Život u Bosni dobio je, poodavno, jedan, čini se, trajni kvalitet – mazohizam, osim ako niste političar ili neko političaru blizak. Zaista, ko bi normalan i za život sposoban ovdje živio? Živjeti ovdje znači biti bolestan, ali nije to smrtonosna bolest iako se može umrijeti. Posebnost života u Bosni jeste i posebna vrsta mazohizma. Recimo, ona se u našem slučaju često manifestira u praćenju dnevnopolitičkih fora i fenomena, tih paralaža što nas čine ljubiteljima dnevnika i informativnih emisija u kojima ima svega više nego informacija. Građani Sarajeva imaju naročitu vrstu mazohističkog luksuza da prate uživo sjednice Skupštine Sarajevskog kantona. Tako smo i mi dobrovoljne žrtve burgijanja i čekićanja naših odavno izlupanih glava. Ali eto, iako nam te sjednice ubijaju volju za život, ne samo volju za život u Bosni, vraćaju nas sebi, kao teško oboljele bez adekvatne njege i tretmana, bez dijagnoze. Znamo da nekome, normalnom, sa strane, sve skupa izgleda kao da nam se, nakon svih ovih godina, sviđa da nam bude neprijatno.
U protekla dva dana zasijedala je pomenuta kantonalna skupština. Sjednice su maratonske. Diskusije se svode na to da SDA zastupnici i ona SBB spodoba Zvonko Bajramarićula, samo traže nešto, šta bilo, da izvrnu, da izopače, da sabotiraju i opstruiraju rad skupštine, pokušavajući žonglirati sa tri loptice od kojih je bar jedna uvijek na podu. Slomiše, a slomiše i nas posmatrače, jalovim permutacijama i manipulacijama. Ko eto oni, da – baš oni anamoni, prikazuju nekog, u ovom slučaju aktuelnu vladu i skupštinsku većinu kao da su baš oni a ne anamoni krivi za sve što ne valja, a skoro ništa ne valja, sav kriminal i sva zla (koja su u Kantonu počinili sdaovci, a u procesu su im se priključivale raznorazne stranke poput svojevremeno SDP-a i u posljednjem slučaju ambicioznih volontera-samoubica DF-a i SBB-a). Kao da je ova aktuelna vlada što vlada nešto duže od pola godine univerzalni krivac i apsolutno nesposobna. Naravno, zgodno se previđa činjenica da se ova vlada, ipak, ne hvaleći im vjere, pokušava boriti protiv korupcije, koju su utemeljili i proveli, a i danas provode, između ostalih ali na prvom mjestu i najviše sdaovci kao kolovođe i oni koji su korupciju postavili kao standard života i to prije nego je Sulejman Tihić postao predsjednik stranke; Tihić koji je za svog nasljednika na čelu partije bio i ostao Konrad Adenauer lično.
Jučerašnja je sjednica bila na svoj način mučna, pored prelivode i manipulatora, udava, Zvonka Bajramarićula, tu su SDA vrane Dević, Zahiragić i Biščević-Tokić. Pčelar iz Ilijaša i ekspert za ustavno pravo, distributer je prozirnih i naivnih sofizama koje čini se doživljava kao argumente i neku kofol vlastitu pamet, a zapravo je kao nekakva baba svađalica koja se baca kamenjem na prolaznike. Ništa Dević nije naučio od pčela kojima je posvetio život, a novi život je počeo novim rođenjem ovaj put u politici uz prisustvo babica iz SDA. Mogao je od pčela naučiti nešto o idealnom društvu, ili bar o društvenoj podjeli rada kao sudbini. Da je bilo šta naučio od pčela, danas ne bi mogao biti nacionalista, a demagogija i populizam – a to su njegove jedine autentične ideologije – kao tehnike bi mu bile odbojne. Da je Dević učio od pčela postao bi ljevičar, a ne nadobudni levat koji ne posustaje u naporima i namjerama da nas sve javno levati.
Tu je i onaj čakijaš što ga je B Izetbegović preko reda, pa opet preko reda, pa opet preko reda, ugurao nogama u skupštinske klupe. Neizabran od građana ali izabran od bračnog para s Poljina kao njihov privatni politički doberman. U gradu ga zovu Mljacko, i na razne druge načine mu tepaju, ali mu je od juče nadimak Kvisko. Ne zato što ga je B Izetbegović kao kviska uložio u kantonalnu skupštinu, već što je opet, opetovano, propustio priliku da šuti i sakrije bezdane i pustinje neznanja i opštih gluposti koje odjekuju u njemu. Nakon šlajdranja, očajan da se domogne bilo kakvog argumenta prebacio je kantonalnoj televiziji što nema kviz. Da, kviz! Jer kao javni servis bez kviza nije javni servis. Valjda Kvisko misli, vjeruje i zna, da je kviz mjesto za demonstraciju i sticanje znanja. Ne zna nesretnik šta je znanje.
Doktorka Biščević-Tokić umjesto da bude humanistica, da pomaže ljudima, pomaže građanima da dobiju fras; svojim nam piskavim glasom, svojom pojavom diže pritisak i gadi život. Juče je u žaru borbe izjavila – nakon propale podvale da pročita u Skupštini, uživo u programu TV SA, „anonimno“ pismo puno teških i neprovjerenih optužbi i kvalifikacija na račun direktorice TV SA – “mi iz stranke SDA ne razumijemo gradske fraze jer ne koristimo Wikipediju već Klaića”.
