My job in the live music world is for those people that come to have the best time they possibly can and for two hours to forget all their problems and the problems of the world and their mortgages.”
Mick Jagger, The New York Times podcast The Interview, 11. juli 2026.
Dio medija i komentatora ovu je izjavu Micka Jaggera protumačio kao indirektan odgovor Bruceu Springsteenu, njegovom političkom angažmanu i koncertima koji uključuju oštre poruke usmjerene protiv Trumpa i aktuelne američke administracije. Riječ je samo o dijelu odgovora na pitanje o Springsteenu u kojem Jagger objašnjava vlastiti stav i pristup koncertima kao zabavi poredeći ih sa sportskim događajima.
Izjava otvara pitanje može li se rezerviranost prema političkim govorima na koncertima braniti kritikovanjem same ideje da se izvođači politički obraćaju publici. Jagger se teško može predstaviti kao neko ko je potpuno izvan političkog izraza. Njegov autorski opus pokazuje da društveni angažman nikada nije bio potpuno odsutan iz muzike Rolling Stonesa, ali je bio odmjeren i doziran. Ipak, moguće je biti autor angažiranih pjesama i smatrati da koncertna bina nije mjesto za političke govore. Pitanje je može li se ta razlika dosljedno održati. Jagger ukazuje na razliku između izvođenja angažiranih pjesama i obraćanja između pjesama. Međutim, istorija rock muzike pokazuje da je granica između angažirane umjetnosti i političkog obraćanja publici često bila mnogo manje jasna nego što se može činiti.
Rolling Stonesi imaju dugu istoriju pisanja pjesama sa izraženim društvenim motivima. Mnoge angažirane pjesme izvodili su na brojnim koncertima širom svijeta. Ipak, najveći dio njihove karijere nije bio zasnovan na političkom aktivizmu, posebno u poređenju s izvođačima poput Boba Dylana.
Street Fighting Man (1968), jedna je od njihovih najdirektnije politički intoniranih pjesama. Mick Jagger i Keith Richards napisali su je inspirirani socijalnim nemirima i protestima 1968. godine.
Sympathy for the Devil (1968) pjesma nudi ciničan osvrt na mračne trenutke ljudske istorije, uključujući rusku revoluciju, Drugi svjetski rat i atentat na Johna Kennedyja i širi kontekst političkog nasilja tog vremena.
Gimme Shelter (1969), pjesma je povezana s atmosferom kraja šezdesetih: ratom, nasiljem, strahom i društvenim nemirima. Stihovima odjekuje apokaliptična zebnja pred razaranjem i gubitkom sigurnosti.
Brown Sugar (1971), vjerovatno jedna od njihovih najkontroverznijih pjesama. Iako ima izuzetno energičan i plesni ritam, pjesma koristi motive ropstva, seksualnog nasilja i rasnih odnosa na provokativan način, zbog čega je decenijama izazivala rasprave o tome da li kritikuje ili romantizira istorijsko nasilje. Zbog dugogodišnjih optužbi da pjesma komercijalizira istorijsku traumu i silovanje, bend je ovu pjesmu 2021. prestao svirati na koncertima.
Sweet Black Angel (1972). Jedan od rijetkih primjera direktne političke podrške konkretnoj aktivistkinji. Pjesma s albuma Exile on Main St. napisana je kao podrška Angeli Davis, afroameričkoj marksističkoj aktivistkinji, a bila je inspirirana njenim slučajem i sudskim procesom. Angela Davis je oslobođena 1972. godine.
Highwire (1991) je pjesma napisana nakon Prvog zaljevskog rata, kritikuje zapadne vlade zbog prodaje oružja režimima koje kasnije politički osuđuju i protiv kojih vojno interveniraju.
Sweet Neo Con (2005), direktna kritika administracije Georgea W. Busha, neokonzervativaca i rata u Iraku. Tekst kritikuje licemjerje, profitiranje od rata i ovisnost o nafti.
