Priče iz susjedstva
„Moja Vlada bit će apsolutno stručna, kompetentna, odgovorna, koja će poštivati rodnu ravnopravnost i bit će fokusirana na posao“; tako je govorio nedavno za medije Siniša Hajdaš Dončić, predsjednik Socijaldemokratske partije Hrvatske (SDP) Hrvatske od septembra 2024. Usto i potpredsjednik Hrvatskog sabora. Citiranoj izjavi pridodao je još tvrdnju da želi drukčiji model upravljanja od sadašnjeg, u kojem će resore voditi stručnjaci, a ne politički poslušnici.
Za neke možda malo manje upućene u noviji historijat hrvatske političke zbilje, Siniša Hajdaš Dončić je pedesetdvogodišnji doktor ekonomije s dugim stažem u hrvatskoj politici. I prije no što se učlanio u SDP 2005. godine, pokazivao je sklonost ka politici. U mladosti je bio, ni manje ni više, član HDZ-a. Ulazak u aktivnu politiku preko SDP-a pokazao se kao lukrativan potez, jer je već 2007. postao član Glavnog odbora stranke, a 2009. župan Krapinsko-zagorske županije. Kampanju za župana vodio je pod upečatljivim populističkim sloganom, „Hajdaša za pajdaša“. Svojevrstan vrhunac njegove dosadašnje političke karijere desio se u razdoblju od 2012. do 2016. kada je u hrvatskoj Vladi za premijerskog mandata Zorana Milanovića vršio dužnost ministra pomorstva, prometa i infrastrukture.
Iz citiranih izjava Hajdaša Dončića jasno se iščitava njihov ciljani kontekst. Dotični koristi futur u smislu navodne političke izvjesnosti da će SDP preuzeti vlast u Hrvatskoj na sljedećim parlamentarnim izborima, a kao dio već lagano započete predizborne kampanje. Iako je do izbora u Hrvatskoj još dosta daleko. Njihov redoviti rok je nekad polovicom, ili u jesen 2028., dakle najranije za dvije godine. Ipak, neki u Hrvatskoj, koji pomnije prate nacionalnu političku dinamiku, mišljenja su da bi se Andrej Plenković mogao odlučiti i za raspisivanje prijevremenih izbora ako procijeni da je to njemu i njegovom HDZ-u isplativija opcija.
No nisu parlamentarni izbori u Hrvatskoj tema ovog teksta, za to će još biti vremena i prilika. Ono što nas ovom prilikom zanima jest pokušaj izvedbe kraće analize citiranih izjava Siniše Hajdaša Dončića. Smatramo da one, smještene u adekvatan kontekst i primjereno interpretirane, itekako daju povoda i prostora za anticipaciju daljnjeg političkog kursa i smjera kojim ide najveća opoziciona stranka u Hrvatskoj. Ali i cijela tzv. ljevica u Hrvatskoj, barem onaj njen u medijima i javnosti prisutniji dio. A posebno je tomu tako ukoliko to povežemo s prijašnjim historijskim epizodama u kojima je SDP bio u prilici politički voditi Hrvatsku.
***
Ono što je već gotovo pa izvjesno, SDP će u naredne parlamentarne izbore, bilo redovite ili prijevremene, ići u koaliciji sa strankom zeleno-lijeve orijentacije Možemo!, koja obnaša vlast u Zagrebu, a pridružit će im se i nekoliko marginalnih stranaka jedva vrijednih pomena. Recimo, Dalija Orešković i ljudi s imenom i prezimenom (DO i SIP) – nije šala, stranka se zaista tako zove! – gdje je jedino javnosti poznato ime i prezime ono sazdano u nazivu stranke, spomenuta Dalija Orešković. Kao i Građansko-liberalni savez (GLAS) čije je jedino prepoznatljivo lice Anka Mrak Taritaš. Te su dvije gospođe već godinama saborske zastupnice isključivo zahvaljujući spremnosti SDP-a da im obezbijedi pozicije na izbornim listama koje im garantiraju prolazak. U predizbornoj političkoj trgovini naći će se na listi te koalicije lijevog centra vjerojatno još pokoje mjesto za neku strančicu koja sama nikako ne bi mogla ni prići izbornom cenzusu za ulazak u Sabor, a on je u Hrvatskoj vrlo visok, 5%.
