U Sarajevu je posljednjeg vikenda umro Sabrija Zulfikarpašić. Imao je 82. godine i njegovi prijatelji iz restorana “Roma” na Grbavici gdje je godinama redovno dolazio kažu da ga nije bilo među njima zadnjih mjesec dana. Toliko je bilo vremena dovoljno zloćudnoj bolesti da ga savlada. “Nije se mnogo patio”, kažu, “otišao je ponosno, uspravno i gospodski kakav je bio za života”
Gospodin po rođenju
Tri dana kasnije nakon dženaze na kojoj se okupila rodbina i prijatelji na groblju Grlića brdo troje djece, dvije kćerke i sin koji žive u Francuskoj okupili su se oko Sabrijinih prijatelja i upitali jedog od njih. “Jeste li ikada sreli i upoznali većeg gospodina od našeg oca?” “Djeco draga, možda mu je jedino ravan bio po gospodstvu njegov brat, a vaš amidža Malik.” Brat Sabrije Zulfikarpašića, Malik Rezaković umro je prije četiri godine u Australiji i, također, je sahranjen u Sarajevu.
Sabrija Zulfikarpašić rođen je 1942. godine u Sarajevu, nekoliko mjeseci nakon što su četnici u Foči svirepo ubili njegovog oca Sabriju. Njegov brat Adil Zulfikarpašić, partizanski borac i komunistički rukovodilac u mnogim intervjuima i tekstovima govorio je da je u ratu izgubio 40-ak najbližih rođaka, ali da do kraja života nije prežalio brata. Kada se nakon više od trideset godina provedenih u izgnanstvu vratio u Jugoslaviji, 1990. godine, Adil je obilazio ljude u Foči za koje je vjerovao da bi mogli znati gdje su pokopani posmrtni ostaci brata Sabrije. Nikada nije dobio pouzdan odgovor. Adil Zulfikarpašić je imao još četiri sestre.
Supruga ubijenog Zulfikarpašića je sinu dala ime svoga bestijalno likvidiranog muža. Kasnije se udala za uglednog sarajevskog sudiju Rezakovića, sa kojim je dobila drugog sina Malika.
Ko je zapravo bio Sabrija Zulfikarpašić, šta današnja javnost, zna o jednom od najzanimljivijih osoba rođenih u Sarajevu, šarmeru i evropski poznatom plejboju, nevjerovatno enigmatične i ništa manje uzbudljive biografije. Sabrija je bio nedostupan za književno-novinarske lovce na “jugoslovenske kontroverzne emigrante”, ili “kontroverzne crne bisere” u Evropi, poglavito Francuskoj, izbjegavao je i u najitimnijim društvima povjeravati svoje poslove, avanture, uspjehe, padove, planove.
Upoznao sam ga prije desetak godina u maloj kvartovskoj kafani “Kod Hame”, u mom susjedstvu, ljupkom mjestu od desetak metara kvadratnih kojeg odavno nema, kao ni većine, dragih, nezaboravnih, inspirativnih ljudi koju su se godinama sa radošću tiskali u nju. Imao je tada skoro 75 godina, ali je izgledao nevjerovatano vitalno, markantno, muževno, šmekerski. Govorio je malo, odmjereno i ekonomično.
Tijesno mu Sarajevo
“Kada su u Sarajevo stigli prvi televizori, krajem 50-ih i početkom 60-ih godina, ja sam se pokazao majstor u postavljanju antena na krovove kuća kako bi se moglo gledati više programa od onog jednog. Nakon što sam postavio antenu u mojoj kući, navalile komšije da to uradim i njima, verao sam se po krovovima i verandama, mogao sam se sto puta polomiti. Možda sam zbog toga i otišao u Francusku, da mogu na miru gledati televiziju bez antena”, šalio se Sabrija zabavljajući goste u kafanici.
Naravno, nije zbog zbog antena Sabrija Zulfikarpašić napustio Sarajevo i Jugoslaviju sredinom 60-ih godina prošlog stoljeća. Kao i većina mladića njegovih godina, pobjegao je da ne bi morao služiti vojni rok u Jugoslovenskoj narodnoj armiji. U Francusku je otputovao bez pasoša. Tada je među bjeguncima iz Jugoslavije bila rasprostranjena “moda” da se državna granica prelazi vozom, odnosno ispod konstrukcije voza, tek desetak centimetara iznad tračnica.
