Lov na Stanišića i Simatovića, prvi dio
Munir Alibabić u nastavku razgovora kaže da je upoznao Aliju Izetbegovića sa personalnim sastavom ljudi koji su se okupili u Karadžićevom stanu (Stanišić, Simatović, Martić) kao i povodu kojim su se našli – razgraničenju Srba i Muslimana u Sarajevu.
“Izetbegović je rekao da on neće ići na taj sastanak, da je Karadžić stranačka, a ne državna ličnost, te da će on kad ga pozovu u ime Stranke demokratske akcije poslati Muhameda Čengića. Čengić je zaista odlazio na pregovore, ali bez mogućnosti da bilo šta potpisuje. Karadžić je tada predlagao da se ostavi prostor i za potpis Mate Bobana jer da bi i Hrvati u Sarajevu prilikom budućeg razgraničenja trebali dobiti svoj etnički prostor”, sjeća se Munja Alibabić
Legalno prisluškivanje
Sektor državne bezbjednosti Sarajevo u proljeće 1991. godine zahtijeva od nadležnih državnih institucija da odobre primjenu posebnih istražnih radnji (kolokvijalno – prisluškivanje i praćenje) prema čelnim ljudima Srpske demokratske stranke. Prvenstveno, prema Radovanu Karadžiću preko čijih su kućnih i stranačkih telefona vođeni bezbjedonosno najazanimljiviji razgovori.
“Da bi te mjere bile provedene zakonski, trebala nam je saglasnost šefova tri institucije: predsjednika Predsjedništva BiH, predsjednika Vlade BiH i ministra RMUP-a BiH. Nama su Alija Izetbegović, Jure Pelivan i ministar Alija Delimustafić svojim potpisima omogućili da provodimo mjere u skladu sa tada važećim zakonom. To će se kasnije pokazati presudnim u korištenju presretnutih razgovora na sudskim procesima u Haagu. Surađujući svojevremeno sa Tužiteljstvom u Haagu osjetio sam zadovoljstvo i olakšanje kada im je iz Sarajeva stigla potvrda da su svi presretnuti razgovori koji su im dostavljeni, a bilo ih je nekoliko stotina, pribavljeni u skladu sa zakonom. U suprotonom, da su nezakonito pribavljeni, ne bi se mogli koristiti kao dokazi u Haškom sudu”, objašnjava Alibabić.
Naš sugovornik kaže da su “kačenjem” na Karadžićeve telefone registrirali gotovo svakodnevne njegove kontakte sa Jovicom Stanišićem koji je pored Slobodana Miloševića i Dobrice Ćosića bio najčešći sugovornik lidera SDS-a. “Stanišić u brojnim razgovorima provjerava kod Karadžića kako se odvija proces formiranja srpskih autonomnih oblasti, ovaj ga informira o terminima održavanja Skupštine srpskog naroda, organiziranju referenduma… Stanišić ga stalno ubrzava, govori mu da je vrijeme dragocjeno. To u jednom razgovoru ovako objašnjava: ‘Moraš žuriti, ne smije se oklijevati. Jer, bit će tuče, a u tuči je najvažnije prvi udariti’.”
Velike aktivnosti su, podsjeća Alibabić, bile poduzete unutar beogradskog obavještajnog kruga prilikom održavanja Skupštine srpskog naroda 8. januara 1992. godine u sarajevskom hotelu “Holiday Inn”.
“Moji operativci iz SDB-a Sarajevo su uoči održavanja tog skupa ozvučili dvoranu u kojoj se trebala održati Skupština. Međutim, Jovica Stanišić i Aleksandar Vasiljević su poslali iz Beograda grupu inžinjera koji su trebali provjeriti sigurnost dvorane, da li se u njoj nalaze prislušni aparati. Da ne bi kompromitirali Službu, tražio sam od svojih saradnika da razmontiraju i uklone prislušna sredstva. Tada jedan naš operativac predlaže da uređaje za prisluškivanje instaliramo u ventilacione otvore, što sam i odobrio. Bio je to pun pogodak, snimak je bio izvanredno čist i razgovijetan”, otkriva Alibabić. Kaže da je namjerno stavio do znanja organizatorima Skupštine i njihovim pomagačima iz Beograda da je, uprkos svim kontraobavještajnim mjerama koje su poduzeli, taj događaj snimljen.
