Godine sedamdeset i sedme prvi put sam bio na Sutjesci. Susret mladih umjetnika Jugoslavije. Drugoga dana je nas nekoliko išlo stazama i bespućima bitke. Milinklade, Ljubin Grob i dalje. Kad smo sišli na Tjentište, otišao sam pred hotel “Sutjeska” i na kiosku ispred hotela kupio razglednicu. Stavio sam je preko novina na tezgi kioska i krenuo da je napišem.
Čim sam napisao adresu primaoca, iza stakla mi je kucnuo prodavac i kroz prozorčić me upitao šta mi je Hazbo Gudžević. Očito je kroz staklo pročitao prezime koje sam napisao na razglednici. Hazbovo ime nisam bio ni napisao, već očevo. Hazbo mi je brat, rekao sam mu.
Onda je prodavac izišao iz kioska. Nije imao desnu ruku do ispod lakta. Ovako je tekao naš razgovor:
– A jesi li ti Sinan?
– Jesam, vala, sve ovo što vidiš.
– Sinan Zejnin, onaj što ga zovu pola deteta?
– Ima i toga, zvali su me poneki i tako. Ali rijetko. A koji si ti?
– Ja sam Ćerim Rahić, sin Bahtin iz Trijebina kod Sjenice. Bahta je sestra tvoga deda Rama Kurtanovića, oca tvoje majke Zejne. Jesi li kad čuo da me Zejna spomene?
– Jesam, Ćerime, bogme mnogo puta, no nisam znao da si se ovde nastanio.
– Odavno sam ovde. Kad sam se doselio, ove su šume još bile pune ljudskih kostiju. Baš te godine su počeli da grade ovu kosturnicu. Ovu ruku sam izgubio od eksploziva, svojom greškom, nijesam ja borac sa Sutjeske. A ovi turisti me često pitaju je li mi ovo od njemačke granate.
– E Ćerime, ko bi ovome svijetu ušao u ćoškove: vidi đe se mi sretosmo da se upoznamo!
– A eto, Hazba sam viđao više puta kod daja Rama, a ti vidi đe me nađe. No vidi: živim eno onde preko mosta, na Bazi, đe su ona igrališta, dođi kod nas kad ti je zgodno, danas, sutra, prekosutra, dok si tu.
Sutradan sam otišao Ćerimu u kuću. Kod kuće mu je bila samo žena Hajra i kćerka Jasmina. Nisam se mogao dugo zadržati, jer me na jednom od igrališta kraj Sutjeske čekalo društvo za loptanje. Uglavnom sarajevsko: Boro Kontić, Goran Simić, Nermin Tulić. Svi smo bili smješteni u omladinskom hotelu “Mladost”.
Drugi put sam vidio Ćerima pet godina kasnije, septembra 1983. Opet “Mladost Sutjeske”, opet smještaj u istom smještaju, dosta novih ljudi, ali ima i onih koji su bili ranije. Ćerim je opet u svom kiosku, razgovorljiv s kupcima.
Sljedećeg dana sam, zaslugom nevjerovatnog mladića, fotografa ljubljanske Mladine Alojza Krivograda Futyja, otputovao na tri sata u Foču kombijem s vozačem koga nam je poslao Ćerim. Futy se, među petnaestak gledalaca naše utakmice na igralištu kraj Sutjeske, slučajno zapričao s Ćerimom i kazao mu da bi rado kupio rakiju lincuru, no je nema na Tjentištu, te bi pošao u Foču, jer su mu iz hotela rekli da ondje ima lincure.
Dakle, eto Futyja kraj klupe za rezerve i zove me: “Sine, gremo v Fočo! Ti, jaz in cura Lincura.” Pri tome pokazuje na pjesnikinju Barbaru Sušu i na vozača koga je poslao Ćerim. U kombiju za Foču nas je troje putnika: Futy, Barbara i ja, još se znojim od igre. Krivine prema Foči su nemilosne, duhoviti vozač kaže kako oni u ponudi imaju još oštrijih i opasnijih krivina, te će nas tuda i voziti, samo ako mu kažemo da hoćemo.
Futy, malo-malo, pa vikne: “Gremo v Fočo, Foča je življenje!” Otada stalno čujem njegovo žiul’en’e. U Foči smo svratili u granap kraj Aladža-džamije, da budemo uz Futyja; imate li lincure, imamo, evo dvije flaše. Futy kupi obadvije, ne znam je li se još nešto kupilo, moramo dosta brzo natrag, jer uveče su čitanja, a meni je valjalo još oprati znoj od fudbala. Od Foče do Tjentišta Futy je već bio otpio dobar dio trbušaste boce kragujevačke lincure, 54 posto alkohola.
