Nakon što je pokušao ispuhati ružičastog flaminga, pa mu ni to nije pošlo za rukom, ministar lanjskih poslova Konaković prihvatio je fudbalsku loptu, ispucanu sa crvenog terena glamuroznog sarajevskog ćilima, koja je promašila vratnice i završila na tribinama, da bi iz poluskoka sa tribina loptu ispalio prema zamišljenom košu i, naravno, promašio cijelu tablu što nas je podsjetilo na njegovu neuspješnu karijeru košarkaša. Kvalificiran za politiku kao univerzalno nesposoban – sportista, sportski menadžer, samostalni poduzetnik, kantonalni premijer i na kraju ministar vanjskih poslova – obratio se još jednom sa svog FB profila urbi et orbi vjerujući valjda da njegovu logoreju i ispraznice neko osim korisnika njegovog političkog uticaja ozbiljno shvata. Pri tome sve više obavlja za svoju stranku i rahmetli koaliciju zvanu Trojka ono što potpredsjednik SDA Zahiragić radi za svoju stranku – svaki put kad se javno oglasi politički konkurenti budu jači i čine se manje grozni nego prije obraćanja dotičnog populiste. Konaković je možda i gori jer je njegova potreba da ama baš svakom loncu bude poklopac bjelodano jača od njega, važnija od funkcije koju obavlja, preča od dužnosti i odgovornosti kojih se onakav neodgovaran prihvatio ne mareći za trajne, dugoročne posljedice svog javnog djelovanja i političkog nedjelovanja.
Naime, nakon što se slavni režiser odrazio sa crvenog tepiha i još jednom ponovio svoju izjavu da situacija u kulturi nikad nije bila gora, predložio je i da se stranke unaprijed izjasne o svom kandidatu za ministra kulture pa ćemo, kako Tanović kaže, „svi glasati“ za onoga ko ispuni njegova očekivanja. Promptno je reagovao Konaković, ministar njemu stranih poslova, i predložio imena čitavog niza filmadžija kao potencijalne ministre, a na prvom mjestu Tanovića. Kao da Tanović nije imao priliku uticati na politiku i kao da lično nije vratio zastupnički mandat koji su mu građani povjerili, kao da nije pobjegao iz politike, kao da neće to opet učiniti kad zadovolji vlastite interese. Jer njegova šutnja na sve nevolje u kulturi sve ove godine potvrda je njegovog konformizma.
Tanović javno i paradno, proizvoljno i paušalno, još jednom svodi sveukupnu kulturu na filmsku proizvodnju koja je na prvom mjestu profitabilna industrija (kad je uspješna) i priča uime svih a za vlastite potrebe. Osim toga, svodi opšte stanje u kulturi na dostupnost novca javnih preduzeća, konkretno BH Telecoma, filmskoj proizvodnji. I to je njegovo jedino mjerilo. Tako, svjesno ili nesvjesno, obmanjuje javnost ponavljajući da stanje u kulturi nikad nije bilo gore a da pri tome ne iznosi nijedan argument, osim činjenice da njemu lično i njegovim kolegama više nisu dostupni milionski fondovi za snimanje mini i maksi serija koje po obrazloženju BH Telecoma ne vraćaju uložena sredstva i za BH Telecom nisu isplative investicije. Da stvar bude bizarnija Tanović svoju novu izjavu sa starom ocjenom o kulturi završava tvrdnjom koja netreniranom i neopreznom slušatelju može zvučati kao argument. Tanović kaže da se kao zna da na svaku dobijenu marku on donosi osam (stranih). Iz toga proizlazi da mu ukidanjem sredstava BH Telecoma nedostaje nešto više od 11% potrebnih sredstava, iako izvještaj BH Telecoma pokazuje sasvim drugačiji omjer. Jer ako od devet on sam donosi osam „stranih“ maraka onda ispada da je stanje u kulturi – a to za Tanovića znači samo i jedino stanje domaćih fondova namijenjenih filmu – „nikad gore“ jer su dostupna sredstva manja za 11%.
Da je Tanovića ikad išta u kulturi zanimalo osim njegovog vlastitog interesa i komoditeta znao bi da je u kulturi u proteklih najtežih tridesetak godina bivalo neusporedivo gore. Neke institucije kulture nisu preživjele bez posljedica proizvoljna ukidanja ili drastična smanjenja fondova ministarstava namijenjenih kulturi, a od BH Telecoma mnoge nisu dobile ni odgovor na dopis a kamoli sredstva i sponzorstvo. Mnoge manifestacije kulture, organizacije, projekti i institucije se nikad nisu oporavile od vremena lošijeg od ovog. A bio im je potreban promil onoga što je Tanović dobio sam za jedan projekat od BH Telecoma.
Dok u pauzi između dva prijema sa crvenog tepiha daje ocjene i predlaže, ne sjeća se da je „kod Glumca kultura“ bila „prazna“. Ne sjeća se kad je ministar kulture ukidao sredstva institucijama u koje nikad nije nogom kročio, ali je „trenirao u blizini“ pa tako zna sve što treba znati o toj instituciji kao i to da joj ne treba odobriti sredstva. Ne sjeća se da su institucije kulture na državnom nivou bile pred gašenjem i da su jedva preživjele, a život na aparatima im održava i plaća Kanton Sarajevo. Nekoga ko se ne sjeća ničeg što nema veze s njim samim ne vrijedi podsjećati.
