Političari će kao i obično svako o svom i svako po svom, iskoristiti 1. mart da se zaklinju u nešto s čim imaju samo finansijsku vezu.
Prvi je mart, Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Građani su prije 27 godina izrazili svoju volju za zajedničku domovinu Bosnu i Hercegovinu. Nakon nezavisnosti, prvo smo dobili barikade, kao generalnu probu za rat, a tridesetak dana kasnije je i zvanično počeo rat, koji je u Bosni u Hercegovini nezvanično počeo već u septembru 1991. akcijom takozvane JNA u selu Ravno.
Tada sam prvi put čuo za “ravnanje”, odnosno da je neki grad sravnjen, doveden u nulu sa zemljom. Nije samo selo Ravno poravnato, kao što nažalost znamo. Branili smo međunarodnu priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu pod zastavom sa ljiljanima, istom ono što se vijorila na East Riveru. Borili smo se za istinu i pravdu, a izborili smo laž i nepravdu, privilegije za političare, izborili smo se za zemlju za sve njihove ljude i svu njihovu djecu.
Danas, gotovo tri decenije kasnije 1. mart je neradni dan samo u jednom dijelu naše zemlje i još jedna prilika da se taj nerad spoji sa vikendom. Političari će kao i obično svako o svom i svako po svom, iskoristiti 1. mart da se zaklinju u nešto s čim imaju samo finansijsku vezu. Za četiri godine prosječan političar u našoj zemlji zaradi oko 250.000 KM, prosječan i natprosječan borac, u bilo kojoj vojsci u četverogodišnjem periodu rata, nije zaradio ništa, osim nasilnu smrt, možda geler i sigurno PTSP.
Ovo je zemlja koju su političari skrojili po svojoj mjeri, kao sebi. Svi ostali svoju sreću, u pravilu, lakše mogu naći izvan ove zemlje koju danas siluju političari baš kao i prije 27 godina. Niti smo nezavisni, niti smo država, nit je Bosna i Hecegovina zemlja o kojoj njeni građani imaju bar slično mišljenje. Branili smo nezavisnost da bismo zavisili o svemu i svakome, a najviše o dobroj volji zlovoljnih političara.
Sretan Prvi mart svima koji danas ne rade!