Kako je “provaljen” plan RAM
“Radovan Karadžić je nakon toga pobjesnio! Angažovao je inženjera Branka Žakulu, zaposlenog u RMUP-u, da istraži kako se desio taj sigurnosni propust. Čak je nazvao Jovicu Stanišića i zamolio ga da ovoga Žakulu primi Slobodan Milošević i informira ga o mjerama koje se u Sarajevu poduzimaju protiv čelnika SDS-a i ljudi iz SDB-a Srbije i KOS-a. Karadžić u razgovoru galami i kaže Stanišiću da ‘iza svega stoji onaj bivši Alijin isljednik’, dakle ja”, nastavlja Munja Alibabić i dodaje da je inspektor Branko Žakula zaista išao u Beograd i da misli da ga je primio Slobodan Milošević. Pitam Munira Alibabića je li to bio prvi put da su Radovan Karadžić i njegovi nalogodavci iz Beograda, Milošević, Stanišić i Aleksandar Vasiljević, “provalili” da ih se obavještajno “pokriva”.
“Nije! Oni su to saznali kada smo prvi put objelodanili postojanje plana ‘RAM’ što smo saznali iz famoznog razgovora Miloševića i Karadžića. Da podsjetim vaše čitatoce, u tome razgovoru vođenom krajem ljeta 1991. Milošević traži od Karadžića da mobiliše svoje članstvo u Bosanskoj krajini i stavi ga na raspolaganje komandantu Banjalučkog korpusa JNA, generalu Nikoli Uzelcu za odlazak na ratište u Hrvatskoj. Ja sam taj snimak dao ministru Aliji Delimustafiću i on je s njim u Beogradu upoznao predsjednika SIV-a Antu Markovića. Marković je bio zaprepašten i odmah je pozvao ministra odbrane Veljka Kadijevića i pitao ga ko zapovijeda jedinicama JNA, on ili Milošević i Karadžić. Kadijeviću je tokom tog razgovora pozlilo, potekla mu je krv iz nosa i zatražio je ljekarsku pomoć. Ubrzo je Marković podnio ostavku. On je o tom vrlo korektno i iscrpno svjedočio u Haagu na suđenju Slobodanu Miloševiću. Iz kasnijih snimaka razgovora sa Karadžićem saznali smo da je Milošević bio bijesan zbog curenja u javnost njihovih povjerljivih razgovora”.
Prema riječima Munira Alibabića nekoliko mjeseci prije početka agresije Jovica Stanišić daje uputstva Karadžiću da požuri za podjelom RMUP-a BiH. “Lider SDS-a preko svojih najodanijih kadrova, Momčila Mandića i Miće Stanišića inicira sastanke na nivou pomoćnika ministra o podjeli centara službi bezbjednosti. Pored dvojice srpskih pomoćnika ministra, Mandića i Stanišića u razgovorima sudjeluju i najviši hrvatski dužnosnici, Branko Kvesić i Bruno Stojić, a ispred Muslimana je bio, mislim, Jusuf Pušina. Kvesić i Stojić tada govore da Hrvatima trebaju pripasti dva CSB-a, mostarski i livanjski, a da se Srbi i Muslimani dogovore kako će raspodijeliti ostalo. Momčilo Mandić je već bio pripremio depešu koju će uputiti CSB-ovima u kojoj ih obavještava o njihovoj nacionalnoj podjeli. No, ta depeša nikada nije upućena na njihove adrese. Karadžić u jednom razgovoru sa Stanišićem ponovo optužuje mene (“Alijinog isljednika”) da sam krivac za propali plan podjele policije. I tu je bio prilično u pravu. Ja sam o tim planovima informirao Aliju Izetbegovića i Rusmira Mahmutćehajića, potpredsjednika Vlade BiH, u čijoj je nadležnosti bio resor sigurnosti. Mahmutćehajić je tražio od ministra Alije Delimustafića da odmah zaustavi sve aktivnosti oko podjele MUP-a.”
Tadašnji šef SDB-a Sarajevo Munir Alibabić u razgovoru za “SB” prvi put otkriva da su Karadžić i Jovica Stanišić pripremali njegovu likvidaciju.
Jovicino obećanje Radovanu
“U jednom razgovoru koji smo snimili, Karadžić se žalio Stanišiću na mene i apelovo: ‘uklonite ga, kumim te Bogom!’ Stanišić mu je kratko odgovorio: ‘Ne brini, radimo nešto na tome’. Ubrzo nakon toga, kasno noću me nazvao Fadil Đozo. Podsjetit ću vaše čitaoce da je on teško ranjen na Igmanu u ljeto 1992. godine i da je preminuo u bolnici u Zenici nedugo nakon toga. Nikada njegova smrt nije rasvijetljena. Dakle, Đozo me pozvao da hitno dođem u kafić ‘Kod Naila’, gdje sam ga zatekao sa Vitomirom Žepinićem, tadašnjim zamjenikom ministra RMUP-a Delimustafića. Do tog susreta nisam znao da su njih dvojica bili kumovi. ‘Jovica Stanišić ti radi o glavi preko Mome Mandića i Miće Stanišića. Moraš biti oprezan, ozbiljno te misle ukloniti’, kazali su mi na tom sastanku. Nakon toga sam malo bolje organizirao vlastitu sigurnost, ali ubrzo su eskalirali ratni sukobi i bio sam ugrožen kao i svi drugi građani Sarajeva i Bosne i Hercegovine”, kaže Alibabić.
