Bojkota nema, jer ga nema. A nema ga, jer ga ne može biti. A ne može ga biti, jer nema hladnog rata. A nema hladnog rata, jer je Gorbačov htio da učini kraj hladnom ratu, pa ispao glup. Preveslali su ga ovi što se predstavljaju kao savjest čovječanstva, a oni su gnoj čovječanstva. Nisam ja ni za kakav rat, nisam ni za hladni, jer sam prošao onaj vreli, pa sam platio višu cijenu u hladnom ratu nego u vrelom.
Ali, nema šanse da neko bojkotira SAD, jer bojkot mogu voditi samo SAD, a svi ostali tim oružjem ne umiju rukovati. To jest ne smiju rukovati, taman i da umiju. Bilo bi pravo i pravično da se SAD-u zabrani učestvovanje na Olimpijadi u Ateni sljedeće godine. Jer su SAD napale Avganistan i ruše u zemlji sve što hoće i ubijaju koga god hoće.
A bojkot je tu slabo oružje. To ti je, moj Gudževiću, nešto na šta bi se mogla primijeniti ona tebi draga poslovica sicilijanska, ona: tavom vlada onaj što tavu drži za dršku. E Amerikanci sada tu tavu drže za dršku, a drugi koji hoće da tavu dohvate, ima da oprže ruku.
A vidi ovako. Bojkot je meni riječ jako nemila. Na Golom otoku smo često slušali uzvike, to jest zahtjev: bojkot bandi! Taj bojkot je bio drugo nešto nego što je bojkot. A banda smo, boga ti, bili mi logoraši. Bojkot je često značio batinanje. A batinaši su isto bili logoraši. Bojkot je u moju glavu ušao kao poziv na udaranje.
A danas je bojkot nešto drugo. Ima bojkota i bojkota. Bojkotirati znači nemati posla s tim nekim koga bojkotiraš. U mom iskustvu je bojkot bio nasilno imanje posla s onim s kojim ne želiš da ga imaš. Vidi, ja sam istražio otkud je riječ bojkot. I saznao sam da je riječ nastala po prezimenu jednog Engleza koji je živio u Irskoj i ondje upravljao posjedima.
Za vrijeme čuvenog Land Wara, koji smo mi učili da zovemo Zemljišni rat, vođa irskih nacionalista Parnell zajedno sa irskom Zemljoradničkom ligom pozvao je svoje sunarodnike na nenasilan otpor prema tome Boycottu. Otpor je bio uspješan i Boycott nije mogao više naći zakupce, bio je bojkotiran Boycott. Bilo je u tom nenasilju i prijetnji, bojkotaši su Boycottu rušili međe i ograde, sprečavali mu dostave. Moje iskustvo s bojkotom na Golom otoku bilo je drukčije.
Ovo dosad rečeno kazivao mi je, u Salernu 2003, Ante Zemljar, pjesnik rodom sa Paga, partizan prvoborac i pet godina robijaš na Golom otoku. U Salernu je bio godinu dana ranije objavljen talijanski prevod njegove tegotne golootočke knjige “Pakao nade”. Često sam se ove godine sjetio Zemljarovih riječi, često, dok se u bijednoj političkoj stvarnosti svijeta oko svjetskog nogometnog prvenstva u Americi proturala mogućnost bojkota.
Krajem januara ove godine činilo se da su političke okolnosti nadjačale sportske motive i da sve ide k tome da fudbalski mundijal visi o koncu. Najglasniji su bili Danci, zbog hladnokrvnih prijetnji američkog predsjednika kako će osvojiti Grenland, golemu zemlju koja je pod vlašću danske krune.
Mediji su javljali kako su Danci bijesni na SAD, i kako njih 90 posto podržava eventualni bojkot svoga nacionalnog tima na mundijalu u SAD-u. (To je ona Danska koja je objeručke i objenoške prihvatila da igra na Evropskom prvenstvu 1992. iako se za njega nije kvalificirala. UEFA je Jugoslaviju izbacila, Jugoslavija se bila izborila igrom da igra, a izbačena je političkom odlukom, UEFA dabogme vodi i politiku. Jugoslavija se raspadala, UN su Jugoslaviji zavele sankcije, a danski igrači su se skupili s kolca i konopca, i ne samo da su zaigrali u Švedskoj nego su i osvojili evropsko prvenstvo.)
Čak je i u Njemačkoj bilo glasova da se bojkotira učešće na WM u SAD-u. Glavni zagovornik ideje bio je Oke Göttlich, potpredsjednik Njemačkog nogometnog saveza. Göttlich je, inače, predsjednik St. Paulija, kluba iz radničkog predgrađa Hamburga, inače utvrde otpora modelu fudbal-biznis. Navijači kluba su ne samo načinili hiljade majica s natpisom “NE modernom fudbalu” nego su tražili da FIFA prizna i u svoje članstvo primi Nogometni savez Grenlanda.
