Kad je svojevremeno Danis Tanović osnovao NS postavilo se pitanje ko će režirati filmove dok Tanović vodi stranku odnosno ko će voditi stranku dok Tanović režira filmove. Tanović se nakon pompeznih i nadobudnih izjava o “revoluciji” koju bi dizao da ne režira filmove i da živi u Bosni i Hercegovini vratio u domovinu i osnovao stranku. Ubrzo se umorio od “borbe”, a “revoluciju” zaboravio, pa je napustio svoju zastupničku stolicu i partiju. Nije prošlo mnogo a vođstvo stranke je preuzeo nizašta sposobni Peđa Kojović, do tada nezaposleni novinar nakon što se vratio iz inostranstva trbuhom za kruhom, pa se kao i mnogi drugi nesposobnjakovići skrasio u domaćoj politici gdje već drugu deceniju zajedno sa Sabinom Čudić principijelno i dosljedno hvata zjale i palamudi za nekoliko prosječnih radničkih plata mjesečno. Čovjek se skućio i obogatio od palamuđenja i nerada.
Ono što je bilo opšte mjesto o NS, kao nominalno i samo nominalno liberalnoj stranci, je da nisu lopovska partija niti su skloni korupciji. A onda je uhapšen kantonalni ministar komunalne privrede, infrastrukture, prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Bojan Bošnjak, jedan od dvoje NS ministara u Vladi KS. Bošnjaku je određen jednomjesečni pritvor a mijenja ga njegova sekretarica, v.d. ministrica po odluci premijera Uka (NS). Prije toga je ista osoba bila sekretarica dugogodišnjeg načelnika Trnova, kriminalca Ibre Berila, čovjeka lično odgovornog za ekocid na Bjelašnici. Iako je mijenjao stranke kao Hadžibajrić, ipak je Berilo epitom lopovluka u Bošnjaka, što je kao religijski princip utemeljila i razvila Stranka destruktivne akcije kojoj je od svega o čemu je hučala i bučala jedino suštinski svojstvena laž, lopovluk i korupcija. To su temeljne vrijednost SDA i samo u tome je neumorna i dosljedna. Ali SDA je u davno zasluženoj opoziciji. Šućur Allahu! I nisu interesantni osim kao remetilački faktor, a smutnja im je osnovna tehnika, jer na to im se svodi cjelokupan opozicioni (ne)rad. Nemaju šta konstruktivno ponuditi ni reći. Da imaju valjda bismo to primijetili u prošlih trideset najtežih godina.
Nakon hapšenja Bošnjaka možda se još čude oni kojima do sada nije bilo jasno kako stvari stoje u ovom političkom seksu utroje, ni nakon što su nipovci spiskali četiri miliona maraka u Dubaiju na Expo, a da javnost nije vidjela ni ugovore ni izvještaje, niti iko zna zašto smo tamo bili i na šta su potrošena četiri miliona maraka. Obećavane stotine miliona investicija, koje je najavljivao NiP-ov ministar Adnan Delić, bile su i ostale samo pusta obećanja i bjelodano goleme laži. Sve to u kantonalnoj vladi Edina Forta, predsjednika NS-a.
Uz to, ne treba zaboraviti kukavičje jaje u liku i nedjelu Benjamine Karić koju nam je podmetnuo Nikšić, i onog Vojina kao ministra, oportunistu i demogoga a la Željko Komšić. Treba priznati da je premijer Nikšić završio donaciju za obnovu pruge nakon poplava u Jablanici. Sebi i svom Vojinu nije kupio touarage sa dodatnom opremom od donacija već i od para postradale sirotinje. Pored toga, do sada niko nije optužen niti odgovarao za sve smrti i svu štetu, za nelegalno rudarenje i ko zna za koje još lopovluke. Potrudiće se Nikšić da sačuva svoje ljude, kao što se nije potrudio kao premijer da sačuva živote i imovinu građana ili da im bar pomogne i eventualno ih obešteti. Jok! Premijer Nikšić je to. Već viđeno u prvom mandatu. Pored opasnih populista i zlonamjernih manipulatora poput Karićke i Mijatovića, koalicije SDP-a i SDA u Kaknju i Goraždu nakon ovih izbora možda najbolje govore o sadašnjim ambicijima i budućim namjerama SDP-a. Ni to ne iznenađuje nakon prošlih lokalnih izbora, nastavka stagnacije NS-a i početka propadanja NiP-a, a posebno ne imajući u vidu karakter i aspiracije Nermina Nikšića.
NS se do sada pravila nevješta a njihov lider je glumio malog Pericu, kao naivan je i fin. Bježanje sa funkcije premijera kantona i od preuzete odgovornosti na bolje plaćeno mjesto podaleko od interesa medija i javnosti bilo je dovoljno da izazove sumnju nakon što je premijer mnogo htio a još više obećao. Od kulture do smanjenja zagađenja i još svašta nešta između a na kraju je rezultat jedno veliko ništa i bruka stranke i premijera Uka. Razlika između njihovog i SDA-ovog ništa je samo u veličini nule i količini štete.
