Sutra je predizborna šutnja, posljednja prilika da još jednom na miru o svemu razmislimo, ako do sada nismo, a trebali smo. Danas su imami na džumi izdali svoju uputu da se opet glasa za SDA, bezbeli. Da ne bude nesporazuma i reis je, neprecizno ali jasno, svoju podršku dao svojoj stranci, jer je on ašićare reis stranke, a ne bosanskih muslimana. Ako vjernik nije u SDA – nije na svom mjestu, što se reisa tiče. Po tome ćemo ga pamtiti, kao reisa što slijepo i vjerno podržava stranku u kojoj i danas u prvim safovima sjede agilni komunisti, nekadašnji oficiri JNA koji su na islam prešli 1992. Stranku u kojoj dominiraju superhik-kriminalci, junaci što pljačkaju i varaju svoj narod i pustoše Bosnu i Hercegovinu.
Sutra će u vrijeme predizborne šutnje razne boračke organizacije zgodno, perfidno i prigodno organizirati proslave jedinica. Davno sam rekao da mene nijedna od takozvanih organizacija nije nikad predstavljala, niti će ikad. U moje ime ne govore, a vjerujem ni u ime većine drugih boraca. To su stranačke tvorevine nastale isključivo za potrebe stranaka, uglavnom SDA. Još jedna instanca izdaje i kompromitacije časne borbe i čestitih boraca. A u nedjelju će svi poslušnici i svi uhljebljeni, svi sinekurci izaći na birališta i formacijski glasati za SDA, a to je maksimalno svaki peti glasač. Ta petina određuje sve svima ostalima – kako ćemo živjeti i ko će svima nama vladati. Najmanje dva puta više građana ne glasa i tako čine da glasovi stranačkih uhljeba i sinekuraca vrijede trostruko više.
U proteklom mjesecu kampanje čuli smo sve, i moguće i nemoguće, i zamislivo i nezamislivo, razna obećanja i najave. Od čistog zraka do masovnih grobnica, od nultog stepena u borbi protiv korupcije do bespoštednog rata protiv kriminalaca u politici, u tužilaštvu i sudstvu, u policiji, u javnim preduzećima. Kažu da opet glasamo protiv, a ne za nekoga, da glasamo za manje zlo. A zlo je uvijek zlo, malo ili veliko. Ne, nemamo pravo glasa što se toga tiče. Zla nam je sudbina, i tu se ništa ne pitamo. I nije to samo slučaj naših posljednjih preko trideset najtežih godina. Prije sto godina u Bosni je živjelo mahom nepismeno stanovništvo u pravom malom tamnom vilajetu. Nekoliko decenija bilo je dovoljno da se Bosna razvije a narod opismeni. A isto toliko vremena da se opet rasturi, da nazaduje, a narod rastjera po bijelom svijetu, i da se u Bosni preostali narod onepismeni i zatuca. Kad smo prvi put imali izbor birali smo očigledno pogrešno, tragično pogrešno. Od slobode smo napravili haos i bezvlašće. I dosljedni smo u nepogrešivom biranju pogrešnih stranaka i pogrešnih ljudi.
Vjerovao sam da će Bosna izaći na pravi put kad iscrpi sve druge opcije, ali je i to bilo pretjerano optimistično. Neko, višedecenijski razočaran, rekao bi da ovaj put biramo između zla i užasa, ili između lošeg i užasnog. Možemo birati samo od onoga što je ponuđeno. Ako tražite idealnu stranku – zaboravite! Nećete je naći jer je nema. Ako želite dovoljno dobru stranku i kandidata – sretno u potrazi! Ne glasamo samo da nekome ukažemo povjerenje, već prije da kaznimo one koji to povjerenje više ne zaslužuju. Tako će drugi dobiti priliku, i informaciju da i oni mogu biti smijenjeni. Već za dvije godine mogu dobiti opomenu pred isključenje. Kao što je SDA dobila išaret u Sarajevu na prošlim lokalnim izborima – totalan poraz. A onda je SDA još jače i odlučnije nastavila bauljanje u istom savršeno pogrešnom smjeru. Osim što se u Sarajevu ponaša kao okupator u povlačenju – uništava sve što stigne – zavađa još nezavađene. Građani su čuli i shvatili te poruke. Slično je i Dildorad prijetio Banjaluci kad je izgubio lokalne izbore. U Sarajevu SDA čeka još jedan, konačni poraz i samo ih čudo odnosno nevelik izlazak na izbore može spasiti. U ostatku Bosne situacija će varirati, jer je kampanja po džematima bila intenzivna. IZ je uradila sve što je mogla da SDA nastavi svoj rušilački pohod na Bosnu, i produži godine propasti i države i naroda.
Kandidate i stranke možemo podijeliti na prihvatljive i neprihvatljive. Moramo izaći i izabrati prihvatljive, jer će u suprotnom neprihvatljivi biti izabrani pa će nam opet donijeti čitav jedan neprihvatljiv svijet u kojem ćemo morati neprihvaćeni dalje živjeti. Svijet koji ne možemo i nećemo kao ni do sada prihvatiti. Možda ćemo morati bježati iz tog neprihvatljivog svijeta. Dovoljno je da ne izađemo na izbore pa da podignemo vrijednost svakog glasa za moralno i materijalno korumpirane nacionaliste na izbornim listama.