Pomenutih gradskih fraza nema ni na Wikipediji a ni kod Klaića, nema ni kod Vujaklije. Kad već koriste Klaića, i kad već po vlastitom priznanju ne poznaju gradske izraze i fraze, a nema razloga da im ne vjerujemo, onda neka pogledaju kod Klaića šta znači “njiha”, taj izraz redovno koristi u njiha nominalno glavni kantonalni kadrovik, to im može posvjedočiti i stranački kolega Mirza DeFranko Čelik. Bilo bi lijepo da sdaovci koriste i Wikipediju, uz Klaića. Možda nisu primijetili ali Klaić je samo rječnik stranih riječi. Nema razloga da ne vjerujemo zastupnici da se sdaovci trude i uče strane riječi, ali taj proces je puno teži ako učenik ne zna domaće riječi, fraze i izraze, i maternji jezik. Možda zato u pravilu pogrešno koriste strane riječi. Haj znaj, haj budi pametan.
Jasno da je zastupnica imala iskren nijet šuknuti lideru NiP-a, zbog kojeg sdaovci dolaze na sjednice, ali je šuknula samo sebi i svojim kolegama u klubu, i bezbrojnim polupismenim i poluusmenim sdaovcima kojih smo se nagledali za ovih nekoliko s njima najtežih decenija.
Ne, nećemo dalje o skupštinskim prikazama. Možda smo mi postali nakon svih ovih godina života i životarenja i životinjarenja u Bosni mazohisti ali nismo kao političari postali sadisti. Stvar je u tome da je SDA ne samo temeljito korumpirana na sliku i priliku svoga vođe B Izetbegovića, i svih njegovih asima, već i bezidejna. Trenutno im je najozbiljniji oponent i politički konkurent Konaković, odnosno NiP. Tako da su napadi na njega jedan od njihovih osnovnih skupštinskih zadataka i djelovanja. S druge strane, mora se priznati da ih Konaković mariše u skupštini kao malu djecu. Moramo priznati, šta god mislili o njemu, da je u skupštini jedan od istaknutijih pojedinaca, i da uz još nekoliko zastupnika i zastupnica skupštinske većine drži skupštinu, i to tako da napadi sdaovaca uglavnom završavaju kao skečevi.
Zastavu i boje zdravog razuma uspješno brane i nezavisni zastupnici Damir i Damir, i još poneki, s tim da je Damir Nikšić ponekad usamljeni glasnogovornik zdravog razuma, pa je i juče na svoje mjesto postavio, i ostavio, Devića u najmanje dva navrata, u dvije od milion prilika kad Dević ima nešto kao da kaže. Kad god neka SDA vrana grakne svaki normalan, nepristrasan posmatrač, koji ne gleda skupštinu da bi za bilo koga navijao/la, pomisli – pa kako vas nije stid; pa ima li iko da ih napomene da su upravo sdaovci uništili ovu zemlju, u svojoj zoni odgovornosti, da smo prepušteni na milost i nemilost, uglavnom na nemilost, bilo kome kome se to prohtije. Ne treba ni napisati komad papira pa da se zaljuljamo i mi i Bosna, o nama i našoj sudbini odlučuju više drugi nego mi sami, itd, itd. Uglavnom, zahvaljujući prvenstveno SDA Bošnjaci su i danas u nevolji prepušteni volji drugih. Samozvani prvi u Bošnjaka, na osnovu maksimalno plus-minus dvadesetak posto glasova Bošnjaka, busa se u prsa dok ustvari reaguje kao preplašena Hanka na početku rata – Nedime dragi, šta nam ovo rade?! Imaju pravo građani da se plaše, da ne znaju, ali političari nemaju to pravo. Dohakat će nam politička jalovost i ustajalost B Izetbegovića koji se slomi pričajući priče o Bosni dok radi sve što je u njegovoj moći da Bosnu oslabi korupcijom, nepotizmom… i na kraju trajno uništi, a to nije teško s obzirom na masovnost i upornost unutrašnjih i vanjskih neprijatelja.
Šta sam ono htio reći? Ah, da! Trojki najbolju predizbornu kampanju rade upravo kantonalni sdaovci, kao što će Zvonkec ubiti u pojam svakog dosadašnjeg glasača SBB-a. Praktično svakim javljanjem za riječ u skupštini građanima gadi stranku koju predstavlja, jer građane i njihove interese Zvonko Bajramarićula nikada nije zastupao. A sdaovci svojim skupštinskim angažmanom, posebno Dević i Kvisko, osiguravaju simpatije građana prema Trojki, uz sve nedostatke i slabosti Trojke, a sa simpatijama valjda dolaze i glasovi. Vlasti koje ovakvu imaju opoziciju za svoju budućnost ne treba da brinu.
Na kraju mala napomena za skupštinske zastupnike/ce bez obzira na pripadnost – ne postoje pozicija i opozicija, postoje samo vlast i opozicija. Ako ne vjerujete nama, provjerite kod Klaića.