foto: Dženat Dreković/NOMAD

Gudžević: Svjetski jad

Ovih dana mislim na čovjeka koji se zvao Svjetski Jad. Nisam ga poznavao, a još ima živih koji su ga znali. Živio je u Starigradu na Hvaru, mjestu za koje su hrvatski pravopisari bahato propisali da se ima pisati samo Stari Grad. Svjetski Jad je dakako bilo pomodno ime, Weltschmerz Jeana Paula odomaćen preko Schopenhauera.

Prvi svjetski rat i španjolska gripa dovele su do nezamislivih imena iz uroka ili iz očaja. Svjetski Jad je, čuo sam, pokopan na starigradskom groblju, na kopošontu, to jest na campo santo. Nisam mu našao groba ni nagropka. Kad sam se, prije desetak godina, na ovo požalio Alemu Ćurinu, rekao mi je: “As ti Gospe, a diš nać to ime na grobju!? Crikva ga je poslala Bogu na visini, a kršteno ime mu je ostavila na ploču, njega najdi!”

Ovih dana mislim na Svjetskog Jada, jer se ovih dana odigrava još jedan u nizu svjetskih jadova. Veliki svjetski jad se nudi i po svijetu reklamira se, i u reklami se hvali i nudi pivo i druge patriotske opojnosti. Svjetski jad se nudi pod imenom svjetsko prvenstvo u fudbalu, a jad se jadi na cijelom kontinentu Sjevernoj Americi.

Na svjetskom jadu učestvuje četrdeset i osam ekipa koje predstavljaju države. Za ekipe tih država mogu igrati samo igrači koji imaju državljanstvo tih država i koji nisu igrali za druge države. Ako su igrali za neku državu, moraju igrati samo za nju, dakako ako selektori i treneri tih država procijene da ih treba zvati “pod zastavu”.

Onda ti nacionalno čisti sastavi prije svake utakmice moraju stati i saslušati pjesme i svirku koja čini nacionalnu himnu. Smatra se da je pohvalno kad igrač pjeva uz tu svirku. To pojačava nacionalni ponos i diže zanosan bururet u glavi. Tekstovi svih himni su listom puste laži, “ouviram do Ipiranga”, “Italia s’è desta”, “postojano, kano klisurine”, “srpske zemlje, srpski rod”, “Blüh im Glanze dieses Glückes, blühe, deutsches Vaterland!” uz tekstove su nakalemljene koračnice, ponekad svečana muzika.

Nacionalno ili etnički čisti sastavi ne dopuštaju svojim igračima da promijene zastavu i zaigraju za neku drugu državu. Ako se neki igrač, recimo, osjeti zapostavljeno ili nepravedno isključenim iz prvog tima, on ne može zaigrati za drugu državu. On bi htio, ali mu ne da FIFA.

A nekad se to moglo: Jedan od najvećih igrača svijeta Di Stéfano igrao je za Argentinu, Kolumbiju i Španiju, a Ladislao Kubala, proglašen za najvećeg igrača Barselone u povijesti, igrao je za Čehoslovačku, Mađarsku i Španiju. I tako dalje, FIFA je vazda bivala takva i onakva, ali je bila demokratičnija nego što je danas.

Jad i bijeda je ono što danas čini glavna struktura za nogomet u svijetu FIFA. Stvar se pojačala 5. decembra 2025. kad je predsjednik te strukture uručio predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država ništa manje nego FIFA-inu nagradu za mir! Infantino Trumpu! I to tri dana nakon što je Trump izdao naredbu za avionske napade na Somaliju! Zemljo Indijo! Čovjek koji otvara ratove kad mu se prohtije, koji otima predsjednike država, koji prijeti da će uzeti Grenland, i koji nije uspostavio nijedan mir na svijetu, dobiva nagradu za svoje mirovne zasluge.

Gianni Infantino se ponaša i preko onoga što mu znači prezime. Predsjednik Amerike Trump je naredio da Amerika i Izrael napadnu Iran, polovinom juna. Zločine koje su počinili teško je i katalogizirati, a tek opisati, ali nakon šest mjeseci mu FIFA dodjeljuje nagradu za doprinos svjetskom miru.

