Zubčević: Cirkus u doba korone

Pred nama su godine saznavanja šta je pandemija donijela, a šta odnijela, ali sve je manje vremena da shvatimo šta je pandemija učinila i još uvijek čini društvenom životu.

Kultura je poput sporta direktno i jako pogođena. Posebno su na udaru izvođačke umjetnosti jer su ostale bez publike. Koncerti, poput pozorišnih predstava, trebaju publiku. Bez obzira na plimu streaminga to nije i ne može biti zamjena za koncerte pred publikom. Društveni aspekt “muzike uživo” je važan i za društvo i za muziku, kao i za iskustvo muzike. Ne samo da je važan već i presudan, ekonomski i estetski. Publika na koncertima je zajednica; odlazak na koncert je društveni događaj na koji je publika spremna potrošiti vrijeme i novac iako streaming nudi apsolutni komfor jer koncertu možemo “prisustvovati” u papučama. Osim toga ne nudi i ne može ponuditi skoro pa ništa više. Streaming u izvođačkim umjetnostima kada je riječ o nastupima “uživo” samo je pomoćna, i privremena, mogućnost, ali ne može ni djelimično ispuniti sve veću prazninu svijeta bez iskustva muzike “uživo”.

Napomenimo da je kolektivno iskustvo muzike posebno iskustvo, bez obzira na činjenicu da kao i svako iskustvo prvenstveno funkcionira individualno. Uzalud se ori sa tribina, zalud je raspjevana publika, ako lično ne osjećamo, to je još samo jedan događaj, eventualna uspomena, činjenica, ali nikako iskustvo, jer ono što se desilo, ako nije doživljeno, nije iskustvo. Nije važno šta nam se dogodilo već šta smo doživjeli, odnosno iskusili.

Osim toga, publika u različitim muzikama “uživo”, manje ili više, utiče na konačnu izvedbu. U nekim slučajevima određena muzika se teško ostvaruje bez publike. Probajte zamisliti jednog DJ-a bez publike, ili rock koncert, a da nije Pink Floyd u Pompejima. U nekim izvođačkim umjetnostima odnos izvođača i publike je, uža ili šira, dvosmjerna ulica. Iako umjetnik izvodi muziku, ona odjekuje publikom, i taj se odjek u manjoj ili većoj mjeri vraća izvođaču, ali ne kao akustički fenomen, ne kao fizikalna pojava, već prije kao metafizička činjenica. Na mnoge je načine moguće govoriti o uticaju publike na izvođače, u zavisnosti i od vrste muzike i od samih izvođača. Na ovom mjestu nećemo skrenuti u pravcu iskustva umjetničkog djela, odnosno putem aporija da li djelo postoji bez recepcije, odnosno bez publike.

Objektivitet muzike (i umjetničkog djela uopšte) zanimljiva je tema nekog drugog razgovora. Da li je partitura muzika prije nego je muzičar odsvira? Da li je nosač zvuka muzika prije nego što muzika poteče poput rijeke iz zvučnika? I na kraju, da li odsvirana ili reproducirana muzika ima svoj objektivitet bez slušaoca? Iako muzičar može svirati samom sebi, za razliku od gramofona, ne zaboravimo da je muzika ipak vrsta jezika, kao i svaka umjetnost, jer sa sobom nosi i donosi određenu poruku, izraz, emocionalan i intelektualan, pa na kraju, ili na početku, i estetski izričaj. Možda se može otići i tako daleko pa ustvrditi da je muzika, između ostalog i univerzalni estetski jezik. Tako da poput vječne teme ostaje pitanje ima li umjetnosti bez recepcije, odnosno postoji li umjetničko djelo bez drugog subjekta. Pripadam onima koji (još uvijek) vjeruju u objektivitet umjetničkog djela.

Muzika kao umjetnost ostvaruje se prvenstveno u vremenu, poput filma, baleta, ili pozorišta, ali s tom razlikom veće apstraktnosti i nematerijalnosti, za razliku od naprimjer skulpture koja se realizira prvenstveno u prostoru. Naravno, ne zaboravljamo neodvojivost prostora i vremena, u ovozemaljskim okvirima. Tako je i muzika izvedena uživo posebna situacija potencijalnog estestskog iskustva na neposredan način.

