Oslobođen je Asim. Ostaje na slobodi. Čovjek koji se na uho javnosti hvalio da je “sa Osmicom, ko u Kumu” završio imenovanje Abdulaha Skake za gradonačelnika Sarajeva. Asim Sarajlić je oslobođen optužbi da je radio ono što je radio i što sav svijet zna da je uradio. Osim toga vjerovatno je završio i stotine drugih poslova u svojoj dugoj i prebogatoj karijeri glavnog fiksera Prvog do Prve, kako je tvrdio sam za sebe da je upravo on Prvi do Prvog. Svi smo čuli šta je i kako činio i planirao, samo je sudu snimak nerazumljiv. Sam snimak je nezakonitim putem napravljen, a kad je već tako – kako je na osnovu tog snimka uopšte podignuta optužnica, i zašto već postojeća optužnica protiv dotičnog za slična nedjela nije pridružena ovoj drugoj (uzaludnoj)? Pitanje je retoričko.
Izgleda da je optužnica podignuta samo da bi pala i Asima oprala a ne mogu ga oprati sve vode Bosne. Kao što je sve skupa bilo najobičnija farsa, i brzo postalo vodvilj posebnog ritma čiji je puls udaran i redovnim lažnim dojavama o postavljenoj bombi u sudu, svaki put kad je Asim imao ročište. Kao da su znali da će biti oslobođen pa su čekali da prođu izbori, a to što su lažne dojave savršeno koincidirale sa ročištima dotičnom, “dva puta u ratu ranjavanom”, to je “Božije davanje”, ali i još jedna, ko zna koja, ilustracija sa kakvim ljudima imamo posla; kakve osobe debelo plaćamo godinama da bi bili predstavnici svega samo ne interesa građana u parlamentu države gdje primaju pregoleme plate s leđa sirotinje, čini se na zadovoljstvo upravo te iste sirotinje.
SDA je stvorila državu za lopove i ubice. Bezbrojna su zlodjela a nemamo počinioce. Dugo je već mrtav Dženan Memić, a ubice su žive i zdrave i na slobodi. Uskoro bi se opšta pravna igrarija mogla završiti vjerovatno oslobađajućom presudom Novaliću i drugima. Ostaje još samo da uhapse Muriza Memića, oca ubijenog Dženana, i da imamo savršen krug iz kojeg naše Strankom destruktivne akcije proklete duše uteći neće nikada. SDA je vodila i dovela sve nas do samog ponora. I zurimo u taj ambis predugo. Zove nas k sebi konačni mrak. Đavo perverznosti nas tjera da skočimo, na glavu u srce tame.
Održao je slovo Asim pred zgradom suda kako i dolikuje nekom poput njega. Pitao je da li je država bolja i sigurnija bez njega nakon tri godine odsustvovanja iz političkog i javnog života i ne čekajući odgovor ustvrdio da je bez njega država u gorem stanju. Kakvo turčenje! I to je slika i prilika SDA. Oni su dobacili tako daleko da nisu svjesni razmjera svoje travestije i totalne izopačenosti. Lažov na baterije – svako zna da se njegove dužnosti i obaveze nisu suštinski promijenile u servisiranju sve većih potreba Prvog do Prve.
SDA je partija koja je napravljena kao legalni kriminalni servis familije Izetbegović. Uostalom, mislite li da Asim Sarajlić i B Izetbegović ne znaju kakvo zlo čine državi a posebno Bošnjacima – taman posla! Oni su svjesni ali tako je to na stazi zla, kad jednom kreneš teško se zaustaviti, a i put nazad je uzbrdo i protiv vjetra. Napravili su sebi stranačku paradržavicu za vlastite potrebe, i (samo) na tome predano rade od osnivanja, pa ne treba sumnjati da će tako i nastaviti do kraja. Kraja Bosne ili SDA. Oni se neće umoriti, jer im je to očigledno osnovni koncept i ideja – lopovska država. Ili kako veli savjetnik bošnjačkog člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda Albin Zuhrić – “može se biti kriminalac i biti lojalan državi”. I to još ponovi. Umišljeni politikant izgovara contradictio in adiecto samouvjerenošću koju samo golemo neznanje ili još veći pokvarenluk može poroditi, čineći pri tome (između ostalog) elementarnu formalno logičku pogrešku. Kriminalac je nelojalan državi jer krši zakone te države, što ga čini i definira kriminalcem. Ili Zuhrić misli da su naprimjer “volonteri” iz ruskih zindana lojalni Rusiji jer učestvuju u pohodima Wagner privatnika. Ili je Lucky Luciano bio lojalan Americi pa je iz zatvora pomagao iskrcavanje saveznika na Siciliji (i zato kasnije nagrađen slobodom – na Siciliji, ali ipak slobodom)? Ili vjeruje da su Kruško i Juka, i sve druge kruške i juke, bili lojalni državi?
