Avdić: Zapis o čovjeku

Na današnji dan, 23. septembra 1946. godine u Sarajevu je rođen Davorin Popović, pjevač Indexa. Danas će u Zagrebu premijerno biti prikazan dokumentarni film o legendarnoj sarajevskoj grupi, a ovaj tekst sitni je doprinos-dokaz da su Indexi i Pjevač vječni.

KAD MISLIM NA DAVORA Tako se zvala ljupka pjesmica koju je Jadranka Stojaković svojevremeno otpjevušila na festivalu Vaš šlager sezone. Otišla je Jadranka, teškog koraka u besmrtnost, slušam njenu pjesmu i počinjem ovo svoje sjećanje, sakupljanje uspomena na Davora.

Strašno je kišilo nekako s proljeća te 2001. godine u kojoj je Sarajevo ostalo bez Davorina Popovića. Proljeće je te godine počelo i završavalo s kišom. Iz drveta, iz kamena je “ljuljala” i 10. juna, ako se iz ove vremenske daljine “pješke” mogu sjetiti tačnog datuma kada sam se dogovorio sa kolegom iz redakcije Slobodne Bosne Edinom Avdićem da posjetimo Davorina Popovića koji je nekoliko dana ranije otpušten iz bolnice na, kako se to cinično kaže, “kućno liječenje”. A, ustvari, kućno umiranje.

Edin je bolesnom Pjevaču trebao odnijeti poklon kojeg mu je iz Italije poslao njegov punac, a Pjevačev životni prijatelj, Boša Tanjević. Ne znam sa kim je dogovarao posjetu, sa suprugom ili nekim od prijatelja koji su tih dana dežurali u stanu Popovićevih, ali mi je Edin prenio da bi Pjevaču na samrtničkoj postelji bilo milo da ga i ja obiđem. I uradio bih to, kako ne bih, samo da dan-dva prije tog kišnog petka, desetak dana prije nego što će nas Pjevač napustiti, u jednom hrvatskom (ženskom) listu nije objavljena velika foto-reportaža iz sarajevskog doma Popovićevih, morbidan spomenik lešinarskom i beskrupuloznom novinarstvu, bezdušno mrcvarenje klinički skoro mrtvog čovjeka.

“Ekskluzivne” fotografije pjevača izmrcvarenog bolešću, upalih obraza, sa kačketom koji je pokrivao kosu koju je vjerovatno uništila kemoterapija bile su bolne, zastrašujuće za svakog ko je poznavao, volio Pjevača, za sve nas koji smo željeli da ga pamte zdravog, vedrog, lijepog. Novinskoj reportaži još je samo nedostajalo da u opremi navedu “Superekskluzivno: Posljednji intervju legendarnog Davorina Popovića”, pa da profesionalna i ljudska nemoralnost bude potpuno zaokružena.

Uglavnom, rekao sam Edinu tog kišnog junskog prijepodneva da ne želim ići u posjetu bolesnom Pjevaču. Prvo, zbog toga što ne bih podnio da ga gledam i slušam tako bolesnog i bespomoćnog, a drugi je razlog taj što bi moj (i Edinov) dolazak mogao biti protumačen kao nova zloupotreba i lešinarenje sa ciljem medijskog senzacionalizma i vulgarnog eksploatiranja ljudske nesreće, po svaku cijenu.

Želio sam zadržati Pjevačevu sliku, i lik, onakvu kakvu sam upamtio nekoliko mjeseci ranije, kada sam ga posljednji put vidio prije njegovog odlaska u bolnicu. Zapravo, onakvu sliku po kakvoj ga je četiri decenije prepoznavala milionska armija ljubitelja muzike Indexa i, posebno, njihovog nenadmašnog, genijalnog pjevača. Bilo je to na promociji knjige Darija Džamonje Ptica na žici u Collegiumu Artisticumu, gdje su se okupili Indexi (onoliko njih koliko ih je tada bilo u Sarajevu, Pjevač, Bodo, Sinan, Đoko…) da muzički osjenče ovaj književni događaj, prvu Dacinu knjigu objavljenu nakon rata i njegovog povratka iz Amerike u Sarajevo.

Potrajalo je druženje i dugo nakon okončanja promocije, do kasno u noć su Daco i Pjevač naizmjenično uzimali “bank”, opričavali urnebesno zabavne dijelove svojih zajedničkih sjećanja, anegdota, dogodovština, “derneka pijanih”.

Priča Daco: “Sjedimo Pimpek, ja i još neka raja u bašti kafane Kvarner, rane su osamdesete, ljeto je, mađar upeko, bašta poluprazna, mi svi mamurni, popravljamo se od sinošnjih pijanstava… U neka doba ulaze u baštu kafane dvije cure, strankinje, mlade, ljepuškaste, turistkinje, uprtile na sebe ruksake, vreće za spavanje, hiljade nekih stvarčica i skljokaše se pod teretom za prvi hastal. Kaže mi Pimpek nakon što su se njih dvije smjestile: ‘Idi, zovni ih da sjednu za naš stol, ti najbolje govoriš engleski u raji’. Prifuram ja za njihov stol, uz nešto malo engleskog što sam znao, zovem ih da sjednu sa nama, one me blijedo gledaju, ne pada im na pamet da se pomjeraju od svog hastala. Vratim se, gleda me Pimpek, pita šta je bilo, kažem mu da strankinje neće, da sam ih ubjeđivao i rukama i nogama, al’ sve džaba. Jel ‘vako bilo, reci, Pimpek?”, prekida Daco nakratko opričavanje davne ljetne zgode iz Kvarnera.