Ne može se piti koliko se može povraćati. Za današnji svjetski jad posve je prikladna ova prilagođena riječ impresioniste Maxa Liebermanna, koji je s prozora svoje kuće 1933. gledao kako nacističke horde s bakljama idu kroz Brandenburška vrata.

Svjetski jad je takav da nikome nije palo na pamet da se svjetsko fudbalsko prvenstvo oduzme SAD-u. Nikome ni da ga bojkotira. Čak ni Iranu, koji je, uz Palestinu, najveća i najstrašnija žrtva američko-izraelskog zločinačkog pohoda.

Svjetski jad djeluje da se danas čini nestvarnim sovjetski bojkot nogometne utakmice protiv Čilea, zakazane za 21. novembra 1973, na stadionu koji je Pinochet pretvorio u logor desetina hiljada ljudi te mnoge, da kažemo eufemistički, dao pobiti, a mnogima se zatro trag, te se vode kao nestali.

Zahtjev sovjetskih predstavnika da se utakmica igra na drugom stadionu, čileanska strana je odbila, a dična FIFA je još te 1973. godine objavila da je stadion spreman za igranje i odbila sovjetski zahtjev. Sovjetska ekipa nije pristala da igra na stadionu krvavih tribina i krvavog igrališta, nije ni doputovala da igra, pa je bila izbačena iz kvalifikacija.

Čileanci su pak, istrčali na teren, na stadionu je bilo petnaestak hiljada gledalaca, utakmica bez protivničke ekipe je počela i trajala pedesetak sekundi, strelac bijednoga gola, bijedni kapiten po imenu FranciscoChamacoValdés dobio je aplauz, a na semaforu je uredno napisano: SELEC. DE CHILE / SELEC. U. SOVIETICA 1:0. Iznad je stajalo: COPA DEL MUNDO FIFA 1974.

Početak i centar svega toga bio je u Washingtonu, to jest u administraciji predsjednika Nixona, to jest u CIA, a motiv je svakako opsesivna paranoja američke politike pred komunističkom opasnošću.

Pinochetova diktatura je trajala sedamnaest godina, diktator se nije pokajao ni za šta, niti mu je suđeno. Poživio je 91 godinu. Salvador Allende nije htio da padne u ruke ovom krvniku, tako je kazao u posljednjem govoru narodu Čilea preko radija. Moglo bi biti da je sebi oduzeo život.

Uoči ovoga svjetskog jada od prvenstva američke vlasti su odbile dati vizu mladom somalijskom nogometnom sudiji Omaru Abdulkadiru Artanu. Sudac je najbolji u Africi a nadležna administracija u SAD-u nije se udostojila da obrazloži uskraćivanje vize čovjeku koji je bio na spisku za suđenje utakmica.

Agencije javljaju da razlozi za kaznu nisu sportski. Jer je Artan dobio najveće pohvale za suđenje utakmica Afričkog kupa nacija i bio proglašen najboljim, te ga je Afrička nogometna konfederacija proglasila sudijom godine 2025.

Zato ga je FIFA izabrala da, zajedno sa dvadesetak drugih afričkih sudija, vodi utakmice u SAD-u, Kanadi i Meksiku. Agencije javljaju da je somalijski sudija žrtva prezira koji Donald Trump gaji prema Somaliji, koju je nazvao “gnojem”.

Državljanima Somalije je zabranjen ulazak u SAD, pa se mirotvorac Trump potrudio da i nesretnom Artanu san o suđenju utakmica na svjetskom prvenstvu vrgne u košmar. U tome nije sam somalijski sudac. Službeni fotograf iračke reprezentacije je vraćen kući nakon što su ga granični agenti satima ispitivali. I ekipa Senegala je bila podvrgnuta ispitivanju i pretraživanju na aerodromu.

