Karim Zaimović
Ne mogu se više sjetiti kome je naumpalo da napravi izložbu stripova Emira Mešića u Sarajevu, Šahinu Šišiću Šiletu, ili meni. Na jedvite jade, pripremajući se za ovaj tekst, presabrah se i skontah koje je to godine bilo: u proljeće hiljadu devetsto osamdeset i pete. Šile je tih godina studirao na Akademiji za film i fotografiju u Zagrebu, pa ima dosta logike da je ideja bila njegova. A, opet, ne manjka vjerovatnoće ni tome da sam na tu ideju naletio ja, ili ona na mene, svejedno: bavio sam se, ili preciznije kazano zanimao sam se početkom 80-ih godina prošlog stoljeća fenomenom “Novog kvadrata”, grupe strip autora iz Zagreba koji su se okupljali oko još jednog omladinskog kulturnog čuda iz istog grada, tjednika “Polet” u kojem sam imao čast ponešto tekstova i objaviti.
Novo vrijeme, Novi kvadrat
Rock muzika, bolje rečeno novovalni uragan koji je tih godina, kako je najavljivao Marko Brecelj u svom posljednjem remek-djelu napravljenom sa “Buldožerom”, “zahvatio naše krajeve” imao je svoj refleks na cijelom polju omladinskog stvaralaštva. Pičila je ta energija Zagrebom, Beogradom, Rijekom (Sarajevo je u prvom naletu ostalo pošteđeno, netaknuto!), novi val i stripovi autora “Novog kvadrata”, bila su dva potpuno komplementarna, srasla omladinska (sub)kulturna obrasca na kojima je počivao značaj, ugled i utjecaj “Poleta”. “Azra”, “Prljavo kazalište”, “Haustor”, “Paraf”, “Film” s jedne, a Mirko Ilić, Radovan Devlić, Ninoslav Kunc, Joško Marušić, Krešimir Zimonjić, sa druge strane, svjedočili su o jedinstvenom, autentičnom senzibilitetu omladinskog socijalističkog urbaniteta u posljednjoj deceniji hrvatskog i jugoslovenskog beskonfliktnog iskustva. Progovorili su, kako je to pisao tvorac “Poleta”, pisac Pero Kvesić “zaboravljenim jezikom stripa”. U njihovom slučaju, autorskog stripa.
I, naravno, Emir Mešić tragični junak “princ Valiant“ hrvatske omladinske pop-kulture, po općoj ocjeni najosebujniji i najtalentiraniji strip-autor svoje generacije. Mada je termin generacija kod “novokvadratovaca” bilo prilično rastegljiv, stilski i svjetonazorski. Sa Mešićevim crtežom sam se prvi put sreo negdje krajem 70-ih godina nakon što je u beogradskom časopisu “Vidici” objavljen njegov strip “Rao of libido”. “Vidici” su bili, poput “Poleta”, i “Pitanja” u Zagrebu, važan medij uzavrele beogradske omladinske, subkulturne scene. Jednog pustog sarajevskog ljeta u “Stipinoj knjižari” (“Svjetlost”) u Titovoj ulici dok sam listao “Vidike” iz njih je ispala gramofonska ploča/singlica: VIS “Idoli”: “Retko te viđam sa devojkama”, pisalo je na njoj. Bio je to prvi, tangentalni dodir sa muzičkim mikro kosomosom, jednom od tri nadolazeće beogradske rock-pojave, “Idole” i “Električni orgazam” i “Šarlo akrobata” koji će se ubrzo okupiti na albumu “Paket aranžman”. Iz toga će rezervoara tokom 80-ih godina meandrirati najintrigantniji i najprogresiovniji rukavci, muzike, filma, grafičkog dizajna, stripa, književnosti, video arta, umjetničke fotografije…
Strip koji je nazvao “Emirov izlazak u javnost” Emir Mešić je objavio 1976. (u “Poletu”) kada je imao nepunih 18 godina i bio je njegov prijemni ispit – rad na zagrebačkoj Likovnoj akademiji. Otkrio sam ga za zakašnjenjem od pet-šest godina u specijalnom broju hrvatskog omladinskog časopisa “Pitanja” u cjelini posvećenom “Novom kvadratu”. Mešićev strip je djelovao poput malja u glavu, u njemu u osam crnih kadrova, besprijekornim crtežom, bez teksta, čovjek odnekuda ulazi u kadar (javnost), okreće se lijevo-desno, gore-dolje i obeshrabren svim (ne)viđenim nepovratno izlazi iz kadra/stripa. Prvi kadar u stripu, prije izlaska, i posljednji, nakon izlaska su crni. Stripovska zajednica Novi kvadrat je dobio ime po tom Mešićevom kvadratu, on je na njihovu poetiku djelovao poput Maljevićevog crnog kvadrata na bijeloj podlozi na rusko-sovjetsku avangardu.