“Valjda jeste, ako ti kažeš, davno je bilo, prošlo je dvadeset godina, ko će se sjetiti. Deder, nastavi, da čujem šta je bilo dalje…”, požuruje velikog pisca prijatelj Pjevač. I njemu zanimljiva priča o njemu, koje se ašićare ne sjeća.

“Kako ja rekoh da su me one dvije otkačile, Pimpek zagalami na mene, govori mi da sam smotan, ružan, pijan, odvratan, da ne znam sa trebama, ko bi sa mnom takvim – nikakvim igdje pošao, da će sad on ići da ih pozove na sebi svojstven način, šarmom koji nema teorije da ne upali i da krenem sa njim da vidim ‘kako to rade pravi frajeri i šarmeri’.

I krenemo mi zajedno ponovo do stola gdje i dalje sjede dvije strankinje, Pimpek se podbočio na stol objema rukama, gleda jednu, pa fiksira drugu, ništa ne progovara, samo ih zenta. Strankinje se malo unervozile, kako neće dvije pijane budale ih maltretiraju, kad im se odjednom Pimpek obrati i zagrmi na tečnom engleskom: ‘Catifaction!’ Zgledaše se njih dvije nesretnice, isprepadane ostaviše pare na stolu, uprtiše one ruksake i ostalu putnu robu i zbrisaše iz Kvarnera udarajući se nogama u guzicu.”

Svi za stolom, muško-žensko, staro-mlado popadalo od smijeha i prije nego što je Daco završio “izlaganje”, a on ozbiljan pita Pjevača: “Kako ti je, majke ti, palo na pamet da od svih, doduše malobrojnih engleskih riječi koje znaš, izgovoriš baš catifaction?”

“Šta fali, da nisam možda trebao reći Angie“, ne dade se zbuniti Pjevač, dok je okupljena publika kolektivno crkavala od smijeha.

Takvog sam Davorina Popovića posljednji put vidio i takvog ga želim sačuvati. Do u dlaku onakvog kakvog ga je majstorski – reljefno skicirao Zlatan Fazlić Fazla u divnoj pjesmi Za Davora, kao zvijezdu koja “sija i buni se, ruži i smije se i pjeva u isto vrijeme”.

BREGINO MAHANJE DAVOROVIM Jedan je list prije 15-ak godina pravio anketu o humoru, pa i mene pitalo ko je najduhovitiji čovjek kojeg poznajem, ili kojeg sam poznavao. Nije tu nimalo loša konkurencija bila, dapače, čini mi se kako se i nisam družio ni sa kakvim drugim, osim sa duhovitim ljudima, ali sam na kraju knjigu duhovitih, a bliskih osoba sveo na dva imena: Abdulaha Sidrana i Davorina Popovića. Na kraju je ipak za dlaku prevagnuo Sidran, valjda zato što sam u to vrijeme njegovim duhovitostima, šegama i provalama bio izložen na dnevnoj bazi.

Sidran, međutim, nije bio ljubitelj Pjevačevog humora i duhovitosti koje je ovaj velikodušno rasipao svuda gdje bi se i sa kim bi se zatekao. Tvrdio je kako taj “žanr” u humoru uvijek mora imati svoju žrtvu, da nije bezazlen i dobronamjeran, nego je nerijetko grub i bezobziran prema nekome ili nečemu. Taj je humor nazivao FISovskim. Još više je Sidrana nervirao humor nekadašnje “raje iz Šetališta” kojem je godinama doprinos davao Emir Kusturica. “Smisao njihovog humora je da nađeš žrtvu svoje duhovitosti, da nekog nasadiš, ismiješ, uzmeš na trehu, napraviš budalom”, tako je nekako objašnjavao Sidran različite škole sarajevskog kafanskog humora. Jedan je filozof rekao da je humor dobar sve dok ne pokvari nešto bolje od sebe, dakle dok ne vrijeđa, omalovažava, ponižava.

Evo kako je na djelu izgledala i šljakala Pjevačeva škola, hajde da je ne nazovem humora, nego zajebancije, za koju ne mislim da je bila ad hominem, usmjerena da nekog ponizi, uvrijedi, ili da “pokvari nešto bolje”, nego je sama sebi bila svrha, čisti larpurlartizam, šega zbog šege, humor zbog njega samoga, neka vrsta gimnastike duha. Godinu dana nakon rata, ujesen 1996. godine, jedna je inozemna televizijska mreža (Internews) napravila, kako su ga nazvali, “televizijski most između Sarajeva i Beograda”. Smisao je bio da prvi put jedni sa drugima govore ljudi koji su predeverali rat i opsadu Sarajeva sa onim (Sarajlijama) koji su taj užas promatrali sa sigurne distance iz Beograda. I tu je svoje prste umiješao Zlatan Fazlić, koji je bio producent, pa je u kafanu Estrada, predratnog kultnog kafića sarajevskog estradnog jet-seta pozvao Davorina Popovića, Abdulaha Sidrana, Marka Vešovića i mene. Rečeno nam je da će sugovornici “s druge strane”, okupljeni u nekom beogradskom kafiću sličnog profila, biti Goran Bregović, Emir Kusturica i još nekolicina kultnih predratnih Sarajlija. No, na “sličinom mjestu” u Beogradu pojavio se samo Bregović, neki od pozvanih su ranije snimili svoje izjave, a nekih nije bilo uopće u programu.

