Bila je nedjelja, šesti oktobar 1991. U Berlinu me telefonom zove Božo Koprivica iz Beograda i kaže mi da je sinoć u Dubrovniku poginuo Milan Milišić. Kako, Božo? Ne znam, radio Beograd je javio još sinoć da su ga ubile Zenge. Kakve Zenge, pa Milan je valjda Hrvat? Eto, radio kaže da je bio Srbin.
Milan Milišić je morao umrijeti da bih ja saznao da je bio Srbin. A s Milanom sam u Beogradu popio barem omanju bačvu vina, pili bismo stalno uz razgovor, ali nacionalnost nama nije bila tema. Nije nikad. Bio je gospodstven vinopija gospar Milišić, bijelo Pošip Čara, crno Plavac mali. Da me je neko pitao, eto, da me je pitao, šta je po nacionalnosti Milan, bio bih rekao Jugoslaven, ali hrvatske podnacionalnosti. Bio je Dubrovčanin, pisao je hrvatskom varijantom jezika. To što je u stihovima tu i tamo bio ekavac, išlo mi je u stazu Antuna Branka Šimića, Tina Ujevića.
A što je gubio posao u socijalističkom Dubrovniku, što je odbio da služi vojsku, to mi je sve bilo mrvu više hrvatski nego srpski. Narednih dana su se počele množiti pogibije Milana Milišića. Nakotilo ih se dvadesetak. Pjesnik i prijatelj Milišićev Ibrahim Hadžić nabrojao je osamnaest verzija Milanove smrti. Najluđa je bila ona koju je javio radio Titograd, da je Milan poginuo u saobraćajnoj nesreći. Najvjerovatnija je danas ona po kojoj je neki priučeni hrvatski vojnik iz nevladanja minobacačem izbacio minu gdje nije htio.
Odnedavno imamo napismeno svjedočenje kako je poginuo pjesnik Milan Milišić. Napisala ga je slikarka i profesorica na Likovnoj akademiji Jelena Trpković, žena Milanova. To svjedočenje sam od Jelene čuo barem dvaput usmeno, ali sad je ono u knjizi. Knjizi je naslov “Takva su vremena”, objavljena je prije nekoliko mjeseci, izdavači Most art Jugoslavija iz Zemuna i Udruga kultura vrijednosti iz Siska, urednici Dragan Stojković i Đuro Tadić, predgovor Đuro Tadić, pogovor Miljenko Jergović.
Stranica 290, tiraž 400 primjeraka. Podnaslov je knjizi “Zapisi (1989 – 2006)”. Te će zapise baštovani književnih vrsta svrstavati u dnevničke, u bilježničke, možda i u crtice iz ratnih i poratnih godina, i tako to. Vrtovi sa književnim vrstama sliče etimološkim bilješkama priučenih lingvista: polje slobodnih tvrdnji.
Petnaest godina života slikarke Trpković i pjesnika Milišića stoji u ovim zapisima, i još petnaest godina Jelenina života bez Milana. Jelena Beograđanka, Milan Dubrovčanin, nakon življenja u Beogradu preselili su se u Dubrovnik. Milan posve u poeziji, duboko religiozan, ima svoje nedjeljne sesije sa pravoslavnim popovima i sa katoličkim franjevcima. Stihove piše i stihove prevodi, piše i prozu. U vrijeme izbijanja rata u Dubrovniku već je bio preveo knjigu pjesama Roberta Frosta. On i Jelena imaju namjeru da se odsele u Italiju, Josif Brodski je obećao Milanu i Jeleni da će im naći neko predavačko mjesto u Italiji, ali se nije javio da obećanje ispuni.
Opis Milanova stradanja je podroban, ubila ga je granata u kući, u trenutku kad je ustao da provjeri da li je juha provrila. Smrt je bila trenutna, Jelena ga je s mukom izvukla ispod srušenog zida kuhinje u Župskoj ulici broj 5, kući gdje je Milan i rođen. Jelenin tetak, inače general JNA, nudi Jeleni da je izvede iz Dubrovnika, Jelena odbija ponudu, odlučuje da se nosi sa svojom žalošću ondje gdje ju je žalost i snašla. Preko Splita i Rijeke, preko Slovenije Jelena ide u Beograd. Ondje sreće ljude koji su znali Milana, koji pitaju kako je nastradao.
U redakciji Književnih novina, dok priča Božu Koprivici, Milutinu Petroviću i Slobodanu Zubanoviću, uđe Matija Bećković, i kad čuje o čemu Jelena priča, načini se kao da nešto traži na polici sve pipajući tu policu dok ona ne završi priču. To traženje na toj polici, kaže Jelena, traje koliko i njena priča barem jedan školski čas. Bećković potprozoraški sluša i odsluša Jeleninu priču, ne kaže joj ni saučešće, ništa, a poznavao je Milišića, i Jelenu je poznavao. Bećković kao Bećković, četnički simpatizant i lojalni dobitnik partizanskih nagrada.
Jelena Trpković nakon pogibije svoga muža, u svom nespokoju putuje. Na Hvar, u Sarajevo, u Vukovar, gradove koji su, uz Mostar, mjesta najveće ratne patnje. Putuje u Sloveniju, brodom iz Dubrovnika do Rijeke, pa dalje za Ljubljanu. Odande za Zagreb, pa za Budimpeštu. U vozu iz Zagreba za Budimpeštu upoznaje Mitra Mitrića, ljubaznog predstavnika kompjuterske firme, koga će još triput sresti u Beogradu u dva dana, i koji će trećega dana umrijeti kao srčani bolesnik.
