foto: Dženat Dreković/NOMAD

Zubčević: Jelena, promjena koje nema

Glasovi za predsjednika RS-a još se broje, a nekima se dlanovi znoje. Opozicija u RS-u optužila je Ikonokradicu za izbornu krađu, a on automatski Bosnu i Hercegovinu, tačnije – CIK. U slučaju gubljenja izbora, nakon najave novog brojanja glasova, Dildorad je nagovijestio da će osnovati nevladinu organizaciju za samostalnost RS-a. Evo, nasmrt nas je prepao. Nemoj, Mile, molimo te. Nema više kratkog Partnera za šverc. Čemu rat?! Mamuza mrtvog konja Dildorad, ali nije mu mrsko, jer nema se kud, niti se ima koga osim mrtvo kljuse. Šansa za osamostaljenje RS-a je podjednaka šansama za Treći entitet. Neko zlonamjeran bi dodao da su te šanse jednake vjerovatnoći da će Bosna i Hercegovina u bliskoj budućnosti biti građanska država, poput zemalja članica EU sa građanskim ustavom. Ali to ne znači da je u međuvremenu Bosna sigurna. Nacionalizacija straha je trima nacionalističkim politikanstvima uvijek bila tonalitet predizbornih kampanja, ili ad hoc reakcija na neku aferu u kojoj su nacionalisti iz goleme ljubavi prema svome narodu opljačkali taj narod, pa onda iz još veće ljubavi, prema ko zna više čemu, pokrenuli govor mržnje, podjela, zavada i sukoba svog naroda sa samim sobom i sa svojim bližnjima. Ali čini se da se sviđa našem svijetu da mu bude neprijatno. Ubijeni u mozak, utroje, svako u svom toru, tri odjednom. Ali ne treba “vezati tugu za srce” niti dati “hrđi na se”. Preživjela je Bosna i gore gospodare i pregurala veći nevakat. Nije neka utjeha, ali je ipak nešto. Živimo u vremenu daj-šta-daš, kad je o nadi i utjehi riječ.

Nema mjesta sumnji u izborne krađe. Kad se govori o nacionalistima svih fela i dezena zajedničko im je – što su im oči vidjele, ruke su ukrale. Lopovski mentalitet – kradu sve što mogu. Kleptokratija maskirana nacionalizmom, religijom, populizmom i uvijek demagogijom. Nacionalizam krije organizirani kriminal, stranački organiziran. Nije lako čovjeku shvatiti kako neko ko je nekvalificiran i nesposoban nakon što preko stranke dobije (nezasluženu) funkciju, i previsoku platu, ne samo da ne radi za tu platu, već šteti poslodavce – građane. Domaći političari u pravilu, skoro isključivo, rade samo za sebe i za svoje stranke, a ne za (siromašne) građane koji ih skupo plaćaju. Ali su im svima puna usta naroda, a ruke pune plijena.

Opozicija u RS-u na čelu sa Jelenom Trivić pretendenticom na poziciju Predsjednika RS-a optužuje vladajuću stranku za izborni kriminal, u nadi da će izborne krađe biti krivično gonjene, čime bi se, eventualno, nanijela šteta mogućim pobjednicima i umanjio vlastiti poraz. Lakše je pričati o izbornoj krađi nego o izbornom neuspjehu. Kako da ne kradu izbore kad su sve što su mogli svaki put ukrali, i u tome su nacionalističke stranke na vlasti slične kao jaje jajetu. Jasno – ko je ukrao jedan glas kao da je ukrao sve glasove, ali problem je što se ne može preko noći insistirati da zakon bude zakon, da upravo u ovom slučaju proradi pravna država, koja ne da ne radi, već i ne postoji osim kao skela i kulisa neefikasnih institucija. Pravo i pravda su u našoj zemlji samo priče. Više je to represija prema građanima nego pravda. Sirotinja na kojoj se trenira strogoća zakona. Za tri metra drva – tri mjeseca zatvora, a za tri miliona – sloboda i privilegije. Valjala bi Jeleni pravna država, kao i svim građanima naše zemlje, ali ne može to preko noći. Potrebno je mnogo vještine, vremena i želje da se zaista uspostavi pravna država, a dovoljno je malo da se ona uruši.

