foto: Đ. Karavdić/NOMAD

Vandalizam i renesansa

U ljeto 2000. godine, sjećam se bilo je vruće i prašnjavo, nazvao je Markus Stockhausen. Upoznali smo se dvije godine ranije a prethodne godine je svirao na Jazz Festu u duetu sa Dhaferom Youssefom. Brzo smo postali bliski prijatelji.

“Dolazim narednog mjeseca u Sarajevo.”
“Šta, kako, zašto?”, nisam mogao vjerovati da se Markus vraća u Sarajevo tako brzo. Te ‘99. u šetnji Baščaršijom na moj komentar da sam presretan što svira svoj prvi koncert u Sarajevu, rekao je:

“Svirao sam već u Sarajevu.”
“Kada, prije rata?”
“U vrijeme rata i opsade.”

Izlet u opsadu

Bio sam zatečen. Ali mi je nekako bilo normalno da je upravo Markus bio za vrijeme opsade u Sarajevu i svirao koncert u Vijećnici. Skroman, i nepretenciozan, ovaj genijalni muzičar mi je ukratko ispričao avanturu dolaska u grad. Tada su umjesto virusa zrakom letjeli geleri i puščana tanad. Komentarisao sam lakonski da je mogao poginuti, nakon što mi je pričao o nekoj eksploziji koju su preživjeli. “Ne znam kako nismo”, odgovorio je.

Pitao sam je li vrijedilo? Rekao je da ne zna, ali da mu je bilo važno, kao i nekim njegovim prijateljima podržati Sarajevo pod opsadom i Bosnu i Hercegovinu. Markus je iz Kelna, jednog od njemačkih gradova koji je, poput Drezdena, sravnjen sa zemljom u savezničkim bombardovanjima. Grad je obnovljen sa novim arhitektonskim rješenjima i nije previše ličio na svoje prijeratno izdanje. Pa je “industrijsko sivilo” tog grada rezultat poslijeratne obnove.

“Bilo je potresno svirati u izgorenoj biblioteci. Nije to bio moj najbolji koncert, ali je meni bio jedan od važnijih. Bilo je uznemirujuće i nepodnošljivo gledati sve te slike i stradanja i biti nemoćan učiniti bilo šta.“

“Mogao sam nešto reći, mogao sam svirati. I mogao sam doći u Sarajevo.”
“Uradio si sve troje.”
“Da, šteta što je to tako malo.”

Svidjelo mi se Sarajevo o kojem je Markus govorio. Uživao sam gledati svoje Sarajevo njegovim očima.

Brod na željezničkoj stanici

“Jedan njemački umjetnik dolazi u Sarajevo sa velikom instalacijom koja uključuje i pozorišni i muzički program.” Dok je govorio o planiranom performansu, pokušavao sam zamisliti kostimirane muzičare i glumce i predstavu u kojoj Markus svira dok ekvilibrista pehlivani na konopcu iznad scene. “Želio bih te zamoliti da nam pomogneš i da za nas koordiniraš i produciraš, lokalni organizator se ne snalazi najbolje jer se radi o kompleksnom projektu, i veoma neobičnom.”

Naravno, pristao sam, refleksom vječnog freelancera – na poslovne ponude prvo kažem da, pa onda pitam šta. Ali ovo je bilo nešto drugo. Markus Stockhausen me zove da pomognem u produkciji – bio sam presretan da budem dio nečega u šta je uključen Markus. Sama činjenica da je on učestvovao bila je dovoljna garancija da se radi o nečemu važnom i posebnom. Projekat se zvao Im Augenblick, Helmuta Lutza – bila je to finalna faza ideja i akcija još iz vremena opsade Sarajeva. Helmut je bio angažiran u vrijeme rata u Bosni u okviru saradnje bratskih gradova Friedrichshafena i Sarajeva. Novcem građana Friedrichshafena obnovljen je, između ostalog, i Dom zdravlja Omer Maslić.

