"Paintball Warriors"*

Zubčević: Zaraćene strane

… i neugodne istine

“Darkness crept back into the forests of the world. Rumor grew of a shadow in the East, whispers of a nameless fear.”

S početkom agresije na Ukrajinu dobro informisani izvori su pokazali da su elementarno neinformisani, a vojni obavještajci da su potpuno neobaviješteni, ako je suditi po izjavama. Počeli su od procjene da će Kijev pasti za tri dana, pa su nastavili da Rusima nestaje municije (u martu!), i evo do danas se nisu smirili u takmičenju ko će veću glupost izjaviti i ko će veću zabludu izazvati.

Trenutno u Ukrajini, Rusi kontrolišu površinu Austrije. Potpuno kontrolišu, za razliku od ratovanja u martu kada su okupirali skoro duplo veći teritorij, ali su na nekim dijelovima ratišta ostavljali više ukrajinskih vojnika iza sebe nego što ih je čekalo ispred.

Svako ko zna bilo šta o bilo čemu zna da Rusi imaju dovoljno uskladištene municije da ratuju godinama prije nego primijete da se nešto dešava. Pored toga su među najvećim svjetskim proizvođačima, sa kapacitetima proizvodnje dovoljnim za ratovanje sa bilo kim onoliko dugo koliko je potrebno. Obavještajci i drugi penzionisani oficiri koje zapadni mediji bjesomučno pozivaju i citiraju, a većina ostalih prenosi odjekujući, u ratnim i mirnodopskim uslovima rade na dezinformisanju javnosti. Obavještajne agencije nisu novinske agencije i nemaju za cilj korektno informisanje građana, naprotiv. Službe imaju kao jedan od osnovnih zadataka oblikovanje javnosti, javnog mnijenja, svijesti, u skladu sa trenutnim ili dugoročnim političkim potrebama, a u ostvarenju svojih ciljeva spremne su praktično na sve što se može i ne može zamisliti.

Sve je već viđeno. Taj jednoglasni propagandni hor medija, vojnih stručnjaka i političara. I najveći protivnici su zagrljeni u tom raspjevanom vokalno-instrumentalnom sastavu. Neobaviješteni obavještajci, političari i mediji su ubjeđivali, obmanjivali i manipulirali da Irak posjeduje oružje za masovno uništenje, da je povezan sa Al-Kaidom i napadima 11. septembra. Ubrzo, ali dovoljno kasno, se ispostavilo da je sve golema ujdurma zarad rata, promjene režima, pljačke, uništenja društva i države, uz stravično brojne civilne žrtve. Sankcije koje su prije toga pogodile iračke civile bile su brutalne, nehumane, posebno prema djeci. A onda je pokrenuta invazija na Irak, suverenu državu.

Tako je počelo XXI stoljeće – lažima, ratom, zločinom i kršenjem međunarodnog prava, nakon što se krvavo završio XX vijek opsadom Vukovara i Sarajeva, genocidom u Ruandi i Srebrenici, bombardovanjem Beograda. Kako počelo tako i završilo. Od mjesta sarajevskog atentata do spaljene sarajevske nacionalne i univerzitetske biblioteke, Vijećnice, samo je četiri stotine metara.

I sada nakon svih starih i novih laži treba da vjerujemo CNN-u i BBC-u i drugima kad izvještavaju o stanju i ratu u Ukrajini? Ništa im se ne može vjerovati. Možda, eventualno, vremenska prognoza.

Ko igra za raju, zanemaruje taktiku

Tako je evakuacijom nazvana bezuslovna predaja boraca iz Azovstala. Mariupolj je pao prije nekoliko sedmica. Zašto se branioci nisu povukli krajem marta kad su mogli, ili početkom aprila kada je grad već bio okružen ali se moglo provući? Nemali broj grupa se uspio izvući iz obruča početkom aprila, uglavnom bez borbe. Šta su branili samozatočeni u podzemnom kompleksu Azovstala? Epilog je nedvosmilen. Trenutno je oko četiri hiljade interniranih branilaca Mariupolja, računajući i zarobljene prilikom proboja iz metalurškog kompleksa Iljič u aprilu. Tužnoj računici treba dodati najmanje hiljadu, a možda i dvije, poginulih ukrajinskih vojnika u Mariupolju i ko zna koliko osakaćenih i ranjenih.