Desi li se kojim slučajem da takva koalicija doista osvoji sljedeći vladajući mandat u Hrvatskoj, e tada bismo mogli gledati scenarij koji je kratko i jasno sažet u navedenim riječima Hajdaša Dončića. Promenadu „stručnjaka i profesionalaca“, pozivanje na posao, kompetentnost i odgovornost… Termini su to iz menadžerskih priručnika koje očito voli budući kandidat za premijera iz redova SDP-a i koalicije koja se dogovara. Siniša Hajdaš Dončić je po struci ekonomist, doktor znanosti, koji se u svom ministarskom mandatu prije više od deset godina dokazao kao provjeren (neo)liberalno-tehnokratski kadar, tipičan SDP-ovski profil skrojen po mjeri Zorana Milanovića dok je vodio tu stranku, a tako se nastavilo i nakon njega.
Spomenuli smo već da se radilo o hrvatskoj Vladi u mandatnom razdoblju 2011.-2016. Hrvatski SDP je tada – srodno transformacijama ostalih stranaka socijaldemokratske provenijencije u posthladnoblokovskoj Evropi – svojim primjerom podsjećao na sudbinu britanske Laburističke stranke koja je nekadašnje radničko usmjerenje mijenjala prema liberalno-građanskom profilu. Nisu stoga bile nimalo pretjerane usporedbe politika tadašnjeg Zorana Milanovića s britanskim mu kolegom Tonyjem Blairom. To je isti onaj Blair za kojeg će politička ikona neoliberalizma Margaret Thatcher jednom prilikom sarkastično-ironično ustvrditi da je njezin najveći politički uspjeh i ostavština.
Radi se i o historijskim periodu koji nosimo u sjećanju kao vrijeme obilježeno znakovitim metaforičkim sintagmama poput „mjere štednje“, „bolni rezovi“ i „stezanja remena“, odnosno ekonomsko-politički kurs koji je uslijedio kao posljedica zadnje velike krize kapitalističke ekonomije potkraj prvog desetljeća ovog stoljeća, prouzročene opasnim i neodgovornim špekulativnim praksama bankarsko-financijskog sektora. Hrvatska je, kao dio globalne (polu)periferije kapitalističkog svijeta, društvene posljedice takve krize osjetila s nekoliko godina zakašnjenja, otprilike uoči, za vrijeme i netom nakon ulaska u Evropsku uniju 2013. Između ostalog došlo je do stagnacije plaća, posebno u javnom i državnom sektoru, kao i do radikalne restrikcije novih zapošljavanja što je vodilo porastu nezaposlenosti i padu životnog standarda većine.
U tom razdoblju, uoči parlamentarnih izbora 2011. na kojima je HDZ izgubio vlast, kulminirala je megakoruptivna afera s dotadašnjim premijerom Ivom Sanaderom. I nije to bio prvi put da SDP preuzima vlast u postsocijalističkoj Hrvatskoj u ekonomski i socijalno nezgodnom historijskom trenutku. Sjetimo se nakratko epizode sa samog početka ovog milenija, koju smo u već spominjali u nekoliko tekstova na ovom portalu, SDP-ove prve vlade na čelu s Ivicom Račanom. Taj je mandat u rano postTuđmanovo vrijeme – u društveno-politički i ekonomski devastiranoj zemlji, iscrpljenoj ratom i svojevrsnim ideološkim drilom – ostao obilježen ne samo usvajanjem notorne Deklaracije o Domovinskom ratu, čije posljedice u Hrvatskoj osjećamo i živimo do dana današnjeg, već i širokim zamahom neoliberalnih politika i privatizacijskih praksi društvenog razvlaštenja većine.
