Da je poživio, vjerovatno bi u poglavlje o srpskom nacizmu Radomir Konstantinović unio i stadionski prilog načinjen u nedjelju 6. septembra 2026. Toga dana se na Zvezdinom stadionu igrao tzv. “večiti derbi”.
Predstavu su započeli partizanovci skandiranjem imena Ratka Mladića, koji je umro 27. avgusta u zatvoru za ratne zločine u Haagu. Onda je uslijedio zvezdaški prilog: na sjevernoj tribini je odmotano veliko platno sa likom preminulog i sa njegovom rukom upravljenom prema jugu.
Kad je zvanični spiker na stadionu zamolio da gledaoci minutom ćutanja odaju posljednju počast ratnom komandantu glavnog štaba Republike Srpske, na stadionskoj ogradi prema igralištu ispod slike odmotan je ćirilični natpis Pravac Potočari, uz natpis Delije Sever.
Jasno, posve jasno: zvezdaši pamte i slave Mladića za njegov najsramotniji pohod, onaj od 11. jula 1995. Tada je počelo višednevno ubijanje bosanskih muškaraca muslimana, koji su prije toga razoružani. Ubijena su 8.372 muškarca, a broj još nije konačan. Zločin je najpodrobnije sudski dokumentiran i predstavlja vrh zločinačke serije koju je vojska pod Mladićevom komandom činila za četiri godine rata u Bosni i Hercegovini. Masovne grobnice u Potočarima su bile vidljive iz satelita.
Za te zločine je Mladića međunarodni sud za ratne zločine u Haagu osudio na doživotnu robiju. U osudi stoje najteži zločini: zločini protiv čovječnosti, zločini mučenja, protjerivanje stanovništva, uzimanja talaca, masovna silovanja, povrede ratnog prava i zločin genocida. Ovaj potonji se odnosio na Srebrenicu, to jest na Potočare.
Među sudijama nije bilo nijednoga koji je bio bilo iz Bosne bilo iz Jugoslavije, među sudijama nije bilo muslimana. Prvostepena i drugostepena odluka suda su bile iste: doživotna robija. Navijači na sjevernoj tribini Zvezdinog stadiona su u natpisu Pravac Potočari pokazali sablasnu stvar: nisu negirali ništa od onoga što je u Potočarima počinjeno, već su istakli da je to dostojno slave i počasti.
Iza Zvezde stoje predsjednik Srbije Vučić i rukovodstvo kluba koje se diči što je predsjednik države navijač Zvezde. Slavljenje Mladića je jedna od konstanti u Vučićevim nastupima i izjavama. Još maja 2007. Vučić je lijepio natpise (papirne table) za Bulevar Ratka Mladića uz table s natpisom Bulevar Zorana Đinđića, a to je bivši Bulevar AVNOJ-a na Novom Beogradu. Suđenje Mladiću, optužba i presuda za genocid, te kazna doživotnog zatvora kod pravnika Vučića nisu izazvale ništa presudno.
Za prizore odavanja počasti ratnom zločincu na stadionu i drugdje neće biti prozvan niko. Zločinac je od javnosti koju kontrolira Vučić označen samo kao general. Onaj oficir koji počini ratni zločin ne može imati vojni čin. Ništa od toga, ovome se odaju počasti u Domu vojske usred Beograda, njegovo tijelo u Beograd doprema državni avion, njegov kovčeg nose pripadnici Vojske Srbije, njemu opelo drži Vučićev patrijarh Porfirije.
Ima još. Nakon što su pokazali natpis Pravac Potočari navijači na sjevernoj tribini Zvezdina stadiona pokazali su još jedan natpis: ”Skidajte to! Penji se bre čoveče, nemoj da ti govorim 10 puta!” To je naredba koju je Mladić 11. jula 1995. ulazeći u Srebrenicu izdao nekom vojniku, da ovaj ukloni ploču s nazivom glavne ulice u gradu, nazvane po Reufu Selmanagiću Crnom. Iznad natpisa s Mladićevom naredbom razvijena je velika slika s nazivom ulice Reuf Selmanagić Crni. Plava podloga bijela slova.
Rođen u Srebrenici 1916. godine, Reuf Selmanagić bio je partizan i antifašista u Drugom svjetskom ratu. Radio je u vazduhoplovnoj bazi u Rajlovcu, u blizini Sarajeva. Pokretu otpora pridružio se nakon što je svjedočio otpuštanjima i progonima svojih srpskih kolega i komšija u NDH. Selmanagić je poginuo 1945. godine, u završnoj fazi rata.
Razularenim zvezdašima koji sebe označavaju turskom riječju delije ništa to nije važno, za njih je Reuf Selmanagić samo još jedan turčin na njihovu trajno bijednom putu oslobođenja od dahija. Dahije je spomenuo i Mladić kad je objavio da srpskom narodu poklanja srpsku Srebrenicu i time valjda od turaka u svojoj glavi uzima ono što mu duguju.