Šta su konkretno branili osim vlastitih života koje su ugrozili ostankom u blokadi? Odgađali su neizbježno za potrebe narativa uspjeha, i to je nametnuti narativ od prvog dana rata. U početku razumljivo za podizanje morala i motiviranje nacije, nešto kao poziv na ustanak. Ipak, pretjeralo se davno na vlastitu štetu, odnosno na štetu svojih jedinica. Nisu više branili Mariupolj već su branili podrume, bunkere i skloništa ispod čeličane. Nema tu nikakve simbolike. Sva simbolika je na licima zarobljenih vojnika.

Za potrebe politike i propagande žrtvovane su neke od najboljih brigada koje ukrajinska vojska ima. Založene i žrtvovane, tješe i njih i sebe pričom da su heroji. Hrabri borci svakako jesu, dvojbe nema, ali teško je nazvati herojem nekog ako nije odbranio ono što je branio i uz to se još predao i završio kao ratni zarobljenik a da to nije morao. Ukrajinska propaganda očajnički daje sve od sebe da tragediju branilaca pretvori u farsu, a ruska ima svoj momentum. Svi koji zaista žele pomoći Ukrajini neće to učiniti širenjem neistina, niti pojačavajući zaglušujuću buku propagande. Svaka ratna propaganda je svakako protiv svakoga ko želi mir. Zidovi propagande su dovoljno visoki i ne treba dodavati cigle onima koji ih grade. Istina se gubi među zidovima propagande. U traganju za istinom valja preko zida.

“Borba do posljednjeg daha” za Azovstal je bila besmislena i kobna. Više je primjera u istoriji kako su se velike armije, puno veće i puno jače od aktuelne ukrajinske, slomile, na vrhuncu moći, izbjegavajući taktičko povlačenje. Ko principijelno izbjegava neizbježno taktičko povlačanje pravi stratešku grešku. Zbog strateških grešaka se lako gubi rat. A najlakše se gubi zbog gluposti i slijepe dosljednosti vlastitom propalom konceptu. Uostalom, nije li najveća vojna greška ostati u okruženju?! Ostati svjesno u okruženju je čista glupost koja se ničim ne može opravdati. Da li bi zarobljeni branitelji Mariupolja opet uradili isto? Da li se osjećaju kao heroji? Ne treba ih ni pitati.

Rat traje tri mjeseca, a Ukrajina gubi i žrtvuje svoje najbolje trupe. Nizašta. Neko zlonamjeran bi rekao – nije baš nizašta, čekali su dodatnih 40 milijardi dolara od Amerikanaca. Ukupno 53 milijarde za tri mjeseca, u okviru američke pomoći Ukrajini, odnosno u okviru otvorenog i eksplicitnog proxy rata koji Amerikanci sa saveznicima vode protiv Rusije u Ukrajini, do konačne vojne pobjede. Problem je što eventualna pobjeda Ukrajine znači poraz Rusije. Tragičan koncept za Ukrajince, jer odbraniti Ukrajinu i poraziti Rusiju nije isto.

Do konačne pobjede

A onda još jedan propagandni blok akord – Ukrajina može pobijediti Rusiju u ratu, tvrdi generalni sekretar NATO-a ponavljajući ono što su već kazale mnoge njegove američke i britanske kolege. Moguće, ali nije rekao kada, kako, i po koju cijenu. Kakva ironija. Izjaviti to u trenutku kada Rusi ostvaruju najvažniji prodor na istočnom frontu od početka rata. Vidi se da zna, da umije. Aferim, sekretaru!

Ne treba biti sekretar da se kaže da će prije Rusi pobijediti Ukrajince na istoku, nego obratno, nažalost. Samo je ostalo pitanje da li će opet ukrajinsko političko vođstvo insistirati na borbi “do posljednjeg metka”. Ako bude tako, onda treba očekivati još masovnih evakuacija ukrajinskih boraca u neprijateljske zatvore. Duge kolone zarobljenih vojnika nesreće mogle bi postati svakodnevnica. Hiljade interniranih će rusku stranu dovesti u izuzetnu pregovaračku poziciju, a osvojene teritorije Rusija svakako ne kani napuštati.