Proglasila je kandidatkinja Trivić izbornu pobjedu odmah u izbornoj noći. A malo kasnije isto i Ikonokradica nimalo vesela lica. Dok u CIK-u još prebrojavaju glasove, interes za pobjednika je na nivou puke znatiželje. Jelena Trivić je kao i Stanivuković (kao i gradonačelnica Sarajeva) nova generacija insta-političara, starih ideologija, pardon demagogija. Simboli su amblemi, šuplja priča se zamišlja i plasira kao politika, a proizvoljne ocjene su istorijska građa. Ne drži to vodu, bar ne dugo, ali drži dok majstori (nacionalisti) ne odu. Njima više i ne treba.

Mada istovremeno i nadahnuta i bez daha, i očigledno zadovoljna, obasjana svjetlom reflektora i zvijezda izborne noći, Jelena Trivić je održala svoj prvi a možda i posljednji “predsjednički govor”. Retorika je očekivana, ali teško probavljiva.

S vjerom u Boga

“Vjerovala sam u Boga i u narod RS-a da je nakon dugotrajnog robovanja i loše vladavine ipak uspio da prosudi šta je dobro a šta nije dobro … Ja jesam Srpkinja ali biću predsjednica svih građana RS-a, neka se nijedan drugi narod … (aplauz) Pod zastavom RS-a ima mjesta za sve (masovne grobnice op. aut.) … Oni koji su je stvarali nosili su ideal slobode u svojim srcima i mi ćemo s tim idealom slobode gledati u budućnost. Pratićemo nacionalnu politiku koja se kreira u Beogradu i nikada nećemo uraditi ovo što je Dodik uradio sa Milanovićem udarajući direktno na Srbiju i njeno rukovodstvo. Naša obaveza je da ekonomski i u svakom drugom pogledu snažimo RS. Da je učinimo de facto, praktično, u ekonomskom pogledu nezavisnom u ovoj složenoj političkoj strukturi koja se zove Bosna i Hercegovina. Drugi narodi u Bosni i Hercegovini od mene će uvijek imati ispruženu ruku. To znači da ću praviti kompromise tamo gdje su mogući ali to isto znači da će kompromise morati da prave i drugi, jer Bosna i Hercegovina može da opstane samo na bazi kompromisa i konsenzusa … To je moj apel onima koji će predstavljati druge narode u Bosni i Hercegovini. Naša osnovna misija, i to sam govorila u kampanji, je da sačuvamo narod u RS-u. Narod RS-a nestaje. A RS će biti ponosna i vječna samo kada nas bude više i više i samo kada bude ovdje naroda. Nikakav jedan čovjek, nikakva Jelena, i nikakav bilo ko od nas nije čuvar RS-a. Narod je čuvar RS-a.“

Nakon niske opštih mjesta i klišeja o korupciji i borbi protiv iste, Jelena Trivić je nastavila: „Potpuno mirno, hladno idemo u ono što nas čeka i ovo je tek početak pobjeda za RS. Ovo je tek početak pobjeda koje mi kao narod treba da naučimo, a to je da pobjeđujemo u miru. Srbi su stradali u mnogim ratovima u kojima smo se samo branili. Prošli smo golgotu Jasenovca, vaskrsli smo u našoj RS. Čekali smo pedeset godina, njeni temelji su u Jasenovcu. Mi jesmo nebeski narod ali kao nebeski narod treba da naučimo da pobjeđujemo u miru.”

Dodik vrlo dobro zna šta su srpska hegemonija i povampireni nacionalizam uradili Jugoslaviji, građanima, narodima i narodnostima te zemlje. Zna, ali se pravi budala. Priču je promijenio kad je shvatio da je vlast najlakše zadržati ukoliko pričate indoktriniranim biračima ono što su navikli i zavoljeli slušati. Trivićka je zadojena nacionalističkom mitomanijom i istorijom konstruisanoj nakon decenija revizionizma. U njenim riječima odjekuju ublehe Jovana Raškovića, a zrcali se užas mladićevsko-karađićevskih ratnih zločina. Jelena ne zna šta priča – ili je ista kao Rašković, Karadžić, Milošević… Dodik zna da laže kad zine da nešto kaže o agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocidu nad Bošnjacima. Zna da laže, a Jelena možda čak i ne zna već iskreno vjeruje u svoje riječi, uvjerena u neistine koje izgovara. Ne zna se šta je gore.