U Francuskoj se 60-ih godina skrasila mahom srpska politička i ekonomska emigracija, Hrvati su birali Njemačku, kao i Muslimani. Sabrija je bio oprezan, racionalan i probirljiv, nije se približio ni jednoj od grupa “zemljaka” koji su se tih godina visoko pozicionirali u francuski kriminalni milje. Jednom od rijetkih prijatelja koji ga je posjetio prvih godina njegovog emigranskog života se povjerio. “Nisam imao jugoslovenski pasoš, dolazili su mi ljudi iz Službe, nudili ‘papire’ ako pristanem za njih raditi neke tajne, naravno prljave posliće, pozivali su me na patriotizam. Odbio sam ih. S druge strane, kao migrantu u Francuskoj ti se nije nudilo puno mogućnosti: da se priključiš Legiji stranaca, da se baviš sportom i uspiješ, ili da se odaš kriminalu. Meni se ništa od toga nije sviđalo”. Francuski pasoš je dobio relativno brzo.
Dolazak u Pariz naočitog, šarmantnog ljepotana otmjenih manira i aristokratskog obiteljskog porijekla, svjedočili su akteri tog vremena, doveo je do gotovo histerične pomame među pripadnicama tamošnjeg džet seta, najatraktivnijim ženama toga vremena. Beogradski novinar Dušan Savković u svom bestseleru “Zagrljaj Pariza” tematski posvećenog “srpskim žestokim momcima” u Francuskoj prenio je riječi jednog od njih, Uroša Miličevića, čovjeka visoke reputacije u pariškim krugovima. “Niste čuli za Sabriju Zulfikarpašića?!.. On je danas prvi plejboj Pariza, najlepši muškarac na svetu… Oni su (mislio je na razvikane srpske ‘zavodnike’) lovci na babe. Mučibabići. Takvih je stotine među našim u Parizu. Sabrija je nešto drugo. Ovoga leta on je pratio Žaklinu Kenedi? Ne verujete?“, upitao je Miličević novinara kojem nije preostalo ništa drugo nego da povjeruje.
U zagrljaju sestara Bardot
Milomir Marić, koji je nekada važio za novinara, i koji je novinarski posao započeo u “Dugi” pod utjecajem i starijeg kolege Savkovića, čeznutljivo je svojevremeno govorio ovom potpisniku da je Sabrija Zulfikarpašić dugogodišnji, nedostignuti “mračni predmet” njegove novinarske (znati)želje.
Da je sarajevski ljepotan pokorio Francusku i zarobio srca najljepših žena toga vremena, svjedočio mi je jedan ugledni sarajevskih advokat koji je sredinom sedamdestih boravio na ekskurziji u Parizu.
“Jedan moj poznanik iz srednje Bosne, koji je nešto ranije emigrirao u Francusku, me dočekao i odveo kod svog prijatelja za kojeg mi je rekao da je glavna faca u gradu. Došli smo do stana u centru Pariza, vrata nam je otvorio čovjek fenomenalnog izgleda, korpulentan, sa dugačkom kosom, koja mu je padala na široka ramena. Bio je izrazito ljubazan i predusretljiv domaćin, kazao nam je da naspemo sebi piće dok on obavi jutarnju higijenu u kupatilu. Nisam nigdje u stanu vidio police sa pićem, Sabrija se potom vratio, nasmijao se našoj balkanskoj smotanosti, pritisnuo neko dugme nakon čega se ispod velikog kreveta pojavila tacna sa najluksuznijim pićima, francuskim konjakom, bocama šampanjca. Kaže nam Sabrija, ali ne tako da se hvališe, da se dok se on ne vrati zabavimo gledajući fotografije u stanu. Meni odmah stanu oči pred fotografijom na kojoj je naš domaćin u društvu Brigitte Bardot i njene sestre Mijanou, također poznate glumice tog vremena. Uslikani u Saint-Tropezu na plaži, one u bikinijima izgledaju kao anđeli, on također. Poslije nam je neusiljeno, bez neukusne samohvale govorio da se u to vrijeme zabavljao sa mlađom sestrom, ali da ni Brigitte nije bila ravnodušna prema njegovom šarmu”.