Nacistički igrokaz sloge partizanovaca i zvezdaša počeo je 30. novembra 1988. na kup utakmici Partizan – Zvezda. Tome sam prisustvovao. Došao sam iz Rima vozom i na željezničkoj stanici uzeo prvi od desetak taksija. Dok sam prolazio prema tom vozilu vidio sam da je na svakom bila slika Slobodana Miloševića.
Taj prvi po redu koji je zapao mene imao je dvije slike i to na prednjem staklu. Na onoj koja je bila ispred mene pisalo je smrt fašizmu, Slobodan narodu. Pitao sam vozača da li je taksistima naređeno da imaju te slike. “Bože sačuvaj”, rekao mi je, “to je složna odluka nas taksista: Milošević treba da bude predsjednik Jugoslavije, a Ante Marković premijer!”
Ispred stadiona me je čekao Božo Koprivica. Kad smo ušli, jug i sjever su bili puni. Jug je počeo: “Slobo Srbine”, a sjever dodavao: “Srbija je uz tebe”. Trajalo je tako sve do početka utakmice. Božo je rekao: “Ovo je kraj svijeta čim su se složili Partizanovi i Zvezdini navijači.” Ipak se u jednom nisu složili.
Kad je jug zapjevao: Vokri, Vokri, mi te volimo / Ko ne voli Vokrija, mi ga koljemo, cijela sjeverna tribina se pretvorila u zvižduk. Kad je Vokrri dao gol za pobjedu od dva prema jedan, jug je bio u deliriju, a sjever kao da je bio dupke prazan. Onda nismo znali, a danas znamo da je tada počelo nacističko jedinstvo zvezdaša i partizanovaca, sa jednim jedinim otklonom, pri spomenu Fadila Vokrrija. Prošle nedjelje takvog otklona nije bilo.
Između ovih dvaju stadionskih sablasnih igrokaza ima više poznatih i skoro nepoznatih zgoda i prizora. O njima se znatiželjni čitalac može dostatno obavijestiti najbolje kod Ivana Čolovića, u obimnom poglavlju “Fudbal, huligani i rat”, koje čini završni dio knjige “Politika simbola”. Tu je načinjena čitava “rešetka” navijačke sumanutosti i pokvarenosti.
Da je Radomir Konstantinović čitao to poglavlje Čolovićevo, sigurno bi granice srpskog nacizma gledao i izvan ljotićevštine. Ta Čolovićeva “rešetka” mene podsjeća i na onu periodičnog sistema elemenata, samo se ovdje radi o elementima zla. Oni poznati smješteni su, a za one koji će nadoći, mjesta su predviđena.
Fudbalski klub Crvena zvezda je centar četničko-nacističkog divljanja. Nije ni Partizan tu nevin, ali je ipak daleko od Zvezde. Rukovodstvo i igrači Crvene zvezde su za boravka u Chicagu posjetili, 23. maja 2010. u Libertyvilleu, spomenike, kako se kaže u izvještajima, velikanima četničkog pokreta Draži Mihailoviću, Momčilu Đujiću i Pavlu Đurišiću.
Na službenoj web stranici FK Crvena zvezda moglo se tada vidjeti desetak slika s nasmiješenim članovima nogoloptačke družine i njenog rukovodstva kako čuče i stoje podno spomenika Dragoljubu Mihailoviću, zvanom Draža, đeneralštabnom đeneralu, strijeljanom 17. jula 1946, nakon što ga je sud u procesu koji je trajao 36 dana osudio na smrt zbog veleizdaje i ratnih zločina na civilnom stanovništvu. Grob se Mihailoviću ne zna gdje je, a spomenika u Srbiji ima četiri (u Lapovu, na Ravnoj Gori, u Ivanjici, u Subjelu kod Kosjerića). Ni jedan od tih spomenika fudbalski klub Crvena zvezda do tada nije posjetio. Poslije toga možda i jeste, nisam tragao.
A još 1990, pomni istraživač Čolović, našao je kako je Zvezdina revija, u broju 9, ovako objavila da opozicione stranke u Srbiji čine štetu: “Nisu svi Delije, koje prete kamom, koje pokušavaju da na Ravnoj gori postave znamenje ratnom zločincu, koje na nacionalizam odgovaraju nacionalizmom.
Te stranke pokušavaju da na sportska borilišta presele politički marketing, pogotovo jednog zlosrećnog i krvavog duha koji je nekada harao Srbijom. Četništvo je nacionalna sramota Drugog svetskog rata uvek slobodoljubivog srpskog naroda… Crvena zvezda je preuzela na sebe težak zadatak. Ona se javno distancirala od takvih suludih političkih ideja i političkog marketinga uopšte.”
