Uzvrpoljio se svijet zbog toga što je predsjednik Amerike, to jest predsjednik svijeta, dao poništiti crveni karton američkom igraču isključenom u utakmici protiv Bosne i Hercegovine. Raspisali su se čak i Nijemci, čiju je ekipu Paragvaj pobijedio i poslao kući. Pozivaju se listom njemački, austrijski i švajcarski novinari na povredu paragrafa 26.4 FIFA-e, po kojem je crveni karton sam sobom i sam po sebi neprikosnovena kazna za narednu utakmicu. Po tom paragrafu, žalbe na tu kaznu nema, ako je i bude, ima da je nema, kazna se ima izvršiti.
Ali, ako igraš za SAD, a predsjednik ti je Trump, onda se za gornji paragraf može kazati: može da bude, ali ne mora da znači. Igrač Folarin Balogun je u utakmici SAD – BiH nasrnuo desnom nogom na igrača Tarika Muharemovića tako da je sudija, na poziv iz video sobe, Baloguna isključio iz igre. Jerbo je njegov prekršaj na Muharemoviću bio od onih koji idu u opasne po zdravlje, po sportsku budućnost igrača i tako dalje. Bosna je utakmicu u trenutku isključenja gubila, pa ju je i izgubila, čak je i sa igračem više primila još jedan gol. Činilo se, dakle, da je za SAD sve na mjestu i prema planu, osim toga isključenja igrača koji nema prava da igra sljedeću utakmicu, a ta je protiv Belgije, zemlje čiji se igrači tradicionalno bolje loptaju od onih iz SAD-a. Osim toga, znano je da se u Belgiji nalazi i sjedište najmonstruoznije vojne skalamerije ovoga svijeta, nazvane NATO.
Onda se uključio predsjednik SAD-a, to jest predsjednik svijeta Donald Trump. Obznanio je, takvi su danas predsjednici država po svijetu, kako ono što je Balogun načinio na Muharemoviću, za njega nije bio faul. Ništa ne važi to što je tehnološki napredak pokazao i što su eksperti za faulove kazali, presudili pa obznanili. Da faul jest, da je crveni karton primjerena kazna za takav faul. Jer su napredna tehnološka sokoćala pokazala ono što je u prvi čas promaklo sucu, da je američki igrač pregrubo nasrnuo svojim desnim stopalom na desni skočni zglob bosanskog igrača. Ništa sve to, kad Trump kaže da to nije bio faul. Potom je isti Trump telefonirao predsjedniku nogometne federacije svijeta po imenu FIFA, predsjedniku po imenu Gianni Infantino. To je onaj Infantino koji je početkom prošloga decembra rečenome Trumpu dodijelio svjetsku nagradu svoje firme za mir u svijetu. A dobitnik nagrade za mir u svijetu nikakav i nijedan mir na svijetu nije načinio niti ga čini, on po svijetu čini ratove. Fifin predsjednik je javno kazao više puta kako su on i Trump prijatelji. Te je, dakle, Infantino, primio k znanju Trumpovu primjedbu na isključenje američkog igrača protiv Bosne. I tada je Infantino stvar proslijedio disciplinskom odboru svoje organizacije. Prije toga je, e da stvar ne ispadne netransparentna, kazao kako ga je Trump zvao. I Trump je, dakako, transparentan kakvim su ga bogovi stesali, kazao kako je zvao Infantina, i kako mu je ovaj rekao da će disciplinska komisija proučiti slučaj. Infantino je pak blagoizvolio kazati sve tako da se poklapa s Trumpom, kako ga je Trump zvao, pa kako je on Trumpu kazao kako je disciplinska komisija nezavisna, te da on na njene odluke nema uticaja. I Trump je, jaštaradi, kazao kako je FIFA i odlična i uzorna i uzorita i, dakako, nezavisna te kako on niti može niti hoće da se pača u njene odluke.
I tako se, bez Trumpova pačanja u odluke disciplinske komisije, disciplinska komisija, ipak (ipak!) Trumpovom prigovoru priklonila i kaznu od jedne utakmice neigranja za crveni karton, kažu, najboljem američkom igraču, preinačila u uslovnu na godinu dana, uz obavezu da igrač plati još i 40.000 dolara.