Težak, napet, svadljiv, nepomirljiv je bio prvi dio razgovora nas iz Sarajeva sa Bregovićem u Beogradu. Možda sam ja svojim peteespeovskim ogorčenjem i nabojem dao najveći doprinos “jeziku netrepeljivosti”. Tenzije su popustile kada je Goran kazao da on “kao bivši Sarajlija ne može biti objektivan…”, nakon čega mu je Sidran, upadajući nasilno u rečenicu kazao: “Nema bivših Sarajlija, Gorane, Sarajlije su Sarajlije i u grobu”. Onda je cijelu priču do kraja raskravio Pjevač koji je Gorana pitao zbog čega lijepo ne dođe u Sarajevo?

“Kako ću doći, gdje ću spavati, nemam ja ništa svoje tamo”, jadikovao je Bregović. Potom ponovo Pjevač uzima riječ: “Čuj, kako ćeš doći? Fino, kume, ko i svi ostali što dolaze, sjedneš u auto i pravac Sarajevo. A, spavat ćeš kod mene, koliko god ti se ostaje, ti ostani.”

“Hvala ti na pozivu, kume”, kazao je Goran sa šanka beogradskog kafića. Jedan gost koji se zatekao u toj beogradskoj kafani, okupljalištu odbjeglih Sarajlija, rekao mi je nekoliko godina kasnije da nikada nije vidio slavnog muzičara da je za sat-dva koliko je trajalo snimanje, popio 5-6 viskija.

“Samo bih te jedno zamolio, kume, kad budeš dolazio u Sarajevo”, kazao je Pjevač, a ja sam sa udaljenosti od metar-dva primijetio i nepogrešivo detektirao da mu sprema neku opaku podlost, zvrčku, unaprijed pripremljenu zajebanciju.

“Sve što ja mogu uraditi za tebe, kume, uradit ću, samo odmah reci”, ponudio se velikodušno Bregović, ne sluteći da srlja prema nagaznoj mini koja mu je spremljena.

“Pa, eto, kad budeš prolazio pored Ilidže, da malo mahneš mojim.”

Ne znam koliko je ljudi koji su gledali ovu emisiju razumjelo lascivnu poentu ove klasične “sarajevsko-žargonske” navlakuše, ali sam imao nepogrešiv dojam da je Bregović skontao da je nasjeo na Pjevačevu psinu, kakve je ovaj svakodnevno smišljao i podmetao i onim koje je volio i koje nije, ali nikad sa željom da uvrijedi, povrijedi, ponizi. Naprosto ta vrsta komunikacije bila je dio sarajevskog verbalnog folklora, morao si biti stalno oprezan da te neko ne nasadi, provali: moralo se izbjegavati da kažeš da si bio u Banja Luci (jer bi uslijedilo munjevito “za … me povuci”), ili da je tri plus četiri sedam, što je manje od osam, da si ljetovao u Splitu… Bilo je to poput prodavanja cigle, ali bez novca, zarade, gubitka-dobitka ili ikakvih drugih razloga osim zajebancije na otvorenoj sceni.

Pričao je Dževad Delalić, vlasnik kultnog Majestika da su Pjevaču i Kemalu Montenu dok su satima sjedili i dangubili kod njega padale na um takve budalaštine, da bi normalan čovjek posumnjao u to da su im “sve ovce na broju”. Nazovu recimo, Vladimira Savčića Čobija u po noći i pozovu ga da dođe u Majestik. On se spremi ode u Majestik, njih nema, a oni mu kažu da su ga zvali da dođe u sarajevski, a ne beogradski.

Ili nazovu nekog hrvatskog pjevača, kažu mu da je velika opklada u pitanju, da im pomogne i kaže kako se zvao onaj brkati košarkaš Lokomotive i reprezentacije Jugoslavije, on nesretnik, sretan što može pomoći ko s nokta odgovori: “Nikola Plećaš!”, a sa druge strane ga dočeka: “Metnem ti ga da se sjećaš”.

Nakon Pjevačeve smrti skupilo se društvo njegovih najboljih prijatelja, pored ostalih i Zdravko Čolić, pa Čola pita Kemu Montena: “Bogati, Kemice, jeste li vi pominjali mene tokom rata?” “Kako, bolan, nismo, nije dana bilo da te neko ne pomene, a najčešće Davor. On je najčešće govorio ‘gdje li je onaj Čola, ne bi se šupak nikad sjetio da pošalje kakav paket, cugu, cigare’.” Narednog jutra Zdravko je završio u hitnoj na ispumpavanju alkohola iz želuca.

ARSEN NA ČARŠIJI Priča mi jednom prilikom Dome (Omer Bašić), čuveni brico sa Baščaršije i još poznatiji kao dobri duh sarajevske sportsko-kafanske scene, kako je jedne godine kada je bio na vrhuncu karijere veliki Arsen Dedić došao održati koncert u Sarajevu, pa prije toga obaveznim ritualom smatrao vidjeti svog druga Davorina Popovića. Ovaj mu rekao kako će ga lako i jednostavno naći: ako nije u svom kafiću Davor na Marijin-Dvoru, onda je sto posto u FIS-u. Ako ga nema ni tamo, to znači da je milion posto u Domu Saobraćajac u Logavinoj ulici gdje se nalazio sa partnerima u kockanju. Obišao veliki umjetnik i gospodin Arsen i Davora i FIS bez rezultata, pa zapucao taksijem na Baščaršiju u kockarsku jazbinu, a Pjevač prethodno obavijesti klijentelu o njegovom skorašnjem posjetu.

