Za Semezdina i jednu biblioteku koje više nema
“Tamo gdje pale knjige, s vremenom će paliti i ljude”, pisao je Heinrich Heine u svojoj drami Almansor 1821. Desetog maja 1933. nakon nepuna četiri mjeseca na vlasti nacisti su počeli javno spaljivanje knjiga nepoćudnih autora. Dva mjeseca ranije osnovan je prvi konclogor Dachau za političke protivnike nove vlasti – komuniste, socijaliste, sindikaliste, novinare… a osam godina kasnije u okupiranoj Poljskoj osnovan je prvi logor smrti. U majskoj noći spaljeno je dvadeset i pet hiljada knjiga, uključujući i Heineove.
Konačni rezultat nacističkog bibliocida je nekoliko stotina hiljada uništenih knjiga. Nacistički saldo smrti procjenjuje se na preko dvadeset miliona ugašenih života, a ukupni crni bilans Drugog svjetskog rata je osamdeset miliona ubijenih.
U Bosni i Hercegovini su prvo spaljivani ljudi, a onda i knjige. Samo na Bikavcu kod Višegrada su 27. juna 1992. pripadnici paravojne formacije “Osvetnici”, pod vođstvom braće Lukić, zatvorili preko sedamdeset bošnjačkih civila, mahom žena i djece u kuću Mehe Aljića a potom su zapalili i kuću i u njoj žive ljude. U Bosni i Hercegovini su ubijani ljudi i uništavani tragovi njihovog postojanja.
Dvadeset i šestog augusta izgorjela je zgrada Nacionalne i univerzitetske biblioteke. Prethodne noći zapaljena je fosfornom, zapaljivom municijom sa položaja srpskih paravojnih formacija sa uzvisina iznad Sarajeva. Izgorjelo je preko dva miliona knjiga. Dva miliona dokumenata o duhovnoj baštini i povijesti naroda Bosne i Hercegovine. Uz sistematsko ubijanje civila, uništavanje knjiga jedna je od najmračnijih epizoda opsade Sarajeva. Ono je duboko urezano u kolektivno pamćenje kao faktičko i simboličko zlodjelo koje će ostati neizbrisiv dio istorije Sarajeva i Bosne i Hercegovine.
Zidovi su još bili topli, crni pramenovi izgorjelih knjiga su još lebdjeli nad Miljackom i sarajevskim mahalama, a Vijećnica, urušena i bez krova, postala je mjesto umjetničkog života grada pod opsadom. Ni dvije godine kasnije održan je znameniti koncert. Sarajevska filharmonija i hor Opere Narodnog pozorišta, pod dirigentskom palicom Zubina Mehte, sa solistima – Cecilia Gasdia, Ildikó Komlósi, José Carreras i Ruggero Raimondi – izveli su Mozartov Requiem. Bez publike. Bila je to izuzetna manifestacija kulturnog otpora i glasan poziv na mir koji je odjeknuo na sve strane svijeta. Do kraja opsade bila je Vijećnica pozornica i galerija – središte stvaralaštva opkoljenog, svakodnevno teroriziranog grada.
Rat je prekinut. Sarajevo više nije bilo pod opsadom.
Prošle su godine. Ruševina biblioteke je postala naša Genbaku kupola[1]. Vijećnica je i dvije poslijeratne decenije bila scena, galerija i muzej, a kvalitetni programi održavani su redovnije u najpoznatijoj ruševini nego u nekim sarajevskim institucijama. Svaki događaj održan u razorenoj Vijećnici bio je poseban. Jer je Vijećnica bila posebna. Njena simbolička infrastruktura davala je dodatnu važnost svemu što se u njoj dešavalo.
Na stogodišnjicu sarajevskog atentata otvorena je obnovljena Vijećnica. Rekonstrukcija je stručno obavljena i finansirana je isključivo stranim donacijama za obnovu Vijećnice kao Nacionalne i univerzitetske biblioteke. Ipak, ovaj prostor je pretvoren u sjedište Gradske uprave Sarajeva. Obnovljena je zgrada ali nije obnovljena biblioteka.
Upravo tu počinje druga priča o Vijećnici. Da ne ulazimo u besmisao postojanja Gradske uprave i golemog činovništva što je samo sebi svrhom. Rečena administracija je uskoro formirala preduzeće za upravljanje Vijećnicom i zaplavila javnost pričama i frazama o samodrživosti i tržišnoj opravdanosti poručujući da sve mora biti isplativo da bi opstalo. Sve osim brojnih političkih i administrativnih struktura koje same sebe izuzimaju od tih kriterija.
