U godinama pred raspad Jugoslavije, godinama raspleta kako ih je u svojoj knjizi nazvao Slobodan Milošević, vjerovatno nije bilo političara na ex-jugoslovenskoj sceni koji je bolje poznavao Bosnu i Hercegovinu, razumijevao prilike u njoj, imao iskrenije namjere i dobronamjerniji uklon nego što je bio slučaj sa Stipom Šuvarom, posljednjim šefom jugoslovenskih komunista. Pripadao je ovaj bistri, razboriti Imoćanin brozovsko-krležijanskoj tradiciji hrvatskih lijevih intelektualaca, Hrvatsku (i BiH) nije vidio izvan Jugoslavije, za koju je vjerovao da je nemoguća izvan njenog AVNOJ-evskog DNK profila. Po vokacije je bio sociolog sela, godine je, pored partijskog aktivizma, proveo na terenskom radu i istraživanjima, nije bilo vukojebine u bivšoj državi koju svojenožno nije obigrao, i ukajtio u svoje deftere.
Prilikom prvog susreta sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća u Fažani, ničim izazvan je počeo iz glave nabrajati sva sela i zaseoke oko Bileće u kojim se nosilo moje prezime. Malo poslije mi je objasnio da je obiteljski povezan sa Bilećom, supruga Mira, djevojački Babić, rođena je u tom istočnohercegovačkom gradiću. “U kući njenog oca-zanatlije u Bileći u prvim mjesecima rata krilo se desetine Avdića i drugih muslimana koji su bježali pred četničkim pokoljima u ljeto 1941. godine”, pričali su mi kasnije preživjeli moji prezimenjaci.
Kad četnici marširaju
“Slobodan Milošević se okružio četničkim sinovima”, rekao mi je Stipe Šuvar u jesen 1988. godine dok smo sjedili u bašti hotela Jugoslavija u Beogradu. Počeo je biflati imena nekih od prvoboraca tek započete “antibirokratske revolucije”, čija imena sada ne znače mnogo, ali su tih godina bila neizostavna unutar Miloševićevog nacional-socijalističkog pokreta: Ratomir Vico, Radoš Smiljković, Budimir Košutić…, za sve je njih Šuvar pedantno ustanovio da su potomci pripadnika Ravnogorskog četničkog pokreta.
U kolektivnoj percepciji prosječnog stanovnika Jugoslavije, sve do njenog raspada, Šuvar je imao izrazito negativnu ulogu. Jedan od razloga je njegov projekat reforme školstva, posprdno nazvana “Šuvarice”, koja je imala ambiciju uskladiti proces obrazovanja sa potrebama, kako se to zvalo, “udruženog rada”. To se, uz neznatne, zanemarive nijanse, danas naziva dualno obrazovanje i smatra se krupnim iskorakom u evropskoj obrazovnoj praksi kojoj streme i priključuju se zemlje regije.
Stipe Šuvar je, istovremeno, u intelektualnoj i medijskoj javnosti širom bivše države doživljavan i sotoniziran kao mračni komunistički dogmata, ideološki batinaš i satrap, davitelj slobode umjetničkog i svakog drugog izražavanja… Tu se gotovo nisu razlikovali njegovi protivnici u Hrvatskoj i Srbiji, pa donekle i u Bosni i Hercegovini: zajedničko svim njegovim oponentima i kritičarima protivnicima, uglavnom, je što su (bili) nacionalisti.
Šuvar je svoj stutus staljiniste i krvnog neprijatelja stvaralačkih sloboda najviše priskrbio pokroviteljstvom nad tzv. Bijelom knjigom, internim partijskim dokumentom koji je predstavljao svojevrsni herbarijum “cvijeća zla”: antikomunističkih, nacionalističkih pojava u kulturi, književnosti, medijima u tadašnjoj Jugoslaviji. Najžešće reakcije na Bijelu knjigu upućivane su iz Srbije, što je bilo očekivano i razumljivo, budući da je najviše “negativnosti” i “antisocijalističkih tendencija” zabilježeno u tamošnjoj umjetničkoj i medijskoj produkciji. Srpska akademija nauka, Udruženje književnika Srbije, Odbor za zaštitu sloboda (u svim njima ključna je bila uloga Dobrice Ćosića) više su u tim mjesecima i godinama potrošilo mastila i štamparske boje u ocrnjivanju Šuvara nego što su desetak godina kasnije posvetili Franji Tuđmanu, nakon akcije Oluja i sloma Srpske Krajine.