“Dobar dan želim svima, meni treba gospon Davorin Popović, vokalni solista”, kazao je učtivo prefinjeni Arsen, nesklon čaršijskim smicalicama i zamkama.

“Gospodin Popović je bio ovdje, ali otišao je negdje i rekao da će se vratiti”, rekao je neko od kartaša. “Dobro, samo bih vas zamolio da budete ljubazni i prenesete mu da sam ga tražio”, kazao je Arsen i pozdravivši nazočne krenuo da izađe. “Oprostite, a šta ćemo mu reći ko ga je tražio?”, začulo se iz kartaškog društva. Nije imao kamo šibensko-zagrebački gospar nego prihvatiti zajebanciju, priznati da je posramljen i prasnuti u smijeh. Znao je da je samo jedan čovjek spreman osmisliti takav atak na njegovu taštinu i umjetnički ego. Onaj kojeg je cijeli dan tražio po Sarajevu.

PJEVAČ U RAJU PAKLA Naredna se priča dešavala u ratu, u stanu Aziza Imamovića, čuvenog sarajevskog ugostitelja, gradskog gospodina, kojeg je malo ko znao pod tim, imenom iz lične karte, ali kad kažete Zizo Desetka, što mu je bio nadimak, svako ko drži do sebe u gradu naklonio bi se i sa poštovanjem govorio o njemu. Zizo je godinama držao kafanu koja se zvala Desetka, u zabačenom dijelu Sarajeva, na potezu od Stupa prema Ilidži.

O kafani sam više saznavao posrednim putem, od redovnih gostiju, gradskih meraklija, “ljubitelja dobre kapljice”, ali i bračnih prestupnika koji su uz zagarantiranu diskreciju u kafani pravili švalerske podvige.

Zizu Imamovića ću upoznati godinu-dvije pred rat, dugogodišnje prijateljstvo sa profesorom Muhamedom Filipovićem približilo ga je Muslimanskoj bošnjačkoj organizaciji (MBO), političkoj stranci koju su Filipović i Adil Zulfikarpašić osnovali nakon razlaza sa Alijom Izetbegovićem. Zulfikarpašić je tokom predizborne kampanje znao napraviti kvalitetne akšamluke, na koje je dolazio Zizo Desetka sa gitarom, koju je izvrsno svirao. Pod njegovim prstima gitara je zvučala kao saz, dok je, pjevao i svirao najdražu Zulfikarpašićevu sevdalinku Sinoć sam ti Safo.

Na jednom derneku, omamljen Zizinim sevdalinkama Jevrem Brković, crnogorski pjesnički bard, koji se zatekao za hastalom, tražio je od Zize da mu nebrojeno puta ponavlja njegovu najdražu sevdalinku Imal jada ko kad akšam pada. Sa ponosom sam počašćeno uskakao u neke dijelove pjesama koje je Zizo zaboravio, što je Adil-beg oduševljeno komentirao: “Ima i Avdić plah repertuar“. Zizo Imamović je bio iznimno obrazovan, načitan i kulturan čovjek, gospodskih manira i plemenitih ljudskih vrlina. On se bez kompleksa, ravnopravno uključivao u ozbiljne rasprave sa Filipovićem, Zulfikarpašićem i njihovim suradnicima, bilo da je riječ o povijesti, literaturi, folkloru, filmu, muzici…

Sve ovo govorim kao uvod u priču iz rata u kojoj se pojavljuje i Pjevač. Moglo je to biti užasne, gladne i hladne 1993. godine kada su Pjevač, Mirza Delibašić, možda još neko iz njihovog društva, gostovali u Zizinom stanu nakon što su otkrili neograničene i izazovne količine alkohola, a ni hrane nije nikada usfalilo.

Stan je bio veliki, u centru Sarajeva, svi prozori bili su zatrpani stotinama knjiga iz kućne biblioteke plemenitog ugostitelja, strasnog bibliofila i domaćina sa obrazom, Zize. Bili su to, pričalo se, najbolji i najizdašniji derneci u Sarajevu, svojevrsni muzičko-scenski recitali, na kojima se pjevalo, pilo, rapravljalo, polemisalo. Tokom jedne od tih sesija, na kojima je Kinđe Delibašić uglavnom sjedio po strani, ćutao, pio i pušio, Pjevač i domaćin Zizo su se sporječkali oko nekog povijesnog događaja, recimo da je bila rasprava oko Eugena Savojskog. Nisu se mogli usuglasiti koje se godine izvjesni povijesni događaj odvio, obojica su tvrdoglavo ostali pri svojoj verziji.

Usred polemike, već iznerviran veli Zizo: “Ma, šta se ja imam sa tobom neukim pjevačem prepirati, sad ću ja izvući knjigu u kojoj je sve to napisano, eno je uz prozor, u njoj sve crno na bijelo piše”. Pritisnut uz zid, izložen opasnosti da bi se moglo pokazati da nije u pravu, Pjevač panično skače: “Jesi li ti, Zizo, normalan, života ti?! Kako ti pada na pamet sa izvučeš knjigu i ostaviš rupu kod prozora?! Pa ako rokne granata, geleri prolete kroz rupu i sve će nas ovdje porokati. Ne diraj knjigu, priznajem da si u pravu oko datuma. Ko jebe istoriju, najvažnije je da je živa glava na ramenu”.

