Ispade mi jučer iz ruku boca ulja. Odskoči kratko pa deca-dvije masne tečnosti poprska pločice u kuhinji. Papirnatim ubrusima sakupljam i brišem lokvicu ulja i razmišljam kako je baš dobro što je pakovanje bilo plastično a ne stakleno. Pakuje li se više igdje ulje u staklenu ambalažu? I odjednom se počnem mahnito smijati. Dok brišem masne pločice, smijeh sve jači i prodorniji, suze me obliše.
Kad su ono odmah nakon Titine smrti krenule nestašice, uvedene restrikcije, par-nepar tablice… dođe jedno jutro Nedžad Ibrišimović u Klub književnika u Svjetlosti sa cekerom, a u cekeru četiri flaše ulja, pričao mi Daco Džamonja davno davno, nakon što se po povratku iz Amerike pokušavao vratiti u svoj stan i u tom čekanju spavao kod koga je stigao, pa stigao i kod mene.
Našao valjda Ibrišim negdje dobru štelu, tada se moglo uvrh glave litar kupiti, a njemu u cekeru pune četiri boce. Ulje bilo na cijeni ko abuzenze. Posjedim malo s njim, pa iz Kluba književnika odem do Korza. Malo, malo, kad evo ti ponovo Ibrišima. I dalje tegli onaj svoj ceker za uljem. Neću ništa slagati ako kažem da sam ga toga dana barem još tri-četiri puta vidio kako nosa ceker po kafanama.
Pred večer nekako dobacim do stana da malo ohanem, nastavlja Daco, pa negdje oko deset odem do Sloge. Kad, koga ću vidjeti za šankom: bezbeli, Ibrišima. Kontam i on je u međuvremenu dok se nismo vidjeli otišao kući, ostavio ono ulje, pa se vrnuo. Ma, kakvi! Konobar mu zdekovao onaj ceker u šank, a on fista li, fista. Odjednom mu u neka doba nešto duhnu, ustade od šanka i zatraži od konobara da mu doda ceker sa uljem. „Dosta je bilo, vakat je da se ide kući“, reče Ibrišim više sebi nego nama i izađe iz kafane…
Samo što je izašao, prolomi se lomljava, cika, vriska, galama. Znaš kako su zajebane one stepenice na spratu Sloge, strme, vijugave, kad si najtrezniji ima da se čuvaš, a kamoli kad si mortus pjan. Pogledam dolje sa vrha stepenica, imam šta vidjeti: leži Ibrišim raskrvavljen, oko njega se razlilo ulje, rasprsnulo staklo na sve strane. Niti tiče, niti miče, ubehutio se. Skoči odmah nas nekoliko iz kafane, podignemo ga, stomak mu isječen, krv i ulje se pomiješali. Neko je od raje imao auto, nismo čekali hitnu, utrpamo ga nekako, težak ko tuč, i pravac bolnica Koševo. Preuzmu ga gore doktori od nas, zajedno ga metnemo na kolica, odvukoše ga brzim koracima u neku salu, valjda na šivanje rana.
Nas dvojica-trojica što smo ga dovukli izašli vani, unervozili se, zapalili, niko kući ne ide dok ne vidimo kako će se završiti sa Ibrišimom. Sat-dva smo tako blejali, ponoć bila davno profurala. U neka doba se ukaza medicinska sestra, pita jesmo li mi došli sa ranjenikom, ako jesmo, da neko pođe sa njom. Krenem ja, oni će me sačekati. Uđem u salu, vidim Ibrišima leži na krevetu, zbacio pokrivač sa sebe, stomak mu u zavojima. Ona medicinska sestra mi govori da sjednem, uzima neki karton, upisuje generalije. Obraća se meni, kaže mora upisati usljed čega su nastale povrede.
„Pao je na flaše od ulja“, odgovorim i iste sekunde sam sebi ispadnem lažljivi kreten. U cijelom Sarajevu te noći nije bilo ukupno četiri litra ulja.
„Dajte, druže, uozbiljite se, ozbiljno vas pitam, moram jedan primjerak ovog kartona predati policiji, takav je protokol“, strogim glasom me pozorava medicinarka. „Dakle, šta mu se desilo?“
„Ozbiljan sam, sestro, nisam najtrezniji, ali sam ozbiljan. Fakat se čovjek posjekao na flaše od ulja. Strmekno se niz stepenice… Četiri ih je imao u cekeru kad se polomio…“
Ona me više i ne sluša, govori da radi dvadeset godina i devera sa pacijentima koje ovakve dovoze u gluho doba noći. Upisuje u karton i glasno prenosi napisano: „Dakle, pacijent dovezen u 00.45 časova, stradao od posljedica uboda nožem u predjelu abdomena…“
U to se Ibrišim malo dohavizao od narkoze, slušao moj prepirku sa medicinskom sestrom, pa dreknu onim svojim rašpastim glasom:
„Jeste, jašta radi, baš tako bilo, nikako drugačije: čovjek me cijelu noć klao i zaljevo uljem!“
Nije mogao Daco zadržati smijeh nakon posljednjih riječi, prasno je pa se zakašljao… prenio smijeh na mene, pa smo se ko dvije budale keserili, evo baš ovdje gdje sam jučer sakupljao ulje sa poda.
Sa zida me cijelo vrijeme začuđeno i sažaljivo gledao crtež bivšeg mene: crtao davno davno Nedžad Ibrišimović.