Nova generacija nacionalista na svim stranama ukazuje na potrebu da stari nacionalisti dovedu u kakav-takav istorijski i pravni red sav ovaj nered koji se decenijama planski i sistematično proizvodi jer mladi, čini se, ne znaju šta je red ni kako do njega doći. Ali avaj, i stari i mladi su rezultat tog brižljivo kreiranog haosa i izluđivanja (svako svog) naroda. Tragično je vidjeti da su nove generacije političara, očekivano ali ipak poražavajuće, manjeg kapaciteta i sa mnogim lažama i paralažama u glavama što huče i buče u glibu neartikuliranosti. Nove snage (i stare nade) na svoj su način gore od prethodnih generacija koje su nam na dušu legle i neće ustati dok ne izdahnemo – ubijaju svaku nadu u bolje prekosutra.

Neki novi klinci-palci trude se biti veći nacionalisti od svojih starijih prethodnika. Opozicija u RS-u je kao i opozicija u Srbiji. Podjednako zaguljena, ništa manje nacionalistički nastrojena, opasna kao i oni što su preko konclogora, masovnih egzekucija, silovanja, pljačke i paljevine, stvarali novi, za njihov narod “bolji i pravedniji svijet”, pravi mali nacionalistički raj na zemlji. Davno smo naučili, kad ljudi pokušaju stvoriti raj na zemlji – naprave pakao.

Slično je i sa opozicijom HDZ-u u Bosni i Hercegovini – HRS je radikalniji od HDZ-a. Oni zaista vjeruju sve ono što Čović govori u svojoj svakodnevnoj političkoj rutini, samo što su oni kao pošteni a HDZ činjenično nije, jer HDZ se bavi korupcijom pod plaštom nacionalizma i zaštite naroda, ovi novi hoće da budu čisti nacionalisti. To nas dovodi i do SDA. Od kada oni brinu o Bošnjacima, preživjeli smo genocid i sve drugo što se može i ne može zamisliti. A uz to je Bošnjake orobila upravo SDA. Kao i Hrvate HDZ, kao i SNSD Srbe. Svako svoje, po nacionalnom ključu. I sve se može svesti i pojednostaviti do miloševićevske banalnosti – niko ne sme Srbe da bije (osim mene). Počelo pričom o bitkama a završilo destrukcijom, pljačkama i genocidom. A sve prave bitke na pravom a ne propagandnom polju su izgubljene. Počelo je tako što je prvo prebio Srbe, pa onda krenuo redom da bi na kraju Srbima u amanet ostavio najveću srpsku tamnicu – današnju Srbiju.

Ergo, jedina i osnovna razlika između starih i novih nacionalista, bez obzira kojih, je da su stari kriminalci, kokošari i sjecikese, praktično – izdajnici, a novi to (još) nisu. Ideološki – nema razlike. Ista ideologija donosi iste ili slične rezultate. Tačno da opozicija u RS-u nije lopovska kao SNSD, bar ne u istim razmjerama, ali oni nisu ni imali pravu priliku biti kriminalci, i ne znači da neće kada budu mogli. Imamo pravo tako razmišljati nakon što su nas opljačkali i prevarili svi koji su dobili priliku. Slična je situacija i sa nacionalističkim alternativama u Federaciji. Ili novima trebamo vjerovati na riječ kao i starima. Uostalom, i Željko Komšić je pošten jer nije kriminalac, bar ne postoje saznanja koja govore suprotno, ali je moralno korumpiran. “Poštenje” novih nacionalista je balkanski miraž, ili samo trenutno stanje bez garancije da neće biti još i gore, samo ako budu imali dovoljno vremena i prilika, i možda će se već sa prvom šansom promijeniti. Ili kad (nekadašnji) lider (liberalnog) NS-a, Peđa Kojović, ode prvog marta da se, dodvoravajući se nacionalistima i ugađajući stereotipima, pokloni mezaru Izetbegovića koji je konačno u Daytonu potpisao smrt Republike i građanske države za koju smo glasali tog prvog marta. Mi smo na kraju ispali ilegalni, a šumski hajduci – legalni.