U nedjeljama pred početak agresije iz komunikacije i aktivnosti na terenu Radovana Karadžića, Slobodana Miloševića, Jovice Stanišića, Aleksandra Vasiljevića, ali i Vojislava Šešelja moglo se prepoznati da pripreme za rat ulaze u završnu fazu, objašnjava Munir Alibabić.
“Mene je izuzetno iznenadilo kada se u te pripreme za agresiju uključio Petar Gračanin, tadašnji ministar Saveznog SUP-a, jedan od najpoznatijih ‘Titovih generala’ koji je decenijama obavljao najviše funkcije u vojsci u državi. Gračanin je neposredno pred opsadu Sarajeva davao Karadžiću vojničke instrukcije kako da zauzmu ključne kote na brdima oko grada. Zapanjilo me kako je tako dobro znao sve dominantne kote na Trebeviću u drugim područjima oko Sarajeva, sastav stanovništva u pojedinim prigradskim naseljima. Tek kasnije ću saznati da je on 30-40 godina ranije bio načelnik Štaba Sedme armijske oblasti JNA i sa te pozicije, tokom izvođenja vježbi i rasporeda jedinica, bio upoznat sa reljefom grada, demografskom slikom i tako dalje”, otkriva Alibabić.
Predratni načelnik sarajevskog SDB-a kaže da je SDB Srbije mjesecima pred početak agresije obučavao pripadnike srpskih paravojnih jedinica u kampovima u Bosni i Hercegovini.
“Kampovi za obuku bili su, pored ostalog, u Banjaluci, na Ozrenu. Tu su, recimo, obučavani pripadnici zloglasnih ‘Mića’, potom ‘Crvene beretke’ iz Prnjavora i još neke grupe. Obukom je rukovodio već spominjani Radojica Božović ‘Kobac’ . Ne smiju se zaboraviti ni paravojne formacije koje je formirao Aca Vasiljević šef KOS-a, poput ‘Kobri’ i ‘Tajfuna’. Sve su te paravojne jedinice međusobno surađivale u izvršenju zločina i agresiji.”
Munir Alibabić podsjeća da je Slobodan Milošević u svim javnim istupima kategorički tvrdio da u Srbiji nema paravojnih jedinica.
“U jednom razgovoru za CNN u kojem su ga pitali i za plan ‘RAM’ Milošević se ogradio od svog učešća i rekao da su paravojne jedinice zakonski zabranjene u Srbiji. Tu je formalno bio u pravu, ali je jasno da u Srbiji nije postojala potreba za tom vrstom formacija i da su sve paravojne jedinice bile usmjeravane prema Bosni i Hercegovini, naravno, uz njegovo znanje i saglasnost i u organizaciji njegovih bezbjednjaka Jovice Stanišića i Franka Simatovića.” Stanišić, prema saznanjima njegove “vjerne sjenke” Alibabića, nije tokom rata često dolazio u Bosnu i Hercegovinu.
Stanišić je za Karadžića bio “Šef”
“On je redovno komunicirao sa Karadžićem, često mu prenosio Miloševićeve poruke i naređenja. Njegova obraćanja Karadžiću bila su kratka, britka i naredbodavna. Od početka rata zločinac sa Pala ga je nazivao ‘Šefom’ i Stanišić je to zaista i bio. On je u Republiku Srpsku dolazio u izuzetnim, dramatičnim prilikama. Prvi put je došao na Pale u proljeće 1993. godine sa Miloševićem kada su pritiskali Skupštinu RS da prihvate Vance-Owenov plan. Boravio je na području Srebrenice 9. jula 1995. godine, dva dana uoči njene okupacije i početka genocida nad njenim Bošnjacima. Posljednji njegov dolazak na Pale desio se na početku akcije ‘Oluja’ u Hrvatskoj. Tada je na sastanku sa Karadžićem i Ratkom Mladićem prenio Miloševićevu poruku da se Vojska RS nipošto ne smije miješati u ratne sukobe u Hrvatskoj.”