Nakon ove najnovije epizode domaćeg krivosuđa, ostaje nam samo da poručimo svakom koga volimo da se ne zadržava ovdje ako ne mora. Da ide ako ima gdje. Bilo gdje. I Galapagos je alternativa ovome što mi živimo. Znamo da nigdje nije savršeno, ali lakše je biti poniženi stranac nego poniženi domaćin. Asim Sarajlić je lice i naličje Bosne po mjeri SDA. Za to su pobijeni toliki nevini, za to smo apokaliptički stradali; i na kraju samo za to smo se izborili – za sarajliće, zukiće, novaliće… izetbegoviće. To je moglo biti jasno od osnivanja ove razbojničke stranke, samo što je nakon dolaska na vlast nacionalnih stranaka ubrzo počela brutalna agresija i teror na sve načine. Nisu nam dozvolili da ih upoznamo na vrijeme, a kad smo vidjeli s kim imamo posla bilo je odveć dockan. Dok smo se mi borili, SDA prvaci su krali i pravili mini-džamahiriju, islamizirali građansku Armiju Republike Bosne i Hercegovine. Kad se rat završio opijeni sviješću da smo preživjeli, odnosno da nas nisu sve pobili i da nisu osvojili svu Bosnu, dobili smo priliku da sve ono o čemu smo stidljivo maštali i sanjali u ratu pokušamo ostvariti u miru. Vjerovali smo da imamo pravo na snove. Uvjereni da je sve moguće ako dovoljno želiš, jer kako bi drugačije preživjeli brutalno nasilje; kako bi nenaoružan i za rat nespreman narod opstao, kad su taj isti narod hipnotizirali i pripremili za ritualno klanje – “mirno spavajte rata biti neće”. Mnogi su (nemirno) zaspali za sva vremena.
“Ko nas vara nije naš!” A onaj što nas je varao, lagao i zavodio, taj veliki obmanjivač i opsjenar, sihirbaz Bosne, umro je u toploj postelji okružen voljenima i svom brigom svijeta. A moj Safet se ukočio na Mrkovićima i postao ne samo mrtav i beo već zelen. Danas se najjasnije sjećam boje njegovog ukočenog lica, onog dijela koji je ostao netaknut gelerima – te zeleno-sive boje smrti. Izgledao je nestvarno, neuvjerljivo kao lutka. Smrt je bizarno neuvjerljiva na sceni. Znao sam da nije lutak jer je tog jutra trčao zajedno sa mnom… i sa Kevom… i Zinglom, Ismirom… jurišali smo u slobodu. On je pao u tom jurišu. I Keva. Zinglu su odnijeli izranjavanog ali je ostao živ, Ismir i ja smo ustali, i nastavili juriš prema suncu. Čista lutrija. Naši brojevi nisu izvučeni na tomboli smrti. Nismo bili ni u čemu bolji od njih ali eto mi smo ostali a oni su nestali u snovima o slobodi koji evidentno nisu bili ništa drugo doli košmar. Mora iz koje se još nismo probudili. I nećemo.
Eto, Asim vam je završio na kraju i državu Bosnu. Nema države Bosne i Hercegovine ni do podne. Izgubili smo i domovinu i državu, a dobili nakazni provizorij. Savršeno završeno. Ostala je još samo američka crna lista na kojoj je Asim kriminalac. A to (valjda) ne može završiti.
I zato, ne ostajte ovdje. Sunce tuđeg neba grijat će vas bolje. Bar nećete unaprijed biti osuđeni na propast. I zato bježite dok još možete. Bježi, i ne okreći se sine da se ne pretvoriš u stup soli.
Ja ostajem kao stari orah čekajući da me djeca otresu. Ostajem kao razvaljena taraba pored puta. Ostajem braneći odavno nevažnu čuku, usamljenu kotu u borbi u kojoj je već sve izgubljeno. Ostajem kao omamljeni bokser u ringu. Stojim sa visokim gardom i čekam ljuljajući se na nogama. Vrebam protivnikov napad u njegovom prapočetku. Samo što umoran i omamljen ne znam koji je pravi od trojice koju vidim. Čekam. Čuvam snagu da je uludo potrošim. Vjerujem da nisam sam. Čuvam sjene palih saboraca, ili sjene čuvaju mene. Da ne postanemo ni “a” od Asima. To je posljednja linija odbrane koju branim, za sebe i svoje mrtve drugove.