Trump je postigao nemoguće – uspio je otvoriti Hormuški prolaz koji je bio otvoren prije njegovog napada na Iran. Ali to ni izdaleka nije sve. Uspio je ujediniti Irance i dovesti na vlast novu generaciju političara i oficira. Majstor nemogućeg je pretvorio Iran u supersilu i promijenio izgled Bliskog istoka, potpuno razgolitio Ameriku i unazadio američke strateške interese. Svaka država koja na svojoj teritoriji ima američke vojne baze sada zna, bez sumnje, da su Amerikanci tu radi svojih imperijalnih interesa a ne sigurnosti domaćina. Štaviše, američke vojne baze ugrožavaju bezbjednost države domaćina samim svojim postojanjem. Na primjeru zemalja Perzijskog zaljeva, Saudijske Arabije i Jordana to se jasno vidjelo u proteklih šest sedmica.
Amerika se našla stiješnjena ne samo zatvaranjem Hormuškog tjesnaca i sve nepovoljnijim trendovima na globalnom tržištu energenata, već i vojnim ćorsokakom. Ostale su im samo dvije mogućnosti – razaranje civilne infrastrukture ili krajnje riskantna kopnena invazija.
Iran je izvojevao stratešku pobjedu, vojnu i političku. Praktično sam protiv dvije nuklearne sile. Usput, Hezbolah se poput Feniksa izdigao iz pepela pejdžera. Izrael nije uspio pobijediti čak ni Hamas, iako je proveo i provodi genocid, i razorio Gazu. Izrael je demonstrirao još jednom svoju primarnu taktiku destrukcije civilnih objekata. Amerika je evidentno usvojila izraelsku tehniku ratovanja. U oba rata u Iraku Amerikanci nisu razarali škole i univerzitete. Destrukcija Gaze je postala model i to se vidjelo u ovom ratu. Kao što se vidi u izraelskim napadima na Liban.
Bombardovano je preko tristo školskih ustanova u Iranu i ubijene stotine učenica, đaka, studenata, nastavnica i profesora. Iran nije gađao škole, ni bolnice ni u jednoj od sedam-osam zemalja na čijoj teritoriji je pogađao vojne objekte. Terorizirao je Izraelce četrdeset dana ali im nije uništio elektroenergetsku infrastrukturu ni sisteme za desalinizaciju vode. A mogao je. To je ostalo za slučaj eventualne buduće agresije na Iran. Očigledno, Iran je ratovao poštujući međunarodne zakone i pravila ratovanja, a agresor je već prvi dan gađao i pogodio, dva puta, školu i usmrtio 168 učenica. To je bila najava ratne doktrine koja podrazumijeva ratne zločine.
Amerika i Izrael su započeli ilegalni rat koji, kako smo već pisali, ne mogu dobiti. Čak ni čineći ratne zločine. Čak ni prijeteći totalnim uništenjem Irana. Šta god da su uradili ne bi otvorili moreuz Hormuz. A Iran je mogao odgovoriti uništenjem saudijskog naftovoda koji je alternativa transportu hormuškim tjesnacem i koji je omogućio nastavak snabdijevanja globalnog tržišta saudijskom naftom, a Saudijskoj Arabiji ogroman profit u ovom ratu. Sve ovo su američki vojni planeri mogli i morali znati prije započinjanja rata. Rečeno ilustrira njihovu nepromišljenost i aroganciju. U skladu s tim je i rezultat rata. Taktika destrukcije se pokazala kao loša strategija.
Iran je već ranije iznio zahtjeve u deset tačka, koji se sad predstavljaju kao novi. Činjenica je da će se pregovarati o iranskim uslovima za prekid rata. O razmjerama američkog očaja govori i to da je pakistanski premijer prvo na platformi X objavio cjelokupan tekst koji su mu poslali Amerikanci. Da bi strelohitro izbrisao „Draft – Pakistan's PM Message on X“.
Amerika je prihvatila prijedlog za dvosedmično primirje koji je sama sebi uputila preko Pakistana, a nekoliko sati prije isteka ko zna kojeg po redu Trumpovog ultimatuma Iranu u četrdesetodnevnim pregovorima sa samim sobom. Neuspjeh pregovora u Islamabadu Amerika će pokušati spriječiti jer su trenutno za aktuelnu administraciju sve opcije bolje od nastavka rata bez realnih vojnih opcija.
