Gudžević: Rudi Belin

Vidi da ti kažem. Problem glavni između danas i vremena kad smo mi igrali jest ljubav prema nogometu. Mi smo ga mnogo voljeli, taj nogomet. Voljeli smo ga do ludila. Mi smo ga igrali kad smo god mogli. Igrali smo ga i kad nismo smjeli. I nije nam ga bilo dosta nikad. Nama nije bilo dovoljno što smo bili profesionalci, mi smo igrali sa svojim dečkima iz kraja do iznemoglosti. Na primjer, da ti navedem primjer, na primjer moj brat Bruno Belin. On je igrao u Partizanu i igrao je za jugoslavensku reprezentaciju, bio je desni bek. I tako, bude pauza između sezona, na primjer zimi, na primjer ljeti. I Bruno ne ide iz Beograda na more ili na skijanje, ne, Bruno dođe iz Beograda u Zagreb. I znaš kako on provodi taj raspust? Društvo naše porani i zauzme livadu kraj četvrtog jezera u Maksimiru, i tamo krene igra. Kažem, naše društvo, a zapravo sam ja redovno vukao mačka za rep. Morao sam ustati prvi, jer sam bio najmlađi, ustati u rano jutro, natočiti demižon vode i vodu nositi da zauzmem livadu. Iz demižona će piti žedni igrači. I po cijeli dan, po cijele dane se igra na dva gola. Pa su jednog dana novine objavile da je voda četvrtog jezera slana! Možeš misliti. Moj brat Bruno je mogao ići na more, imao je tada i novaca, ali on je dolazio u svoj kvart, da igra nogomet na maksimirskoj ledini kraj jezera. A dolazilo je znaš kakvih igrača. Znaš kakve su to tekme bile! Ovi današnji bi nas onakve kakvi smo onda bili smatrali za budale. Pa neka bi smatrali. Mi nekadašnji ne bismo putovali avionom u vrijeme kad se igra finale svjetskog prvenstva, jer bismo željeli da gledamo finalnu utakmicu. Jer smo taj nogomet voljeli, i ta ljubav ne prestaje, mi tu ljubav nosimo u sebi pa je odnesemo u grob.

Vidiš ovu sliku na zidu? To je moj brat Bruno, koji je igrao u Partizanu. Sliku mi je nedavno donio iz Beograda njegov sin Milan. On me pita, a zašto su tatu zvali džentlmen. Kažem mu da su ga tako prozvali suigrači Bobek i Herceg. Zato što je bio bek, a nije pravio faulove, nego je igrao tako da je namještao golove. Tako sam kazao Milanu. A ti znaš svakako da je Bruno Belin igrao desnog beka kad je Partizan u prvom Kupu evropskih šampiona igrao protiv Reala iz Madrida. Lijevi bek je bio Čedica Lazarević. U Madridu je Partizan izgubio 0:4, a na revanš utakmicu došlo je 40.000 ljudi. I svi koji su znali moga brata iz ovoga mog kvarta otišli su u Beograd. Bio je velik snijeg, januar mjesec. Partizan je po tom snijegu i mrazu pobijedio 3:0, da mu nije poništen jedan gol, bio bi stigao rezultat iz Madrida. E vidi, na dan kad je ta utakmica igrana, nitko iz ovoga našeg kvarta nije radio, uzeli ljudi slobodne dane. Svi su otišli vlakom za Beograd. Kažem ti, zima, snijeg, ma kakav snijeg, kakva zima, igra Partizan i to protiv Reala! Bruno nam je morao svima nabaviti karte, a stadion pun kao oko.

Skoro svi iz moje generacije igrači su pomrli. Ja nemam s kim više pričati. A bez priče nema života. E da ti velim najvažniju stvar: nama je tada bilo toliko lijepo igrati, toliko lijepo da je to teško opisati. Pusti ove kaj danas blate ta vremena, pustimo njih. Ljepše nije moglo biti nego kako je nama bilo. Naravno, svako je navijao za svoj klub, ali stadioni su bili puni, nije se gledalo otkud je ko. Znalo se, Šeki igra za Zvezdu, Galić za Partizan, Zambata za Dinamo, Nadoveza za Hajduk, Osim za Željezničar, Mujić za Velež, Takač za Vojvodinu, Spasovski za Vardar. Svi oni hoće da pobijede, a hoćeš i ti. Ne mogu u jednoj utakmici pobijediti obje ekipe, ne mogu. Zato, ako nisi pobijedio, poštuj onoga koji te je pobijedio, a posebno ga poštuj ako te je pobijedio igrajući bolje od tebe.

Ti znaš da je moj brat Bruno poginuo u saobraćajki. To je bilo 20. oktobra 1962. Poginuo i on i s njime njegov parnjak, lijevi Partizanov bek Čedomir Lazarević, koga smo zvali Čedica. I Čedica je protiv Reala igrao po onom snijegu. I još su u autu bila dvojica sportaša, plivač Boris Škanata i nogometaš beogradskog Radničkog Vladimir Josipović. Ali ima jedna stvar oko te nesreće, koju neki ne znaju. Bobek je došel do Brune doma i rekel mu je, daj Brunček, i ja idem sutra iz Rume za Beograd, u kolima ću biti sam, a vas je četiri, daj putuj sa mnom, kaj se imate gužvati u autu. A Bruno mu je rekel, znaš kaj Štef, ja sam se s ovima dogovoril, nema smisla da sad ne idem s njima. I eto, pošel je s njima, i sva četvorica su poginula.