Kao u tih godina objavljenoj Sidranovoj pjesmi “Plašim se” (“skončat ću na užetu”) junak Mešićevog stripa dolazi iz mraka i u mrak se vraća: “Tek jedan korak ubavim u mrak iz mraka”. “Izlazak u javnost” bio je sablasna likovna autobiografija genijalnog strip crtača: izmrcvaren teškom bolešću Emir Mešić se ubio 1982. godine. Imao je 24 godine.
Njegova majka Ana kada sam je nazvao oduševljeno je prihvatila ideju da u Sarajevu organiziramo izložbu Emirovih stripova, crteža, skica, ilustracija. Međutim, energično je odbijala i pomisao da nam radove u Sarajevo pošalje poštom: užasavala se od pomisli da bi sinovljeva umjetnička ostavština mogla biti oštećena, oskrnavljena tokom transporta, ili još gore da bi se mogla zagubiti u poštanskim bespućima između Zagreba i Sarajeva. Svu ljubav, pažnju, brigu i strepnju nad tragično izgubljenim sinom gospođa Ana je prenijela na njegove stripove, crteže, skice. Uglavnom, dogovorili smo se tako da će ona pažljivo selektirati i upakirati table stripova i svega drugog likovnog materijala za koje misli da je vrijedno da se nađe na izložbi, a da će ih iz Zagreba u Sarajevo donijeti Šahin Šišić Šile. Šile je tih godina podjednako vremena provodio u oba ova grada. Putovanje u Sarajevo sa umjetničkim prtljagom koji je ostao iza Emira Mešića nije mu bilo “pod nogu”, usput, on je samo zbog toga doputovao u Sarajevo. Jedne sam ga hladne večeri, recimo da je bilo malo pred ponoć, sačekao na Željezničkoj stanici, preuzeo od njega likovnu prtljagu, a on je samo sat kasnije već bio u vozu koji je vozio natrag prema Zagrebu.
Čim sam te večeri ušao u stan, majka mi je rekla da je zvala neka gospođa Ana iz Zagreba i da je zamolila da joj čim stignem javim da li je sve prošlo u redu sa transportom crteža. Zvao sam odmah gospođu u Zagreb, zahvalio se i potvrdio da je sve prošlo kako treba. Danima i mjesecima kasnije, nakon što je izložba uveliko bila zatvorena, a radovi na isti način, uredno i “iz ruke u ruku” kako su i došli, vraćeni u Zagreb, gospođa Ana Mešić je često zvala na moj kućni telefon na koji se uglavnom nisam javljao, jer sam rijetko bivao kod kuće. Da je zvala prepoznavao sam po podbuhlim očima moje majke, koja je nakon razgovora sa njom satima bivala u behutu. Tema u njihovim razgovorima bila je samo jedna – sin Emir i njegov tragični kraj.
Dječak iz vode na izložbi
Izložbu u Galeriji CEDUS-a u Titovoj 44 smo pripremili i organizirali nabrzaka. Vješte ruke članova foto-kluba (Milomira Strašnog, Mladen Pikulića, Nermina Muhića, Zoke Vučurevića…), uz stručni nadzor karikaturiste Midhata Ajanovića brižljivo i umješno su iza stakala udjenule 50-ak originalnih radova genijalnog Emira Mešića.
Izložbu smo otvorili jednog ponedjeljka uvečer, nije bogzna kako bila posjećena, čini mi se da su na otvaranju govorili Ajan(ović) i šef CEDUS-a Davor Kranjc. Pažnju mi je privukao dječak koji je zadivljeno stajao pored uramljenih tabli, ostajao najduže od svih posjetitelja zagledan u fantazmagorični svijet Mešićevih crteža. Stajali smo jedan pored drugog, ispred originalne table stripa “Izlazak u javnost”, slušao sam ga dok je govorio o čudesnom kadriranju, pominjao imena strip autora koji su utjecali na Mešića, od kojih za većinu nikada nisam čuo. Dječak koji je bio skoro moje visine, ali sa licem osmoškolca je autoritativno ustanovio kako je postavka radova Emira Mešića najbolja izložba stripa u Sarajevu u posljednjih pet-šest godina. Toliko je, kazao je, proteklo od sarajevske izložbe još jednog hrvatskog/jugoslovenskog majstora stripa i crtanog filma, ako se ne varam Nedeljka Dragića. ”Stani momak, polako, odvadi malo, koliko ti je godina?”, upitao sam ga uvjeren da momčić pretjeruje i daje sebi na značaju i “iskustvu”. „Četrnaest, ustvari, skoro petnaest”, odgovorio je. Karim Zaimović se zvao taj čudesni dječak. Bilo mi je zanimjivo gledati kako se dečko kreće na izložbi od esksponata do eksponata. Vidjelo se je da je brzo izrastao i da još nije uskladio rad ruku i nogu, kretnje su mu bile nekako “raspar”, “pinkpanterovske”. Godinu-dvije kasnije, kada se pojavila nova generacija jugoslovenskih košarkaša predvođena Rađom, Divcem, Đorđevićem… neko se sjetio da Toniju Kukoču, također krakatom dječaku dadne nadimak “Pink Panter”. Karimu sam tih godina govorio da su on i Toni Kukoč jedini bijelci sa crnačkim kostima. Kada bih tadašnjeg Karima upoređivao sa nekim aktuelnim sportistom, bio bi to Carlos Alcaraz: ne samo zbog fizičke sličnosti.
