, pored ostalog i vlast na čijem je čelu Edin Forto. Ta je vlast, pored ostalog doprinosa jačanju subkulturne scene, nakon četvrt vijeka pokretanja i uspješnog trajanja ostavila Sarajevo bez jazz festivala, jednog od najznačajnijih muzičkih događaja u regionu koji je bio protivteža i brana potpunoj dominaciji muzičkog prostakluka i estradne pornografije.
Guardian i zaštitnici privatizacije
Ali tekst u The Guardianu uopće nije bio posvećen ovim sociološko-kulturološkim naklapanjima, on se bavio konkretnim, aktuelnim sarajevskim slučajevima. Stoga, raširimo malo sliku, pa konstatirajmo da je povod teksta i njegovog autora bila nedavna privatizacija hotela Igman na istoimenoj olimpijskoj planini. Nakon skoro trideset godina i 15-ak neuspjelih pokušaja prodaje toga objekta, vlasti Kantona Sarajevo su ga napokon prodale, neposrednom pogodbom, izvjesnoj firmi u mješovitom vlasništvu koju zastupa biznismen i bivši nogometaš Emir Granov. On, koliko se može primijetiti iz izjava koje je davao, zastupa kapital i poslovne interese biznismena iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. Granov je prije mjesec dana boravio u Dubaiju u sastavu delegacije iz BiH na izložbi EXPO. Predstavljanje BiH na tom događaju na sebe je samonicijativno, preuzimajući prerogativ i atribute države sebi prigrabio Kanton Sarajevo, predsjednik Organizacijskog odbora je bio Adnan Delić, ministar privrede u Kantonu Sarajevo. Kako je navedeno na službenoj stranici Vlade Kantona, Granov je EXPO-u prisustvovao kao “predstavnik državnog investicijskog fonda Dubaija i poslovne zajednice” .
Desetak dana nakon povratka iz Dubaija (i ministra Delića i biznismena Granova) došlo je do prodaje hotela Igman neposrednom pogodbom firmi The Place zastupanoj po Emiru Granovu za 5,1 milion maraka. Prije nekoliko nedjelja Akta portal je objavio da su u vlasničkoj strukturi firme The Place (čiji su vlasnici iz Ujedinjenih Arapskih Emirata) nalaze firme My place doo Sarajevo, Top on doo Sarajevo, Mohammed Ibrahim Al Shaibani, te Emir Granov (firma Granoff). Zanimljiva je i vlasnička struktura firme My Place, koja stoji iza nekoliko elitnih nekretnina, čiji je osnivač MLB Group doo, iza koje stoje Saša Spasojević i Gordan Memija. Ime ovoga potonjeg, Memije, se posljednjih nekoliko godina često pominjalo u medijima uglavnom po dubioznim vezama sa Edinom Gačaninom, vođom jednog od najvećih evropskih narkokartela Tito & Dino. Ovih dana je portal Istraga objavio fotografiju Gačanina i njegovih tjelohranitelja, snimljenu u Dubaiju, gdje relativno bezbjedno živi i posluje. Memija je također u prijateljskim odnosima sa Elmedinom Konakovićem, liderom stranke Narod i pravda, zajedno su obavili haddž prije nekoliko godina.
Elmedin Konaković je usred medijskog linča nad svojim koalicijskim partnerom pritekao u pomoć Edinu Forti jednim krajnje prizemnim, uličarskim objašnjenjem da kada je ovaj govorio o seljacima, mislio je zapravo na papke što, kako je kazao, nema ni geografsku ni nacionalnu konotaciju, nego je onako više psiho-socijalna poštapalica. Tako je i Konaković skrenuo raspravu sa suštinskog i stvarnog, na slijepi, neprohodan kolosijek.
A pravi i jedini relevantan kolosijek upućivao je upravo autor teksta u The Guardianu. On je otkrio, a niko u BiH to nije prenio, da je za preuzimanje hotela Igman bio zainteresiran Dimitri Hegemann, njemački glazbeni producent i promotor. Hegemann je poznato ime u njemačkoj i europskoj glazbenoj industriji, a uživa ugled u Sjedinjenim Američkim Državama. U svijetu glazbenog poduzetništva postao je poznat 90-ih godina prošlog stoljeća kada je nakon sloma komunizma porušene, prazne tvornice pretvorio u okupljališta ljubitelja tehno-muzike. Smatra se da je muzičko-scenskim instalacijama presudno utjecao na stvaranje jedne vitalne i popularne subkulturne performativne scene u Njemačkoj, koja je snažno oblikovala ukus mladih generacija tih prelomnih postkomunističkih godina. Hegemannov koncept je apliciran u SAD, u gradu Detroitu, centru (propale) autoindustrije, u čijim je praznim tvornicama niknula alternativna glazbena scena. Ovaj glazbeni promotor tijesno surađuje sa najpoznatijim elektro-pop bendom u Europi, grupom Kraftwerk koja je prije nekoliko godina imala sjajan nastup u Sarajevu.