Dakle, SDP je u oba dosadašnja mandata na vlasti u suvremenoj Hrvatskoj, dopao nezahvalan zadatak provođenja nepopularnih mjera i ekonomsko-socijalnih politika. A nekako se nakazuje mogućnost da bi se nešto slično moglo ponoviti najkasnije za dvije godine. Netko bi zloban i zavjerenički nastrojen mogao pomisliti da je na djelu promišljen HDZ-ovski scenarij. Prepustiti „ljevici“ mandat onda kada se procijeni da je došlo vrijeme za kratko povlačenje i rekuperaciju, a potom povratak u sedlo vlasti, još jače i nemilosrdnije.
***
U takav se historijski kontekst upisuju izjave, ekonomsko-političke najave i ambicije Siniše Hajdaša Dončića. Primjer je to koji potvrđuje tezu da se ništa, ili jako malo toga, uči iz prošlosti. Jer trebaš biti popriličan ignorant, diletant ili nevježa, pa da nakon tolikih, ovdje tek ovlaš spomenutih iskustava ovdašnje nesretne socijaldemokracije, zazivaš politiku tehnokracije u imenu navodnog reformsko-razvojnog iskoraka zemlje.
Što je zapravo temeljni problem s tehnokracijom kada ju poimamo kao politiku i ideologiju? U najkraćem to da u imenu stručnosti, profesionalnosti, uske usmjerenosti na „rješavanje problema“, navodne transparentnosti i objektivnosti, politiku zapravo odrješuje onog njezinog nužnog dodatka ako želi biti stvarna politika, a to je ideologija, drugo ime za oblikovan sistem vrijednosti. Tehnokraciju ne zanima svijet društvenosti, premrežen socijalnim i klasnim borbama, konfliktima, te hegemonijskim tendencijama. Ne, za nju je društvo nekakav čisti eksperimentalni laboratorij, lišen kontradikcija i dijalektičkih napetosti. Tehnokrate, kao Hajdaš Dončić, bi dakle svojevrsnu politiku bez politike, te profesionalce, stručnjake i menadžere umjesto samih političara. Pri čemu sami, kao profesionalni političari, upadaju u zamku paradoksalnosti kada zazivaju takve obrasce.
Kao vrlo izglednu dodatnu posljedicu takvog trenda hrvatskih socijaldemokrata vidimo ono što bi se moglo desiti s platformom Možemo!. Ta stranka, vrlo srodno svom budućem koalicijskom partneru, od samih svojih početaka pokazuje začudnu mjeru opreza, pa i zazor do ideologije, kao nekakav strah da bi ih se moglo povezivati s historijski klasičnim lijevim politikama, nedajbože s nekakvim suvremenim marksizmom, ili asocijacijama na iskustva socijalističke Hrvatske i Jugoslavije. Permanentno „hodaju po jajima“ i svakim narednim korakom čine da ih je sve teže razlučiti od SDP-a, vidjeti drukčije od tek samo jedne socijaldemokratske frakcije u profesionalnoj politici današnjice.
No to je još i manje važno. Temeljitiji strukturni problem je da takva liberalno-tehnokratska zastranjenja pod krinkom „suvremene ljevice“ vode daljnjem slabljenju prisutnosti stvarnih lijevih politika u društvu, čine „medveđu uslugu“ pravoj ljevici, te posljedično, srednjoročno i dugoročno, trasiraju put desnim politikama. Ne bi bilo prvi put u historiji. Ekonomske, političke i socijalne veze liberalizma i fašizma, u historijskoj perspektivi, akribijski sistematično i studiozno nam je servirao Ishay Landa u suvremenom klasiku naslovljenom „Šegrtov čarobnjak“. Ali tko još uči u recentnoj postprosvjetiteljskoj epohi digitalnog tehnofeudalizma, kao popularizirane nove kovanice za paradigmu monopolnog kapitalizma.