Ko je imao koristi (i kakvu) od Nikšićevih famoznih kompromisa, osim njega samoga?!
Kada Nermin Nikšić kaže da “bez kompromisa ne bi bilo moguće formirati Vladu”, misli na to da “bez kompromisa” on ne bi bio predsjednik te Vlade, to jeste, “bez kompromisa” bi Nikšić bio predsjednik opozicionog SDP-a, dakle, manje-više, niko i ništa!
Kompromis je dvosmjeran, dinamičan proces, podrazumijeva da nikada ne bi dao nešto što je tvoje, ako ne dobiješ nešto što na drugi način ne bi mogao dobiti. U kompromisu se daje “nešto za nešto”, a “ne nešto nizašta”, ili “nešto za koješta”. Uglavom je poznato to šta je do sada Nermin Nikšić davao i šakom i kapom (kada kažem Nikšić, to podrazumijeva i Elmedina Konakovića) svojim koalicijskim partnerima: nije poznato šta je kao protivuslugu tražio. Dok to ne bude poznato, ne preostaje nam ništa nego da zaključimo da je tražio ono što smo prethodno naveli: premijersku poziciju za sebe i ministarske funkcije za uzak krug svojih stranačkih adoranata. U sklopu kakvog su, recimo, kompromisnog paketa, Nikšić i Konaković dali “carte blanche” Draganu Čoviću da o granici za Hrvatskom razgovara isključivo u stranačkom, hadezeovskom aranžmanu, obostrano provizorno shvaćene granične crte.
Produži dalje
Kakav je “kvalitet”, shvaćen u općem, javnom interesu, dobio dvojac certificiranih karijerista Nikšić-Konaković, kompromisno žrtvujući pitanje državnih granica? Čime je Milorad Dodik, fanatik kompromisa i lider dijaloških tehnika, osigurao Nikšićev pristanak da mu se navrat-nanos i na svoju ruku isplati 80 miliona KM nepripadajućeg mu novca od akciza? Šta je “probosanski blok” hajrovao tom snishodljivom kapitulantskom operacijom koja se javnosti predstavlja kao “mudrost kompromisa”? Za sada samo znamo to da je vrlo brzo nakon toga Dodik milom ili silom natjerao sudiju Ustavnog Suda BiH iz svog entiteta da podnese ostavku i destruira budućnost te institucije.
Prije skoro pola godine, u vrijeme punog zamaha formiranja vlasti na državnoj i entitetskoj razini jedan mi je SDP-ov stranački poludisident sugerirao da pažljivo pratim izbor ljudi koje Nermin Nikšić gura na najodgovornije funkcije. “Može nekom sa strane izgledati da on to radi ofrlje, da ljude bira đuture, ‘od čibuka’, ali ima u tom kadrovskom hororu vrlo čvrste, seljačke logike lidera SDP-a. Nikšić se izborom uglavnom besmislenih i besperspektivnih likova poput Zukana Heleza, Vojina Mijatovića, Jasmina Imamovića, Damira Mašića, ili onog Jugoslava Brdara iz Livna, osigurava bokove za njegov strateški cilj: ostanak na čelu SDP BiH i nakon Kongresa”, pojašnjavao mi je ovaj, pokazat će se ubrzo, upućen socijaldemokrata.
Nije da je toj interpretaciji nedostajalo smisla i logike, kroz minuciozno odabrani regionalno-delegatski pristup i inženjering mogla se osigurati podrška delegata na Kongresu SDP-a za sve odluke stranačke vrhuške, osim za jednu: novi mandat na kojeg Nermin Nikšić nije imao pravo ne samo prema vlastitom Statutu, nego i dobrim demokratskim praksama modernih stranaka.
No, Nikšić je to na Kongresu ipak uspio obaviti! Nije dobio još jedan mandat, nego mu je produžen ovaj koji mu je istekao. To spada u istu nišu notornih zvrčki birokratskih opsjenara koji nas godinama uvjeravaju da ne povećavaju sebi plate, nego samo usklađuju koeficijente.
Slobodan pad SDP-a
Kongres SDP-a je Nerminu Nikšiću ogromnom većinom glasova deputata produžio mandat do narednih lokalnih izbora, dakle najmanje godinu i po dana. Procjena partijskog vrha je da SDP BiH na budućim lokalnim izborima ima veće izglede sa “drugom Nekom Nikšićem na čelu”, nego bez njega. Iz kojeg i čijeg li je samo prsta isisana ta notorna besmislica!? Nije prošlo ni mjesec dana od izbora u Živinicama, općini u kojoj je više od decenije Socijaldemokratska partija imala svoga načelnika. Na vanrednim izborima u toj općini ubjedljivo je pobijedio kandidat SDA (Began Muhić), rezultat SDP-ovog kandidata je bio katastrofalan. Taj je poraz u dobroj mjeri povezan sa Nikšićevim postizbornim “kompromisima”.