Podsjetimo, bilo je to dvije godine prije dolaska Slobodana Miloševića na čelo Saveza komunista Srbije. Na već pomenutom ljetnom druženju omladinaca iz Hrvatske i BiH sudjelovao je i Petar Živadinović, izvršni sekretar CKSK Srbije, sjajan intelektualac, vrstan poznavatelj desničarske političke scene u Evropi koji je o desničarsko-nacionalističkoj kulturnoj i intelektualnoj sceni u Srbiji mislio kritičnije od Šuvara. “Tolerirajući njihovo bujanje, Ivica Stambolić se dodvorava velesrpskoj čaršiji”, dijagnosticirat će Živadinović, kojeg će nekoliko godina kasnije, kao diplomatu i Francuskoj, pomesti Miloševićev režim.
Odnos komunističkih vlasti u Bosni i Hercegovini prema Stipi Šuvaru u vrijeme njegovog političkog zenita bio je zbunjujući: njegovo ime se dugo izbjegavalo pominjati gdje god je to bilo moguće, nije se pojavljivao u ovdašnjim medijima, na svečanostima, proslavama godišnjica revolucije i slavnih bitaka. Bio je na ledu i nepostojećoj, ali ipak funkcionirajućoj crnoj listi.
Nepovjerenje prema njemu počelo se otopljavati tek nakon sarajevske Olimpijade, u drugoj polovini 80-ih godina. Tih sam godina iščeprkao razloge za loš ugled i gotovo neprijateljski status Šuvara u BiH. Saznao sam to u razgovoru sa dvojicom glavnih aktera, samim Šuvarom i Brankom Mikulićem, po čijoj je direktivi on i bio izopćen iz javnog prostora. Sve je počelo 70-ih godina, nakon donošenja novog jugoslovenskog Ustava kojim su osnažene republike i pokrajine i njihova komunistička rukovodstva. Branko Mikulić se tih godina nametnuo kao novi, realativno mladi lider, odlučan, nesklon kompromisima, dijalogu i sličnim ostacima “građanske demokracije”.
Obrva kako su ga zvali više protivnici nego suradnici, imao je podršku Josipa Broza i on ju je prigrabio svom snagom i koristio se njome u rješavanju problema, nesporazuma sa protivnicima. “Branko Mikulić vlada Bosnom kao što Čombe upravlja Kongom”, kazao je negdje Šuvar, poznat po svom neobuzdanom cinizmu i uglavnom bezazlenom šegačenju. Kada je ta šala u kojoj je upoređen sa u to vrijeme najozloglašenijim afričkim dikatorom, stigla do Mikulića, izdat je usmeni katil ferman kojim je tadašnji ideolog hrvatskih komunista Šuvar označen kao neprijatelj BiH i persona non grata. Daleko od toga da je komunistička vrhuška sa Mikulićem na čelu bila tolerantna, demokratična, ali tek će se kasnije raspoznati da su nedemokratskim sredstvima, čak i prema onima koji su bili ni krivi ni dužni i koji to nisu zaslužili, štitili BiH od tutorstva i paternalizma susjednih republika i njihovih lidera.
Kako je Srbija prosvijetlila Tamni vilajet
Trajalo je to sve do 1988. godine kada je Šuvara, tada šefa SKJ, i Mikulića, predsjednika Vlade Jugoslavije, ujedinio nezadrživi stampedo Miloševićeve antibirokratske revolucije koji ih je prepoznao kao ustavobranitelje AVNOJ-evskog, federalnog karaktera zajedničke države. Šuvar mi je tada povjerio, a Mikulić nešto kasnije potvrdio, da je njihovom planu prethodio sastanak Slobodana Miloševića i Ante Markovića, u Karađorđevu. Vjerujem da je Šuvaru to otkrio tadašnji ministar odbrane Veljko Kadijević, njegov zemljak i prijatelj, odnosno njegove obavještajne službe (KOS) koje u tom trenutku još uvijek nije prostro pred noge Miloševićevom ekspanzionizmu. “Sloba je obećao Anti da će smijeniti Mikulića, pa na čelo SIV-a postaviti njega, a zauzvrat tražio da Marković u Hrvatskoj spriječi moj izbor u Predsjedništvo SFRJ”, tvrdio je Šuvar.