Ovaj naš sugovornik kaže da je njega i prijatelja Sabrija Zulfikarpašić svojim automobilom odveo u neki pariški luksuzni restoran u kojem je dočekan kao eksluzivan, ugledan gost. “Ulazimo u njegov automobil ‘Porsche Carreru’ koji je bio jedan od najluksuznijih vozila toga vremena na ulicama Pariza”, prisjeća se ovih dana nezaboravnih detalja sa svog studijskog putovanja u Francusku 1974. poznati advokat.
Tokom našeg višesatnog kafanskog razgovora nakon što sam lakomisleno pomislio da su alkohol i vesela konverzacija zajedničkih kafanskih poznanika i prijatelja otopili njegov oprez i nepovjerenje i razvezali mu jezik, kazao sam Sabriji da je malo nepravedno da većina ljudi u Sarajevu nema pojma ko je on. Tek uzak krug ljudi naslućuje kakvu čudesnu biografiju ljubomorno samo za sebe čuva taj markantni, dostojanstveni čovjek koji se vratio u svoj rodni grad nakon decenija uzbudljivog života u inozemstvu.
“Srpski novinari, pisci, filmadžije… su izgradili čitavu nacionalnu mitologiju od ljudi, kriminalaca, polumafijaša, plaćenih ubica, koji su i sami priznali da tebi nisu do koljena, da si im svima bio nedostignuti uzor”, počeo sam ga “muntati”. Podsjetio sam na ga na gomilu knjiga i feljtona ispisanih o Stevanu Stevici Markoviću, beogradskom uličnom štemeru, koji je u Pariz stigao na poziv slavnog glumca Alaina Delona da bude njegov osobni tjelohranitelj. Marković je 1968. godine pronađen mrtav na pariškom smetljištu, njegov ubica, po svim nalazima – profesionalni, plaćeni kiler, nikada nije otkriven.
Pravi mangupi se ne reklamiraju javno
“Stevica Marković je bio primitivac, neotesan i nezreo frajer, a kontao je i ponašao se tako kao da je svjetski mangup i da mu je Pariz pod nogama. Ja sam mu malo pomogao da uđe u te filmske i umjetničke krugove. Delona je poznavao sa snimanja nekog filma u Beogradu. Marković je sebe precijenio, nije bio dorastao igrama u koje se zapetljao. Izbjegavao sam njegovo društvo mjesecima prije nego je ubijen”, kazao je pažljivo birajući riječi Sabrija Zulfikarpašić jednog popodneva 2015. godine u kafani “Kod Hame”.
Potom je nastavio: “A kada već pominješ beogradske novinare, mene je proganjao taj Dušan Savković kojeg spominješ, baš je bio i uporan i naporan u zahtjevima da čuje moju ‘istinu’. U početku sam ga elegantno odbijao, na kraju nakon što nije odustajao sam mu rekao: ‘Slušaj me pažljivo, niko od ljudi koji su se tebi ispovijedili i koje si u knjige stavio više nije među živima. Zato me se okani, živ bio’.”
Potom me Sabrija pogledao gotovo sa sažaljenjem i staloženo rekao: “Nemoj me pogrešno shvatiti, ali taj isti odgovor važi i za tebe. Možemo ovako sjediti, piti, meziti, zezati se, kod Hame ili negdje drugo, ali novinsku priču kakvu očekuješ, zaboravi.”
Nakon nekog vremena neugodne tišine, Sabrija je naručujući još jednu turu kazao: “Ovo ti govori čovjek koji je nekoliko godina bio najčuvanija osoba u Evropi! Zašto, kako, to sad nije bitno. Samo da znaš, mene su kada sam išao na skijanje čuvali najljući policijski specijalci Francuske. I dosta više o tome“.
II.