RAK I MIR Opsadu Sarajeva Davorin Popović je i najvećoj mjeri proveo u svom gradu. Nastupao je gdje god su ga zvali, pjevao, snimao, živio sam u stanu nakon što su mu supruga i jednogodišnji sin napustili grad i izbjegli u Crnu Goru. Nikada tokom rata, a sretali smo se često na raznim mjestima i kojekavim povodima, nisam čuo Pjevača da se žali, niti ga vidio potištenog, očajnog, na šta je svako ko je te godine proveo u Sarajevu imao pravo, pa skoro i obavezu. Šutio je, odnosno pjevao je, i trpio kao i svi ljudi oko njega.

Tek mnogo godina kasnije, nakon Pjevačeve smrti, u Budvi sam od jednog njegovog velikog prijatelja koji se tokom rata starao o njegovoj supruzi i sinu saznao da to nije bio nimalo lagan i bezopasan posao i da je to podrazumijevalo priličnu dozu rizika, samožrtvovanja, konspiracije.

“Svašta se tih strašnih godina u Crnoj Gori i Miloševićevoj Jugoslaviji pisalo i govorilo o Davorinu, užasne stvari su mu se pripisivale u ratnohuškačkim, zločinačkim medijima, izmišljalo se da je bacao srpsku djecu lavovima (zajedno sa Mirzom Delibašićem), optuživan je za ubijanja i progon Srba u Sarajevu, nazivan Tuđmanovim ustašom, što je za normalan mozak neprihvatljivo i besmisleno, ali nisu rat vodili normalni mozgovi, glava se tih godina gubila nizašta”, pričao mi je jednog zimskog  jutra u Budvi Davorov crnogorski prijatelj koji se skrbio o njegovoj familiji.

Kazao je da je samo mali krug povjerljivih i provjerenih ljudi znao ko su gospođa i dijete iz Bosne koji su kod njega proveli skoro četiri godine. Da su ih čuvali, krili kao što su u onom ratu u poštenim kućama krili Jevreje od fašista. Morao je Pjevač odvojenost od familije i neizvjesnu sudbinu žene Sanje i sina Darija teško i duboko proživljavati, i proživljavao je, ali se to na njemu nije moglo primijetiti, niti je svojom mukom peglao ljude oko sebe.

On je uživao da ljude zabavlja, ohrabruje, razveseljava i nije tu njegovu jedinstvenu osobinu užasna ratna neman ni za mrvicu promijenila.

Živio je tokom rata sa Pjevačem u njegovom stanu Predrag Kurteš Koka, visoki policijski dužnosnik Kantonalnog MUP-a, postoji rukovet urnebesnih dogodovština iz njihovog cimerskog suživota, ali nisam siguran koliko ih je umjesno ovom prilikom navoditi.

U jesen 1992. godine, kada su sa svih strana Bosne i Hercegovine stizale užasne vijesti i svjedočenja o razmjerama ratne tragedije i zvjerstvima nad njenim ljudima, sreo sam Pjevača na pustom platou ispred razrušene Robne kuće Sarajka. Tih dana su srpske snage zauzele ogromne teritorije Bosanske posavine, okupirani su Bosanski Brod, Derventa, Bosanski Šamac, slična sudbina je prijetila Gradačcu, Brčkom. Hiljade izbjeglica Hrvata i Bošnjaka bježalo je preko Save u Hrvatsku.

“Jesi li ti vidio užas u Posavini? Ma, nema to veze sa ratom, to su se ona dvojica iz Beograda i Zagreba dogovorila, da se taj dio Bosne pokloni Srbima”, govorio je uzrujano i ubrzano Pjevač.

“Majke mi, sad me fata strah da će Franjo isto dogovoriti sa ovim našim Alijom premještanje naroda, pa da se ja moram iseliti iz stana u Mis Irbinoj i zamijenit ga sa, šta ja znam, sa Husom Hasanefendićem u Zagrebu. Ili sa Ibricom u Dubrovniku, što bi mi više odgovaralo”, kroz neponovljivi, opori, ali inteligentni humor je iznosio svoje crne slutnje koje će se skoro u potpunosti ostvariti.

ŠKRIPE PLOČE K’O PARKET U FIS-U Neko je kazao da ne vjeruje u talenat ljudi koji su nadareni za samo jednu oblast ljudske djelatnosti. Ljudi koji su obdareni samo jednim talentom, ma koliko on bio naglašen i raskošan nerijetko završe u onome što se u sociologiji naziva “kretenizmom specijalizacije” ili kolokvijalno kazano “fah-idiotizmom”.

Davorina Popovića je oblikovalo i pretvorilo u ono što je bio više različitih, eksremnih talenata koje je posjedovao. On je bio vrhunski košarkaški talenat, možda najveći u Sarajevu 60-ih godina prošlog stoljeća, a istovremeno je bio nenadmašan pjevač, do pojave Zdravka Čolića neuporediv u Sarajevu i tadašnjoj državi. Emir Kusturica se u knjizi Smrt je neprovjerena glasina prisjećao kako je u dječačkim danima sa svojim jaranima sa Gorice preko dana išao gledati košarkašku genijalnost Davorina Popovića, a u večernjim satima hodočastili bi na koncerte Indexa na istom mjestu, sarajevskom FIS-u. I nije bio jedini. Ali, čuo sam od Boše Tanjevića i legendarnog rukometaša Memnuna Čune Idžakovića da Pjevač, da se nije opredijelio za mikrofon ne bi propao ni da je odabrao rukomet; i tim ga je darom Bog pomazao.