Društvene teme kod Rolling Stonesa nisu bile dominantan dio njihovog identiteta, ali su se pojavljivale u ključnim istorijskim trenucima. Ni novi album Foreign Tongues, objavljen 10. jula, nije izuzetak. Iako nije protestni album, nekoliko pjesama nastavlja tradiciju društvenog komentara prisutnu u ranijem radu benda.
Ringing Hollow je melanholična pjesma koja govori o raskoraku između mita o američkom snu i stvarnosti obilježenoj nejednakošću, političkom polarizacijom i osjećajem gubitka zajedničke vizije. Pjesma je žal za Amerikom kakva je mogla biti.
Covered in You se bavi temama autoritarizma, ratova i globalnih napetosti, ali bez prozivanja konkretne države ili političke stranke.
Mr. Charm je satirična pjesma o Elonu Musku. Humorom i sarkazmom komentariše moć milijardera i njihov uticaj na društvo.
Jaggerova izjava s početka ovog teksta ne predstavlja odbacivanje angažirane umjetnosti, nego razlikovanje između poruke ugrađene u pjesmu i eksplicitnog političkog obraćanja publici između pjesama. Da li je ta razlika uvjerljiva ostaje otvoreno pitanje, jer istorija rock muzike pokazuje da su se ta dva oblika izraza često preklapala. Razlika između Springsteenovog i Jaggerovog pristupa zato možda nije pitanje političnosti njihove muzike, nego različitog shvatanja koncertnog nastupa. Jagger veli da na koncertu publika treba zaboraviti lične brige i probleme svijeta, a istorija Rolling Stonesa pokazuje da su upravo ti problemi često bili važan izvor inspiracije za njihove najznačajnije pjesme.
Međutim, relacija muzike i politike danas nije ograničena samo na pitanje da li je koncertna pozornica mjesto za političke govore. Ona uključuje i dilemu o kojim temama umjetnici biraju da govore, a o kojim šute. Drugim riječima, problem nije samo da li umjetnici govore, nego i prema kojim kriterijima odlučuju kada smatraju da je njihovo javno obraćanje moralna ili umjetnička obaveza.
Rolling Stonesi nisu bend koji je svoju ideju gradio na društvenom aktivizmu kao što je U2 čiji je frontmen decenijama bio jedan od najistaknutijih javno angažiranih muzičara, zbog čega su njegovo zakašnjelo i ograničeno oglašavanje o Gazi i izostanak javnog komentara o nasilju na Zapadnoj obali izazvali kritike. Upravo zato što je Bono decenijama insistirao da muzičari imaju moralnu obavezu govoriti o svjetskim nepravdama, njegovo različito ponašanje u slučaju Gaze nije prošlo neprimijećeno. Tokom karijere Bono je na pozornici održao desetine političkih govora o Africi, aparthejdu, siromaštvu, klimatskim promjenama, Iraku, Bosni i Ukrajini. Upravo je zbog toga njegova šutnja o Gazi indikativna. Nakon 7. oktobra je pružio otvorenu podršku Izraelu, ali je podrška palestinskom narodu izostala.
Bono se kasnije, približno u isto vrijeme kada i Thom Yorke (Radiohead), tiho oglasio osuđujući Netanjahua. Yorke je godinama odbijao zahtjeve da Radiohead bojkotuje Izrael uz obrazloženje da umjetnost ne treba biti predmet i sredstvo kulturnih bojkota. Istovremeno je bend podržao Ukrajinu nakon ruske invazije. Upravo ta razlika u pristupu otkriva dvostruke standarde u načinu na koji dio zapadnih umjetnika pristupa različitim međunarodnim krizama i tragedijama. Osim što je reakcija zakasnila, osuda genocida reducirana je na kritiku premijera vlade, a izostala je eksplicitna osuda izraelske vojske kao i višedecenijske prakse i politike nasilja nad Palestincima. Iako su takve politike i prakse postojale decenijama prije 7. oktobra, to nije spriječilo Radiohead da nastupa u Izraelu.