Na jednoj od njegovih rijetkih fotografija snimljenoj prije nekoliko godina na Jadranu, vremešni Sabrija Zulfikarpašić nedoljivo liči na ostarjelog Jean-Paula Belmonda, glumca koji je 60-ih i 70-ih godina obilježio francuski film i kulturu općenito. Uz jednu sitnu razliku: Sabrija je i u mladosti i do kraja života bio izrazito lijep i šarmantan čovjek, a kultni Babel samo šarmantan. Malo je koji filmski lik u 60-im godinama ostavio traga na globalnu omladinsku kulturu kao što je to učinio Belmondo u ulozi sitnog kriminalca Michela Poiccarda u remek-djelu „Do posljednjeg daha“ Jean-Luca Godarda iz 1960. godine. Šezdesete godine, u kojima Sabrija Zulfikarpašić iz ralja tvrdog jugoslovenskog komunizma stiže u Pariz, bile su vrijeme novog francuskog filmskog talasa, vrijeme omladinskog revolucionarnog pokreta, borbe za oslobođenje Alžira od kolonijalizma, Jean-Paula Sartrea i njegovog časopisa „Moderna vremena“, bile su to godine kada je Pariz bio kulturni, civilizacijski centar planete. U tom gradu svoje mjesto pod suncem, svjetlima velegrada, vidljivo i prestižno, izborio je mladić iz Sarajeva, ratno siroče. Kako, to ne znamo, a vrlo vjerovatno da to danas i (i za nas) nije pretjerano ni važno.
Kupio „Palmu“ Kusturici?!
U medijskim spekulacijama posljednjih decenija često se naglašavala činjenica da Sabrija Zulfikarpašić status i reputaciju koju je stekao u Francuskoj treba zahvaliti bliskim rodbinskim vezama sa svojim amidžom Adilom Zulfikarpašićem, najpoznatijim, i što je još važnije – najbogatijim bosanskohercegovačkim emigrantom. U vrijeme kada je i za jednog i drugog čuo vrlo uzak krug ljudi u Jugoslaviji, njihova su imena u pojedinim beogradskim medijima (koji su tada još uvijek Emira Kusturicu doživljavali kao Bosanca i Sarajliju i nije ih oduševljavao njegov međunarodni uspjeh) dovođena u vezu, recimo, sa osvajanjem Zlatne palme filma „Otac na službenom putu“ na festivalu u Cannesu 1985. godine. Prema toj besmislenoj, provincijskoj konstrukciji Adil je platio, a njegov bratić Sabrija svojim vezama izlobirao među članovima festivalskog žirija najveću filmsku nagradu u Cannesu.
Upitao sam Sabriju tokom našeg kafanskog razgovora koliko je na njegovu karijeru i život općenito utjecala pomoć, uključujući i financijsku, Adila Zulfikarpašića. Odgovorio je šturo i bez suvišnih obrazloženja: „Nije nimalo. Znalo je biti vremena kada sam ja bolje financijski stajao od Adila i kada sam ja njemu pomagao“.
Prvi put mi se tada učinilo da Sabrija pretjeruje i gura sebe u prvi plan. Ako postoji nešto što nije bilo sporno kod Adila Zulfikarpašića, onda je to bilo njegovo ogromno bogatstvo. Boravio sam nekoliko dana u njegovoj kući i Institutu u Cirihu, pogledao samo dio kulturno-umjentičkog blaga koje je tamo pohranjeno i bio svjedok raskoši u vlasništvu Adila Zulfikarpašića. Neke moje kolege, sarajevski novinari koji su mu bili bliski, pričali su mi da je stari emigrant nakon povratka u Sarajevo 1990. godine na njihovo prilično nepristojno pitanje o svom stvarnom bogatstvu, posegnuo za džepom i tresnuo štednu knjižicu na stol. „Pogledajte slobodno“, kazao im je. Pogledali su i umalo se srušili sa stolica: u knjižici je stajalo da njen vlasnik raspolaže štednjom od skoro 170 miliona švajcarskih franaka. „A to je tek jedna od knjižica koje imam u raznim svjetskim bankama“, dotukao je Adil nepristojno znatiželjne novinare.