Mirza Delibašić, također je bio satkan od dva velika, božanska talenta, za tenis i košarku. Ko zna kako bi izgledala njegova karijera da se opredijelio za teniski reket umjesto lopte.

Prvi put sam Davorina Popovića uživo vidio u jesen 1972. u Skenderiji na košarkaškoj utakmici Bosna-Jugoplastika, prvoj koju je 18-godišnji košarkaški genije iz Tuzle Mirza Delibašić odigrao za sarajevsku ekipu. Sjedio sam visoko na tribinama i sa istim zanimanjem i pažnjom gledao zvijezdu u nastajanju Mirzu na parketu i svog dječakog muzičkog idola Pjevača neposredno iza koševa.

Ružio je, psovao, sudije najviše, radovao se, smijao, na kraju slavio. Mnogo godina kasnije, cijeli je svijet gledao kako to isto radi odmah pored košarkaškog parketa holivudski velikan Jack Nicholson na utakmicama njegovih Los Angeles Lakersa. Mirza je, toga se dobro sjećam, u prvoj utakmici u dresu Bosne ubacio dvanaest poena, a izvještač Sportskih novosti koje sam ponedjeljkom mahnito čitao, dao mu je ocjenu četiri (4).

Odlazio sam nekoliko godina kasnije, nakon završetka Bosninih utakmica u kafanu Makarska, koju je vještom lakoćom i prefinjenim šarmom vodio Ahmed Mahmutović, poznatiji kao Nadoveza. Tu su se skupljali najugledniji i najglasniji Bosnini navijači, političari, ekonomisti, običan gradski svijet, komentirali utakmice, slavili i tugovali. Kasnije, u zlonamjernim i pokvarenim čaršijskim i malograđanskim insinuacijama moglo se čuti kako je Pjevač bio odgovoran za Mirzine kafanske izlete, kockarske avanture i druge ne baš sportske zanimacije koje su utjecale na kraj karijere, ali i životnog puta košarkaškog Princa.

Riječ je o podlim, zlim naklapanjima polusvijeta, pakosti zavidnih malih ljudi, marginalnih biografija. Davorin Popović, uz mnoge druge, bio je dobri duh Bosne, požrtvovani, iskreni prijatelj kluba i svakog njegovog čovjeka pojedinačno.

Evo jedne zgode, iz usta Boše Tanjevića sam je čuo. Treba početi trening Bosne, a Mirza Delibašić kasni. Nervozan Boša, hoda po Skenderiji i ugleda Mikija Karabaju, nezaobilaznog pratitelja, ikoničnog lika svih sportskih događaja, a pogotovo svega što se dešavalo oko KK Bosne.

“Miki, da nisi negdje u gradu vidio Mirzu?”, pita Boša.
“Jesam, eno ga u Kvarneru“, kaže Miki i vrti u ruci kišobran od kojeg se nikada nije rastajao kao ni Charlie Chaplin od svog štapa.
“Šta radi u Kvarneru? ”
“Pije vino.”
“Pa, s kim pije vino?!”, već ludi Boša.
“Sa kiselom”, odgovara Miki Karabaja. (Prethodno mu je Pjevač priprijetio da ni po koju cijenu ne pominje da je on sa Mirzom u kafani.)

A ovo što slijedi čuo sam od Vjekoslava Tolja, uz Nenada Markovića najboljeg košarkaša rođenog u Sarajevu. Vjećo je (pre)kasno, ganjajući neku svoju tvrdoglavu navijačku principijelnost prešao iz Željezničara u Bosnu, nakon što su Bošini ratnici osvojili titulu prvaka Evrope.

“Pimpek je u to vrijeme sa nama putovao na gotovo sve utamice koje smo igrali u gostima. On nije samo volio košarku nego je i poznavao, od njega su mladi igrači, pa i mi stariji vazda mogli čuti neki koristan savjet, zamjerku, sugestiju. Imao je kliker za košarku. Nakon utakmice u Rijeci koju smo igrali i pobijedili u kupu protiv domaćeg Kvarnera, nastao je opći haos, publika poludila zbog poraza, krenula na nas da nas linčuje. Mi se zaključali u svlačionicu, hiljade ljudi ispred divlja, psuje, prijeti. Mi se ušutili, prepali se, niko ne progovara, čekamo da se pojavi policija i rastjera rulju, kad odjednom čujemo Pimpeka.

‘Raja, imam prijedlog, ne možemo ovako. Znači, predlažem da ih puštamo jednog po jednog i svakog pojedinačno izmarišemo.’ Zamisli ti luđaka šta je skontao, da tri-četiri hiljade ljudi puštamo u svlačionicu jednog po jednog i tučemo ih?!”, sjećao se Vjećo decenijama kasnije ovog neveselog događaja iz kojeg su nekim čudom svi izašli bez ozbiljnijih posljedica.