U slučaju Bošnjaka kao najdemokratičnijeg naroda u Bosni i Hercegovini s obzirom na rasprostranjenost i zastupljenost u nenacionalističkim strankama, takozvanim građanskim, bošnjački nacionalizam je veoma specifičan. Za razliku od hrvatskog i srpskog koji su ambiciozno destruktivni prema drugima, bošnjački nacionalizam je prvenstveno samodestruktivan. Jasno, nacionalistička politika često završi u destrukciji nacije u čije se ime kao bori. Šta su Srbi dobili Miloševićevim ratovima? A šta su izgubili? Sitan ćar i pregolema šteta. Sve u pokušaju da sačuvaju hegemoniju u Jugoslaviji koju su od njenog osnivanja generacije srpskih političara doživljavale kao veliku Srbiju, “proširenu Srbiju” kako bi to rekla Latinka Perović – donijeli su mržnju, razaranje i smrt. Ipak, bošnjački nacionalizam je, kao i srpski i hrvatski, protiv Bosne i Hercegovine, iz prostog razloga jer je svaki nacionalizam u Bosni protiv Bosne. Osim u slučaju bosanske nacije. Ali iz tog najljepšeg sna smo se probudili u košmaru Daytona. A do (i od) Daytona kao da su slušali Dobricu Ćosića, SDA Bošnjaci su učinili sve da se narod uklopi u (predratnu, ratnu i poslijeratnu) propagandnu matricu Beograda (i Zagreba). Da bude onakav kakav njima treba. Slično kao što su Rusi pomogli razvoj ukrajinskog nacionalizama i antiruskog raspoloženja, a posebno ekstremizma. Ako nemaš neprijatelja kakav ti treba, neprijatelja po vlastitim željama i potrebama možeš i trebaš stvoriti. Danas su Bošnjaci vrlo slični onome za šta smo bili propagandno optuživani u praskozorje agresije na Bosnu i Hercegovinu. Ništa od toga ne bi bilo moguće, bez želje i volje, i posvećenog učešća SDA, kao političkog eksponenta Bošnjaka.

I sada vladari, oni koji su opljačkali, svako svoj narod, sazivaju mitinge i pozivaju opljačkani narod na ulice. Morbidno i bizarno. SDA preko svojih “podanika” pred OHR-om u ponedjeljak (ne zna se da li će se “patriotama” pridružiti Dodik i ruski ambasador). Utorak – u Banjaluci SNSD diže bunu (nema potvrde učešća demokrata iz Federacije). Šteta, mogli su to isti dan organizovati, s obzirom da im je cilj isti – status quo do konačnog kraja Bosne i Hercegovine. Nije baš čest slučaj u demokratiji da vlast protestvuje, ali Bosna je jedna i jedina, nejedinstvena i podijeljenja, u Daytonu etnički cementirana – u Bosni je sve loše i sve ludo vjerovatno i moguće, a skoro ništa dobro i pametno nije izgledno. Naša je domovina davno oteta kao lijepa djeva. Oteta i trajno zatočena. Izaći će “čuvari” države zajedno sa “čuvarima” nacije u ponedjeljak (i u utorak) da pomognu svojim tamničarima da podignu još jedan zid oko Bosne. Još dva. Manipuliranje Bošnjacima ne bi li se suprostavili Zapadu. Da se Bosna i Bošnjaci okrenu protiv Amerike i EU je nova faza na putu samouništenja. Umjesto da se kao društvo fokusiramo na mogući (ničim zasluženi) decembarski kandidatski status i na nacrt rezolucije o mandatu EUFOR-a. Bošnjake pozivaju da protestvuju upravo protiv onih koji su ipak kakva-takva zaštita kakve-takve sigurnosti države Bosne i Hercegovine, njenog integriteta i suvereniteta, a oboje je ugroženo, a sve što ugožava državu Bosnu i Hercegovinu ugroza je za sve njene građane, a najprije za Bošnjake.