Naravno, sve zavisi od rezultata na bojišnici. U svakom ratu ishod na bojnom polju određuje buduće odnose i tokove istorije. A sve će se prije ili kasnije završiti tamo gdje svaki rat počinje – u politici. Za nekim stolom, sa ili bez zelene čohe. Daleko od očiju javnosti.

Virtualni rat u susretu s artiljerijom

Začuđujuće! Neke „operacije“ ukrajinske vojske kao da su osmišljene za potrebe propagande – vidi pokušaj zauzimanja Zmijskog ostrva – a teški gubici u ljudstvu i tehnici nisu preveliki za željeni propagandni cilj. I umjesto da Rusima pokvare 9. maj, pokvarili su ga svojim vojnicima. Pored napada na, u ovom trenutku, najbeznačajniji vojni cilj, pokrenuli su i „kontraofanzivu“ na sjeveru Harkova.

Govoriti o ofanzivama ukrajinske armije nema osnove, a dosadašnji tok rata to potvrđuje. Svaki konkretan pokušaj bilo čega što bi zaista moglo ugroziti neku rusku stratešku ili taktičku poziciju zaustavljen je i razbijen artiljerijom i avijacijom. Uz to, nije isto braniti se i napadati. Branitelj može postati svako, ali za uspješne ofanzivne akcije i operacije potrebno je znanje, vještina, iskustvo, tehnika i logistika i još sto čuda. Slična je razlika u organizaciji odbrane i organizaciji napada. Neophodne kvalifikacije teritorijalci, slučajni vojnici, jednostavno nemaju. Potrebno je više sreće nego pameti da slučajni vojnik preživi prvih šest mjeseci ratovanja. U ofanzivnom djelovanja šanse za preživljavanje slučajnog vojnika su bitno manje.

Opasna Popasna

Dok su se ukrajinski lideri igrali rata oko Zmijskog ostrva i trošili dragocjenu vojnu tehniku i ljude, i planirali nove masovne kontraofanzive na Facebooku i taktičke raketne napade na Twitteru, Rusi su 7. maja osvojili mjesto Popasna na preostalom jugu oblasti Lugansk.

Popasna otključava front a nalazi se na najvišoj nadmorskoj visini u rejonu. Ukrajinski propagandisti su grad zvali “Staljingradom Donbasa”. S potpunim pravom. Samo što je ukrajinski Staljingrad pao. Rusi su krenuli u eksploataciju rezultata i poput poplave nastavili nadirati praktično u svim pravcima istovremeno. Brzo prodirući prema zapadu zarivaju se kao bodež u srce odbrane Donbasa. Uz to napadaju i utvrđene pozicije Ukrajinaca koje su ostavili u osvajanju Popasne na lijevom i desnom krilu, udarajući s boka ili s leđa dovodeći branioce u nova okruženja.

Napreduju prema sjeveru, ugrožavajući dva neosvojena grada u Luganskoj oblasti, ujedno i dva najistočnija. Uskoro bi se ti gradovi mogli naći u situaciji sličnoj onoj u Mariupolju, sa još većim brojem odsječenih i okruženih trupa. Sjeverodonjeck, već dugo u poluokruženju, pod stalnim direktnim napadima iz tri pravca, nema praktično više nikakve šanse da se odbrani i pitanje je koliko dana, a ne sedmica, je potrebno da stvari postanu još gore i da se operativno okruženje brzo pretvori u taktičko, a onda još brže u blokadu i još jedan krah ukrajinskih boraca.

Iz Sjeverodonjecka se sada nije lako povući jer se radi o hiljadama vojnika, i samo jednom mostu za prelazak u Lisičansk, na drugu obalu i drugu, bolju liniju odbrane, ali vjerovatno samo privremeno, jer Lisičansku prijete Rusi, s leđa, sa sjeverozapada, i juga iz pravca Popasne. Nezaustavljivi kao nabujala voda.