Nekoliko sedmica nakon tog razgovora, već se radilo na pripremama, a u julu 2000. na plato ispred Željezničke stanice stigli su kamioni. Istovar je trajao dobar dio dana. Ta velika instalacija, koju još uvijek nisam mogao zamisliti, bila je montažna. Clemens, sin Helmuta Lutza vodio je projekat iskustvom vrsnog zanatalije koji detaljno poznaje svoj posao i ništa ga ne može iznenaditi.

Sve je bilo pripremljeno po unaprijed preciziranom planu, narednog dana su za ne više od desetak sati montirali ogromnu skulpturu koja je ličila na futuristički brod koji kao da je pobjegao iz nekog romana epske fantastike ili distopijskog filma sa sretnim završetkom.

Skulptura je zamišljena i kao scena za umjetničke programe. Ovaj izuzetno i minuciozno elaboriran projekat imao je u vidu vlastite razmjere pa samim tim i činjenicu da će skulptura trebati više prostora iz čega slijedi da treba biti smještena na nekom trgu ili drugoj prostranoj lokaciji, a zbog ideje projekta i praktične strane platforma je osmišljena i atestirana kao bina. Čak je i visina bila odgovarajuća. Tako je i muzičko-scenski program tog dana izveden na samoj skulpturi koja je korištena kao scena. Nije bilo teško s malo svjetla napraviti zanimljivo prizorište.

Muzički dio programa sastojao se iz dva dijela. Prvog koji je izveo Markus Stockhausen sa trubačem Denisom Amitovićem i trombonistom Marinom Gradcem. Originalno, radilo se o virtuoznoj muzici koju su trebali izvesti Stockhausen i trombonist Mike Svoboda koji je bio spriječen doći u Sarajevo pa su lokalni muzičari ušli kao zamjena, a Markus je nakon upoznavanja na licu mjesta napisao muziku koju će izvoditi. U drugom dijelu programa, Baščaršijske noći su angažirale Omara i Mjesečare, Bebu Selimović sa kvartetom Dževada Šabanagića, i trio Edina Bosnića.

Narednog dana instalacija je demontirana, spakovana, utovarena u kamione i krenula je na put po svijetu da bi se pet godina kasnije vratila u Sarajevo. Baščaršijske noći su uspješno dočekale povratak, a skulptura je postavljena u Hastahani. Zapravo bila je ostavljena a ne postavljena.

U međuvremenu, dok je Lutzov “brod” putovao svijetom pričajući i priču o Sarajevu, koje je zajedno sa slobodom branilo i svoj multikulturalni identitet, nastavit će se, sticajem novih okolnosti, moja saradnja sa Baščaršijskim noćima. Dobre stvari se Sarajevu dešavaju kao slučajno ranjavanje u ratu, od zalutalog metka ili gelera.

Lijepe uspomene

Opet je zazvonio telefon, ovaj put zvao je Nick Hobbs, najvažniji booking agent u istočnoj Evropi. Bio je maj 2002. Manu Chao je imao posljednji koncert turneje 16. jula u Zagrebu i želio je da nakon toga svira u Sarajevu. Nekada ranije, tokom rata, nakon koncerta u Sloveniji, posjetio je kamp sa izbjeglicama iz Bosne i tamo upoznao stariju gospođu koja je brinula o izbjeglicama, i bila glavna kuharica. Obećao joj je da će jednom u njenoj zemlji odsvirati koncert za nju i izbjeglice koje je tada sreo. Bio je sretan poput djeteta govoreći o njoj. Zvao ju je Big Bosnian Majka. Valjda su je svi u kampu zvali Majka pa tako i on. Često je u svoja tri sarajevska dana spominjao Bosansku Majku, pričao je o njoj kao o ženi većoj od života i vrhunskoj kuharici. Slušajući ga, pitao sam se kakvim mu je jemecima osvojila gastronomsko srce. Da li su klepe bile presudne, ili neki grah s mesom. Kalja ili sataraš? Ili je ipak njeno srce veće od sofre? Nije bilo važno, Manu je bio do kraja oduševljen Bosanskom Majkom.