“Kada je u jednim beogradskim novinama objavljeno da je Savezno izvršno vijeće plaćalo avionske karte mojoj kćerki Planinki da putuje na svoju izložbu, nazvao sam Miloševića i rekao mu da spriječi objavljivanje laži o meni, jer sam znao da on kontriliše sve medije u Srbiji. Znaš šta mi je odgovorio: ‘Žao mi je, druže Branko, izučena je tvoja fascikla iz arhiva i to više niko, pa ni ja, ne može zaustaviti’.” Ovako mi je o svojim posljednim danima u Beogradu uoči početka rata u BiH svjedočio Branko Mikulić nakon povratka u Sarajevo.
Bosna i Hercegovina je od početka 70-ih godina, paralelno sa sticanjem i osvajanjem svoje političke, kulturne, privredne… ravnopravnosti unutar jugoslovenske zajednice, od strane prije svega srbijanskih političkih i intelektualnih krugova (hrvatski su bili utišani represijom koja je uslijedila nakon komunističke represije na Plenumu u Karađorđevu) predstavljana kao nazadnjački, nedemokratski tamni vilajet, avnojevski provizorij kojeg sredstvima rigidnog etatizma i staljinističko-orijentalne despotije drži pod svojom šapom od naroda otuđena “republička oligarhija”. “Republika Branka i Hamdije”, tako su zajedljivi srpski satiričari i humoristi čitali skraćenicu RBiH u nazivu centralne jugoslovenske republike.
Formiranje kulturnih institucija tokom 70-ih godina, poput Akademije nauka i umjetnosti BiH, Televizije Sarajevo, Akademije scenskih umjetnosti i desetina drugih bilo je dočekivano sa podozrenjem i malicioznim nipodaštavanjem. Prema rasprostranjenom negativnom stereotipu koji je imao sve elemente neprijateljske propagande Beograda prema Sarajevu, komunistička vrhuška u BiH je posebno rado i pedantno prakticirala svoj represivni, staljinistički karakter i metode na umjetnicima i intelektualcima Srbima, koji su pred tim zulumom bježali u Srbiju gdje su dočekivani kao žrtve, stradalnici, nacionalni heroji i i nagrađivani funkcijama, stanovima, stipendijama, sinekurama. (Sve to, također, prije Miloševića.)
Što je društveno-politički sistem u Srbiji, u drugoj polovini 80-ih godina postajao sve autoritarniji, što je više progonio svoje protivnike u institucijama sistema (nakon Osme sjednice SK Srbije), medijima, kulturi, to su veće, snažnije i bezobzirnije bile kampanje iz Beograda kojima se ukazivalo na nedemokratski, koruptivni, nepotistički “karakazan” u Bosni i Hercegovini. Dok je Miloševićeva propagandno-obavještajna, represivna aždaha gutala političke protivnike, stvarajući kult ličnosti, propagirajući kulturu krvi i tla, istovremeno se preko razuđene agenture u političkoj, medijskoj, akademskoj sceni u BiH fabricirale afere koje su ciklično otvarale nove dokaze o Tamnom vilajetu.
Bosansko-muslimanski intelektualci (svi, osim onih koji su osuđeni na Sarajevskom procesu 1983!?) optuživani su za nacionalizam i panislamizam, a sve je to novu, žešću dinamiku dobilo sa aferom Agrokomerc, koja je uprkos neporecivim kleptomansko-faraonskim projekcijama Fikreta Abdića, ipak bila tek samo jedna od onih fascikli srbijanskih službi koje se s vremena na vrijeme, po dnevnopolitičkoj potrebi izvlače iz fioka i kreću u medijsku operacionalizaciju. Izvučen je Agrokomerc iz iste mračne obavještajne komore u kojoj su godinama prašinu skupljali fajlovi poput Moševca, Neuma, “iseljavanja” iz Srebrenice, “progona srpskih intetelektualaca”.