Stranke su nam jasno i nedvosmisleno ponudile izbore i opcije. Zamislite još četiri godine sa Fadilom! Da nam opet objašnjava da život nije skuplji već smo mi siromašniji, ali je u svim varijantama on lično bogatiji, a njegova stranka sita i zadovoljna, iako sve ovce nisu na broju. Dovoljno je pomisliti na Fadila kao već viđenu budućnost pa da se osjeti strava izbora između lošeg i užasa. Jer “šta je Fadil za čovjeka – podsmijeh ili bolan stid?” Dvanaest godina Fadila kao dosadašnjih dvanaest godina Komšića, i svih drugih fadila i komšića. Život je pun uspona i fadila, istina i komšića.
Eno, juče se razotkrio i Nikšićev Potpredsjednik Vojin, novi Komšić u neuspjelom pokušaju. Bošnjacima je jednostavno neodoljiv svako sa bošnjačkim narativom ako nije Bošnjak. Podržao je tri dana pred izbore Komšića, protukandidata Bećiroviću koji je kandidat ne samo njegovog SDP-a nego i još deset drugih stranaka. Srećom, Vojin u RS-u nema, dokazano, glasačku bazu; u ovoj aktuelnoj igri ima ambiciju da uzme opoziciji glasove i pomogne Dodiku koliko može, u isto vrijeme odmaže Bećiroviću otvoreno. Željko i Vojin igraju svoje političko kolo na davno slomljenim srcima građana Bosne i Hercegovine, na nedosanjanom snu o građanskoj državi jer ti preostali građani i danas vjeruju jer znaju da je to jedini put koji sve nas vodi u bolje sutra. Sreća u nesreći, svi oni koji podržavaju Vojina već podržavaju Komšića, tako da njegova podrška ne znači bilo šta konkretno niti će bitno uticati na rezultat. Još jedan autogol pod prećku i još jedno samošamaranje Nermina Nikšića, ali ko zna – možda on to tako voli.
Ono što ne ovisi o nama, a neumitno nam dolazi, opet kao sudbina, a kako drugačije, jeste ekonomska kriza. Duboka, temeljita. Mi smo već u tako beznadežnoj i dugoj krizi kojom se ama baš niko ne bavi, a najmanje Fadil i njegova raja, pa skoro ne osjećamo krize koje pogađaju druge, one koji obično nisu u krizi. Jedna od rijetkih prednosti života na dnu septičke jame je da tuđi smrad ne dopire do nas. Osim u slučaju prevelike ekonomske krize, a tu je recesija, a možda i depresija. Mogućnosti su mnoge a nijedna nije dobra. Svjetski rat proviruje iza ćoška. Italija je obilježila sto godina od dolaska na vlast Mussolinija izabravši njegovu inačicu za XXI stoljeće. Možda prođemo još jednom sve što su Evropa i svijet prošli od 1922-1945. Samo ovaj put bez ideologija. Čista pohlepa i neutoljiva glad za vlašću će uništiti živote miliona.
Da stvari za nas budu još beznadnije, koja god stranka ili koalicija pobijedi na izborima niti jedna nema dovoljno kadrova, ni brojem ni kvalitetom. Nacionalne stranke ništa dobro ne žele građanima, posebno narodima za koje se kao bore, jer taj svoj narod pljačkaju i lažu i tjeraju u izbjeglištvo ili stranački tor. Nacionalne stranke preko tri decenije pokazuju i svakodnevno dokazuju da im dobrobit građana i naroda nije cilj. Od silne ljubavi prema svojim narodima nacionalisti su taj isti narod orobili, zadužili i doslovno protjerali iz zemlje. Nacionalne stranke ne mogu, sve i da hoće, okrenuti list i početi raditi u interesu građana ili bar svog naroda, naprotiv – moraju nastaviti svoju kriminalnu avanturu, nastaviti tumarati svojim stazama laži i pogazama obmana, a to je put bez povratka na koji sve nas pozivaju. Glas za njih je glas za sunovrat ravno do dna. A blizu smo. Nikad bliže konačnom dnu dna, konačnoj propasti društva, i države.
Zato ću glasati za one koji nemaju politički prtljag korupcije, laži, izdaje i prevare. Za one koji imaju dobar rezultat što se može očima vidjeti. Nema ih baš mnogo, ali ih ima dovoljno. Uvijek. Ipak, ni u šali ne treba potcjenjivati vremenski neograničen kapacitet birača da izaberu pogrešno, da uvijek izaberu isti onaj grm u kojem je svaki put strpljivo čekala ista zmija otrovnica.
Na koncu, u pomoć pozovimo pjesnika da ono o čemu smo hučali i bučali kaže u tri riječi.
Past će sve maske
međ četiri crnolakirane daske
gdje kraljevi i hulje
u crno bulje.
Tako titra cilik violina
u cjelova plimi i poplavi vina,
a žalosna i modra Pepelnica je pala
do nogu mrtvog princa
Karnevala.
Past će sve maske
međ četiri crnolakirane daske
gdje kraljevi i hulje
u crno bulje.