“Manu želi da svira besplatno, i volio bi da i koncert bude besplatan. Znam da je rok kratak, ali Manu će platiti i muzičare i transport. Putuju sa dva sleeping busa i kombijem binske opreme.”

Ponudio sam Baščaršijskim noćima da koncert zajedno realiziramo jer je njihov festival u julu, a nema smisla praviti veliki događaj usred nečijeg festivala, ako se ne mora. Bilo je konstruktivnije pokušati saradnju. Oni su odgovorili da je program gotov i da ima malo sredstava na dispoziciji. Entuzijazam je narastao kad sam rekao da su honorari i prijevoz “pokriveni”. Ubrzo je sve postalo operativno. “Zadužio” sam razglas i svjetlo koji nisu mogli zadovoljiti potrebe, pa smo pokušali nešto malo u tom smislu popraviti. Ali je najvažnije bilo to što smo pomjerili binu, koja je do te godine stajala, uz cestu, leđima okrenuta Vijećnici. Željeli smo osloboditi što više prostora jer smo se nadali da će na Manu Chao & Radio Bemba Sound System doći hiljade ljudi. Tako smo uz parking, kao dio koncertnog prostora dobili i cestu uz Miljacku i obližnji park… sve u svemu kapacitet za oko 10.000 ljudi. Hobbs je bio skeptičan prema mojoj procjeni, ali je u vrijeme koncerta potvrdio da je vjerovatno prisutno oko 10.000 ljudi. Nakon ovog koncerta, nova pozicija bine postala je stalna.

Preskočit ćemo doček na granici, epizode sa carinicima, nepostojanje ATA karneta u to doba u Bosni i nemogućnost brzog privremenog uvoza opreme, sa kojom su muzičari putovali; preskočit ćemo i insistiranje granične policije na prelazu kod Bihaća u ranim jutarnjim satima da se svi muzičari i tehničari probude i postroje ispred autobusa. Nećemo ovaj put pričati ni o sjajnom Muhamedu Čustoviću, našem fotografu, koji je uslikao sve prisutne u backstageu osim Manua, jer Manu “nije imao interesantno lice”.

Koncert u Sarajevu je bio nezaboravan. Ali se možda najljepši dio avanture desio “iza scene” nakon koncerta. Backstage smo napravili u jednoj avliji koju smo unajmili u neposrednoj blizini bine. Uveli smo i telefon i internet za potrebe “kancelarije” menadžmenta i tehničara. A ideja cateringa je bila bazirana na jednostavnom konceptu – svega u izobilju, kad je već čovjek ispao takav insan onda se moramo zahvaliti iskrenim i totalnim gostoprimstvom, ne zato što ga volimo i što je to jedino čime ga zaista možemo impresionirati, već zato što to možemo odigrati tako da nam ako malo više pretjeramo ne mogu parirati ni gozbe Henrika VIII ili Luja XIV, naravno, s našim skromno-bosanskim kraljevskim resursima. Baščaršijske noći su se još jednom pokazale kao dobri domaćini.

Nakon koncerta, pravo malo slavlje se premjestilo u avliju. Sviralo se i pjevalo do zore. Bilo je tu 50-ak ljudi, neke sam prvi put vidio i nemam pojma kako su se tu stvorili (ali ih je Čustović sve uslikao) – bilo je jasno da se radi o fanovima, domaćim i iz susjedne Hrvatske, pa nismo htjeli kvariti familijarni ambijent avlije. Uz Radio Bembu, tehničare, Adija Lukovca i Ornamente, koji su svirali kao predgrupa, i sve ostale, avlija nam nije bila tijesna jer je čeljad bila pozitivno bijesna.