Mladen Šutej, doajen bosanskohercegovačke advokature, bio je u braku sa Eminom Bebom Šutej, rođenom Zulfikarpašić, koja je preminula prije šest godina. On i supruga često su bili gosti Adila Zulfikarpašića u Cirihu. Osnivač Bošnjačkog instituta imao je običaj da jednom godišnje za svoj rođendan sa suprugom Tanjom u Cirihu ugosti članove svoje familije iz svih dijelova svijeta. O odnosu Adila i Sabrije Zulfikarpašića danas 93-godišnji Šutej, još uvijek svježeg pamćenja i pronicljivog uma, kaže da je tokom godina stekao dojam da je od svih svojih rođaka Adil bio najbliži sa pariškim bonvivanom Sabrijom. Na moje pitanje da li je moguće da je mlađi Zulfikarpašić svojedobno pomagao svom amidži-multimilijuneru, Šutej kaže da je vjerovatno tačno ako sam to čuo od Sabrije: „Nisu Adilu poslovi u emigraciji uvijek cvjetali, imao je i on poslovnih promašaja i ‘crnih rupa’ u poslovanju, a koliko sam poznavao Sabriju, a to nije bilo previše, on nikada nije kuburio sa parama, a bio je galantan čovjek prema svima, pa kako ne bi bio prema Adilu. Zato ga je Adil i cijenio, a ne samo volio i sa njim je imao potpuno drugačiji odnos nego sa ostalim rođacima“.
Pravio biblioteku u kojoj je radio Bakir Izetbegović!
Njihov odnos je bio i familijarne, ali i poslovne prirode, kaže Šutej. On vjeruje da Sabrija Zulfikarpašić od amidže Adila nije tražio i dobijao išta osim onoga što je zaradio. „Znam da je vodio posao ugradnje stalaža za knjige i depoa za arhive u Bošnjačkom institutu, što je bio ogroman posao koji je mogao obaviti samo neko u koga je Adil imao povjerenje“, govori Šutej.
(U toj će biblioteci kasnih 80-ih nekoliko mjeseci raditi Bakir Izetbegović, kojeg je Adil iz nejasnih, navodno vrlo prozaičnih razloga otpustio!)
Sjeća se Mladen Šutej da se on bio zaljubio u automobil marke „Saab“ iz Zulfikarpašićevog luksuznog voznog parka, te tražio od njega da mu ga proda, ne pitajući za cijenu, ali mu je on odgovorio da je vozilo već ranije namijenio Sabriji.
Šarmu i uspjehu kod žena svjedočila je ovom potpisniku jedna od rodica Sabrije Zulfikarpašića koja se lično u to uvjerila tokom jednog porodičnog okupljanja u Cirihu, na kojima on i nije bio redovan gost. „Adilove proslave rođendana su bili ne samo povod za okupljanje brojne familije, nego i svojevrsni društveni događaji koji su okupljali političku, poslovnu i kulturnu elitu Ciriha. Na takav jedan događaj 80-ih godina došao je u Adilovu vilu jedan lokalni visoki funkcioner, ne znam da li je bio gradonačelnik, ili šef policije, sa suprugom. Tokom noći Sabrija je uspostavio živu konverzaciju sa tom gospođom, naočitom damom srednjih godina, ona se cijelo vrijeme napadno kikotala, svima su njih dvoje upadali u oči. Čak mislim da mu je Beg (Adil) krišom upućivao išaret da prekine sa udvaranjem. Kada se sve završilo, a gosti otišli, odvojila sam Sabriju na stranu da mu kažem da je pretjerao, da se i Beg naljutio na njegovo donžuanovsko ponašanje prema gošći. On me gleda sa nekim šejtanskim osmijehom i kaže: ‘Vidi ovako, ujutro će u pola deset ugledna dama koju vi kao branite od mene parkirati svoj automobil ispred ulaza, potrubiti će mi i ja ću sići i otići s njom’. I zaista, ujutro se zaustavio neki bijesan auto, kratko trubio, pogledala sam kroz prozor i vidjela Sabriju da otvara vrata i ulazi. Bilo je devet sati. Navodno je kasnije Adil-beg imao problema zbog toga sa njenim suprugom, ali ne znam kolikih i kakvih“, sjeća se jedna gospođa iz familije Zulfikarpašić.