Gađenje izaziva Trumpova razularenost prema gostoprimstvu. Reprezentaciji Irana je zabranjen boravak na teritoriju SAD-a, pa je bila prinuđena da nađe smještaj u Meksiku. Ekipi je dopušteno da uđe u SAD na 24 sata u danu kad igra utakmice. No je i ovo prekršeno. Nakon utakmice Irana protiv Novog Zelanda, Irancima je naloženo da odmah nakon utakmice napuste SAD.

To je gostoprimstvo države prema predstavnicima države koju je država domaćin napala i stalno napada, a predsjednik države domaćina tražio je da umjesto Irana koji je mjesto na svjetskom prvenstvu zadobio igrom, nastupi Italija, koju je eliminirala Bosna i Hercegovina.

Usred takve razularenosti američkog predsjednika, ovoga je FIFA nagradila nagradom za mir! Onoga koji je bahato i besramno više puta javno kazao kako će Iran vratiti u kameno doba! I nijedna se relevantna politička struktura nije usprotivila spodobi koja tu prijetnju izgovara. Iranci u današnjem svijetu, osim svojih planina, nemaju prijatelja.

Možemo samo zamisliti kako prolaze navijači afričkih i arapskih zemalja, i navijači Irana kad stignu na granicu SAD-a. Bauk svjetskog jada kruži i Evropom i Amerikom, i nijedna se sila ni Evrope ni Amerike ne pokreće na svetu hajku protiv toga bauka. Možda neki roditelj naših dana svome novorođenom sinu dadne ime toga bauka.

Sinan Gudžević

Gudžević: Maksim i Goethe
Gudžević: Muhamed Mule Musić
Gudžević: Musić i zatvori
Gudžević: Carevac
Gudžević: Auto na korzu
Gudžević: Majka Vesna
Gudžević: Šuma parodija
Gudžević: Glotalni ploziv
Gudžević: Tuga za jugom
Gudžević: Gatara iz pampa
Gudžević: Rudi Belin
Gudžević: Pelé
Gudžević: Pessoa i Pelé
Gudžević: Greška i omaška
Gudžević: Tri knjige
Gudžević: Rima uz gusle
Gudžević: Varave gusle
Gudžević: Smrt u Parizu
Gudžević: Vodeničar Sinan
Gudžević: Vodeničko kolo
Gudžević: Vječni Marko
Gudžević: Ćemal Filiz
Gudžević: Penelopin razboj
Gudžević: Sudbina vune
Gudžević: Duga Poljana
Gudžević: Safet Koca
Gudžević: Aharon Shabtai
Gudžević: Iris Hefets
Gudžević: Stella Meris
Gudžević: Moni Ovadia
Gudžević: Bećo i vino
Gudžević: Zoran Bojović
Gudžević: Mirsad Fazlagić
Gudžević: Nikola Nikić
Gudžević: Bili libar, dva
Gudžević: Maja i Fusako
Gudžević: Mei Shigenobu
Gudžević: Maja i Jadranka
Gudžević: Sidran i mačke
Gudžević: Meho u Haagu
Gudžević: Hugo Grotije
Gudžević: Tumači
Gudžević: Tri pisma
Gudžević: Grad blizanaca
Gudžević: Vehid i Zaim
Gudžević: Sova i mečka
Gudžević: Zlato na Rogozni
Gudžević: Riotinto i Rio Tinto
Gudžević: Bojan Bujić
Gudžević: Honduras Vučelić
Gudžević: Goran Simić
Gudžević: Atif Džafić
Gudžević: Vojo Stanić
Gudžević: Juan Rulfo u Grabu
Gudžević: Mastilo od gljiva
Gudžević: Martijal i gljive
Gudžević: Prajina pekara
Gudžević: Gazinski glasnik
Gudžević: Dachau u Danasu
Gudžević: Amerik Blum
Gudžević: Aida Kožar
Gudžević: Piton i Tapi
Gudžević: Brano i Dubioze
Gudžević: Glad u Gazi
Gudžević: Treći septembar
Gudžević: Damir Ibrahimović
Gudžević: Gaza i poezija
Gudžević: Vincenzo Mura
Gudžević: Danska pošta
Gudžević: Kontić i Grebo
Gudžević: Tony Harrison
Gudžević: Ribar Fišer
Gudžević: Kad svet spava