Jaggerova izjava dolazi u trenutku kada se politički angažman muzičara sve češće pokazuje izrazito selektivnim. U tom kontekstu poziv da koncert bude prostor bijega od politike može se čitati i kao odustajanje od političkog govora upravo onda kada je njegova cijena najveća. Baš zato što se mnogi odlučno angažuju oko pojedinih međunarodnih pitanja, dok o drugima govore znatno opreznije ili uopšte ne govore, stvara se utisak da granice njihovog aktivizma često prate granice politički prihvatljivog diskursa u zemljama iz kojih dolaze ili granice njihovog tržišta. U vrijeme američke agresije u Vijetnamu antiratni angažman predstavljao je važan dio tadašnje rock kulture i značajno doprinosio kredibilitetu mnogih izvođača.
Dovoljno je uporediti drastično različito ponašanje u javnoj osudi ruske agresije na Ukrajinu sa genocidom u Gazi i sistematskim nasiljem nad Palestincima Zapadne obale. Razlika u reakcijama međunarodnih institucija prema Rusiji nakon invazije na Ukrajinu i prema Izraelu tokom bombardovanja civila Gaze postala je predmet političkih rasprava, posebno zbog različitog obima sankcija, kulturnih bojkota i javnih osuda. Rusija je pod brojnim sankcijama, isključena iz mnogih međunarodnih umjetničkih i sportskih događaja i takmičenja. Izrael je, nasuprot tome, suočen s neuporedivo manjim brojem i uglavnom simboličnim sankcijama. U isto vrijeme, pojedini aktivisti, umjetnici i organizacije suočili su se s pritiscima i pravnim posljedicama zbog protivljenja genocidu u Gazi.
S druge strane, publika koja je ovacijama ispraćala političke izjave na koncertima između pjesama nema problem sa hipokrizijom i nedosljednošću svojih muzičkih miljenika. Tako je nakon relativno uspješnog bojkota Radiohead ipak održao seriju rasprodatih koncerata.
Primjera nedosljednog ponašanja “društveno angažiranih” umjetnika ima mnogo više nego prostora za ovaj osvrt, ali evidentno je da politički angažman može predstavljati i način sticanja dodatnog publiciteta. To upućuje na zaključak da politički angažman nekih muzičara može imati i funkciju javnog pozicioniranja i izgradnje imidža. Na taj način su slični političarima koje kritikuju u pjesmama ili govorima između pjesama. Današnji politički angažman muzičara često ne slijedi univerzalne moralne principe nego granice društveno prihvatljivog političkog konsenzusa. To posebno dolazi do izražaja u trenutku dok brojne međunarodne organizacije, eksperti za međunarodno pravo i pojedine države upozoravaju na genocid u Gazi.
Jagger želi da publika na njegovim koncertima na dva sata zaboravi probleme svijeta. To izjavljuje u razgovoru dan nakon objavljivanja novog albuma sa pjesmama koje govore o društvenim nejednakostima, autoritarizmu, milijarderima i američkom društvu.
Ako su društveni problemi dovoljno važni da postanu tema ili motiv pjesme koja će se izvoditi pred desetinama hiljada ljudi, zašto bi bilo neprikladno izgovoriti nekoliko rečenica koje objašnjavaju kontekst? Gdje iscrtati granicu između umjetničkog izraza i političkog govora, i može li se ta granica dosljedno održati?
Sve to ne znači da je politički angažman umjetnika sam po sebi problematičan. Niti je društveni angažman obaveza umjetnika, već stvar izbora. Ono što izaziva sumnju jeste selektivni angažman koji se predstavlja kao univerzalni moralni princip, a u praksi se pokazuje ograničen politički prihvatljivim temama.
Jaggerovoj izjavi bi se mogao dodati neizrečeni dio da je njegov posao, kao i njegovih kolega, da održavaju iluziju slobode i samozaborav. Ali to je već druga tema.