Za sve godine
Preskačem u tekstu neke događaje, a ima ih ihi-hi, koji će se u danima, mjesecima, godinama nakon prvog susreta ubrzano odvijati, koji su čvrsto, neizbrisivo i “nepreskočivo” u sjećanju uklesani. Nemam prostora opričavati šegu sa Tjentišta kada smo Karimu režiser Nenad Dizdarević i ja “izbunarili” dnevnice koje je dobio na manifestaciji “Mladost Sutjeske” čiji je gubitak gorko oplakao, pa mu ih vratili na povratku u Sarajevo. Ili, kako smo zajedno pisali njegov prvi tekst o velikom Hugu Prattu za časopis “Lica”. Kako se na derneku kojeg je pred odlazak u vojsku pravio u Foto-klubu u potkrovlju zgrade u Titovoj ulici napušio pa mene i čini mi se filmskog kritičara Gordan Bobinca, još jednog fanatika stripa, filma, videa, književnosti… raskrvario polomljenom pivskom bocom.
Grehota je ne ispričati kako je u ljeto 1988. godine došao u Beograd na poziv da bude član jugoslovenskog žirija za izbor najboljeg stripa: kolege iz žirija koje su ga znali samo po čuvenju i čitanju, očekivale nekog srednjovječnog daveža a ukazao se tinejdžer-panker čiju erudiciju nisu mogli pratiti niti pojmiti. Omađijani, svi su glasali za strip koji je predložio Karim.
Pa kako je godinu-dvije pred rat u CDA organizirao tribinu o tendencijama u modernom stripu, doveo na nju beogradskog kultnog kritičara i fenomenologa masovne kulture Bogdana Tirnanića. Kako će se pokazati te večeri „na otvorenoj sceni“ on ništa nije znao o novom evropskom ni svjetskom stripu, vrijeme mu je stalo sa Diznijevim Mikijem Mausom i Pajom Patkom.
***
U ratu se sa Karimom Zaimovićem nisam viđao često. Čitao sam sve što je pisao u „Danima“ i manje revnosno slušao njegove emisije na „Zidu“. Susreti su nam bili slučajni, užurbani i kratki. Mislim da smo se zadnji put sreli u redakciji „Dana“ krajem proljeća, početkom ljeta 1995. godine, nešto se slavilo, a šta to ne znam.
Užasan je bio kraj jula 1995. godine u Sarajevu. Najprije se raspala, uz stotine ljudskih žrtava i razaranje grada diletantski planirana i dunđerski vođena deblokada grada. Onda su počele stizati prve vijesti o strašnim pokoljima nad Bošnjacima nakon pada Srebrenice. Građani su bili dotučeni, obeznađeni.
Našao sam se krajem tog jula nekim poslom u gradu sa Sidranom. Sjeli smo u baštu „Koga“ iz koje nas je otjerala muzika: nije bila loša, nego je bila glasna. To bih ja nekako i istrpio, ali Sidrana, kako je pisao i govorio, bolje ubijte nego ga među mnogo ljudi stavite i glasnu muziku pustite. U bašti „Lisca“ u koju smo prešli je bilo i ugodnije i mirnije. Cijeli sat je taj arkadijski mir potrajao, a onda ga je prekinula strašna detonacija granate. Tu negdje, blizu, skroz blizu. Desetak dana ranije ona ogromna mrcina od granate, „krmača“ razorila je zgradu RTV Doma, a detonacija me je podigla iz stolice i oborila na pod u pola kilometra udaljenoj bašti kafane „Papalina“ na Otoci.
Kad smo nešto kasnije prošli pored „Koga“ još je sve bilo u dimu, prašini. Stola za kojim smo tog dana sjedili nije bilo, na njegovom mjestu svjetlucala je na ljetnom suncu lokva krvi. Jedan poginuo, nekoliko ljudi ranjeno, neko nam je objasnio. Nagovarao sam Sidrana da požurimo, da potrčimo prema njegovom stanu, on ni habera, usitnio svoj ionako sićušan korak. Pa još kaže: „Džaba je trčati, ne isplati se, svakako nam je ginuti. Matematika kaže da su u gradu uglavnom već svi poginuli, eto i na nas je red došao. Trčali mi, ili ne trčali“.
Za dan, ili dva stiže grozna vijest: granata pred Vojnom bolnicom ranila Karima Zaimovića. Trinaestog augusta je napustio životni kadar: nije otišao u mrak, nego je, poput njegovih omiljenih Batmana, Supermana, Spidermana, odjezdio na mjesto rezervirano samo za zvjezdane, krilate, heroje…
Imao je, kao i Emir Mešić, 24 godine.