Pred praskozorje, iz obližnje pekare donijeli smo somune. Ubacili smo u vruće somune puter i komadiće lososa koji je preživio noć u frižideru u avliji i izašli ispred, na plato na kojem je održan koncert. Tragove lude noći uklanjali su komunalci zajedno sa smećem. Stajali smo na sredini trga i halapljivo jeli tople somune, sa Manuom i muzičarima, objašnjavajući uz smijeh kako je naša tradicija jesti somune sa puterom i lososom na sabahu uz ezane, stari običaj naslijeđen od naših djedova. Svitalo je. Kvadrofonijom ezana počela je zvučna senzacija, odjekivalo je sa svih strana u pomalo nadrealnom ambijentu. Šutjeli smo i borili se sa somunima. Čulo se samo jedno polusvjesno tiho izgovoreno la classe Manuovog ton majstora, između dva zalogaja.

Manu je ostao prijatelj Sarajeva i Bosne. Već godinama zajedno svira a i snima sa Dubiozom Kolektivom. Tako se zahvaljujući Dubiozi održava veza sa Bosnom pa je završetak ove priče sretan, do kraja, i poslije, što se, na našu preveliku žalost, ne može reći, naprimjer, za maestra Muttija i Milansku skalu.

Ružne priče

Na jednoj večeri u Ljubljani, na sastanku upravnog odbora Europe Jazz Networka čuo sam priču koju sam poželio istog trena zaboraviti. U razgovoru sa Battistom, spomenuli smo Milansku skalu, i ubrzo došli do sarajevskog koncerta.

“Maestro Mutti je bio nedavno u Sarajevu”, rekao sam.
“Znam. Bila je to katastrofa!”, rekao je Battista. “Bio sam i ja tada u Sarajevu.”

Inače, Battista je dugi niz godina radio kao vanjski producent Ravena festivala i maestra Muttija, ali je zbog sve većih obaveza bio sve manje i rjeđe aktivan kao producent. Nisam znao ovaj dio njegove biografije, ali mi je bilo poznato da je radio velike koncerte u Italiji, i još neke projekte kao što je nedavni ad hoc koncert Jovanottija koji je samo jednom objavom na facebooku skupio preko 100.000 posjetilaca na nekoj planini. Sjećam se, u jednom kasnijem razgovoru je spomenuo da je još uvijek jedan od administratora facebook stranice Radioheada kojima je organizirao koncerte u Italiji. Predložio sam u šali da objavi jednostavan status na FB stranici Radioheada: “Sarajevo?”
“Good idea, Edin”, odgovorio mi je uz smijeh.

No, vratimo se Sarajevu i upitniku.
“Tad si bio u Sarajevu?”

“Došao sam u zadnji čas na insistiranje maestra. Nisam mogao raditi taj koncert zbog obaveza, ali sam se uključio nekoliko dana ranije. Kakav haos!”, govorio je simpatičnim italijanskim akcentom, gestikulirajući. Bio je vidno uznemiren samo sjećanjem na tu epizodu.

Njegov ton me je učvrstio u uvjerenju da moram raskopati cijelu priču pa makar naručivao i plaćao vino cijelu noć. Ali nije bilo potrebe, Battista je rado podijelio svoju traumu sa mnom.

Teško je i ovom prilikom suvišno nabrajati sve tehničke probleme organizacije, odnosno probleme koji se dešavaju lošim organizatorima zbog njihovog amaterizma i neznanja, zbog “tehničke” prirode stvari koje je ponekad teško objasniti širem auditorijumu bez konkretnog iskustva i poznavanja stvari. Ali jedan od većih problema je svakako bio štrajk koji su usred svega započeli muzičari. Zbog dugog i neopravdanog kašnjenja probe i svega ostalog, muzičari su sate proveli čekajući, a kad je broj zakonskih radnih sati istekao, muzičari su stupili u štrajk.

Radno vrijeme je sindikalna tekovina za koju su se borile generacije, i ma kako to lokalnom organizatoru izgledalo čudno, za Battistu je štrajk muzičara bio kraj svijeta, ne samo zbog neugodnog presedana, već i zbog toga što štrajk ima svoje procedure a u sarajevskom cajtnotu za te procedure nije bilo dovoljno vremena.