Svojim nadobudnim izjavama Tanović nanosi štetu davno devastiranoj kulturnoj sceni. Ipak, vrhunac je njegova ideja da se stranke unaprijed izjasne o kandidatima pa će u ovisnosti o prijedlozima „svi“ glasati za onog koji je prihvatljiv odnosno stranku čiji je prijedlog. Ovim Tanović poručuje nedvosmisleno i bez uvijanja – ako meni obećate milionske dotacije da snimam šta meni padne na pamet u Kotlini i da pri tome ne postavljate pitanje o isplativosti investicija, onda ćemo ja i moji jarani glasati za vas. Kao da od glasa te decenijama privilegovane manjine na izborima bilo šta ovisi. Ova vrsta bahaćenja u maniru Trumpa je štetna i pogrešna na toliko načina da ih je nemoguće sve pobrojati u jednom kratkom javnom obraćanju poput ovoga, ali neće biti problem to učiniti ukoliko bude nužno objašnjavati očito. Kako god, Tanović je umjetnik kojeg, eto, sputava u stvaranju činjenica da mu je BH Telecom ukinuo, po njegovoj procjeni, 11% sredstava za rad. Jasno, Tanović kao privatno lice i umjetnik ima pravo da javno iznosi proizvoljne i tendenciozne ocjene. Međutim, on nije važan za ovu priču kao što nije važna ni njegova pretenciozna ocjena o nikad goroj situaciji u kulturi za većinu kulturnih radnika. On se bavi vlastitim privilegijama a većina kulturnih radnika preživljavanjem u kulturi. Da li je stanje u kulturi dovoljno dobro i može li bolje uvijek su poželjne teme za razmatranje i eventualnu debatu, ali paušalne ocjene bazirane na ličnim interesima sasvim sigurno nisu produktivne, ni potrebne.
Ne bi Tanovićeva ponovljena ocjena bila značajnija od proizvoljne izjave nekog komentatora na nekoj od društvenih platformi, niti je vrijedna komentara bez obzira što je dodao i nemoralnu ponudu u formi ucjene, da se za njegovu izjavu kao za slamku spasa nije uhvatio Konaković, jer tone sve dublje i fali mu zraka nakon ispuhivanja ružičastog flaminga.
Elem, u svom karakterističnom ad hoc maniru, bez imalo stila, predlaže Konaković imena mahom filmskih radnika, a i neradnika, za ministra kulture na kantonalnom nivou. I federalni nivo je spomenuo. Uz iskreno poštovanje prema filmskoj i pozorišnoj struci, teško je ne primijetiti da Konaković (kao i Tanović) svodi kulturu na film. A rad ministarstva na imenovanje, a ne na program i plan rada, projekte i ideje. Time Konaković dodatno potvrđuje koliki je i kakav diletant i da se u kulturu razumije kao Mara u krivu politiku. Pri tome potpuno zanemaruje sport u kojem je kao neuspješan menadžer ostavio neizbrisiv sluzav trag (vidi slučaj KK Bosna). Da ne ulazimo u to koliko je prozirno manipulativan dio posvećen federalnom ministarstvu jer, predlaže javno Konaković, treba se obavezati na konsenzus da federalno ministarstvo kulture neće pripasti HDZ-u, nakon ovih izbora, kao što je pripalo nakon prošlih kada se pitao upravo Konaković. Tada su Konaković i njegovi koalicioni partneri, lideri stranaka Trojke, svako za svoju željenu funkciju, složno, punim glasom zapjevali HDZ-u na uho – „Pristajem na sve, samo kaži / Reci šta hoćeš, i život traži / Nosi me, vodi me, ne pitam kuda / Čini šta hoćeš, s tobom ću svuda“, a sada kada su stigli do zida ne čuju i ne vide da „Stari stražari zijevaju / Kroz tvoj se prozor samo jablani vide / Daleki momci pjevaju / Uzalud pitaš ko ide”.
Konaković se neumorno bavi svim i svačim samo ne vanjskim poslovima za koje prima platu, a to su veoma važni poslovi koje niko ne obavlja dok on visi na društvenim mrežama. Posljedice njegovog nerada i neodgovornosti ćemo ispaštati godinama. Kao što ispaštamo nepotizam hurma-diplomatije Bisere Turković i njene veze sa sumnjivim likovima još sumnjivijih bratstava. Ili politiku spajanja porodica Denisa Bećirovića koja je dovela Zlatka Lagumdžiju na mjesto našeg ambasadora u UN, mada bi bilo korektnije reći ambasadora samog sebe u New York na naš račun.
Umjesto da položi biračima račune za protekle četiri godine, Konaković njima i svima baca prašinu u oči, davi ružičastog flaminga, i svakodnevno se obraća sa društvenih mreža dokazujući da se samo sobom bavi. O sebi se zabavio.
Predizborna kampanja koja uskoro počinje za Konakovića je već na izvjestan način završena. Kao stari mladi SDA jurišnik on je možda izašao iz SDA ali SDA nije izašla iz njega. Isti je to Konaković koji je kao (bahati) kantonalni (SDA) premijer rješavao problem otrovnog sarajevskog smoga uvodeći par-nepar za vozila na 24 sata pa izjavljivao da je to dalo željeni rezultat, iako je taj dan bila nedjelja kad je saobraćaj u gradu bitno manji, iako je taj dan bio katolički Božić. Isti onaj Konaković koji se kleo Velikim Bogom na stranačkim predizbornim skupovima NiP-a da neće biti nepotizma, a era nipotizma je dokaz njegovog krivokletstva, i da je svaka njegova izjava ček bez pokrića banke u stečaju.
Umiveni esdeaovac se opet probudio krmeljav i takav nam se pred očima ukazao vjerujući da je zanimljiv i naočit. Ima li ikoga ko ima dovoljno autoriteta da mu kaže kakva je politička prikaza i ubleha (p)ostao? Pitanje je retoričko. Nažalost, naša tragična prošlost i, sa ovakvim i sličnim političarima, izvjesna tragična budućnost nisu.