Poznati sarajevski ugostitelj Mehmedalija Meša Trako (vlasnik prestižnog restorana „Imidž“) koji je prije rata dugo živio u Parizu i bavio se ugostiteljstvom, kaže danas da je imao sreću i privilegiju da ga Sabrija Zulfikarpašić primi u svoje društvo i pomogne mu da se snađe. „Kada sam ja stigao u Pariz, Sabrija je već bio ime, osoba sa snažnim vezama i utjecajem. Pomoglo mi je i to što sam rodom iz Foče, odakle je cijela familija Zulfikarpašić vukla korijene. Po tom osnovu je pripazio mene i Voju Mitrovića, također Fočaka, fotografa koji je naporavio veliku karijeru“, kazao je ovih dana Trako.
Ovaj ugostitelj kaže da je Sabrija bio vrlo selektivan, izbirljiv i oprezan pri odabiru društva, nije dopuštao da mu se svako približi. „Imao je uzak krug svojih prijatelja sa kojim se družio, odlazio u kockarnice, u provode. Bio je vlasnik restorana u pariškom Devetom arondismanu, posjedovao je i antikvarijat i bio vrlo kultivisan i obrazovan čovjek“, kaže moj sugovornik. Često ga se moglo vidjeti u knjižari „YugoFrance“, jedinoj ex-jugoslovenskoj knjižari u svijetu u vlasništvu Fadila Ekmečića, također porodično vezanog za Zulfikarpašiće. Ova je knjižara decenijama pred rat bila središte jugoslovenskih pisaca, slikara, intelektualaca, diplomata. Književnica Jasna Šamić u svojoj knjizi sjećanja na Pariz pisala je da se tokom rata u toj knjižari srela sa Adilom i Sabrijom Zulfikarpašićem, a da im se pridružio i „poznati režiser“, Emir Kusturica. Kao što se u srpskom medijskom polusvijetu tvrdilo da je Zulfikarpašić zaslužan za Kusturicino osvajanje „Zlatne palme“ 1985. godine, tako se u bosanskim ratnim kuloarima raširila priča da je Adil Zulfikarpašić financijski „ubijedio“ slavnog režisera da 1993. godine napiše i u „Oslobođenju“ objavi potresni tekst o „potkovanom Rasimu“ iz Lopara u kojem je svjedočio o strašnim srpskim zločinima nad muslimanima. U višednevnim razgovorima koje sam nakon rata vodio sa njim, Adil Zulfikarpašić je potvrdio da se u prvim godinama rata sretao sa Kusturicom uz čiju je pomoć dogovorio susret sa Dobricom Ćosićem, tadašnjim predsjednikom SR Jugoslavije. Novac nije pominjao.
Priča o Nizi Džabiji
Sabrija Zulfikarpašić, kako govore naši sugovornici, boravio je samo mali dio godine u glavnom gradu Francuske. Zime je provodio u mondenskim zimskim centrima, poput Chamonixa, ljeti se spuštao na jug Francuske na Azurnu obalu, do Saint-Tropeza gdje je imao kuću u kojoj je priređivao nezaboravne luksuzne zabave za bogate goste, prijatelje i posebno prijateljice.
Pariški zavodnik i šarmer Sabrija Zulfikarpašić, tvrde ljudi iz njegovog okruženja, bio je u korektnim odnosima sa Bosancima koji su dolazili, ili živjeli u „gradu svjetlosti“ (Safetom Sušićem, Goranom Bregovićem, Harisom Džinovićem…) ali ni sa jednim od njih nije bio posebno blizak.
„Njegov životni prijatelj bio je Nizo Džabija, Sarajlija koji je u Pariz stigao 60-ih godina, kada i Sabrija. Bili su nerazdvojni. Nizo Džabija napravio je veliku karijeru u ‘Crazy Horseu’ gdje je godinama bio šef personala, što je jedna od najviših funkcija“, govori Meša Trako.