Futyja sam u životu viđao svega tri dana, sva tri na Tjentištu, kad sam ga i upoznao. Bio je sa mnom kad sam Ćerimu pred kioskom kazivao kako tjentište znači šatorište, od latinskog tentorium, šator, riječ tenda je svojta sa riječju tentorium. Za taj nastup pred Ćerimom sam se bio etimološki pripremio, jer mi je ime mjesta bilo neobično, pa sam objašnjenje našao u nekom od tekstova časopisa Onomatološki prilozi. Ćerim je posve mirno saslušao šta govorim, mojim nadahnutim izlaganjem nije bio baš impresioniran, pa je samo rekao kako je bolje bilo da je nazvano Razbojište, na šta je Futy dodao da bi se moglo zvati i Lincurište.
Posljednjeg dana sam opet došao pred kiosk, Ćerim je bio unutra, izišao je i ispričao mi nešto o mojim roditeljima, nešto što mi je objasnilo kako je Hazbo punih dvanaest godina stariji od mene, a majka između nas nije rađala druge djece. To nešto nije za ovdje, možda nije za nigdje, no mi je rečeno kraj Sutjeske vode hladne i razbistrilo mi nešto što mi se dotad nikako nije činilo mutno. Tu je, u jednom času, Ćerim pokazao rukom prema Magliću.
Bilo je malo iza podneva i jedan oblak, više svijetao nego taman, bio se nadvio nad vrh planine. Rekao mi je da takav oblak često udari gromom u vrh Maglića. Nije prošlo ni desetak minuta, a iz oblaka je šiknula munja u vrh Maglića, dok je Tjentište bilo pod suncem. Nezaboravno posve: Ćerim bez ikakva trijumfalizma gleda kako se ostvaruje njegovo nebesko predviđanje. Rekao sam mu da bi najbolje bilo njega uzeti za prognostičara vremena na televiziji ili radiju. Rekao je da je zadovoljan ovim što ima i što radi, neka je zdravlja, samo neka ovako potraje.
Potrajalo je još nepunih devet godina, pa se trajanje prekinulo. U Bosni se zaratilo, i jula mjeseca devedeset i druge došlo je dotle da je Ćerim sa ženom Hajrom i kćeri Jasminom morao krenuti u izbjeglištvo. Prije njih troje, sklonili su se trojica sinova, Nermin i blizanci Kemal i Bilal, otišli u Njemačku. Ćerim, Hajra i Jasmina su utekli na čuveno Vučevo, pa su odande deset dana i noći pješačili do Sarajeva. Negdje na putu između Foče i Sarajeva, kod mjesta Dragomilića, sreli su se sa Ifetom Nikšić, djevojački Kurtanović, kćeri moga daidže Hanefije, koja je bila sa dvoje djece u bježaniji od Jeleča prema Sarajevu. Sa Ifetom su bili još njena svekrva i svekar. Neka sad Ifete i djece, o njima ćemo drugi put.
A Futy, fotograf Mladine nije bježao iz rata u Bosni nego je skoro pa pobjegao u rat. Sa svojim fotoaparatom je snimao ratne prozore i prizore. Kasnije ću, mnogo kasnije, saznati da je u Bosnu otišao iz Splita, da je ondje boravio kod Borisa Dežulovića i Predraga Lucića. Kad je stigao u Foču, zarobili su ga četnici naših dana i ubili ga. Njegova smrt još nije razjašnjena. Verzija prema kojoj je sa osamdesetak muslimana bačen u jamu Piljak između Tjentišta i Foče forenzički nije potvrđena. Imam jedno novo svjedočenje o Futyju, žrtvi četničkih mučitelja iz Foče.
Ćerim je, dok se Futy uvlačio u Bosnu od Sarajeva prema Foči, išao od Foče prema Sarajevu. Sa ženom i kćerkom, pješačio je do Zenice. Ukupno od Tjentišta do Zenice trinaest dana i noći. Ondje ih je prihvatio izbjeglički centar, pa su nakon nekog vremena uspjeli otići u Njemačku.
Nakon rata se sa ženom vratio u Bosnu, u Hadžiće, gdje je uspio kupiti neku kuću. Tu je nabavio nekoliko koza i živio što od njih, što s njima. Ono što je na njegovoj rodnoj Pešteri smatrano stokom za nevoljnike (koze više brste no što pasu, a još jedu i koru na voćkama), on je na rubu Sarajeva držao kao jedino blago. Čujem da je koze držao do kraja života. I on i Hajra su umrli u Hadžićima, ondje su i ukopani, u groblju Drozgometva. Hajra je umrla 21. aprila 2021, a Ćerim 11. septembra iste godine.
Djeca njihova, sva rođena na Tjentištu, po svijetu su: Jasmina je u Sarajevu, Nermin i blizanci Kemal i Bilal su u Njemačkoj. Sve što sam mogao učinio sam da im uđem u trag, ali mi do časa kad tekst predajem, nije uspjelo skoro ništa.