Situacija je loša na mostobranima Izjum i Liman. Ugrožen je grad Liman i brojne snage na tom frontu. U slučaju pada Limana Rusi su pred vratima Slovjanska. Neće više biti prostranih šuma, ni velikih rijeka za Ukrajince da uspore i zaustave napade. Ostaće pokoji šumarak i živice, i jedna ravna nepregledna ledina na putu prema centralnoj Ukrajini, i za rat raspoloženi Rusi na svojim tenkovima.

U proteklih nekoliko sedmica Rusi su oblikovali bojišnicu u skladu sa svojim strateškim planovima i sada počinje kraj drugog čina koji traje duže od šest sedmica. Trenutno, jedini realan problem Rusa je nedostatak ljudi. Još uvijek ratuju sa približno istim brojem vojnika, uz popune nakon velikih gubitaka koje su imali. Jedinice ruske vojske, jedinice pobunjenih republika, Čečeni, i manji broj ratnika privatnika čine ruske snage i u brojčano su nepovoljnijem položaju u odnosu na branitelje – 1:2, ili čak 1:3, uz to nemaju potpunu kontrolu nad zračnim prostorom Ukrajine. Čini se kao da Rusi žele da pokažu šta sve mogu sa 200.000 vojnika kako bi stimulisali imaginaciju neprijatelja – šta li mogu napraviti sa dva miliona ako mogu ovo sa deset puta manjom vojskom?

Nadajmo se da će nedostatak vojnika usporiti rusko napredovanje i oduzeti dah ovoj ofanzivi ili da će ukrajinska strana naći snage da ih zaustavi. A pomoć Ukrajincima stiže i s neba. Proteklog vikenda je pala kiša što će možda usporiti ruske ofanzivne operacije.

Koliko god da se čini sporim napredovanje Rusa još uvijek je brže od djelovanja zapadnih sankcija. I brže od američke vojne pomoći. Bitno brže. I tragično brže.

Tigar od papira

Na talasima propagande brzo je prosurfao i “tigar od papira” kao drugo ime za aktuelnu Crvenu armiju. Tigar od papira koji bljuje vatru i ruši sve pred sobom. Dobar neki papir, vatrostalni, šta li? Ako je tigar od papira, ako se Rusija i njena armija raspadaju, a logistika je samo misaona imenica, dok ekonomija posrće, a VP samo što nije svrgnut, onda zaista nemamo previše razloga da brinemo. Treba samo da uključimo CNN i uživamo očekujući poraz Rusa. Pod uslovom da nas uopšte zanima šta će biti sa nesrećnim Ukrajincima. Možemo im samo držati fige, od kojih će imati istu korist kao i od našeg eventualnog saosjećanja. Famozne empatije koju imamo tako snažnu potrebu izraziti javno. Uvijek selektivno. Ne saosjećamo baš podjednako sa svim unesrećnim.

Potcjenjivanje Rusa i njihovih saveznika-ustanika u ratu u Ukrajini, osim što je neosnovano, umanjuje značaj, vrijednost i herojski otpor ukrajinskih boraca.

Mljevenje mesa i razvlačenje pameti

U martu su Rusi platili veliku cijenu za naučene lekcije. Tako je u aprilu bitno smanjen broj gubitaka u živoj sili, a s obzirom na metodičku fazu ratovanja povećan je broj žrtava na strani branilaca. Početkom je aprila na mjesto glavnokomandujućeg u Ukrajini došao Dvornikov. Školovan u vremenu i duhu vojne doktrine Sovjetskog saveza, pročuo se nakon drugog rata u Čečeniji. Iako se nije istakao u prvoj, martovskoj, fazi operacija u Ukrajini, ipak je imenovan komandantom. Njegovim dolaskom počela je faza ratovanja u kojoj Rusi artiljerijom krše otpor, melju meso i „razvlače pamet” branilaca. Spor ali efikasan način, naročito s obzirom da je ovo rat u kojem nema ni Žukova, ni Rommela, a ni Guderiana. Rat bez kreativnosti, inventivnosti, rat bez ideja. Ali padom Popasne i daljnjim napredovanjima nakon toga, vidjeli smo i neke naznake maštovitosti i uspješne manevre.