Za Nizu Džabiju sam prvi put čuo početkom ovog stoljeća od režisera Dine Mustafića koji je dijelove svog filma „Remake“ snimao u Parizu.
„Jednog dana Nizo Džabija, kojeg do tada nisam poznavao, pozvao je cijelu filmsku ekipu da budemo njegovi gosti u ‘Crazy Horseu’. Priuštio nam je nezaboravan kraljevski tretman“, govorio je Mustafić.
Nizo Džabija je umro prije nekoliko godina u Istri, gdje je imao kuću.
Nakon smrti Adila Zulfikarpašića 2008. godine pokrenuto je pitanje sudbine njegovog nasljedstva i enormne imovine koja je ostala iza njega. Tim se jedno vrijeme intenzivno bavilo Tužiteljstvo BiH istražujući kako su nestale vrijedne umjetnine iz Bošnjačkog instituta u Cirihu, kao i šta se desilo sa tajnim trezorima u njegovom stanu u Sarajevu i Bošnjačkom institutu. Provjeravala se uloga članova Upravnog odbora Bošnjačkog instituta u kojeg je Zulfikarpašić pred kraj života imenovao Zlatka Lagumdžiju, Farisa Gavrankapetanovića i svog rođaka Mirsada Kurtovića. Svoje pravo putem sudova tražili su i članovi Zulfikarpašićeve familije, nezadovoljni navodno simboličkim dijelom kolača koji im je pripao nakon smrti prebogatog rođaka.
Sabrija Zulfikarpašić je gospodski i elegantno izbjegao sudjelovati u toj porodičnoj sapunici, njegovo se ime nije pojavljivalo iako je, prema riječima svjedoka, imao povlašten status kod svog amidže.
Praznik i smrt u Sarajevu
Sve više vremena u posljednjih desetak godina života je provodio u Sarajevu. Kada nije sa prijateljima sjedio u kafani „Roma“ u blizini stana u kojem je živio, svratio bi u kafanicu „Kod Hame“ u blizini Bošnjačkog instituta dok je taj objekt postojao. Muhamed Hamo Drinjak, gazda kafane, za njega govori da je najpažljiviji i najdostojanstveniji gost kojeg je ikada imao u dućanu. “Nikada nije došao iz Pariza, da nije donio neki poklon mojoj djeci, ili meni.”
Za razliku od najvećeg broja ljudi iz dijaspore koji se kada dođu u kafani hvale svojim uspjesima, koje je teško provjeriti, Sabrija je pričao o drugim ljudima. Kada mu je jednom neko rekao da je najveći gospodin u gradu, usprotivio se. „Ma kakvi! Najveći gospodin u Sarajevu je moj drug Bene (još jedna koloritna i važna ličnost sarajevskog ugostiteljstva i društvenog života, op. S.A.) Znaš šta je jednom uradio? Vozimo se u autu, a on kroz prozor baca pare, buntove love. Pitam ga da li je normalan, šta to radi, kaže moj Bene: “Bacam lovu i nadam se da će naići neki kokuz, siromah. Pa da se obraduje“.
P.S. Između dva nastavka ovog feljtona, na društvenim mrežama se oglasio srpski novinar Luka Mičeta. On se posljednjih decenija bavio raznim poslovima, bio je direktor TANJUG-a, ja ga pamtim kao najborbenijeg fanatika režima Slobodana Miloševića u NIN-u krajem 80-ih godina. Radio je svojedobno veliki prilog u NIN-u o Adilu Zulfikarpašiću:
„Danas saznadoh da je u subotu umro Sabrija Zulfikarpašić, čovek nesvakidašnje biografije. Davno beše kada me je njegov stric Adil upoznao sa njim… Kakvi dani, kakvi gradovi, kakve kafane… Pokoj mu duši.“
Dakle, dok je njegov stric Adil okupljao oko sebe novinare, pa i one najrigidnije, nerijetko ih i plaćao i čašćavao, Sabrija Zulfikarpašić ih je uporno i dosljedno izbjegavao. Uživao je u svojoj anonimnosti, koju sam ovim letimičnim uvidom u njegov izuzetan život, nadam se s pravom, narušio. I vala, neka sam!