Neposredno nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i uspostave mira Radovan Karadžić se razišao sa Jovicom Stanišićem i Slobodanom Miloševićem. “On je optuživao Stanišića za sve nevolje, loše procjene, pogrešno usmjeravanje kao i za promijenjen odnos Miloševića prema njemu”, podsjeća Alibabić.
“Jovica Stanišić se pojavio, mislim posljednji put, u Republici Srpskoj krajem 1997. godine u vrijeme kada Biljana Plavšić preuzima vlast u ovom entitetu. To je dovelo do pobune, sukoba i podjela u MUP-u. Tada je Stanišić održao sastanak u restoranu ‘Jezero’ u naselju Trn sa svim političkim, vojnim i sigurnosnim akterima u RS. Poručio im je da odmah trebaju prekinuti sa sukobima i podjelama, naročito u policiji. ‘Ako se ne opametite i pomirite, mi ćemo uhapsiti i izručiti u Haag Radovana Karadžića. Nećemo mu mijenjati identitet, nego ga pustiti niz vodu’, zaprijetio je Stanišić. Na tom sastanku je dogovoreno da će uz pomoć DB-a Srbije policija u RS-u formirati jedinicu ‘Preventiva’ koja će štiti Karadžića i druge optužene ratne zločince tokom njihovog boravka u ovom entitetu.”
Stanišić – samoizmišljeni “američki čovjek”
Pitam Munira Alibabića za mišljenje o tvrdnjama Jovice Stanišića i njegove odbrane u Haagu da je cijelo vrijeme koje je proveo na mjestu šefa SDB-a Srbije tajno surađivao sa američkom obavještajnom zajednicom, odnosno CIA-om.
“Mislim, a i znam ponešto o tome, da je riječ o taktici njegove odbrane i pokušaju da se mistificirajući tu njegovu navodnu veza sa CIA-om sudski proces prenese na neke druge, više međunarodne nivoe. Naravno da je čovjek koji je bio na toj funkciji u Srbiji po prirodi svog posla bio u stalnoj komunikaciji, ne samo sa američkim, nego i sa obavještajnim službama drugih velikih zemalja – Francuske, Velike Britanije, Rusije. Poznato je da je uz Stanišićevu pomoć izvršeno oslobađanje francuskih vojnika koje je Mladić uhapsio i ponižavao. To je sasvim uobičajena i normalna saradnja partnerskih službi. Do mene su došle informacije da su neposredno pred Stanišićevu smjenu 1998. Aleksandar Vasiljević i Aleksandar Tijanić donijeli Slobodanu Miloševiću obimnu dokumentaciju koja je kompromitirala Stanišića kao stranog, prvenstveno američkog špijuna. Ne znam koliko je to tačno, ali je poznato da su on i načelnik Generalštaba Vojske Srbije Momčilo Perišić smijenjeni nekoliko mjeseci prije napada NATO snaga na Srbiju. Također je poznato da je na počektu tog rata Milošević ‘digao’ iz penzije Vasiljevića i postavio ga ponovo za šefa kontraobavještajne službe Vojske SRJ.”
Alibabić smatra da Jovica Stanišić u jednom trenutku nije želio ispunjavati prljave zadatke koje su Milošević i njegova supruga pred njega stavljali. “Stanišić nije osoba koja bi bez pogovora počinila tako gnusne zločine u samoj Srbiji, kakvi su bili atentati na Vuka Draškovića, likvidacija novinara Slavka Ćuruvije ili Ivana Stambolića. Za te poslove je angažiran njegov nasljednik Rade Marković, koji je još beskrupulozniji i suroviji od Stanišića.
Postojala je velika prilika nakon dolaska na vlast Zorana Đinđića da se SDB-a reformira, oslobodi nasljeđa Stanišića i Simatovića, odnosno Radeta Markovića. Došli su u Službu mlađi, profesionalni ljudi neopterećeni ratnim naslijeđem, poput Gorana Petrovića, Zorana Mijatovića. Nažalost, sve je to zaustavljeno, odnosno vraćeno unazad nakon ubistva Đinđića. Ne zaboravimo, njega su ubile one strukture, Jedinica za posebne operacije, koje su tokom rata u BiH sijale smrt, vršile zločine protiv čovječnosti, etnička čišćenja za šta su napokon presuđeni Jovica Stanišić i Franko Simatović”, zaključuje Munir Alibabić.
Ovaj bivši obavještajac o ovoj i drugim bezbjedonosno-obavještajnim tajnama iznio je svoje bogato iskustvo u najnovijoj knjizi “Ubijanje Bosne nakon Tita” koja je ovih dana izašla iz štampe.