foto: Dženat Dreković/NOMAD

Zubčević: Nekultura sjećanja

6. april, Dan grada Sarajeva.

Šestog aprila 1945. Sarajevo je oslobođeno od fašističke okupacije. Petog aprila 1992. (zvanično) je počela Opsada Sarajeva. Neprijatelj se artiljerijski ukopao na brdima oko Sarajeva pola godine ranije. Navakat. Nama je rečeno da mirno spavamo. U prošlom ratu Sarajevo nije oslobođeno ali se odbranilo i dočekalo slobodu.

U Sarajevu je obilježen Dan početka Opsade. Sjećamo se opsade radije nego Dana reintegracije Sarajeva. Kultura sjećanja kao kult smrti. Nigdje proslave života. Scena za ulogu žrtve i ples maski smrti.

U Sarajevu se slavi i obilježava haman sve. Ove godine je obilježena i proslavljena čak i godišnjica sarajevske olimpijade posebnim programom.

Dan grada Sarajeva ove godine Gradska je uprava, utjelovljena u gradonačelnici, obilježila prigodnim statusom na društvenim mrežama gradonačelnice i takozvanom svečanom sjednicom. Nije mnogo jedan status s obzirom na intenzitet i učestalost objava raznim povodima. A da ne prođe bez kulturno-umjetničkog programa „za građane“ potrudila se opet gradonačelnica i objavila kratki video sa trga iznad jednog od afera parkinga. Očigledno se nije imalo sredstava u budžetu za konkretan program i angažman nekoga ko umije pjevati pa je opet gradonačelnica izvukla stvar i sama zapjevala. Pjeva gradonačelnica uz pratnju tamburaša Sarajevo ljubavi moja pored toliko znamenitih antifašističkih, narodnooslobodilačkih i partizanskih pjesama kakve priliče Danu oslobođenja od fašističke okupacije. Pjeva jednu od najljepših pjesama o našem gradu, ali Dan je oslobođenja od fašizma. Nije o snovima i putovanjima. A možda i jeste.

Nije valjda da potpredsjednica SDP-a, stranke nasljednice Saveza komunista SRBiH, ne zna nijednu antifašističku narodnooslobodilačku pjesmu? Nije valjda da su od svog naslijeđa komunističke partije i antifašizma SDP-ovci zadržali samo partijske nekretnine?

Neki drugi program osim gradonačelnice lično gradonačelnica nije pripremila. Tako Dan grada Sarajeva i oslobođenja od fašizma nije proslavljen već skromno i formalno obilježen u krugu članova matične partije i koalicije. Možda je tako i bolje. Neka prođe u tišini. Tišina nudi dostojanstvo sjećanju i mir za opet uznemirene duše palih antifašista.

A Sarajevo ko Sarajevo, nehajući ravnodušno je uživalo u aprilskom suncu i tišini subote, a mi u gradu ispražnjenom od bezbrojnih auta, bez gužvi i buke. Sarajevo je najljepše u aprilu i maju. Buđenje života i proljeće stižu u aprilu u naš grad. Šestog ili bilo kog drugog.

“Proljeće stoji iza barikade s podignutom rukom. Zar sumnjaš u svoju djecu? Misliš da ne pamte?”

Kultura zaborava nezahvalnog “Sarajeva” 

Pozeri NS-a su dan iskoristili za komemorativnu antifašističku mini-turneju. Jašući na ideji izmještanja „Tita“ i ad hoc projekta izgradnje mauzoleja Titu u antifašističkom Sarajevu, dojahao je kantonalni premijer do 6. aprila. Tvrdi da će za antifašističke tekovine uvijek biti mjesta u Sarajevu a nikako da se vrati u sadašnjost, pogleda u nedavnu prošlost, i vidi da su u Sarajevu još jednom strijeljani heroji antifašisti. Prvi put su ubijeni u onom ratu, a drugi put su ih mrtve strijeljali u prošlom ratu i poraću. Dok smo mi ratovali protiv novokomponovanih fašista, političari i njihovi saradnici su ubijali mrtve heroje samo zato jer su bili antifašisti. Praksa brisanja antifašista iz istorije grada i dopisivanje fašista i kvislinga kao patriota traje do danas. Aktuelna vlast nije ispravila nijednu istorijsku nepravdu nakon temeljitog revizionističkog blitz kriega na ulicama Sarajeva. Škole i udžbenike nećemo spominjati. Nije ni pokušala. Što se tiče antifašizma oni se mogu samo slikati.

Nije palo na pamet besposlenom premijeru kantona da organizira bilo šta povodom Dana grada Sarajeva. Nešto što ima bilo kakve veze sa slavnim danom i istorijom. On se navadio na samopromotivni video pa se građanima opet neuvjerljivo obratio s pričom da je to “naš praznik”. Premijer je praznik i praznovanje shvatio doslovno pa je 6. april prazan dan, ispražnjen od sadržaja. Obesmišljen kao i sve drugo u našem društvu. Ili to nije njegova nadležnost, a mauzolej jeste.

Odmah iza ozbiljnog lica okamenjenog Valtera na Skenderiji, opkoljenog NS članstvom predvođenog u poziranju načelnikom, na bijeloj fasadi prije nekoliko godina obnovljene zgrade nema spomen-ploče “Vladi Periću/Valteru i drugovima”, postavljene povodom prve godišnjice njihove pogibije. Valter je pao na dan oslobođenja u odbrani sarajevske električne centrale. Centralu ni svoj život nije sačuvao. Nije ni Fuad Midžić. Ali su odbranili grad, a slobodu nisu dočekali. Mi ulicu Fuada Midžića nismo odbranili. Zahvaljujemo se zaboravom i krčmljenjem elektroprivrednih tekovina Valterovih i Fuada Midžića saboraca.