Gledao sam prije nekoliko godina na nekoj srbijanskoj televiziji stanovitog predratnog omladinskog aktivistu, borca za ljudska prava i slobode, Dejana Mastilovića, tada vječito ljutitog, zabrinutog nadrkanog seljačića iz Gacka i siromašnog studenta u Sarajevu, a danas bogatog tajkuna u Beogradu koji je svojedobno skandalizirao i ponizio tamošnju kulturnu javnost kupujući znamenitu izdavačku kuću Filip Višnjić. Objašnjava u tom razgovoru spretni Gačanin kako je 80-ih godina sa kolegama sa fakulteta, a sve pod brižnim pokroviteljstvom svojih profesora, Nenada Kecmanovića, Emila Vlajkija, Nikole Poplašena formirao u Sarajevu Odbor za zaštitu prava i sloboda. Centrala tog Odbora nalazila se u Beogradu i u njoj su sjedili i usmjeravali rad sarajevskih sljedbenika, akademici Ljubomir Tadić, Dobrica Ćosić, Matija Bećković, dakle, sve same demokrate, humanisti, sve mendela do mendele, havel do havela srpske duhovnosti i kulture…
Kako je sve to skupa završilo u momentu kada je nastupila istinska, narodna, neposredna, višestranačka demokracija, samo nam se kazalo ubrzo i moglo bi se svesti na neveseo, fatalan, zaključak: da Bosna i Hercegovina nije moguća u demokratskom ambijentu i ključu, nego je bila održiva samo kao jednopartijska, totalitarna diktatura. Da u BiH nisu istovremeno u stanju koegzistirati i demokracija i mir.
Demokrate Vučić, Dodik i Šešelj u lovu na diktatora Mila!
U varljivo ljeto 1988. godine, u Beogradu sam izbor Stipe Šuvara za šefa jugoslovenskih komunista proslavio sa, u to vrijeme svojim najbližim poznanikom, Milom Đukanovićem. Naša bliskost nije pritjecala isključivo iz činjenice da smo stanovali u istom, neuglednom hotelu u blizini (sad već bivše) Željezničke stanice.
Koliko se sjećam, tu nam je vijest dohaberio Svetozar Durutović, tadašnji savezni ministar informisanja (u Mikulićevoj vladi), čestita jedna ljudina, Crnogorac ozbiljne moralne i intelektualne japije. Sjedili smo to večer u njegovom stanu, ako nije bilo ovako ima Đukanović načina, da me lično ili preko Bebe Popovića njegovo medijskog gurua, sa koji također imam stanovita iskustva, dopuni, koriguje. Duro, kako ga je zvao Milo, vijest o izboru Šuvara, čuo od Ora- Marka Orlandića, crnogorskog člana Predsjedništva Centralnog komiteta SKJ. Treći važan, možda i najautoritativniji Crnogorac na službi u Beogradu bijaše Vidoje Žarković, vječiti komunistički funkcioner o čijim smo podvizima kao najmlađeg narodnog heroja iz NOB-a ponešto u udžbenicima istorije učili.
Milo Đukanović je bio njihov izbor, favorit za nasljednika. No, krajem ljeta 1988. godine prešao je na drugu stranu, na stranu nacionalističke rulje usmjeravane i logistički podržavane iz Srbije koja je na antibirokratskim mitinzima tražila ostavke i “Ora i Dura”, na transperentima pitala “Vidoje, đe ti je baza”, koja je urlala “hoćemo Ruse” i kretala u istragu poturica u svojim redovima. Gledao sam prije nekoliko godina na Televiziji Crne Gore dokumentarni film o Vidoju Žarkoviću (autorice Snežane Rakonjac, bivše žene Fahrudina Radončića) u kojem on nije pokazao ni mrvicu, ogorčenja, povrijeđenosti, revanšizma prema Milu Đukanoviću. Dapače, smatrao ga je tvorcem moderne crnogorske države, sljedbenika onog dijela crnogorske tradicije koju je on trasirao i vodio sve do nasilne, ponižavajuće smjene. Imao je stari komunista razumijevanja čak i za izdaju i okretanje ćurka Đukanovića i njegovih antibirokrata: “Tako je tada vrijeme bilo”, govorio je fatalistički.