Što se tiče oficirskog kadra, ruska i ukrajinska armija su kao dva sovjetska blizanca. Sedam godina obuke i modernizacije ukrajinske armije od strane Amerikanaca i NATO-a nije dovoljno da se promijeni okoštalost struktura sistema i mentalitet oficira. Ipak, ukrajinska armija je na nižem formacijskom i komandnom nivou do sada bila fleksibilnija i inventivnija od ruske. Do sada su Ukrajinci bili izuzetno uspješni u odbrani i u brzim kontranapadima za vraćanje izgubljenih položaja, kao i u manjim operacijama, zasjedama, sabotažama.

Na nesreću, i ovaj rat je rat loših komandanata i hrabrih vojnika. Cijenu plaćaju ovi potonji. A cijena je u ovom ratu ogromna. Vojnici ginu na strašan način u velikom broju i u kratkom vremenu.

Da ne bude nesporazuma, sasvim izvjesno da ni američka vojska ne bi puno bolje prošla u Ukrajini od Rusa. Nisu baš ratovali protiv armije poput ukrajinske, niti na sličnom terenu. A njihova “superiorna” vojska nije odmjerila megdan sa dostojnim protivnikom bez apsolutne dominacije. Prvenstveno u vazduhu. I opet na kraju nisu izvojevali nijednu jedinu konačnu pobjedu. Iza njih su ostale uništene države i trajno onesposobljena društva, stotine hiljada mrtvih, milioni izbjeglica.

U ovom ratu, manja mjesta i gradovi su kao utvrđenja i uporišta, na prilazima naseljima i između sela linije kao u Prvom svjetskom ratu. Većina fronta na istoku utvrđena je i ukopana do savršenstva u posljednjih 6-7 godina, na dužini od 400 kilometara. Nizovi linija odbrane, beskonačne tranšeje, betonski bunkeri, u pojedinim dijelovima fronta se protežu i preko dvadeset kilometara u dubinu. Nije ni čudo što je upravo na tom dijelu ratišta najteže. Napadi i artiljerijski “pritisak” ne prestaju već tri mjeseca na te linije odbrane, ali napredak ruskih snaga je upravo tu najteži i najsporiji. Ipak, svakodnevno djelovanje ruske artiljerije neumitno “mekša” odbranu i slabi volju branilaca na širokom frontu trenutno dugom skoro hiljadu kilometara.

Ruska artiljerija s očima

Artiljerija je i kraljica i kralj bojišnice i u ovom ratu, a tu su Rusi svoji na svome. S tim da ovaj put artiljerija ima oči. Navođenje uz pomoć dronova, organiziranost i uvježbanost, učinilo je puške suvišnim a poslovično nepreciznu artiljeriju pretvorilo možda ne u snajper, ali svakako u precizno oruđe. I zaista, pojedini branioci svjedoče da puške ne koriste danima. Ubiše granate! A dalekometni artiljerci su konačno dosegli stari „ideal“ sigurnog pogotka iz tri pokušaja. Rovovi su još uvijek najjeftiniji, najbrži, i učinkovit način zaštite i fortifikcije. Ukopavaš se u zemlju da ne završiš u zemlju ukopan. Kakve sve posljedice ostavlja višednevno, višesedmično, višemjesečno djelovanje artiljerije nije teško pretpostaviti.

Sekundi traju satima, dan je sedmica, a sedmica kao godina. Ubrzo oguglaš. Bude lakše kad pogineš.

Od ostalih vijesti iz svijeta, izdvajamo

Sa stranice State Departmenta iščezle objave da je Tajvan dio Kine i da Amerika ne podržava nezavisnost Tajvana. Evociraju neke znamenite orvelijanske epizode.

Nakon posjete huškača Lindseyja Grahama Tajvanu, slično kao što je 2016. sa Johnom McCainom posjetio Ukrajinu, Kina reagovala eksplicitno i pokrenula vojne vježbe i manevre trenirajući blokadu i invaziju na Tajvan.

Nancy Pelosi otkazala posjetu Tajvanu.

Cijene svega i svačega u Americi obaraju višedecenijske rekorde.