Uskoro je Vijećnica postala poligon za političare i prostor za iznajmljivanje po principu – za marku više. To ne važi za funkcionere i kojekakve službenike, privilegovanu klasu koja sve dobija besplatno ili po specijalnim cijenama. Domaći političari su netržišno samoodrživi, a umjetnička produkcija mora sama sebe finansirati.
Da biste ušli u Vijećnicu, pod pretpostavkom da niste političar, trebate platiti ulaznicu, koja je većini građana preskupa i luksuz. Postavka je krajnje skromna, ali to je gradskim očusima i maćehama sasvim dovoljno da je nazovu muzejskom postavkom.
Zagovornici ideje da Vijećnica ostane igralište političara i skupi enterijer za snimanje jeftinih televizijskih sadržaja iz polusfere nekulture, galame da je aktuelna zapravo njena izvorna namjena. Aludiraju, valjda, na namjenu austrougarskog okupatora, a ne narodnih prosvjetitelja. I dobacuju da ne ispunjava današnje zahtjeve biblioteke. Time poručuju da ispunjava zahtjeve i zadovoljava potrebe i standarde beskorisne gradske uprave. Još nadodaju da je bolje da bude svadbeni salon za iznajmljivanje i studio za snimanje televizijskog kičeraja za zaglupljivanje publike nego čitaonica.
Naravno da Vijećnica ne ispunjava sve standarde niti zadovoljava sve potrebe jedne savremene nacionalne i univerzitetske biblioteke. Ali da li ijedna zgrada odnosno ijedna ustanova ove vrste u Sarajevu ispunjava uslove savremene biblioteke? Da li ispunjavaju standarde naše bolnice, škole, univerziteti, akademije? Da li je adekvatna postojeća gradska infrastruktura, saobraćajnice, malobrojni gradski trgovi, parkovi, dječija igrališta i obdaništa? Zašto se dušebrižnici brinu za standarde jedne biblioteke a ne brinu se za sve druge standarde kojih nema?
Niko iole upućen neće tvrditi da Vijećnica može zadovoljiti sve potrebe jedne knjižnice. Niti se na tome insistira. Treba joj vratiti izvjesnu zbirku knjiga, a većina fundusa može biti drugdje. Ali ono što treba biti, osim što može biti biblioteka u skladu sa dostupnim savremenim tehnologijama, jeste muzej sa konkretnom i kvalitetnom kolekcijom i postavkom. Ipak, najvažnije je da bude otvoreni javni prostor, a ne poligon za političare i objekat rente ama baš svakom ko plati. Simbolika Vijećnice nije samo stvar kolektivnog sjećanja, već je pitanje aktivne, aktuelne i žive kulture. Ona treba biti mjesto susreta prošlosti i budućnosti, kako bi zaista pripadala sadašnjosti. Mjesto sjećanja ali i prostor kreativnosti.
Inicijativa književnika Semezdina Mehmedinovića za povratak knjiga u Vijećnicu nastavak je evidentno uzaludnih napora da se najvažnijem spomeniku sarajevskog prkosa i otpora vrati smisao i memorijalni značaj. Današnja Vijećnica je ispražnjena i obesmišljena. Vijećnica je uništena i obnovljena iz istog razloga – jer je (bila) biblioteka.
Borba za povratak knjiga u Vijećnicu je vjerovatno unaprijed izgubljena, ali upravo su unaprijed izgubljene bitke one od kojih se ne smije odustati. Aida Buturović je bila takav boj. Spašavala je knjige iz plamena, a na povratku kući ubijena je od onih koji su zapalili Vijećnicu. Zar neko misli da je Aida vjerovala da će spašavajući knjige spasiti biblioteku? Ali nije ni pomislila da će jednog dana, godinama nakon što je posljednja knjiga izgorjela i pretvorila se u pepeo i prah, obnovljena zgrada biti sjedište administracije čija je društvena korist teško prepoznatljiva.
Još ima onih kojima su knjige bitne i u knjigama napisano važno kao i sam život, a možda nekada, nekome u nekoj prilici, ili neprilici, kao Aidi i njenim kolegama, i važnije od života.
U knjigama je zapisana naša prošlost i kodirana naša budućnost. Narodi koji zaboravljaju svoju istoriju i kulturu nemaju budućnost. Jer, tamo gdje zaboravljaju knjige, s vremenom će zaboraviti i ljude.
[1] Genbaku kupola u Hirošimi, ruševina nekadašnje industrijske dvorane za unapređenje industrije, sačuvana je kao memorijalni simbol atomskog bombardovanja, dio je UNESCO-ve svjetske baštine od 1996.