A ovo ću ti reći. Ovdje blizu na ćošku, prema Maksimirskoj, bila je birtija, i još je birtija. Kad se izdivljamo od nogometa, onda dođemo u birtiju, pa opletemo priču, pa iz priče pređemo u pjesmu. Priča, pjesma, smijeh, to je bio naš život. Pitaš me, je li nam nekad itko tražio da pjevamo neku rodoljubnu pjesmu ili partizansku nakon naših pobjeda nad Nijemcima ili drugim protivnicima. Nije nikada, nitko! Mi u Dinamu bismo se veselili uz zagorske pjesme. Igrači koji nisu odavde shvaćali su odmah da te pjesme moraju naučiti, ako hoće da su dio grupe. I učili su. A kad je došao Vlatko Marković, Bosanac, malo smo bome pjevali i bosanske. Naučiš pa znaš.

A pitaš me za gol Belgiji u Skoplju. Znaš, za Makedonce sam posebno vezan, bilo ih je sa mnom u vojsci u Bileći, zavolio sam Makedoniju i Makedonce jako, i vezao se za njih. I onda dođe da se ta utakmica igra u Skoplju. To je bila posljednja utakmica u kvalifikacijama za Meksiko, Belgija se već bila kvalificirala, mi smo otpali, ali je nama bilo stalo da tekmu dobijemo. I tako, samo što krene utakmica, sudac svira slobodnjak za nas, ispred samog belgijskog šesnaesterca. Džajić krene da uzme loptu, ja mu kažem, Džajo, pusti to meni, slobodnjak je meni sve, znaš da mi je to posao. Dobro, to je bio posao i njemu, ali me on pusti. I ja pogodim gol preko živog zida. Jedan nula, druga minuta. A treba znati i ovo: bilo je tu raznih menadžera koji su nas gledali, zato smo se malo i otimali za slobodnjake. Taj moj gol je odmah dao rezultat: moj transfer u Belgiju, u Beerschot! A kad smo u Beogradu pobijedili Francusku s 5:1 u četvrtfinalu Kupa evropskih nacija, godinu dana ranije, to je imalo za posljedicu da su svi igrači otišli u francuske klubove. Pantelić, Fazlagić, Ramljak, Mihajlović, Petković, Musemić, Džajić, Osim. Svi, i rezerve su otišle u Francusku. Jedino ja nisam, mene su uzeli u Belgiju.

A da ti kažem i ovo. Današnji nogomet je dosadniji nego onaj ondašnji. Nema igre preko krila, nema driblinga, ima milion utakmica, milion natjecanja, milion prenosa, a nema nepredvidljivih igrača. Ma nema igre, nema zaigranosti, nema razigranosti. Ima samo žurbe i dosadnog dodavanja, ja tebi ti meni. Muko moja pređi na drugoga. Do besvijesti. I nema igrača koji su gladni golova. A zašto? Zato što je dupli pas pred izumiranjem. Bez duplog pasa nema ljepote, nema golova. A mi smo jednom pobijedili Partizana sa 7:2 u kupu, a poluvrijeme je bilo 2:2. A Zvezdu smo tukli sa 6:0 u prvenstvu. Zambati nikad nije bilo dosta golova. A danas, sve se priča o posjedu lopte, o tome koliko je koji igrač pretrčao. Pa ti pokazuju broj oduzetih lopti, presječenih napada, procente, nekakve tabele i stupce. I ta statistika je danas važnija od igračkog majstorstva. Ja tu statistiku psujem stalno. Kakve ima veze tvoj posjed lopte od 70 posto, ako nisi pobijedio, ili si čak izgubio? Utakmice se ne rješavaju uzimanjem posjeda nego davanjem golova…

Hajde, ako sad baš moraš ići, pođi, ali dođi drugi put da se siti ispričamo. Da više pričam s ljudima, a manje sa ove dvije moje papige. Hvala centarhalfu Milanoviću što te doveo, a žao mi što desno krilo Tanković koga ja zovem Tanac nije s vama došao. Neka dođe drugi put. I kad dođete, nemojte žuriti da odete.

Sinan Gudžević

Gudžević: Maksim i Goethe
Gudžević: Muhamed Mule Musić
Gudžević: Musić i zatvori
Gudžević: Carevac
Gudžević: Auto na korzu
Gudžević: Majka Vesna
Gudžević: Šuma parodija
Gudžević: Glotalni ploziv
Gudžević: Tuga za jugom
Gudžević: Gatara iz pampa
Gudžević: Pelé
Gudžević: Pessoa i Pelé
Gudžević: Greška i omaška
Gudžević: Tri knjige
Gudžević: Rima uz gusle
Gudžević: Varave gusle
Gudžević: Smrt u Parizu
Gudžević: Vodeničar Sinan
Gudžević: Vodeničko kolo
Gudžević: Vječni Marko
Gudžević: Ćemal Filiz
Gudžević: Penelopin razboj
Gudžević: Sudbina vune
Gudžević: Duga Poljana
Gudžević: Safet Koca
Gudžević: Aharon Shabtai
Gudžević: Iris Hefets
Gudžević: Stella Meris
Gudžević: Moni Ovadija
Gudžević: Bećo i vino
Gudžević: Zoran Bojović
Gudžević: Mirsad Fazlagić
Gudžević: Nikola Nikić
Gudžević: Bili libar, dva
Gudžević: Maja i Fusako
Gudžević: Mei Shigenobu
Gudžević: Maja i Jadranka
Gudžević: Sidran i mačke
Gudžević: Meho u Haagu