Sve ono što je godinama i decenijama intelektualno-obavještajni štab iz Beograda (Miloševićevog, i ranije u blažoj formi i intenzitetu, Stambolićevog) distribuiralo prema BiH, do u dlaku, po istom scenariju, stavku po stavku, poglavlje po poglavlje, možemo svjedočiti u posljednje dvije-tri godine u Crnoj Gori.
“U Crnoj Gori se provodi identitetski genocid nad Srbima” je mantra oko koje se srbijanska politička, obavještajno-teroristička, medijska i intelektualna javnost mobilizirala i kojom je krenula u pohod na susjednu državu. Bivši vladika Amfilohije Radović je njegoševski patetično dosolio: “Položaj Srba u Crnoj Gori teži je nego u Nezavisnoj državi Hrvatskoj”. Sve se to dešavalo prije, mnogo prije famoznog Zakona o vjerskim slobodama, čitav taj pokret vraćanja Crne Gore svojim srpskim korijenima je u litijama imao samo svoju najvidljiviju i najgromoglasniju artikulaciju.
Kao što prethodni identičan nacionalistički pokret usmjeren prema Bosni i Hercegovini nije ni u primisli imao namjeru i ambiciju da doprinese njenoj demokratizaciji i skidanju komunističkih okova, nego stvaranje kvazidemokratskih mehanizama za njeno rastakanje, okupaciju i nestanak, tako se ni u invaziji na Crnu Goru, naravno, nije radilo o detroniziranju “najdugovječnijeg evropskog vladara” Mila Đukanovića. Đukanoviću je “stala nogom za vrat” i “dovela ga k poznaniju prava” ona državna struktura u Srbiji i njeni telali u Crnoj Gori koja osam godina u zarobljništvu drži svoju javnost; za kriminalne poslove ga optužuje ekipa koja je sa marihuanom napravila državni biznis neupopredivo maligniji nego što je Milo prije mnogo gradio sa cigaretama.
Koliki je i kakav Đukanović bio autokrata i satrap pokazali su izbori u augustu koje je njegova vlast najprije organizirala poštujući najdemokratskije standarde, pa nakon okončanja elegantno i džentlmenski priznala poraz, čestitala pobjednicima i predala im na upravljanje zemlju. Više je izbornih nepravilnosti, krađa i pritisaka… registrirano na izborima u bilo kojoj općini u Srbiji, nego što su ih posmatrači pribilježili u cijeloj Crnoj Gori.
Isti oni koji se još nisu otrijeznili od slavljeničkih litija nakon pobjede prosrpskih demokrata nad autokratom Đukanovićem, u nacionalnom zanosu strepe da se ne bi šta desilo seoskom diktatoru iz Laktaša Miloradu Dodiku, strahuju da mu ko krunu sa glave ne bi skinuo, ili mu na izborima Doboj i Srebrenicu preoteo, ili mu nabio na nos višedecenijski kriminal u strpao ga u ćuzu. Sloboda koju je osvojio “prosrpski blok” svrgavajući Đukanovića u nekoliko mjeseci njihove vlasti ispostavila se samo kao sloboda da se iz te zemlje protjeraju svi bitni elementi njenog subjektiviteta, identiteta, da se uspori, ili zaustavi njen put u zapadne integracije, da je se učini nefunkcionalnom, ovisnom o Beogradu i Moskvi na način na koji Dodik to godinama uspješno upražnjava u Bosni i Hercegovini.
Da je Srbiji bilo ozbiljno stalo do demokracije, vladavine prava, građanskih sloboda, onda bi to najprije primijenila na svojoj teritoriji i prema svojim građanima. Ne bi država, ili njeni duboki rukavci, kasapili svakog ko je imao namjeru da to uradi, posljednji put Zorana Đinđića. Ili, režim u Srbiji, ma ko na njegovom čelu bio, čeka da do kraja definira i zaokruži svoj nacionalni i državni teritoriji, pa da tek tada krene u ozbiljan posao njegovog demokratskog provjetravanja i ustavno-pravnog konsolidiranja…