Otuda ploča baš na toj zgradi i spomenik u neposrednoj blizini. Spomen-ploču je postavilo „zahvalno Sarajevo“. Izgleda da je to zahvalno Sarajevo poginulo u prošlom ratu zajedno sa hiljadama drugih. Za razliku od nas promašenih.

Spomen-ploča je skinuta prilikom obnove zgrade, ali nije vraćena. Valjda postoje zakoni o spomenicima. Ne mogu se (valjda) kako se kome prohtije postavljati spomenici, kao prethodni načelnik predizborno kamenje sa citatima sijati po gradu. Njegov nasljednik u Centru nije primijetio da mu fali spomenik u opštini, a da je samo skrenuo pogled malo udesno kad se slikao ispred spomenika vidio bi da nema spomen-ploče, da je znao da je bila tu. Ali je zato stigao zajedno sa gradonačelnicom, inače pravnicom, organizirati ujdurmu i izigrati zakon i (p)ostaviti novi spomenik starom kralju na tramvajskoj stanici. Spomenik je ostavljeni ostatak davno završene izložbe. Pravno, Tvrtko je spomenik kojeg nema ali se vidi. I nije pao s neba. Građani su ničim izazvan spomenik masno platili da bi Kralj nelegalno čekao sarajevski tramvaj. Okamenjen Tvrtko kao ilegalac. Veliki spomenik ima postament, ali to je druga afera. Gradonačelnicina fiks ideja, istorijska travestija i novi dašak revizionizma uz asistenciju načelnika opštine Centar.

Ironično, načelnik iz zgrade opštine može vidjeti mjesto pogibije narodnog heroja Vladimira Perića Valtera. I premijer može iz zgrade Kantona vidjeti isto. Mogla bi i gradonačelnica iz gradske uprave vidjeti, da nije nastavila praksu svoga prethodnika pa i sarajevsku Vijećnicu koristi kao svoju kancelariju. Doduše, ima Vijećnica i „bogatu“ „muzejsku postavku“. Nije samo kancelarija i prostor za svadbe i slikanja, različite političke skupove i proslave, svečane sjednice, a incidentno i poneki kulturni sadržaj.

Zajednička je sudbina borcima oba prošla rata – zaborav. Samo što smo mi živi kao prokleti. Ono za šta smo se borili to smo evidentno izgubili a nismo poraženi. Svakodnevnica našeg društva i političari nas redovno poražavaju. Tako su političari živi spomenici našeg jada, i poraza “neporaženih”. Riječi političara o svetkovinama tupo i prazno zvone kao refren pjesme o našem slobodnom padu u ništa. Pitanje je da li će iko zaustaviti taj pad, a ne da li će nas neko povesti u bolju budućnost.

“Da li te pitaju za put prema nebu? Cijena je sigurno visoka.
Da li te pitaju s bijesom u sebi? Ne tajeći ništa, ne htijući mnogo osim života?”

Kantonalni premijer bi da udomi Tita, a nije bio kao ni načelnik opštine u stanju sačuvati jednu malu ali važnu spomen-ploču, čiji nestanak koincidira i sa vladavinom NS-a. Da premijer zna nešto o SKOJ-u, Partiji i antifašizmu znao bi da se mora prvo dokazati malim djelima da bi stekao povjerenje i legitimaciju. Šuplja priča je jeftina i ne računa se u djela.

Dok NS-ovci poziraju i paradiraju jedno veliko ništa, gradonačelnica je estradna zvijezda i pjeva sa tamburašima na parkingu a kulisa je gradska Vijećnica.

Eto. Tako su zvaničnici obilježili Dan grada Sarajeva u Sarajevu.

Edin Zubčević

Zubčević: Ja, zlatni ljiljan
Zubčević: Patriotske igre
Zubčević: Moralna dijagonala
Zubčević: Zagadi pa vladaj
Zubčević: In memoriam
Zubčević: Tobejarabi
Blok – tri ko jedan
Željko, de, reci nam sve
Zubčević: Migranti i mi
Sannety
M kao melek
Izborne dileme
Šta je smiješno?
Praznik u Sarajevu
Neka bude svjetlo!
I bi svjetlo
Decembar u proljeće
Ljeto i geto
Zubčević: Ljetni bilten
Vandalizam i renesansa
Zubčević: Minuta šutnje
Zubčević: Muke po uredniku
Zubčević: Muke po Miljenku
Zubčević: Nacionalne utopije
Zubčević: Brodom koji tone
Zubčević: Zvijezda Mira
Zubčević: Imunitet stada
Zubčević: Građanska opcija
Zubčević: Aca vakser
Zubčević: Opšta opasnost
Zubčević: Mitovi i pobjede
Zubčević: Ko to tamo sneva?
Zubčević: Istina o pravdi
Zubčević: Život u najavi
Zubčević: Rat i mir
Zubčević: Izgubljeni mir
Zubčević: Smrt Filozofa
Diverzant u trezoru
Zubčević: Kao nekad pred rat
Zubčević: Na Drini NATO
Zubčević: U magli rata
Zubčević: Atentat
Zubčević: Drugo poluvrijeme
Zubčević: Priče kratkih nogu
Zubčević: Kraj karnevala
Zubčević: Život bez nade
Zubčević: Gluho bilo
Zubčević: Osmi putnik
Zubčević: Završena država
Balija i baliluk
Zubčević: Pometi zastavu
Zubčević: Nejse
Zubčević: Slovo o Marku
Zubčević: Tvrtko i Marko
Zubčević: Obećana zemlja
Zubčević: Ogadi pa vladaj
Zubčević: Hey, Joe?!
Zubčević: Efefef epilog
Zubčević: Rat ili mir