Vratimo se, ipak, muzici u vrijeme pandemije. Nakon četiri mjeseca bez festivala i koncerata, malih ili velikih svirki – muzičari, u pravilu freelanceri, većinom ostaju bez osnovnog izvora primanja. Koncerti, “svirke uživo” su oduvijek bile posljednje utočište muzičara koje ih čuva od totalnog finansijskog iskorištavanja. Uzmimo opet za primjer preaktuelni streaming. U istoriji reproducirane muzike nakon više od stoljeća otišli smo civilizacijski tako daleko da muzičari dobijaju samo mali dio, zanemarljiv, u pravilu jednoznamenkast, procenat od zarade, odnosno prihoda, koji ostvari njihova muzika. Za razliku od eksploatatorski raspoloženih velikih diskografa koji su u muziku, odnosno, muzičare, ulagali značajna sredstva, u produkciju i promociju, streaming platforme ne ulažu ništa, ne riskiraju ništa, a kontrolišu i inkasiraju SVE.

Od nekidan Spotify je dostupan i u našoj zemlji, koja evo tri decenije trči uskotračnom prugom u jalovom pokušaju da uskoči u zadnji vagon kompozicije trendova i formata. Kod nas su muzičari i producenti potpuno nezaštićeni i prepušteni na volju i nevolju drugima. Naprimjer, piratski CDovi su praktično nestali tek kada je format doživio svoj globalni “kraj”, i prestao biti glavni izvor slušanja muzike. Neko bi pomislio da činjenica što na YouTubeu slušamo muziku “besplatno”, ide u korist publike, konzumenata, potrošača. Međutim, to je samo u korist YouTubea, a korist muzičara odredit će sam YouTube, bez mogućnosti kontrole odnosno bez transparentnosti poslovanja, jer muzičar odnosno autor ili producent, u izvještaju može pročitati samo koliko je, on sam ili ona sama, zaradio ali ne i koliko je njegova muzika zaradila, odnosno koliki dio je isplaćen muzičaru ili autoru a koliko je vlasnik platforme sebi zadržao kao profit. U tom nimalo džentlmenskom svijetu igra se “na povjerenje”. Kao u onom vicu kad je Mujo prvi put igrao poker sa engleskom gospodom. Nakon prve partije i zahtjeva da bolji pokaže karte, dobija odgovor da su oni džentlmeni i da igraju na povjerenje. Priču Sulji, Mujo je završio opaskom – Ja, kad mene krenu karta!

E, tako je slično krenulo streaming platforme. Veliki i “zli” diskografi su bili humanisti u poređenju sa vlasnicima streaming servisa. Osim što su ulagali u muziku i produkciju, a pogotovo u promociju, bili su bitno velikodušniji u isplatama u poređenju sa streaming servisima, bez obzira, što su diskografi ulagali, i još uvijek ulažu, u muziku i muzičare za razliku od streaming platformi, koje prvenstveno i najviše eksploatišu. Bešćutno eksploatišu. Streaming koncerata u doba korone nudi najgore od oba svijeta. Bez energije koncerta i bez preciznosti studijskog snimka. Sveprisutni streaming kao surogat za “live” koncerte je iznimno nezanimljiv način muziciranja i vjerovatno najdosadnija prezentacije muzike uopšte.

Crni mrak se poput teške zavjese spušta na oči kad ugledam streaming koncerta, alternativni “live” format u vrijeme korone.

Sudbina slobodnih umjetnika u vrijeme pandemije je kao zift, crna i neprozirna. Velika većina muzičara posljednjih nekoliko mjeseci nije imala praktično niti jedan koncertni angažman, osim eventualnih incidenata, ostajući bez prilike za bilo kakvu zaradu. Isto tako, velika većina muzičara nije materijalno osigurana, ni blizu toga, većina plaća račune i kirije od koncerata. Još samo nekoliko mjeseci bez koncerata, veliki broj profesionalnih muzičara jednostavno će morati početi razmišljati o dopunskom zanimanju, ili posve novoj profesiji. Muzičari koji rade kao nastavnici i profesori, ili su stalno zaposleni u nekoj od javnih ustanova kulture, trenutno uživaju kao i mnogi drugi budžetski korisnici ogromnu privilegiju redovnih primanja bez redovnih obaveza, a sa druge strane slobodni umjetnici nemaju ni primanja ni priliku za bilo kakav angažman.

Dešavalo se i prije, mada ne u posljednjih sto godina, da pandemije promijene tok istorije. Teško je danas misliti svijet u kojem se redovno dešavaju pozorišne predstave i koncerti. Unaprijed se radujemo tom starom normalnom, jer ovo novo normalno je mahnito. Međutim, niko ne zna kada će se vratiti to staro normalno koje, da se razumijemo, i nije bilo baš posve normalno. Neizvjesno je da li će se staro normalno ikada vratiti, bez dubokih covid ožiljaka.