Situacija sa Konakovićem koji po svom kazivanju “lideriše procese” je još gora. Brbljavost, opšte neobrazovanje, arogancija i đon-obraz su kvalitete koje su mu pomogle da u sportskoj karijeri ima više ličnih grešaka nego koševa, a tako je nastavio i u politici. Decenijama nas davi svojom logorejom za koju vjeruje da je vještina govorništva, a on i njegove kolege iz SDA, danas nipovci, dio su crne historije jednog naroda kojim je upravljala izopačena SDA vlast. Sdaovac stranku mijenja ali ćud – ne. Vidi slučaj(eve) Ademović.
Ipak, nejasno je zašto Forto nakon prošlih lokalnih izbora nije ponudio ostavku na mjesto predsjednika stranke, s obzirom na izborni rezultat. Od Konakovića se nije očekivalo da nakon debakla na proteklim izborima bilo šta promijeni, posebno ne sebe na poziciji predsjednika stranke. I tu se vidi da je Konaković autentični SDA proizvod. A ni SDA kao familijarna stranka sa bračnim parom na čelu i pročelju neće reformisati samu sebe i jednostavno poraziti diletante Trojke na narednim opštim izborima. Nastavit će istrajavati na tradicionalnim prevarama i lažima Izetbegovića, kao i na ozloglašenim kadrovima, na pregolemo zadovoljstvo Trojke kojoj je to jedina realna šansa – da SDA ostane ista.
Slučaj Bošnjak ne bi bio poseban događaj ni presedan, osim možda stranački, da NS nije odlučila krenuti u akciju instrukcijom i naputkom za medije u kojem novinare i urednike uče kako da rade svoj posao. Da se treba poštovati presumpcija nevinosti i još čitav niz opštih mjesta, uputa i sugestija u tonu koji ne krije želju za dociranjem, odnosno za naređivanjem, samo kad bi se moglo.
Pored očekivane reakcije novinara, medija i različitih novinarskih udruženja, koja je, čini se, bila neočekivana samo u najužim stanačkim krugovima, oglasila se i pomoćnica ministra za ljudska prava i izbjeglice Duška Jurišić, inače neformalna glasnogovornica stranke. Da se kao ogradi od stranačkog dopisa medijima. Naravno, ponovo opšta mjesta i priča o principima. I naravno, nije ponudila principijelnu ostavku na funkciju na koju ju je NS postavila. Duška Jurišić započinje svoju reakciju riječima: “Ponešto znam o pritiscima na novinare.” Znamo i mi ponešto o pritisku na novinare dotične Jurišić dok je bila na poziciji urednice. Ali to nije tema ovog teksta iako se Duška trudi da upravo ona postane tema a ne stranka. Ista Duška Jurišić koja je tvrdila da njeno imenovanje na funkciju koju trenutno obavlja nije po političkoj liniji. Jok, eto, po stručnoj je liniji kao što je tradicija u domaćoj politici. Samo stručnost, ništa podobnost.
Inače, u našoj zemlji je običaj da poslije opštih izbora urednici medija iznenada dobiju funkcije i pozicije, diplomatske ili ministarske. Tako su poslije prošlih izbora glavna urednica Radija Sarajevo i vlasnik magazina Start postali ambasadori zahvaljujući nagradnom imenovanju smutljivca Željka Komšića koji na taj način nagrađuje podobne novinare i redakcije, tradicionalno po zaslugama. Duška Jurišić je nakon urednice kantonalne televizije na prijedlog NS-a postala pomoćnica ministra. Na mjesto pomoćnice ministra za ljudska prava sa mjesta urednice koja zna ponešto o pritiscima na novinare.
Jedno je izvjesno – Naša stranka nema svijetlu budućnost, ali to ne znači da neće ovu našu mračnu avliju dodatno zacrniti, osim što su ubice nade da nada postoji. Uostalom, u vrijeme (višegodišnje) trojne terapije SDP-NiP-NS osvanule su nove mega građevine u kotlini i na brdima oko Sarajeva kao nekad mitraljeska gnijezda i baterije minobacača i haubica, a Sarajevo je izgubilo jedan od posljednjih šumaraka u centru grada – Crni vrh. Sada će tajkuni s visine moći gledati sirotinju na kojoj su se obogatili, a mnogi od njih su tu sirotinju i opljačkali. Legalno i legitimno kao Nedžad po zakonu Branković (SDA) kad je između ostalog kupio stan od preko 130 kvadrata za preko 900 konvertibilnih maraka, i to u certifikatima.
Sjahao Kurta, uzjahao Murta. Umjesto šume, izđikljale su betonske građevine sa stanovima za bogataše kako bi imali dobar pogled i čist zrak, tik iznad sarajevskog otrovnog smoga. Trojka nije politička alternativa SDA i njenim satelitima, već konkurencija, ekonomska a ne politička, koja po svemu sudeći želi isto što i SDfA. A to isto, bez obzira koliko međusobno različito, nastavlja uništavati ostatke institucija i daviti građane.
Dok se gušimo u smogu, trojkaši planiraju nove visoke zgrade u sarajevskoj kotlini. To će sigurno pomoći poboljšanju kvalitete zraka, upravo onako kao što će Trojka donijeti promjene u odnosu na SDA lopovluk i SDfA ublehe.