Podršku inicijativi dali su čak i neki političari iz CDU-a, ali ju je zaustavio jedan iz SPD-a: Bernd Neuendorf, predsjednik Nogometnog saveza Njemačke, onaj koji je za svjetskog prvenstva u Kataru podržao proteste njemačke ekipe zbog stanja ljudskih prava. Ko tiganj za dršku drži, tiganjom vlada.
Bojkot se državi po imenu SAD ne može nametnuti. Ne može, iako nikome ne bi bilo pravednije nametnuti bojkot nego državi po imenu SAD. Ne može se nametnuti, iako bojkota u sportskim prvenstvima ima odavno, bojkot je najpouzdaniji dokaz da politika i sport nisu razdvojeni i da je pusta laž tvrdnja kako jesu razdvojeni. Kad je vojska Sovjetskog Saveza ušla u Avganistan 1979. američki predsjednik Carter je kazao kako je rat između SSSR-a i Avganistana najveći rat poslije Drugog svjetskog rata.
Na ono što su SAD počinile u Vijetnamu nije mu palo na pamet da povezuje s nekim drugim ratom. Zato što je SSSR izvršio invaziju na Avganistan, zapadne zemlje su odlučile da bojkotiraju učešće na Ljetnim olimpijskim igrama. I nisu učestvovale na igrama u Moskvi. Njima su se pridružile i neke koje nisu iz tzv. zapadnog kruga, Kina na primjer. Ukupno je Igre, što posve što djelomično, bojkotiralo 65 zemalja. Bojkot su, jasno, predvodile SAD.
Osim sovjetske invazije na Avganistan, dodatni motiv kapitalističkim zemljama je bilo i to što se olimpijske igre održavaju po prvi put u jednoj socijalističkoj, ili kako se to tada nezvanično govorilo tamo, u komunističkoj zemlji. Sada se sve socijalističke zemlje zovu komunističkima. Imenovanje je došlo dakako iz SAD-a. Onaj što tiganj drži za dršku vlada tiganjom. Jamačno su SAD bile strana u avganistansko-sovjetskom ratu, što je sve poznato.
Poznato je da je SSSR “vratio” SAD-u bojkot četiri godine kasnije, kad su Olimpijske igre održane u Los Angelesu. Bojkotu se pridružilo osamnaest socijalističkih država, koje su upriličile “protivigre” pod imenom Sport-prijateljstvo-mir, a trajale su od početka jula do pola septembra. I tada su pametari listom govorili da sport ne treba miješati s politikom. Nije ga bilo ni potrebno niti moguće miješati, jer je sport s politikom umiješan i izmiješan da ih je jedino moguće bilo samo malo promiješati.
S bojkotom se stvar čini takva da ga je SAD-u nemoguće uvesti. Možda će ga uvesti neko buduće pokoljenje, ali danas to ne ide. Pogotovo ne ide po pitanju učešća na sportskim takmičenjima. Bojkot Svjetskog nogometnog prvenstva spominjao se, osim u Danskoj i Njemačkoj, i u drugim zemljama.
Da ništa od svega neće biti znalo se i prije danske ljutnje, sjevernonjemačkih gunđanja i drugih prigovora za diskriminaciju, naročito onih iz arapskih zemalja i Irana. Još krajem novembra je politički ortakluk SAD – FIFA u likovima Donalda Trumpa i Giannija Infantina smislio tzv. FIFA Pass, demagoški postupak za navodno ubrzano dobivanje viza za Svjetsko prvenstvo u SAD-u. Irancima, kako navijačima tako i igračima i članovima stručnog štaba, takav izum je dobivanje vize otežao.
No ni takav diskriminatorski postupak američkih vlasti, uz brojna druga otežavanja ulaska i boravka u SAD, nisu Irance doveli dotle da bojkotiraju učešće na prvenstvu u SAD-u. Zbog toga je čudno što je selektor iranske reprezentacije sve selektore ekipa koje igraju na prvenstvu u SAD-u, Kanadi i Meksiku ovih dana prozvao za nesolidarnost i šutnju zbog šikaniranja i diskriminacije iranskih igrača i navijača.
Nogomet je možda najopojniji opijat, možda je jači i od pravičnih zahtjeva da se kazne SAD, toliko je nogomet jači da i nogomet brani SAD od bojkota. Kako je da je, bojkot je samo onaj bojkot koji uvode ili vode SAD, kako je rekao Ante Zemljar.
USA bojkotira SSSR kad ovaj okupira Avganistan i za okupaciju dobije podršku svojih satelita, a kad te iste SAD rečenu državu Avganistan napadnu, do temelja razruše i počine nebrojene zločine, i to čine punih dvadeset godina (dvaput duže nego Sovjeti), onda riječ bojkot ostane za upotrebu po kućama i kafanama. Možda bi neki od današnjih gostiju u nekoj današnjoj Lutvinoj kahvi kazao: “Nema bojkota do američkog bojkota!”