Iole informisani optimista će reći – u narednih deset mjeseci moglo bi doći do stabilizacije stanja, tog nekog novog starog normalnog. Još prije nekoliko mjeseci većina ozbiljnih prognoza za zatvorene prostore bila je oktobar 2021. Pretpostavimo da će se stvari popravljati narednog proljeća a da bi se sljedećeg ljeta mogle stabilizirati. U tom optimističnom scenariju stoji i to da će slobodni umjetnici, nezavisni muzičari biti bez primanja ili bez većine primanja najmanje 12 mjeseci! Pored toga, kad se jednom stanje normalizuje, ma šta normalizacija da znači, neizvjesno je koliko će muzičari biti (manje) plaćeni, kao što je nejasno kako će putovati i da li će postojati jeftini letovi. Sasvim jasno, mnoge će se stvari vratiti na početak. Pa će naprimjer voz biti više korišten u koncertnoj industriji, nego prije pandemije, isto tako i automobili, odnosno kombiji i autobusi. Ono što se dešava slobodnim umjetnicima dešava se i nezavisnim promotorima bez obzira da li se radi o klubovima, koncertnim dvoranama ili festivalima. Promotori za razliku od javnih ustanova dijele sudbinu umjetnika, osim onih zaposlenih u javnim ustanovama.

Javne ustanove kao i sve druge institucije na budžetu žive praktično bolje nego prije pandemije jer su zadržale sva prava a izgubile skoro sve obaveze. Mnoge institucije kulture niti mogu niti rade, ali plate primaju. Političare koji ne rade a fantastično su plaćeni ne treba spominjati jer to kod nas nije novina, već redovna praksa i sramna tradicija. Međutim, u ovoj situaciji, ne čini se da stvari mogu ovako još dugo klimati. Ozbiljni problemi u finansiranju bi se mogli pojaviti i početi komplicirati mnogo prije “normalizacije” covid situacije.

Aktuelan je i novi zakon o radu. Imajući u vidu sve probleme i sve pokušaje da se radnike dovede u situaciju – uzmi ili ostavi, a poslodavce u situaciju – uzmi ago što ti srcu drago, teško je i na trenutak povjerovati da će se neko ozbiljno baviti freelancerima, slobodnim umjetnicima, nezavisnim producentima i svima onima koji su praktično iznijeli velik i važan dio poslijeratne kulturne produkcije, plaćajući različite poreze ali uz neredovnu, sporadičnu, nedovoljnu i proizvoljnu pomoć nadležnih, bez obzira na velik i važan ekonomski i kulturni doprinos. Novi zakon o radu je bila nova prilika da se stvari dovedu u kakav-takav red i da se bar pokuša ispraviti nepravedan i neravnopravan status freelancera, svih nezavisnih i slobodnih umjetnika.

Promotori, producenti, muzičari, izolirani i na distanci, poput alhemičara traže kamen mudraca u pokušaju da pronađu odgovor i ponude rješenje naizgled nerješive zagonetke – kako nastaviti društveni život bez druženja? Kako ojačati društvo kad je fizička distanca nužna? Postoji čitav niz mogućnosti koje vjerovatno nikada neće biti istražene, bar ne na ovim našim prostorima jer je zapuštenost našeg društva totalna i decenijska. Političari su sami sebi svrha, i u tome su vrlo slični i pozicija i opozicija, s tim da je odgovrnost pa i krivica na političarima na vlasti koje ništa pod kapom nebeskom ne zanima, ako nema veze sa njihovim ličnim interesima ili interesima njihove stranke ili neke njima bliske interesne grupe. S druge strane, osim što je pandemija iskorištena da se kreira novi kontekst za staru praksu pronevjera, političari će covidom pravdati sve (svoje) ekonomske neuspjehe, katastrofe i sve konzekvence dugogodišnje krize vlasti u kojoj su skoro svi u krizi osim političara.

Dok posmatramo nasmrt bolesnu nezavisnu kulturu kako diše na propinjke, nastavljamo čekati da se pokrene stari cirkus i život krene dalje. Čekajući da cirkus ponove krene na put, na turneju, svi skupa živimo politički cirkus gdje smo mi gutači vatre i mačeva, a političari od kojih se očekuje konkretna politika su loši i nimalo smiješni pajaci. Za to vrijeme svi skupa žongliramo bakljama i noževima dok skakućemo na jednoj nozi. I tako iz dana u dan.

Edin Zubčević

Zubčević: Ja, zlatni ljiljan
Zubčević: Patriotske igre
Zubčević: Moralna dijagonala
Zubčević: Zagadi pa vladaj
Zubčević: In memoriam
Zubčević: Istina za Dženana
Zubčević: Tobejarabi
Blok – tri ko jedan
Zubčević: Profesor Tunjo
Željko, de, reci nam sve
Zubčević: Migranti i mi
M kao melek
Izborne dileme
Šta je smiješno?
Praznik u Sarajevu
Neka bude svjetlo!
I bi svjetlo
Decembar u proljeće
Ljeto i geto
Zubčević: Ljetni bilten