Na prethodnim lokalnim izborima iz 2020, drugim po redu u mandatu Nermina Nikšića, SDP je teško poražen. Izborio je tek pet načelničkih mjesta. U pojedinim općinama poput Bosanske Krupe, Ključa ili Maglaja, ova stranka ima tradicionalno jake kandidate kojima je stranačka pripadnost više teret nego vjetar u leđa. U Sarajevu je Nikšićeva stranka ugrabila samo jednu načelničku funkciju u Novom Sarajevu, gdje je Hasan Tanović bio kandidat tri stranke: NS, NIP-a i SDP-a. Prije 15-ak godina SDP-ovi kandidati u nekoliko navrata, najprije Željko Komšić, potom i Krunoslav Raspudić, samostalno i kao od šale su pobjeđivali na izborima za načelnika u ovoj općini. SDP BiH je godinama imao svoje načelnike i u Novom Gradu, Centru… Na posljednjih općim izborima, SDP BiH je, predvođen Nerminom Nikšićem, i njegovim kandidatima, prvi put nakon tri decenije, postao tek treća stranka u Kantonu Sarajevo (iza SDA i Naroda i pravde). Daleko bi nas odvelo navođenje drugih empirijskih pokazatelja marginaliziranja ove stranke tokom 8-9 godina Nikšićevog upravljanja njome. Uprkos tome, lider SDP-a osigurava još dvije godine liderstva, umjesto da, poput junaka jednog filmskog klasika kaže svojim kolegicama i kolegama: previše mi je stalo do vas, da bih i dalje bio vaš predsjednik!
Stranka oceubica
Socijaldemokratska partija BiH je u posljednjih trideset godina (to je ime dobila na ratnom Kongresu u zimu 1992. godine) imala samo tri predsjednika – Nijaza Durakovića, Zlatka Lagumdžiju i Nermina Nikšića. Oba Nikšićeva prethodnika su završili kao partijski otpadnici i disidenti. Durakovića je krajem 90-ih godina naslijedio Zlatko Lagumdžija, čovjek kojeg je on osobno uveo u visoku politiku. Nakon smjene na čelu SDP-a za Durakovića više nije bilo mjesta u toj stranci. Prije definitivnog odlaska sa govornice stranačkog Kongresa optužio je Lagumdžiju da stranku vodi u propast.
Zlatko Lagumdžija je na čelu SDP-a ostao punih 16 godina. Nakon teškog poraza na izborima 2014. godine on se povukao a lidersku poziciju je preuzeo Nermin Nikšić. On je bio Lagumdžijina “izmišljotina” u mnogo većoj mjeri nego što je svojevremeno Lagumdžija bio Durakovićevo kadrovsko “otkriće”. Za vrijeme koje je proveo uz Lagumdžiju kao njegov mali od kužine i bespogovorni izvršitelj liderovih želja i naredbi, Nikšić je sasvim solidno apsolvirao principe i tehnologiju vlasti čiji je bio podanik. On nije pasionirani matematičar kao Lagumdžija, ali je barem u istoj mjeri proračunat. Iz prvog reda je u posljednje dvije decenije bio u prilici posmatrati borbe za stranački prijesto i nepogrešivo zna da u toj igri pobjednik odnosi sve, a poraženi ostaje bez ičega, iskorišten, ostavljen i ponižen. To je razlog što je posljednjih godina vještim kadrovskim manevriranjem, negativnom selekcijom, obesmišljavanjem svega osim stranačke “discipline”, odnosno poslušnosti, doveo SDP BiH u poziciju da nema ne samo dostojnu, nego bilo kakvu alternativu aktuelnom stranačkom šefu.
Nikšić je sebi, ne robujući stranačkim normama, osigurao još dvije godine “fore” na čelu SDP-a. Za to vrijeme će biti strog i rigidan u unutarpartijskom ophođenju i slatkorječivo kooperativan prema vani. Nije uopće teško predvidjeti kako će za dvije godine završiti Nermin Nikšić: onako kao i njegovi prethodnici na toj funkciji. Nepoznato je samo hoće li se oni koji će ga naslijediti biti u stanju suočiti sa dubokim korijenima “kompromiserskog” cvijeća zla koje on ostavlja iza sebe…