Zaista je Trump postigao ne samo nemoguće već i nezamislivo. Iranski uslovi za mir su sve ono što Iran nije uspio postići u proteklih skoro pola stoljeća. Ukidanje sankcija i suverenitet nad Hormuškim prolazom uz naplatu, dolar (ili više) po barelu, odnosno dva miliona dolara po prolasku, u valuti koja nije dolar, a zaradu će dijeliti sa Omanom. Iran će pokušati zadržati zalihe obogaćenog uranijuma. Bezbeli, zadržat će svoj balistički, a i nuklearni, program. Uz to će biti slobodan razvijati svoje napredne raketne sisteme, a i nuklearno oružje nije više pod fetvom. Mir u Libanu je uslov za koji je Netanyahu izjavio da neće poštovati i od ranog jutra divljački bombarduje libanske civile. I Trump je izjavio/slagao da Liban nije dio dogovora. Izrael ne učestvuje u mirovnim pregovorima, a Iran insistira na svih deset tačaka.
Šteta koju su pretrpjele američke vojne baze je prevelika. Samo za obnovu radarskih i drugih sistema biće potrebne godine i desetine milijardi dolara. Pod uslovom da Amerikanci ne napuste svoje baze na Bliskom istoku. Zatvaranje američkih vojnih baza više nije zahtjev Iranaca, niti je uslov plaćanje ratne odštete. Amerikanci će možda, sa ili bez dogovora sa Iranom, svakako napustiti baze u zaljevu ili neke od postojećih zatvoriti, a Iran će ratnu odštetu namiriti ozakonjenim naplaćivanjem prolaska moreuzom.
Naravno, niko ne može vjerovati Americi i Izraelu. A najmanje im vjeruju Iranci, Libanci i Palestinci. Međutim, Iran ima još nekoliko karata u rukavu za ovu njima nametnutu partiju pokera. Prolaz Bab-el-Mandeb ovom prilikom nije zatvoren, a već bi narednom ratnom prigodom mogao biti. Jemen je bio spreman da to na mig Irana učini, kao što se, iako suzdržano, uključio u rat protiv Izraela. Energetska infrastruktura na Bliskom istoku, uključujući Izrael, i postrojenja za desalinizaciju vode su još u dometu iranskih raketa. Iran je nakon izraelskog napada na Liban opet zatvorio Hormuški prolaz. S tim da sada svi znaju kakve će biti globalne ekonomske posljedice.
Ovaj rat neće prekinuli ni američko-izraelski ratni zločini ni prijetnja totalnom destrukcijom Irana, već ekonomija. I sve izvjesniji globalni ekonomski kolaps. Amerikance ne dotiču ratni zločini koje njihova vlada čini ali ih uznemiruje cijena goriva koja je sa dva skočila na gotovo pet dolara po galonu. U slučaju uzajamne destrukcije energetske infrastrukture taj bi se iznos povećao, trajno.
Iran je platio veliku cijenu i podnio velike žrtve, ali je i dobitak velik. Jasno, sa teroristima kakvi su Trump i Netanyahu sve je moguće i treba očekivati nemoguće. Ovaj put Trump je pomogao Iranu da ostvari nemoguće i nezamislivo.
Ništa nije gotovo dok sve nije gotovo. Niti je jednostavno ono što izgleda jednostavno. Netanyahu će učiniti bilo šta da izbjegne izraelske sudove i pokušat će odvesti Izrael u nove poraze u svom vječnom ratu, koji orvelijanski naziva “ratom za mir”. Prvo će sabotirati ovo neizvjesno primirje iživljavanjem nad Libanom. Trump će vjerovatno nastojati što prije pažnju javnosti, sa Irana, afere Epstein i ekonomskih problema, preusmjeriti na nove ciljeve – Kubu, Grenland, pa možda i Kanadu. Evropu i NATO. To čak ni Trump ne zna.
Americi i Izraelu predstoji borba na domaćem terenu. Američka i izraelska javnost neće lako zaboraviti ovaj skupi politički i vojni avanturizam. Iranu također predstoji borba na domaćem terenu ali je trenutno ujedinjen. To će kratkotrajno olakšati, ali neće umanjiti, ekonomske probleme koji su nakon rata i razaranja još veći. Bez sankcija, Iran će svoja prirodna bogatstva i resurse konačno moći iskoristiti za podizanje niskog životnog standarda svojih građana. U obnovi će im pomoći Kinezi koji su, po svemu sudeći, bili garant Iranu da uđe u mirovne pregovore sa Amerikom, a nakon kineskog (i ruskog) veta u Vijeću sigurnosti UN-a. Ipak, Iran čeka veliki izazov jer islamska republika mora omogućiti veće slobode svojim građanima ili će iransko društvo, prije ili kasnije, implodirati. Trenutni trijumf je prilika. Reforma je nužna ali nije izvjesno da je moguća. Kako odgovoriti na tu nužnost veći je izazov za Iran nego nastavak rata ili nova agresija.