MISTIČNA MODRA RIJEKA Davorin Popović nije bio zvijezda (samo) u estradno-komercijalnom smislu te riječi, on je skoro 40 godina umjetničkog i estradnog rada svjesno i sistematično gradio status antizvijezde, demistificirajući umišljene, prolazne, vještačke, konfekcijske zvijezde i zvjezdice koje su brzo nastajale i još brže se gasile.

I u tome je uspio jer je ostao normalan, pristupačan, socijalno predarovit, sa genijalnim instiktom za dobro, poštenje, ljudskost. Bio je neokrnjen jednokratnom zvjezdanom prašinom, imun na brzopoteznu slavu. Pjevač je krivio Sarajevo zbog nerazumijevanja za svoje zvijezde, velikane, a, zapravo mu je bio zahvalan što je ostao pošteđen te vrste statusa koji mu je bio odbojan i neprihvatljiv.

“Svugdje gdje sam djelovao širom Jugoslavije, pa i drugih zemalja”, ovo mu je bila omiljena riječ – djelovao, njome je supstituirao estradne termine poput nastupa ili pjevanja, “mene su tretirali kao veliku zvijezdu. Odemo na nastup u Zagreb, i čim sletimo na aerodrom dolaze po nas organizatori najluksuznijim automobilom, sa svim počastima, pitaju kako ste gospon Popović, kako ste putovali, osjećajte se u Zagrebu kao doma, nemojte piti hladne gemišteke zbog vašeg cijenjenog grla. Isti slučaj i u Beogradu, drže me k’o malo vode na dlanu, ptičijeg mlijeka mi donose. A ovdje u Sarajevu, ja krenuo u Skenderiju na promociju albuma Modra rijeka, prvog studijskog u istoriji Indexa, čim sam izašao iz kuće, dere se neki frajer s druge strane ceste: ‘Halo, šupak, đe si to navr’o, hajd svrni na piće?!'”

Bio sam na tom koncertu Indexa, održanom u proljeće 1978. godine, nekoliko nedjelja prije moje mature u Trećoj gimnaziji. Modra rijeka, bila je najneobičniji i najmanje očekivani album u povijesti jugoslovenske popularne muzike. Prvi “pravi”, studijski album koji je ta grupa snimila tokom decenije i pol svog estradnog života. Godina u kojoj su Indexi snimali album po motivima svevremenske poetske zbirke Maka Dizdara bila je obilježena revolucinarnim, tektonskim poremećajima na globalnoj muzičkoj, poglavito rock sceni.

Te se godine, odnosno godinu ranije, pojavio punk pokret u Velikoj Britaniji koji nije bio nemilosrdno grub samo prema tadašnjim socijalnim prilikama i političkim autoritetima, nego i prema dominantnom muzičkom mainstreamu, glamuroznim, bogatim, nedodirljivim zvijezdama. Refleks tog nezaustavljivog novog muzičkog vala počeo se osjećati i na eks-jugoslovenskom muzičkom prostoru. Svugdje osim u Sarajevu koje je decenijama ranije bilo svojevrsni Pijemont svega što je bilo novo, progresivno i revolucionarno u popularnoj muzici i omladinskoj kulturi općenito.

U godinama prije objavljivanja albuma Modra rijeka, Indexi su se bili ispisali iz rockerske niše i etablirali unutar šlagerskog, zabavljačkog muzičkog poretka. Iako su zbog takvog, svjesno odabranog statusa često bili kritizirani, optuživani da su se predali jeftinoj zabavi i lakim i brzim parama, danas se može slobodno zaključiti da su Indexi revolucionirali tzv. lake note, da su šlagerski žanr izvukli iz blata banalnosti, kiča i šunda, uozbiljili ga, muzički, aranžerski i literarno oplemenili, pogospodili.

Modra rijeka je bila iznad i izvan svih tadašnjih muzičkih standarda, estradnih klišea odmaknuta od svih pomodnosti, trendova i kompromisa. Kritičari su je, s obzirom na novouspostavljeni muzički poredak dočekali sa skepsom, tvrdili da je anahron, staromodan, ili i u najboljem slučaju pretenciozan projekat, ali je vrijeme pokazalo da je i danas, 40 godina nakon objavljivanja, Modra rijeka moderna, živa, fascinantna ploča, dostojna svog literarnog predloška, poezije Maka Dizdara.

Neposredno nakon izlaska Modre rijeke i promotivnog koncerta Indexa, moj profesor srpskohrvatskog jezika, pokojni Slobodan Đurasović, cijeli jedan školski čas je posvetio kritici tog muzičkog projekta kojeg je smatrao nedopustivim skrnavljenjem velike Makove poezije. Đuras, kako smo ga zvali i kako će ostati upamćen u kolektivnom sjećanju brojnih generacija njegovih učenika, imao je običaj na časove donositi gramofon i puštati ploče, uglavnom španjolski flamenco, ili cigansku muziku, kakvu je malo ko tih godina od nas učenika slušao.

Još pod utiskom sjajnog koncerta, na kojem su nastupili i brojni gosti, bivši i budući članovi Indexa i posebno fascinantni glumac Fabijan Šovagović, fakinski sam pokušao, i uspio uvrijediti Đurasa. “Ja, druže profesore, ipak mislim da je Modra rijeka Indexa nešto malo bolja pjesma od Dođi u pet do pet Ambasadora.”

