Dolaze izbori. Skupiće se svi živi na tom teferiču, i poneki mrtvi.
Prvo što je čovjek ikad zapisao nije bila poezija, već broj. Brojali su se dugovi. U Jerihonu, 8.000 godina p.n.e, glavni sveštenik je bilježio stanje stoke i žita različitim urezima u glinu, obično računovodstveno planiranje, hiljadama godina prije nego što je iko zapisao stih ili prozu. Pravo pismo, ono koje danas prepoznajemo kao pismo, pojavljuje se u Uruku krajem četvrtog milenijuma prije nove ere, izraslo iz glinenih žetona kojima su brojali stoku, utiskivanih u glinene bule kao potvrde duga. Sumerski brojevni sistem, baza šezdeset, razvijen je, kaže izvor, “za potrebe trgovine”. Brojanje je najstarija tehnologija koju je čovjek izumio, starija od hrama, starija od zakona, starija od bilo kog teksta koji danas nazivamo svetim.
Nama brojanje ne ide od ruke ni nekoliko hiljada godina poslije. Ili ga ignorišemo svjesno, jer je u suprotnosti s našom retorikom.
Opšti izbori u Bosni i Hercegovini zakazani su za 4. oktobar 2026. Kampanje su “kreativne” kao i ranije. Kopa se, zatvara se voda na plus četrdeset, ponekad i struja. Autoput, kružni tok, skela, sve najavljeno, ništa gotovo. Kampanja ima prednost nad djecom, školom, osnovnim potrebama. Centralni birački spisak zaključen je 20. augusta: 3.408.517 birača.
Od 6. maja, kad su izbori raspisani, do 20. augusta, spisak je smanjen za 5.847 imena, sitna revizija koja ne mijenja strukturu onoga što ostaje.
Popis stanovništva iz 2013. zabilježio je 3.532.159 ljudi, od čega je 16 posto bilo maloljetno. Da nam osnovna matematika i dalje nije apstraktna, spisak bi trebao iznositi otprilike 84 posto te brojke, jer djeca ne glasaju. Iznosi 96 posto.
Aritmetika ne prolazi ni uz najbolju volju: 3,5 minus 0,6 nije 3,4 – a ni to nije jedini pokušaj koji ne prolazi. I zvanična procjena stanovništva za 2026, 3.434.000, gotovo je nepromijenjena od 2013, iako Akademija nauka i umjetnosti BiH, u zborniku objavljenom u julu 2025, tvrdi da je stanovništvo već 2023. palo ispod tri miliona, na oko 2.946.301, što je pad od 620.000 od posljednjeg popisa. Ako je ta procjena tačna, u zemlji je trenutno više registrovanih birača nego stvarnih stanovnika svih uzrasta zajedno.
Razlika između biračkog spiska i realnog broja živih, punoljetnih građana dijelom se objašnjava sa oko 400.000 osoba u dijaspori koji, zbog takozvane pasivne registracije, ostaju na spisku i nakon odlaska iz zemlje. Dijelom se objašnjava mrtvima. Jedna revizija je pronašla najmanje 11.000 preminulih na spiskovima; izbrisano je 5.300.
U opštini Stolac, istraga je 2016. pronašla na biračkom spisku imena 366 preminulih, praksa koja se, prema dokumentaciji, ponavljala kroz tri uzastopna izborna ciklusa. Jedan konkretan slučaj: djed koji je umro prije osam godina, porodica koja je prijavila smrt matičnom uredu, i ime koje je ostalo na spisku. Lokalna inicijativa tvrdi da je praksa sistematski koristila vladajućoj stranci kroz saradnju matičnog ureda i opštinske izborne komisije. Mrtvima je, ispostavlja se, najlakše glasati. Ne moraju razmišljati, niti će na svojoj koži osjetiti posljedice izbora, neko će drugi staviti x gdje treba.
Ovo nije stara priča. U junu i julu 2026, javni uvid u privremeni birački spisak pronašao je dodatnih 827 preminulih. Od svih registrovanih birača, samo 6.299 se potrudilo provjeriti sopstvene podatke. Od 143 izborne komisije u zemlji, 45 nije zabilježilo nijednu provjeru.
Zašto se spisak ne čisti, ne treba nagađati. Damjan Ožegović iz Transparency Internationala kaže da čišćenje zahtijeva međuinstitucionalnu saradnju koja u Bosni i Hercegovini trenutno ne postoji, i dodaje da je “uređivanje biračkih spiskova problem koji, očigledno, nije prioritet za rješavanje onima koji kontrolišu izborne procese.” Netačnost spiska ne šteti onima koji trenutno drže vlast, u bilo kojem gradu, bilo kojoj stranci. Opozicija dobija vječitu municiju da optužuje bez dokaza. Vlast koristi vječiti izgovor da je spisak “najažurniji u historiji” bez da išta mora dokazati.
Popis stanovništva ostaje zamrznut iz drugog, težeg razloga. Cijela poslijeratna raspodjela vlasti, entiteti, kantoni, mjesta u parlamentu, zasnovana je na omjeru tri konstitutivna naroda utvrđenom 1991. i posljednji put testiranom 2013. Novi popis ne bi otkrio tek koliko nas ima. Otkrio bi da se taj omjer promijenio. Fikcija nepromijenjenog stanja korisnija je svima na vlasti nego bilo koja istina koju bi brojanje moglo otkriti.