U tekstu u The Guardianu nije navedeno na koji je način Nijemac Dimitri Hagemann artikulirao i na koga je adresirao svoj interes za hotel Igman. No, načelno i bez poznavanja detalja koji su nedostupni, treba konstatirati da je izbor između Nijemca, njegove mjerljive reputacije i transparetne poslovne biografije (i filozofije) s jedne, i njegovog bosanskog konkurenta sa arapskim parama i vezama u vlasti, sa mnogim zamračenim poslovnim referencama, pa i vlasništvom, predstavljao i opredjeljivanje između dva kulturna i civilizacijska koda i teško uporediva poslovna modela – poduzetničko-protestantskog i orijentalno-jaranskog. (Poslušati pjesmu “Ali” Zabranjenog pušenja.) Svaki od njih ima i svoju kulturnu, pa i muzičko-umjetničku poruku i reperkusije. Nemamo previše iskustva u BiH (u konkretnom slučaju Sarajeva) sa muzičkim i kulturnim prosedeom kojeg nudi Dimitri Hagemann, pored ostalog i zato jer su vlasti u pristrasnim privatizacijskim operacijama preferirale “arapske prijatelje”, potpomognute ovdašnjim njihovim “pomagačima”. Među tim “povezanim licima” je najprisutniji Muhamed Granov (otac bizmismena Emira), predratni osuđenik za privredni kriminal, Senad Šahinpašić Šaja, osoba sa američke crne liste, i još nekolicina skorojevićkih biznismena bliskih donedavno Stranci demokratske akcije, a u novije vrijeme Narodu i pravdi.
Kada SDA osporava zakonitost
Zanimljivo je, ili je možda samorazumljivo, da se samo Stranka demokratske akcije, koja je u opoziciji u Kantonu Sarajevo, usprotivila nedavnoj privatizaciji hotela Igman. Zastupnica ove stranke Jasmina Biščević-Tokić je priznanje ministra Adnana Delića da Agencija za privatizaciju Kantona Sarajevo nema Upravni odbor, iskoristila kao dokaz da je prodaja Igmana izvršena na nezakonit način. “Samo Upravni odbor Agencije može donijeti odluku o neposrednoj pogodbi i niko drugi. Ako nema Upravnog odbora, ko je odlučio da se ide na neposrednu pogodbu?”, upitala je zastupnica Biščević-Tokić. Ministar Delić je odgovorio na način koji nije uvjerio ni “znatiželjnu” zastupnicu, niti javnost da je ova privatizacija izvedena na pošten i zakonit način. Upućeni u odnose među najvećim bošnjačkim strankama u Kantonu vjeruju da je SDA nezadovoljna što i u ovoj privatizaciji atraktivnih objekata u Kantonu Sarajevo nisu sudjelovali “njihovi” tradicionalni arapski partneri, poput zagonetnog Saudijca Sulejmana Al Shiddija koji je, barem formalno, vlasnik najelitnijih poslovno-ugostiteljskih objekata u Sarajevu.
Inače na čelu Kantonalne agencije za privatizaciju Sarajevo nalazi se Adnan Jašarević, član Naroda i pravde, poznat kao jedan od posljednjih neuspješnih spasitelja Košarkaškog kluba Bosna. I Jašarević je, poput svih ljudi iz vrha Naroda i pravde (Konaković, Delić, Muzur, Kafedžić…), završio Fakultet za fizičku kulturu. U medijsko-političkim kuloarima se već odavno šaljivo priča da je taj fakultet za NiP ono što je sa osnivače Stranke demokratske akcije (Aliju Izetbegovića, Hasana Čengića, Omera Behmena…) bio Tabački mesdžid. Kadrovski rasadnik i dokaz pripadnosti istom “pokretu”. Iste šaljivdžije, ne bez zrna istine, tvrde da NiP, zapravo, i nije stranka, nego omikron soj SDA.
Jedini istinski grijeh Edina Forte, odnosne njegove izjave The Guardianu jeste što je umjesto o onom što je bila tema članka, uloga privatizacije u funkciji preoblikovanja i(li) nametanja kulturnih i socijalnih obrazaca i vrijednosti, govorio o efemerijama o kojima, uzgred, nema blagog pojma. Nisu “duhu i kulturi” predratnog Sarajeva dohakale horde srbijanskih silikonskih pjevaljki i kokainskih turbo-folkera, nego su to učinile vlasti, koje su privatizirajući, odnosno divlje pljačkajući ekonomsku bazu, kreirale i favorizirale drugačiju kulturnu i duhovnu paradigmu, prilagođenu “narodnom duhu”. Primjerice, nije nijedna pojedinačna stranka protjerala alkohol iz centralnih sarajevskih kafana: učinili su to vlasnici trgovačkih molova, kafana, klubova kojima je progon “vatrene” vode bio eliminacioni uvjet za dobijanje državnih prostora, dozvola, suglasnosti i ugostiteljski prosperitet…
Što reče negdje u ratu tadašnji svemoćni vjerski poglavica Mustafa efendija Cerić kada ga je (u prisustvu ovog novinara) jedan časni, dobri pedagog i sazlija Avdo Vrabac molio da mu pomogne u pokretanju škole saza u Tuzli i očuvanju tradicije “kucanja” u saz: “Pusti ti saz, znam ja šta je saz, malo se zasvira, pa se malo potegne iz šiše. Ne mogu ja to podržavati…”
To isti važi i za “kucanje” u kompjutere, ploče, sintisajzere na tehno-teferičima…