“Težak zadatak” za Zvezdu je valjda ispao pretežak, pa ga se nije ni dohvatila. Komfornije joj je ispalo manuti ga se i preuzeti četnički urnek. Na glavi s unutrašnjom kokardom držati kapu s petokrakom. Ostalo sve ide lako, katalog razularenosti je neprekinut i neprekidan. Ivan Čolović u svojoj knjizi „Na rođendanu Republike Srpske“ uz brojne primjere navodi i kako je predsjednik te krajine Dodik odbacio optužbu da su Karadžić i Mladić i njihovi saborci krivi za genocid, i poriče da je u Srebrenici počinjen ikakav genocid.
On je na svečanoj akademiji u Boriku 2024. rekao doduše da je u Srebrenici zaista bio zločin, ali da su ga Srbima “namestili” Britanci, pa je, po pitanju optužbe za genocid u Srebrenici, našao jedno, kaže Čolović, reklo bi se, antropološko objašnjenje: “Bošnjacima je trebao mit. Nema naroda bez mita. Kao što mi imamo naš kosovski, oni nemaju nikakav, pa su izmislili taj o Srebrenici”.
Borba protiv Turaka i turaka glavni je motiv današnje heroizacije zločinca Ratka Mladića. Heroizacija se izvodi veličanjem nasilja, osvete i smrti. U tu svrhu je fudbalski klub Crvena zvezda više puta dao prostora unajmljenom guslaru Marku Šćepanoviću koji, obučen u crnogorsku narodnu nošnju, sjedi uz aut-liniju i uz gusle arlauče deseteračke sklepotine protiv Turaka, a navijači ga prate, pjevajući po tekstu koji im je podijelio pravovremeno da budu spremni za pratnju. On zagudi i odarlauče jedan deseterac, a razulareni hor ga ponovi, a to ama nikakve veze nema ni sa stadionom, ni sa fudbalom.
To arlaukanje polazi od mržnje, kreće se i završava u njoj. Njime se poziva na istrebljenje turaka, to jest muslimana iz onoga što grlato mnoštvo i guslar smatraju za srpske zemlje. Od maja mjeseca 2010, kad je na srpskom groblju u Libertyvilleu kod Chicaga, beogradski FK Crvena zvezda ritualno početničio, četničenje i četništvo se u nekadašnjem partizanskom klubu ne samo podnosi, nego se i propagira, a propaganda se produbljuje novim sadržajima i širi se na druge klubove Sportskog društva Crvena zvezda.
Tako je 16. januara 2015. u beogradskoj Areni, prije košarkaške utakmice Crvene zvezde i Galatasaraya, isti Marko Šćepanović, odgudio i odarlaukao stalnu sklepotinu “Od glave Zete do grada Spuža” i to sa stolice na parketu igrališta! Novine su ga listom hvalile i prozvale “Zvezdin guslar”, a portal Espreso je i u naslov stavio da se od Markove pjesme Turcima ledila krv u žilama. Uoči utakmice su domaći navijači na parket bacali svinjske noge. Turcima, i kad se loptaju, krmetinom valja stavljati na znanje da su turci.
Nabrajanje Zvezdinog huškanja na muslimane bilo bi predugo. Ono je i šire nego na stadionu ili u košarkaškoj dvorani. Umotano je u podlu objavu “zaštite srpstva”. Kad je, oktobra prošle godine, igrač FK Novi Pazar Dragan Bojat dobio otkaz u klubu zato što je veličao preminulog zločinca, haaškog osuđenika, bivšeg generala Nebojšu Pavkovića, Crvena zvezda je ekspresno “uzela u zaštitu” Pazarova igrača, poniklog inače u Partizanu. On nakon toga nije za Zvezdu zaigrao ni minuta, njega je ona proslijedila u drugu ligu, da ga, eto, zaštiti. Eno ga sada u Vršcu.
Ovih dana je i mladi golman FK Sarajevo Veljko Vučetić dobio otkaz u klubu zato što je njegov otac “na društvenoj mreži” izrazio saučešće zbog smrti generala Ratka Mladića. I tu je odmah uskočio FK Crvena zvezda. Iz kluba su pozvali porodicu mladog golmana, dva dana kasnije je ona sa golmanom došla u Beograd. Portal Sportinjo je javio da je i golmana i porodicu Crvena zvezda smjestila u hotel o Zvezdinu trošku. Portal javlja da su gosti oduševljeni prijemom na Marakani. Dan prije sahrane Ratka Mladića bili su na tzv. vječitom derbiju, gdje je igračima i gledaocima iz državnih struktura bilo naloženo da „odaju počast“ zločincu.
Ne može se piti koliko se može povraćati.