Battista je uspio okončati štrajk, ali je potrošeno dragocjeno vrijeme, te je uz tehničke probleme koji su postojali, direktan prijenos koncerta iz Sarajeva otkazan na RAI Uno pred sami početak emitovanja. Nezapamćen skandal! Battista kaže da se ne sjeća da li je ikada na RAI Uno otkazan ijedan ranije najavljeni prenos koncerta. Uglavnom, koncert je održan, a snimak naknadno emitiran. Tadašnji gradonačelnik Alija Behmen je, blago rečeno, blago pripit pozdravio goste i otvorio koncert. Maestro Mutti je završio posao i kazao da više ne namjerava biti angažiran na bilo kakvom projektu vezanom za Bosnu. Blago rečeno. Tako je neslavno skončao projekat Putevi prijateljstva: od Sarajeva do Sarajeva, u julu 2009. godine.

I tako smo izgubili dugogodišnjeg velikog prijatelja i dobrotvora, jer je Maestrova akcija u Bosni imala veće humanitarne i edukativne ambicije koje se zbog sarajevskog skandala nisu do kraja realizirale. Mnoge svjetske koncertne dvorane i promotori licitiraju ogromnim finansijskim ponudama da predstave maestra Muttija, a mi to dobijamo na tanjiru, besplatno, i pri tome uzrokujemo skandal.

Ima još lijepih uspomena i ružnih priča, a i mnogi drugi sugrađani bi mogli ispričati svoje uspomene i priče o prijateljstvu i podršci značajnih ljudi i inozemnih institucija Sarajevu i Bosni i Hercegovini, i u godinama “kad je bilo najteže” a i poslije. Neke od tih priča vjerovatno nemaju sretan kraj i sasvim sigurno nam ne služe na čast. Tješi nas da još uvijek u svijetu imamo iskrene prijatelje koje za nas vežu samo lijepe uspomene.

Disjecta membra

U jeku pandemije, nebrojenih i svakodnevnih afera i skandala, koji su postali redovna pojava i rutina pa i ne predstavljaju zapravo nikakav skandal, ni aferu, desi se da ugledamo grupu u civilnoj odjeći, radnog tipa, kako naoružana macolama i brusilicama ruši skulpturu Helmuta Lutza u Hastahana-parku, odnosno Parku profesora Nijaza Durakovića. Petog augusta 2020. godine.

Da je ikada išta čuo ili znao o samom djelu, načelnik Ajnadžić znao bi da se radi o važnom umjetniku i simbolu prijateljstva između dva grada. Ili bi bar znao da se radi o instalaciji montažnog dakle i “demontažnog” tipa koja je već dva puta instalirana u Sarajevu, a 2000. godine nakon montaže, demontirana i spakovana. I pošla na put, i na svakoj stanici na svom putovanju u Jeruzalemu, Rimu, Parizu, Atini, Pragu… skulptura je montirana i demontirana. Radi se, kao što smo rekli, o detaljno elaboriranom djelu koje se može jednostavno demontirati i ponovo montirati.

Nema potrebe u civiliziranom svijetu u 21. stoljeću sjeći i čerečiti umjetničko djelo usred bijela dana usred grada. Skulptura bi završila devastirana da nije bilo upornih i sve glasnijih građana koji se već mjesecima protive uništavanju Hastahana-parka, a tog dana su upravo oni spasili jedno umjetničko djelo od uništenja i Sarajevo od sramote i još jednog poraza.

Samo opšte neznanje može poroditi aroganciju i upornost koji krase načelnika općine Centar. Ali njegov bezobrazluk nema ni mjeru niti poznaje granice građanske pristojnosti. Nakon što je uspio u namjeri da završi prvu fazu otimanja Hastahana-parka od građana, on i ovaj skandal s macolama i brusilicama i vlastitu sramotu pokušava iskoristiti za još jedno nadglasavanje građana u njihovoj časnoj pobuni i priča o 90% zelene površine, regulacionim planovima… da bi na kraju završio sa pozivom umjetniku da odredi osobu za nadzor demontaže (sic!).

