Na konferenciji za štampu koju su prošle nedjelje održali u Banjaluci pozorišni su radnici oštro odgovorili svojim kritičarima na optužbe za nacionalnu izdaju povodom gostovanja Sarajevskog ratnog teatra na festivalu u tom gradu. Poznati banjalučki glumac Aleksandar Stojković, pozivajući se na svoj ratni staž, rekao je da on želi i dalje glumiti na pozorišnim pozornicama u Federaciji BiH, i da to želi osigurati i kolegama iz drugog bosanskohercegovačkog entiteta.
Ovdje je neophodno upitati: kako smo uopće došli u shizofrenu situaciju da danas, skoro trideset godina nakon rata i barem dvadesetak godina trajanja civilizirane i produktivne suradnje umjetnika iz cijele Bosne i Hercegovine, gledamo lov na vještice i prozivke za nacionalnu izdaju zbog te suradnje?!
Dugo putovanje u normalnost
Nekoliko mjeseci nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, u rano proljeće 1996. godine, ne baš mali broj znatiželjnika okupio se na Merhemića trgu u naselju Ciglane da prisustvuje čudu neviđenom, prvorazrednom postratnom međuentitetskom čudu: dolasku omanje delegacije nevladinih mirovnih aktivista iz Banjaluke. Buljili smo u nevjerici u bijeli UNPROFOR-ov transporter iz kojeg su u paničnoj žurbi izlazili i u obližnju piceriju utrčavali čudni svatovi, banjalučki gosti. Prepoznao sam među njima profesora Miodraga Živanovića, prije rata čestog i čestitog gosta u Sarajevu. Najdoljmljivija je za nas radoznale posmatrače bila pojava zanosne plavuše, koja je izgledala poput atraktivnih ruskih teniserki. Neće proći dugo od tog događaja, pa će naočita plavuša koja ne igra tenis, nego piše, i to odlično, postati naša stalna dopisnica iz Banjaluke. „Je li ova Radmila Karlaš što vam piše iz Banjaluke, stvarna osoba, ili je pseudonim nekoga od vas“, pitao me Miljenko Jergović tokom jedne poslijeratne posjete redakciji „Slobodne Bosne“.
Gotovo desetak godina kasnije, 2005. godine, dobio sam novinarsku nagradu koju dodjeljuju banjalučke Nezavisne novine. Na svečanosti kojoj je prisustvovao cjelokupan entitetski vrh Republike Srpske, državni vrh Bosne i Hercegovine i zavidan broj predstavnika diplomatskog kora, pjevao je pored ostalih izvođača i Damir Imamović, kantautor iz Sarajeva. Do mene je u prvom redu sjedio Milorad Dodik i opušteno uživao u Imamovićevom izvođenju sevdalinke „Što li mi se Radobolja muti“. Nije Dodik znao da je Damir unuk legendarnog pjevača sevdalinki Zaima Imamovića, pa kad sam mu to rekao, sa nekoliko pažljivo biranih komplimenata govorio je i o Zaimu i njegovom unuku.
Nastup Damira Imamovića krcata dvorana u Banskim dvorima te je večeri oduševljeno pozdravila. Mislim da je kulturno-umjetnički dio programa režirao jedan sarajevski pozorišni redatelj.
Kada je svirao Kemo…
Treba napomenuti da se u tom trenutku Dodik, nakon pada još jedne SDS-ove vlade Republike Srpske, spremao za povratak u premijersku fotelju. Vrlo mu je važno bilo, da pred koalicijskim haverima iz Federacije BiH čiji su mu glasovi u Narodnoj skupštini trebali (bio je tu i Zlatko Lagumdžija), te stranim diplomatama, pokaže političku širinu i „koalicijski kapacitet“.
Pet godina kasnije, 2010, na svečanosti izbora ličnost godine, ponovo u organizaciji „Nezavisnih novina“ za regionalnu ličnost godine je izabran hrvatski predsjednik Ivo Josipović. Glavni muzički gost bio je Kemal Monteno. Niko nije pitao, niti je ikome smetalo što je veliki Kemo u ratu bio pripadnik umjetničke čete Prvog korpusa Armije BiH. Ima jedna divna priča pokojnog Đorđa Balaševića koju je ispričao kao uvod u spot za svoju pjesmu Duet posvećenu uspomeni na svog prijatelja Montena. Prije rata su Đole i Kemo imali koncert u Banjaluci. Kada su se vratili u garderobu, vidjeli su otvoren prozor, a potom i da nema Montenove jakne sa svim važnim stvarima koji ljudi drže u jaknama. Ubrzo se, pričao je Balašević nakon Kemine smrti, pojavio pošteni lopov, Banjalučanin, sa ukradenom jaknom vratio je Montenu i rekao: „Izvini, Kemice, nisam znao da je tvoja jakna, čim sam vidio papire u njoj potrčao sam da ti je vratim“.