Brojanje ovdje nije matematička radnja. Čista je potreba, ali ne potreba onih koji se broje na biračkim mjestima, nego potreba domaće ili strane politike i koristi koju iz toga izvlači.
Strani investitori drže oko tri četvrtine ukupnog bankarskog kapitala u Bosni i Hercegovini, i njihove matične kuće u Beču i Milanu zahtijevaju funkcionalnu regulativu radi sopstvenog opstanka. Ta regulativa radi.
Katastar i zemljišna knjiga, gledano u cjelini, ostaju razdvojeni sistemi, sa zakonom o njihovom spajanju koji čeka finalizaciju od 2024. Ali čim neko sa kapitalom pokaže interes za konkretnu parcelu, rudnik, izvor vode, energetski projekat, ta ista zemlja se izmjeri, popiše i utvrdi brzo i precizno. Tako je bilo u Livnu, tako je bilo u Varešu. Da je neko ikad tražio koncesiju na ljude, popis bi vjerovatno bio gotov za nekoliko sedmica.
Postoji samo ono što je rečeno. To važi i za sam čin glasanja, ne samo za ono što mu prethodi.
Novčić čiji zvanični pečat tvrdi vrijednost koju srebro, razrijeđeno bakrom, stvarno ne pokriva, star je koliko i sam čin kovanja novca. Birački spisak obavlja identičnu operaciju na glasu umjesto na metalu. Kaže 3,4 miliona. Stvarnost iza te brojke to ne pokriva.
Šteta dolazi u dva oblika, i njih vrijedi razdvojiti. Napuhan spisak kvari izlaznost kao percepciju, “samo pedeset pet posto je izašlo” zvuči kao apatija kad je imenilac lažno velik, ali ne mijenja ko pobjeđuje, jer se pobjednik računa iz predatih listića, ne iz registrovanih imena. Stvarna šteta počinje tek kad se prazno mjesto stvarno iskoristi, dokazano, imenom, u Stocu. Tek tad živ glas dijeli ishod sa glasom koji ne predstavlja nikoga (živog).
Jedan od dva miliona i tri stotine devedeset hiljada je procentualno znatno veći udio od jednog od tri miliona i četiri stotine hiljada. Ta razlika pokazuje koliko vrijedi kapacitet za razrjeđivanje onome ko ga odluči iskoristiti, ne koliko je nečiji glas već danas oslabljen, obezvrijeđen. Dokazano je da se dio praznine koristi. Nije dokazano da se cijeli nacionalni višak koristi svugdje podjednako, i poštenije je reći to naglas nego glumiti izvjesnost koju izvori ne nude.
Nismo naslijedili komunizam, koliko god se ta etiketa nudila kao prečica. Jednopartijski sistem sa gotovo jednoglasnim izborima je forma bez suštine, posebna bolest. Ovaj sistem je nominalno višestranački, opozicija i smjena vlasti stvarno postoje, posmatrači stvarno prate. To nije ista bolest. Naslijedili smo isti obrazac, formu koja tvrdi da mjeri volju naroda dok stvarni mehanizam iza forme ostaje neprovjerljiv, kroz tri različita sistema, sultanov, jednopartijski, i sadašnji, od kojih je svaki tvrdio da je suprotnost prethodnog. Isti defter, tri različite ambalaže.
Novac se štampa bez pokrića. Birač se upisuje bez tijela. U oba slučaja, lažni broj postaje stvarna vrijednost, i poluga.
Čitanje je danas besplatno u pristupu, ali skupo u pripadnosti. Rezultat čitanja možda stvori animozitet prema onome što si danas. To je rizik koji, izgleda, nismo spremni prihvatiti, ni pojedinačno, ni kao društvo, i to nema veze sa dostupnošću izvora. Aplikacija je udaljena dva klika. Navika provjere se time ne stvara. Pristup i upotreba nikad nisu bili ista stvar. To pitanje obuhvata, na kraju, i sam ishod izbora.
Rezultat izbora nije ni važan, jer po svemu sudeći raju čeka ista sudbina. Dokaz tome je letargija opozicije u korištenju argumentacije protiv vladajuće strukture i njihovih ekonomski samoubilačkih zaduženja kroz euroobveznice. Činjenica da ne spominju te i slične poteze, kao ni usvajanje zakona za ovakva zaduženja, signalizira da alat i sami planiraju koristiti. Ili ne znaju šta je to.
Ostaje pitanje, gdje je ljudsko dostojanstvo, i dokad će najprostije matematičke radnje, netačne, prolaziti ispod radara i svijesti raje.
3,4 miliona minus 0,6 – to je stvarni gubitak stanovništva koji ANUBiH tvrdi. Plus 0,05 – dio dijaspore koji zaista zadržava pravo glasa, ne samo pasivnu registraciju, koliko ih je zvanično i registrovano za ove izbore. To je 2,85. Minus šesnaest posto maloljetnih, isti udio kao u popisu 2013. To je otprilike 2,39 miliona stvarnih, mogućih birača. Spisak ih ima 3,4. Nema veze. Samo nek ne puca.
Možda sretnem i oca na idućim izborima. Na prošlim nije bio, agregatno stanje mu je prebačeno u neaktivan, opravdan izostanak koji traje sedam godina. Potražite i vi vašeg. Možda ove godine vaskrsnu. Stolac je jedno od rijetkih mjesta gdje je neko pristupio problemu naučno i posumnjao. Naš defter, prema njegovom broju, potvrđuje život poslije smrti. Čudno je da to znamo, s obzirom da ne znamo brojati.