Nakon što nije uspio skulpturu isjeći na komade, odnosno nakon što su ga građani u tome spriječili, Ajnadžić pokušava ostaviti dojam reda i razuma, ali samo za neupućene. Odmah nakon incidenta i napada na skulpturu, oglasio se i Helmut Lutz i između ostalog spomenuo svog sina Clemensa, koji je barem 7 puta montirao i 6 puta demontirao ovo djelo. Uključujući i internacionalne transporte. Da ima blage veze i sa čim, i da ga išta osim vlastitih interesa zanima, i da ima elementarno obrazovanje, ne bi ovo djelo tretirao kao skalameriju i staro gvožđe koje tu samo smeta. Skuptura je napravljena da izdrži sve izazove vremena i života na otvorenom. Ali nije predviđena za rat s macolama i brusilicama.

U simboličkom smislu ovaj incident jasno odslikava situaciju i istorijski trenutak našeg društva. Takozvani gradonačelnik javno brka fašizam i antifašizam, a njegov stranački kolega načelnik Ajnadžić u ime renesanse po svojoj mjeri vandalizira umjetnička djela na “svojoj” općini. I to djelo koje je simbol upravo našeg grada i njegove, ipak, slavne prošlosti. Odnosno slavne epizode istorije Sarajeva i djelo-svjedok prijateljstva grada Friedrichshafena i Sarajeva.

U ovo vrijeme kada svakog dana imamo sve više nevolja a i neprijatelja, svaki prijatelj je neprocjenjiv. Ali mi prijatelje svakog dana gubimo. A ne stičemo nove. Sve je manje ljudi koji s posebnom simpatijom gledaju prema Bosni, a pred nama su sve veći izazovi.

Šta se to promijenilo od 2000. godine kada je Lutzova skulptura prvi put došla u naš grad? Šta nam se desilo u posljednje dvije decenije? I kako? Mogući su mnogi odgovori i vjerovatno ih svi imamo bar nekoliko ali je već izvjesno da će ova pitanja odgonetati i nakon nas.

Previše je, i sve više, slučajeva kada smo prema velikim i iskrenim gestama naših prijatelja pokazali nepoštovanje, i odsustvo elementarne pristojnosti i zahvalnosti. Prijatelji su rijetki, naročito malo prijatelja imaju oni kojima ne ide dobro. A nama ne ide dobro sada već generacijama i olako gubimo malobrojne prijatelje. Previše naših nekadašnjih prijatelja sa svih strana svijeta danas je ravnodušno prema nama. Baš kao što smo mi odavno postali ravnodušni jedni prema drugima, ili ako već nešto osjetimo onda je to neprijateljstvo. I samo neprijateljstvo. U biti, stalno plamteći poriv za destrukcijom, i samodestrukcijom.

Čini se da opet, na putu u budućnost, srljamo u našu najtamniju prošlost.

Edin Zubčević

Zubčević: Ja, zlatni ljiljan
Zubčević: Patriotske igre
Zubčević: Moralna dijagonala
Zubčević: Zagadi pa vladaj
Zubčević: In memoriam
Zubčević: Istina za Dženana
Zubčević: Tobejarabi
Blok – tri ko jedan
Zubčević: Profesor Tunjo
Željko, de, reci nam sve
Zubčević: Migranti i mi
M kao melek
Izborne dileme
Šta je smiješno?
Praznik u Sarajevu
Neka bude svjetlo!
I bi svjetlo
Decembar u proljeće
Ljeto i geto
Zubčević: Ljetni bilten
Zubčević: Minuta šutnje
Zubčević: Muke po uredniku
Zubčević: Muke po Miljenku

Stara ljubav u novom formatu
Škrgo: Brandis
Žujo: Homo kokuz i Homo hrsuz