Javili su se Belgijanci, preneraženi, dakako, i uz preneraženost zaprijetili kako će Amerikanci snositi ozbiljne posljedice ako samo taj kažnjeni pa pomilovani igrač bude zaigrao protiv njih u osmini finala svjetskog prvenstva. Naravno da je igrač zaigrao, naravno da je pomilovan samo zato da bi igrao protiv Belgije, jerbo su Amerikanci imali visoke ciljeve i velike planove na ovom svjetskom prvenstvu. Ozbiljne prijetnje Belgije bile su prazna puška. Stvar se nekako izgladila time što je Belgija pobijedila SAD, pa je šteta zbog pokvarenosti disciplinske komisije, zbog pokvarenosti Infantina i pokvarenosti Trumpa ostala, kako se to kaže, u granicama štete.
Njemačka štampa sad trubi te kako je ova Fifina odluka bez presedana, te kako će imati dugoročne posljedice po nogomet. Njemačka hipokrisija posljednjih godina dobiva na razuđenosti i na raznovrsnosti. Niti je Fifina odluka bez presedana, niti će imati dugoročnih posljedica. FIFA ili Fifa, kako je Nijemci pišu, odavno radi kako joj se hoće. U srijedu, 13. juna 1962, u polufinalnoj utakmici svjetskog prvenstva u Čileu, Brazil je pobijedio domaćina rezultatom 4:2. Sedam minuta prije kraja utakmice, peruanski sudac Arturo Yamazaki isključio je brazilskog igrača Garrinchu. Garrincha je tada bio najbolji igrač na svijetu. Cijelu utakmicu je Čileanac Eladio Rojas tukao Garrinchu, kao što je cijeli svijet tukao Garrinchu cijeli njegov život. Nakon dvadeset i kojeg nasrtaja, Garrincha je ustao, i kao nestašno dijete udario Rojasa koljenom u zadnjicu. Čileanac se srušio kao da ga je stijena s Anda tresnula, pomoćnik je mahnuo glavnom, a glavni poslao u svlačionicu brazilskog anđela krivih nogu. U Brazilu je nastala tarapana. Za četiri dana je bilo finale protiv Čehoslovačke, Garrincha isključen te će biti kažnjen, Pelé povrijeđen i neće igrati. Premijer Brazila Tancredo Neves tada šalje telegram disciplinskoj komisiji nogometne federacije po imenu FIFA i, ništa manje no u ime brazilskog naroda, moli za oprost što je Garrincha udario Rojasa. Telefoniranje je tada bilo skupo, no nije zbog skupoće poziva Neves pribjegao telegramu. Bila su druga vremena, pisano je pisano. Konsultacije, intervencije, telefoni, disciplinska komisija glasanjem 5:2 uvažava molbu, Garrincha igra finale, Brazil po drugi put biva prvakom svijeta. Brazilcima se posrećilo i zato što je FIFA milost za Garrinchu smatrala i prilogom borbi protiv mogućnosti da jedna komunistička zemlja, u kojoj fudbal ima još i status amaterskog sporta, bude prvak svijeta. Dakako, bio je to kakav-takav, ali jasan prilog borbi protiv komunističkog bauka. Ali sva je prilika da se Brazilu, bez telegrama isprike predsjednika vlade, ne bi bilo posrećilo.
Trumpu nije bilo ni u peti da za pogibeljan start američkog igrača na bosanskom zatraži ispriku od ikoga ili od ičega. Ne, nego je, čim je dična FIFA usvojila njegovo tumačenje faula Baloguna na Muharemoviću, izrazio zahvalnost što FIFA ispravlja nepravde i uspostavlja pravdu. No se štampa i neštampa širom svijeta, i ona sportska i ona daleka sportu, raskokodakala zbog uplitanja Trumpa u odluke mjerodavnih i nadležnih sudaca i tumača igre. To su uglavnom ista ona pera koja nisu mrčila papira, i to su one iste ograde zubne koje glasa nisu puštale, kad je rečeni Trump ukidao i de facto ukinuo Ujedinjene nacije, kad je svom štićeniku Netanjahuudavao besramnu podršku i, narodski rečeno, dolazio mu i još mu dolazi na mobu u činjenju genocida nad palestinskim narodom u Gazi i na Zapadnoj obali rijeke Jordana. Ta pera i ta usta su mučala i kad je Trump obećavao kako će napraviti rivijeru u Gazi, prethodno ispražnjenoj od Palestinaca. Ista su ili njima jako bliska pera i usta sa onima koja nikakav glas pobune nisu pustila ni kad je američko-izraelska zločinačka ratna mašinerija napala Iran i što je u stalnom ratu s njim. Ništa nisu izustila ta usta kad je pod Trumpovom komandom otet predsjednik Venezuele i odveden u SAD, gdje će mu se suditi. Bilo bi tim perima i ustima časnije da se nisu uzvrpoljila ni sada zbog tamo nekog faula i tamo nekog crvenog kartona.