Erdogan se obradovao aplikaciji Finske i Švedske za ulazak u NATO kao najrođenijem uz glasan povik – aman, gdje me nađe! Sad kad su istrčali, dušu će im na slamku popiti Brko s Bosfora. A kad završe sa Brkom možda Orban bude imao nešto reći, ili neko treći, manji ili veći.

Finska odbila plaćanje ruskog gasa u rubljama. Istekao rok za plaćanje. Rusi zavrnuli gas. Finska reagovala lansiranjem nove pivske marke – OTAN.

Šesti paket sankcija protiv Rusije je izgleda zapeo u jedinstvenoj Evropi. Čini se da je sporno nešto oko nafte. Do gasa još nisu stigli.

Preko dvadeset evropskih uvoznika ruskog gasa potpisalo ugovor koji prihvata “gas za rublje“ šemu plaćanja.

Euro i dalje u sigurnom padu u odnosu na dolar i rublju. Ruska valuta bilježi rekordnu snagu u pet godina u odnosu na dolar. Rublja je best performing currency in 2022.

Evropa još uvijek nezaustavljiva u pokušaju ekonomskog samoubistva. Organizira kompleksnu zasjedu samoj sebi.

Broj izbjeglica iz Ukrajine je preko 6,4 miliona. Najviše izbjeglica je u Poljskoj, više od 3,4 miliona, u Rumuniji više od 940.000, i u Rusiji više od 880.000 izbjeglica. U ove tri zemlje utočište su našle tri četvrtine izbjeglica iz Ukrajine.

U Bosni i Hercegovini, zaraćene strane, kako su nas svojevremeno nazvali i zvali moralisti sa Zapada, ostaju zaraćene. Umjesto embarga na oružje imamo embargo na budućnost. Samo što smo u međuvremenu razvili nove oblike zaraćenosti, dok su Stranci održavali sveti status quo. Svi skupa u ratu sa neugodnim istinama. Osim što smo na zaraćenim stranama, zaratili smo i svako sa svojima. Posvećeno gradimo unutrašnja i vanjska neprijateljstva. Vrijedno rušimo preostale mostove.

Možemo mi ovako stajati i čekati na stanici za bolje sutra ne mičući i ne trepćući još godinama. Mnogo duže nego što će trajati rat u Ukrajini.


* “Paintball Warriors” – fotografija koju je Reuters koristio kao ilustracija za vijest da su ukrajinske snage osujetile upad ruskih snaga u okolini grada Sumi. Na fotografiji su vojnici sa puškama za paintball. Reuters je kasnije objasnio da je fotografija nastala na treningu ukrajinske vojske.

Edin Zubčević

Zubčević: Ja, zlatni ljiljan
Zubčević: Patriotske igre
Zubčević: Moralna dijagonala
Zubčević: Zagadi pa vladaj
Zubčević: In memoriam
Zubčević: Tobejarabi
Blok – tri ko jedan
Zubčević: Profesor Tunjo
Željko, de, reci nam sve
Zubčević: Migranti i mi
Sannety
M kao melek
Izborne dileme
Šta je smiješno?
Praznik u Sarajevu
Neka bude svjetlo!
I bi svjetlo
Decembar u proljeće
Ljeto i geto
Zubčević: Ljetni bilten
Vandalizam i renesansa
Zubčević: Minuta šutnje
Zubčević: Muke po uredniku
Zubčević: Muke po Miljenku
Zubčević: Nacionalne utopije
Zubčević: Brodom koji tone
Zubčević: Zvijezda Mira
Zubčević: Imunitet stada
Zubčević: Građanska opcija
Zubčević: Aca vakser
Zubčević: Opšta opasnost
Zubčević: Mitovi i pobjede
Zubčević: Ko to tamo sneva?
Zubčević: Istina o pravdi
Zubčević: Život u najavi
Zubčević: Rat i mir
Zubčević: Izgubljeni mir
Zubčević: Smrt Filozofa
Diverzant u trezoru
Zubčević: Kao nekad pred rat
Zubčević: Na Drini NATO
Zubčević: U magli rata
Zubčević: Atentat
Zubčević: Drugo poluvrijeme
Zubčević: Priče kratkih nogu
Zubčević: Kraj karnevala
Zubčević: Život bez nade