Predstava sarajevskog Sartra i reakcije na nju u Banjaluci pokazala je da u ovom gradu ima ljudi, i to mnogo, pozorišne publike koja ne pristaje na primitivno, politikantsko administriranje u pitanjima umjetnosti, kulture i duha. Incidenti u kulturi samo su simptom ozbiljnijih političkih procesa i turbulencija, zabrana i ultimatuma za kojim posljednjih mjeseci strpljivo, sistematski i nezadrživo poseže režim Milorada Dodika.
Ako polupismenu kampanju njegove kćerke na društevnim mrežama otpišemo kao histerični egzibicionizam jedne ohole skorojevićke bogatašice, odbijanje Radio-televizije Republike Srpske da bude pokrovitelj pozorišnoj svetkovini zbog sarajevske predstave spada u daleko ozbiljnije indikatore političke klime u Banjaluci. Taj potez ne samo što se doima kao signum, fatalni znak za mnogo veće nevolje, nego ima aromu i dobiva obrise već viđenih demonstracija medijske zloupotrebe. Podsjeća, recimo, na zauzimanje ključnih radio-televizijskih predajnika na početku eks-jugoslovenskih ratova. Tada su, da podsjetimo one kojima sjećanje ne dobacuje u taj vremenski vrtlog, „nepoznate naoružane osobe“ zaposjele predajnik na Kozari i onemogućile gledanje televizijskih signala nepoćudnih, „antisrpskih televizija“, pogotovo onih iz Sarajeva, uključujući i, uglavnom, neutralni Yutel.
Ruženje Ustavnog suda
Mnogo godina kasnije će se otkriti da su te „odranije nepoznate“ bande bile pod kontrolom one dvojice, koja su prije petnaestak dana presuđeni u Haagu za sudjelovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu: srbijanskih bezbjednjaka Jovice Stanišića i Franka Simatovića.
Prošle nedjelje je ostavku na članstvo u Ustavnom sudu BiH podnio Zlatko Knežević, član iz Republike Srpske. Prije mjesec dana to su od njega tražili delegati Narodne skupštine RS i on je konačno kapitulirao pred pritiscima. Vijest o Kneževićevom povlačenju je javnosti saopćio Nenad Stevandić, predsjednik NSRS sa takvim trijumfalističkim sladostrašćem kao da je on osobno “zavrtao” ruku sudiji Ustavnog suda BiH. A ko vam je rekao da nije?! Ima Stevandić bogato (i uspješno) iskustvo u pripitomljavanju nestašnih srpskih ovčica odbjeglih od matičnog stada. Nekoliko mjeseci prije rata, dobio je domaću zadaću da urazumi Predraga Gugu Lazarevića, banjalučkog intelektualca i lokal-patriotu, lidera neke stranke/pokreta koja nije uvažavala generalnu liniju SDS-a i Radovana Karadžića. „Vodio sam ga kod Jovice na ribanje i sad je miran“, referiše Stevandić u augustu 1991. godine Karadžiću. Kroz kakvo je ribanje (i gdje) prošao Zlatko Knežević, možda nećemo nikada saznati, pogotovo ne iz prve ruke, od Stevandića. No, valja stalno imati na umu da tamo gdje završavaju Stevandićevo „ribanje“ i „ribarsko prevaspitavanje“ neistomišljenika, započinju ozbiljni i dalekosežni belaji!
Milorad Dodik povlačenjem Zlatka Kneževića iz Ustavnog suda BiH nije uspio torpedirati ovu instituciju. Ustavni sud BiH može odlučivati i bez sudija iz Republike Srpske, dovoljne je pet sudija za održavanje njegove plenarne sjednice. (Uzgred može i bez nedostajućeg sudije Hrvata kojeg vladajuća struktura u Federacije pokušava navrat-nanos izabrati).
Dodik je nakon toga posegnuo za svojim omiljenim parapolitičkim instrumentom-ultimatumom: zaprijetio je da ako tekući članovi Ustavnog suda BiH ne ponište svoje ustavne nadležnosti, on kreće proces razgradnje, disolucije i napokon secesije RS. Možda je vrijeme da to neko došapne visokom predstavniku Christianu Schmidtu, jer on to očito ne vidi, niti namjerava vidjeti. Recimo da možda nije problem sa Schmidtom u odlukama koje je u dosadašnjem svom mandatu donio (a koje su združeno podržali relevantni predstavnici međunarodne zajednice), mada su neke od tih odluka krajnje problematične. Štetnost njegovog mandata je u odlukama koje Schmidt nije donio, a trebao je i potezima koje nije povukao, a morao je. Neće se Dodikov iredentistički avanturizam preduprijediti (samo) konsolidiranjem prilika u Federaciji BiH, niti kompromisima u koje Schmidt, Johann Satler i Michael Murphy „utjeruju“ nedorasle, karijerističke populiste, lidere tzv. Trojke.
Dodik, Stevandić i društvo ne ugrožavaju funkcioniranje vlasti, niti eurointegracijske procese, kako se to apaurinski pokušava predstaviti od domaćih i stranih aktera: oni, kao nekoć Karadžić i Stevandić, izravno ugrožavaju mir!