Đuras, autor teksta za tu popularnu tinejdžersku pop-pjesmicu nije bio najsretniji zbog tog neprimjerenog ispada. Ni mnogo godina kasnije, iz tog razloga pretpostavljam, kada smo se sretali nakon rata u kafani Imperijal, naši odnosi nisu išli dalje i više od konvencionalnih, kurtoaznih pozdrava.

Nekoliko godina kasnije, 1981-1982. družio sam se intenzivno i razgovarao skoro svakodnevno sa nekoliko ključnih aktera novog muzičkog uzdizanja Sarajeva, koje se desilo kroz “new primitives” i njegove različite derivate. Na pitanje kakav je njihov odnos prema (sarajevskoj) muzičkoj tradiciji, manje-više su svi sugovornici odgovarali da nemaju nikakav odnos, osim malog, kurtoaznog poštovanja prema muzičkom naslijeđu vlastite sredine.

Najradikalniji je tada bio jedva punoljetni Zlatko Arslanagić, koji je imao neku ljutitu post-punk grupu Ozbiljno pitanje. “Nisu Indexi moja muzička tradicija, nego su to Sex Pistolsi, The Velvet Underground, The Stranglersi“, bunio se drčni Zlaja. Sedam-osam godina kasnije, kao lider hiperpopularne Crvene jabuke, Zlatko je na njihov album, pored svojih pjesama uvrstio i grandioznu Bacila je sve niz rijeku koju su Indexi stvorili dvije decenije ranije.

Negdje 1981. godine na tonskoj probi Bijelog dugmeta pred jedan koncert u Skenderiji zaprepašteno sam slušao Bregovićevu obradu pjesme Sve ove godine. Bregović se u tom vrijeme “trkao” sa mladim, zafrkanim, novotalasovcima /pisao je Milić Vukašinović pjesmu o “svom starom drugu” (Goranu) koji se ošišao i “maše gitarom kao (Jasenko) Houra”/ i pjesmu Indexa je presvukao u tada popularni ska ritam koji je obojio tadašnji album Doživjeti stotu; zvučala je fenomenalno, svježe, mislim da ima zabilježena ta verzija na live albumu Dugmeta snimljenom u zagrebačkom klubu Kulušić. Kada sam nakon probe pitao Gorana otkud odjednom Indexi na njihovom repertoaru, odgovorio je da su svi jugoslovenski bendovi izašli iz šinjela Indexa, kao što su britanski rockeri izašli ispod skuta The Beatlesa.

“KALUFLJENJE FESOVA” Odužio sam, znam, sa ovim svojim, uprkos volumenu, skromnim prilogom, još uvijek nedovoljnim, uskim, da okupi sve razloge, povode, događaje, anegdote i sjećanja na jednog vanserijskog čovjeka, raritetnog umjetnika, na smisao i poruke njegovog bogatog života i misiju njegove umjetničke prirode.

U jesen 1991. godine dok su tenkovi i ostala smrtonosna gvožđurija Jugoslovenske narodne armije uveliko divljali Hrvatskom, zlosluteći još krvavije i brutalnije kasapljenje Bosne i Hercegovine, sa grupom kolega i prijatelja pokrenuo sam nedjeljnik Slobodna Bosna, kao svojevrsni, tada usamljeni, medijski antiratni krik, ali istovremeno pokušaj upozorenja javnosti kakva se neman i pogibelj priprema na granicama BiH i u njoj samoj.

Nekoliko smo puta tih mjeseci Pjevač i ja sjedili u kabinetu zajedničkog prijatelja Nijaza Durakovića, predsjednika SDP-a BiH pili, komentirali tužne ratne događaje iz Hrvatske, zajedno strahovali nad budućnošću BiH. “Znate li vi šta su jutros kreteni četnici uradili?!”, bilo je pitanje koje je Pjevač bez duše izgovorio ulazeći u Nijazov kabinet. “Bombardovali su i skoro unišitili Vinariju u Šibeniku. Pa ima li tim kretenima išta sveto… Kakva je to vinarija bila…”, ganuto je opričavao zločin koji se toga dana zbio.

Na promociju prvog broja Slobodne Bosne u oktobru 1991. godine u sarajevskom Domu mladih (nijedan drugi ugostiteljski, niti kulturni prostor nije htio biti domaćin promociji novine koja je po mišljenju njihovih vlasnika bila ratnohuškačka), Davorin Popović je došao “s obrazom” i poklonio mi karton Johnnie Walkera. Pet, osam, ili deset boca, nisam brojao, ali sam uz malu pomoć redakcijskih kolega u razumnom roku sve popio.

“Previše je ovo, Pjevač, nema smisla, i jedna boca je dovoljna.”
“Jedna k’o nijedna. Nije previše, nećemo kalufiti fesove”, odgovorio je.

Zbunio me, nisam imao pojma na šta je mislio kad govori o “kalufljenju fesova”, pa mi je strpljivo i detaljno pojasnio.

“U starom vaktu, pa i u novijem, iza Drugog rata, bile su radnje i majstori za kalufljenje ili kalupljenje fesova. Fes nije bio jeftin, pa ga svi nisu mogli kupiti. Zato su siromašniji ljudi svoje stare, iznosane fesove, obično pred Bajram, nosili na kalufljenje, gdje bi ih sredili, ispeglali, izglancali, što se kaže osvježili da izgledaju novije i svečanije.”

Nećemo kalufiti fesove je značilo da nećemo slutiti na fukaraštinu i kokuzluk svake vrste, nećemo biti bosi, nego ćemo nastojati ostati hadžije.