Bošnjaci, kao ni Bosna, prijatelja na svijetu više nemaju. Pogotovo nemamo moćnih prijatelja, a ove preostale prijatelje po službenoj dužnosti Bošnjaci proglašavaju nacistima. Schmidt je kao nacista, a nacionalisti svih fela, kleptomani, su kao nešto, a ne samo obične lopine i varalice. Još samo da nas pridruže Rusiji i Turskoj i posao je završen. Umjesto na Drini NATO, imaćemo rusku predstražu u Banjaluci. Možda smo i zaslužili da završimo u tamnici svijeta, jer smo bliži totalitarnoj Rusiji, i Turskoj, nego Americi i EU. Kakav god da je Zapad, hegemonistički i licemjeran, ipak je to svijet kakve-takve demokratije i kakve-takve vladavine prava. Demokratije jer je promjena vlasti standard, a ne nacionalna tragedija, a vladavine prava jer u zatvoru može završiti svaki kriminalac, pa makar on bio i bivši predsjednik Amerike. I to nije tako jer je palo s neba, već zato jer su se građani izborili za pravnu državu i demokratiju, tako što bdiju nad najvažnijim tekovinama društva i slobode. Boljih nema.

Ostaje Bosna i Hercegovina lijepa a bespomoćna, pijana i luda, samooteta i samozatočena, u kolicima jer ne može bez pomoći da se kreće. Ali još je lijepa, i mahnita. Tužna karikatura sebe. Kao Mešin Džemail.

“Dok je sjedio, iznenađivao je svakoga ljepotom i snagom, muškim licem, srdačnošću osmijeha, širokim ramenima, jakim rukama, stasom kao u pehlivana. Ali čim bi ustao, sva bi se ta ljepota porušila, a prema kolicima se batrgao bogalj koga je bilo nemoguće gledati bez sažaljenja. Obogaljio se sam. U piću je oštrim nožem udarao u svoja stegna, dok nije isjekao sve žile i mišiće, pa je i sad, pijući, zabadao nož u sasušene patrljke ne dozvoljavajući nikom da mu priđe, niti je ko mogao da ga savlada, tolika mu je još snaga ostala u rukama. – Džemail je naša prava slika, bosanska – rekao je Hasan. – Snaga na patrljcima. Sam svoj krvnik. Obilje, bez pravca i smisla.”

Edin Zubčević

Zubčević: Ja, zlatni ljiljan
Zubčević: Patriotske igre
Zubčević: Moralna dijagonala
Zubčević: Zagadi pa vladaj
Zubčević: In memoriam
Zubčević: Tobejarabi
Blok – tri ko jedan
Zubčević: Profesor Tunjo
Željko, de, reci nam sve
Zubčević: Migranti i mi
Sannety
M kao melek
Izborne dileme
Šta je smiješno?
Praznik u Sarajevu
Neka bude svjetlo!
I bi svjetlo
Decembar u proljeće
Ljeto i geto
Zubčević: Ljetni bilten
Vandalizam i renesansa
Zubčević: Minuta šutnje
Zubčević: Muke po uredniku
Zubčević: Muke po Miljenku
Zubčević: Nacionalne utopije
Zubčević: Brodom koji tone
Zubčević: Zvijezda Mira
Zubčević: Imunitet stada
Zubčević: Građanska opcija
Zubčević: Aca vakser
Zubčević: Opšta opasnost
Zubčević: Mitovi i pobjede
Zubčević: Ko to tamo sneva?
Zubčević: Istina o pravdi
Zubčević: Život u najavi
Zubčević: Rat i mir
Zubčević: Izgubljeni mir
Zubčević: Smrt Filozofa
Diverzant u trezoru
Zubčević: Kao nekad pred rat
Zubčević: Na Drini NATO
Zubčević: U magli rata
Zubčević: Atentat
Zubčević: Drugo poluvrijeme
Zubčević: Priče kratkih nogu
Zubčević: Kraj karnevala
Zubčević: Život bez nade