Građa je slična onoj od koje su ispleteni snovi. Mitrić, pod izgovorom (doduše osnovanim) da lopovi upadaju u taj noćni voz, zamoli Jelenu da bude s njom u istom kušet-kupeu. Molba saputnikova je bila zasnovana na njegovoj bojazni da može dobiti srčani napad, pa da ima nekoga uz sebe za slučaj slučajeva. Sve to Jelena poveže nakon što joj sestra Vesna, u času dok čita osmrtnicu sa Mitrićevom slikom u Politici, kaže da je on prekjuče bio s njom na sastanku o informatičkom inženjeringu. Zgoda za koju bi se u našim krajevima reklo da se ubila za filmsku priču.
Na putu iz Mostara za Sarajevo u autobusu, čuje preko radija vijest da je umro pjesnik Hrvoje Pejaković. To javlja Davor Mojaš, prijatelj Jelenin i Milanov, a prijatelj im je bio i Hrvoje. Nakon što je kazana ta vijest, šofer je ugasio radio. Jelena, snaha dubrovačka, kaže kako je mislila da se samo na filmu može desiti da se uključi radio i da se čuje samo jedna rečenica.
I u Makedoniju će putovati udovica Jelena Trpković. Nije joj svijet tijesan, ona putuje da bi sa bliskim dušama dala znak nemirenja i otpora. U Beogradu je u Civilnom pokretu otpora, u Skoplje i, opet u Ljubljanu, dolazi na Leteću učinionicu radionicu. Na putovanjima gleda sve što se vidjeti dade, i čuje šta nije mogla zamisliti da se može čuti, pa se navikava da može, ali se naviknuti ne može. I neće. U Beogradu sluša kako trešte četničke pjesme i vise šajkače sa kokardama na štandovima razularenosti u Knez Mihajlovoj ulici. Ovdje čuje kako Srbin više ne može ući u nečiju kuću, ondje kako su Hrvati svi ustaše.
Rat mijenja ljude, to je znano, i Jelena nudi dobre primjere za to. Ali ljude mijenjaju i predrat i porat. U Dubrovniku, dvije godine prije rata, na regionalnoj konferenciji PEN-a, Miodrag Perišić iz srpske delegacije će, u času kad ova iz protesta napušta skup, prići stolu za kojim je bio Milan Milišić i bijesno mu reći: “Milišiću, ne diči se toliko. Možda ti uskoro ta gordost nestane sa lica!” Čuj, da se Milišić dičio na sastanku PEN-a!
Znao sam dobro Miodraga Perišića. Njega je predratnost promijenila do neopisivosti. Od osjetljiva i blaga, radosna čovjeka Perišića postala je podrepna muha Dobrici Ćosiću. Dakako i Slobodanu Miloševiću. Od časa kad je uzeo za kuma Milorada Vučelića, krenuo je Perišić da poslobljuje i da pogedžuje. Sva kasnija vrludanja bila su sve dublje padanje u politički glib.
Jelena daje i svjedočenje slikara Milana Staševića sa Slikarske kolonije u Erdutu, kojoj je domaćin četnički vojvoda Brkanović, gospodar vinske plantaže, koji zlostavlja radnike i pri tome izdvoji nekog mladića, kojemu pruži pušku i naredi mu da ode kući da ubije svoga oca, e zato što ovaj nije došao na posao zbog bolesti, a vojvodi je to znak da je on “protiv nas”. Pijani vojvoda se iživljava na uplakanom sinu smatrajući da će pokazujući moć uveseliti slušaoce.
Kad Jelena Trpković, skoro četiri godine nakon Milanove smrti, čuje kako je Milana ubila mina koja je podbacila, a trebalo je da pogodi topovnjaču iza Lokruma, Jelena ne ide u potragu za imenom komandanta, a ponuđeno joj je da do njega dođe, no se pita: “Šta bih sa imenom toga komandanta?”
Pa nastavlja: “Ako je informacija tačna, zašto svi kriju od mene? Nemaju poverenja? Misle da ću to reći u Beogradu? Ne bih ni po koju cenu to uradila i pomogla Miloševićevoj propagandi. Dubrovnik je napadnut, opkoljen i bombardovan od JNA, od Srba i Crnogoraca, a ako je tačno da je granata koja je ubila Milana došla iz Grada, to sigurno nije bilo i nije moglo biti namerno. Svedok sam toga. Milana je ubio neko ko nije radio dobro svoj posao. Celog svog veka govorio je da su u svakom društvu, u svakom dobu, najgori oni koji su poluobrazovani. Taj poluobrazovani je povukao obarač.”
Ovo je knjiga primjera časti i beščašća, knjiga svjedočenja o konformizmu i bezosjećajnosti. I knjiga jednog proroštva. Goran Babić je, dvije godine prije Milanove pogibije, sastavio pjesmu o njegovoj pogibiji, u desetercu, “Na svetog Iliju”:
Srđ miriše, Milanova dušo
Srđ miriše, kovilje se zlati
Stijene zriju ter sve u dalj plove
Mlađan junak i zmija se love
Nije kiša što je ozgor lila
Već je bijela doletjela vila
Jugo dira nesretnu Jelenu
Jugo mavi a njoj krila rastu
Kanda znade što se ima zbiti
Vila sluti kad će poginuti
Ili ona ili njezin mili
Kad se stušti nad gradom nevrijeme
Kad se stušti što je blizu sili
Nakot mraka, tmina, tma i tušta
A nad tvrđom najzadnja oluja
Nebu ide Milanova duša.